REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4424/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AFIRMACIJA KARLOVAC d.o.o. (sada SUPERNOVA KARLOVAC d.o.o.) iz Zagreba, Avenija Većeslava Holjevca 62, OIB: 44734581304, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Balatinec i Nikolić d.o.o. iz Zagreba, Draškovićeva 13/V, protiv tuženika GRAD KARLOVAC iz Karlovca, Banjavčićeva 9, OIB: 25654647153, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Janković, Mate Burazin, Dario Banić i Tomislav Horački, odvjetnici u Karlovcu, Vranicanijeva 5/I, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-238/2024-32 od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-238/2024-32 od 10. listopada 2024. u točkama I., II. izreke i u točki IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 62.251,98 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 10. listopada 2024. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-238/2024-32 od 10. listopada 2024. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 31.298,02 EUR s pripadajućim kamatama i sudi:
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 31.298,02 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 10. listopada 2024. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 494.966,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose navedene u izreci presude teku od dospijeća do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.371,41 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. veljače 2024. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka II. izreke presude) te je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj potraživao zatezne kamate koje na iznos od 27.371,41 EUR teku od 30. kolovoza 2023. do 15. veljače 2024. (točka III. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u izreci presude sud prvog stupnja je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 93.550,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. listopada 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka IV. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 15.303,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom (točka V. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/2019-2 od 29. kolovoza 2023. utvrdio da je tužitelj 24. prosinca 2008. platio komunalni doprinos u iznosu od 12.179.698,51 kn za gradnju trgovačkog centra Supernova, no Glavni projekt za izgradnju tog centra je naknadno izmijenjen tako da je u konačnici utvrđen iznos komunalnog doprinosa od 7.195.624,85 kn. Slijedom navedenog, stranke su 17. prosinca 2009. sklopile Sporazum prema kojem je tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju razliku komunalnog doprinosa u iznosu od 4.984.073,69 kn, i to u četiri rate od čega je platio tužitelju samo prvu ratu u iznosu od 1.246.000,00 kn tako da tužitelj osnovano potražuje razliku tih iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), osim iznosa od 8.678,39 kn kojeg tužitelj potražuje (i) u ponovljenom postupku jer mu je taj iznos dosuđen ranijom pravomoćnom presudom koja u tom dijelu nije ukinuta od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske; zato je žalbom nepobijanim rješenjem istog poslovnog broja i datuma u tom dijelu tužbeni zahtjev odbačen. Nadalje, premda su stranke naknadno sklopile Sporazum od 27. travnja 2010. prema kojem je tužitelj trebao izvesti određene radove, a u slučaju neizvođenja tih radova tužitelj se tim Sporazumom obvezao platiti tuženiku iznose od 2.000.000,00 kn i 3.000.000,00 kn, prema članku 8. tog Sporazuma taj sporazum stupa na snagu po ovjeri potpisa sporazumnih strana po javnom bilježniku, no kako tuženik nije ovjerio potpis na navedenom Sporazumu, to navedeni Sporazum nije stupio na snagu, odnosno on nema pravni učinak (ovo je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2081/2019-2 od 29. kolovoza 2023.). Upravo zbog navedenog, tuženik svoje potraživanje temeljeno na tom Sporazumu nije mogao prebiti s tužiteljevim potraživanjem u smislu članka 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) jer to tuženikovo potraživanje prema tužitelju nije ni nastalo – zbog navedenog, tužiteljevo potraživanje u iznosu od 494.966,04 EUR (3.729.321,63 kn) nije prestalo prijebojem. Nadalje, budući da su nakon (kasnije ukinute) pravomoćne presude poslovni broj P-1598/14 od 4. prosinca 2015. stranke prebile potraživanja u nespornom iznosu od 27.371,41 EUR, a nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2023. (koju su stranke primile 16. veljače 2024.) otpao je pravni temelj tužiteljeva plaćanja tuženiku prijebojem, to tužitelj osnovano potražuje od tuženika i navedeni iznos s pripadajućim kamatama koje teku od 16. veljače 2024. pa do isplate. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio na temelju odredaba članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o trošku; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koje dijelove izreke prvostupanjske presude tuženik pobija žalbom, ovaj sud sukladno članku 365. stavku 1. Zakona o parničnom postupku smatra da tuženik ne pobija točke III. i V. izreke prvostupanjske presude jer je u tim dijelovima uspio u sporu. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Žalitelj ističe da je sud neosnovano odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem svjedoka SF, ZF i CF obrazlažući to da je sve predloženo nakon zaključenja prethodnog postupka. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-2081/18 od 29. kolovoza 2023. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-574/16 od 29. siječnja 2019. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1598/14 od 4. prosinca 2015. u dijelu točaka II. i III. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ovom predmetu je sud prvog stupnja neosnovano odbio prijedloge tuženika da se saslušaju određeni svjedoci te izvrši uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja postoji u spisu kao i da provede uviđaj na licu mjesta uz mjerničko i građevinsko vještačenje, te dokaze koje je tuženik predlagao i u ranijem tijeku postupka prije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Žalitelj ističe da je predlagao saslušanje svjedoka CF koji je bio direktor društva Projektni biro Vinski d.o.o. jer je punomoćnik tuženika u razgovoru s istim (kojeg poznaje od ranije) saznao da on (zapravo, navedeno društvo) ima punomoć koju mu je tuženik izdao da obavi sve radnje u provedbi postupka, ishođenja lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta za izgradnju priključne ceste TC Supernove u Karlovcu te mu je u tom pravcu dostavio i određenu dokumentaciju, a to je bilo u lipnju 2024. godine u vezi čega je tuženik podnio podneske od 24. lipnja 2024. i 25. lipnja 2024. Dakle, ranije tuženik nije imao saznanje o danoj punomoći jer su se promijenili gradonačelnik i pročelnici koji su učestvovali u sklapanju punomoći i Sporazuma od 27. travnja 2010. Žalitelj ističe da je podneskom od 21. travnja 2015. sa str. 31. spisa tužitelj učinio nespornom činjenicu da je u svemu postupio po članku 2. Sporazuma od 27. travnja 2010., a da tužitelj nije izvršio tu svoju obvezu tuženik bi naplatio ugovornu kaznu od 2.000.000,00 kn kako je to predviđeno člankom 6. stavkom 1. Sporazuma. Tuženik ističe da on nije naplatio ugovornu kaznu jer je tužitelj postupio po članku 2. Sporazuma. Osim toga, žalitelj ističe da je on izdao punomoć CF koji je radio u Projektnom birou Vinski d.o.o. da može obavljati sve radnje u provedbi postupka ishođenja lokacijske dozvole i potvrde projekta za izgradnju priključne ceste TC Supernova na Mihanovićevu ulicu, no sud prvog stupnja ne uzima da je tužitelj postupio po članku 2. Sporazuma od 27. travnja 2010. Dakle, tužitelj je preuzeo obvezu prije otvaranja trgovačkog centra Supernova o svom trošku ishoditi lokacijsku dozvolu u skladu s idejnim projektom broj 14/2010. te svojim sredstvima izgraditi i rekonstruirati I. fazu prilazne prometnice. Tužitelj je postupio prema članku 2. Sporazuma jer mu je to bio uvjet da to učini prije otvaranja TC Supernova. Žalitelj u žalbi navodi koje je sve isprave dostavio uz podnesak od 25. lipnja 2024. te ističe da sud zanemaruje činjenicu da je postojala punomoć kao i da je tuženik u cijelosti postupio prema odredbi članka 4. Sporazuma od 27. travnja 2010. jer postoji pravomoćna i izvršna lokacijska dozvola od 13. ožujka 2009., a uz tu dozvolu je priložen i Idejni projekt kojeg je izradilo društvo Planum d.o.o. Prema tome, punomoć za ishođenje lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta tuženik je izdao CF - Projektnom birou Vinski d.o.o. koji su sve radnje poduzimali u dogovoru s tužiteljem. Zato žalitelj smatra da je nebitno kome je izdana punomoć. Osim toga, tužitelju nije ostalo nepoznato podnošenje zahtjeva za izmjenu lokacijske dozvole i glavnog projekta jer je uz podnesak od 6. listopada 2015. dostavio narudžbenicu 55/10 za izradu izmjena i dopunu idejnog projekta tvrtki Planum d.o.o. U nastavku žalbe žalitelj ističe što se sve tužitelj obvezao Sporazumom od 27. travnja 2010. te je tuženik predlagao upit tvrtkama koje su bile vlasnici određenih zemljišta je li tužitelj pokušao otkupiti dio navedenih čestica kako bi se stvorili preduvjeti da se izvedu radovi u vezi II faze. Osim toga, tuženik je svojim podneskom od 29. kolovoza 2015. predlagao uvid u idejni projekt Planum d.o.o. te građevinsko vještačenje na okolnost koje sve radove je trebao izvesti tužitelj te očevid na licu mjesta uz prisustvo mjerničkog vještaka iz kojeg nalaza će biti vidljivo koje je dijelove čestice trebalo otkupiti, no očito je tužitelju bilo svrsishodnije platiti ugovornu kaznu od 3.000.000,00 kn nego realizirati članak 3. Sporazuma od 27. travnja 2010. Nadalje, žalitelj ističe da tužitelj tijekom trajanja pregovora nije isticao da taj sporazum nije stupio na snagu te je tužitelj 30. ožujka 2012. uputio dopis Uredu gradonačelnika kojim se potvrđuje odustajanje od rekonstrukcije prometnice u Mihanovićevoj ulici te je suglasan da se uplata 3.000.000,00 kn izvrši prijebojem preplaćenog komunalnog doprinosa. Osim toga, ako je tužitelj smatrao da sporazum nije nastao te da ne proizvodi pravne učinke nije trebao pristupati po članku 2. Sporazuma te tražiti da najprije gradonačelnik tuženika ovjeri potpis po javnom bilježniku. Žalitelj smatra da sud prvog stupnja ne sagledava ispunjenje Sporazuma od 27. travnja 2010. u cjelini te da je stajalište suda pretjerani formalizam jer se ne uzima u obzir kontekst cjelokupnog Sporazuma i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Sud ističe da Sporazum od 27. travnja 2010. nije ispunjen ni u pretežitom dijelu s obzirom na to da svakako izostaje postupanje tuženika po predmetnom sporazumu jer tuženik nije postupio po članku 4. tog Sporazuma. Žalitelj smatra da je on postupio prema članku 4. Sporazuma, a tužitelj po članku 2. tog Sporazuma pa je stoga neosnovano pozivanje suda na odredbu članka 290. Zakona o obveznim odnosima te da je stoga svoje potraživanje tuženik prebio s potraživanjem tužitelja. Žalitelj pobija i odluku o trošku smatrajući da je sud pogrešno priznao vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR za sve radnje iako je do studenoga 2022. vrijednost boda bila 1,33 EUR / 10,00 kn – pri tome, žalitelj se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2450/23 i Pž-3390/23. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku uključujući i trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 12.326,11 EUR s pripadajućim kamatama ili da presudu ukine i predmet vrati na ponovan postupak i odlučivanje pred drugog suca.
Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da predmetni Sporazum nije ovjeren od strane jedne ugovorne strane te da stoga taj ugovor nema pravni učinak u smislu članka 290. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a posljedice su izjednačene s posljedicama ništetnog ugovora. To znači da za stranke iz takvog ugovora nisu nastale nikakve obveze pa ni obveza isplate ugovornih iznosa. U to pogledu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2023. je na jasan način objasnila značenje osnovnih pojmova – nastanak ugovornog odnosa, pravni učinci tog odnosa, ništetnost i posljedice ništetnosti, tako da bi to rješenje moglo poslužiti kao gradivo studentima na fakultetu iz obveznog prava. Prema tome, budući da Sporazum nije ovjeren od jedne strane, taj ugovor nema pravni učinak u smislu članka 290. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a posljedice su izjednačene s posljedicama ništetnog ugovora. Tužitelj je tijekom cijelog postupka tvrdio kako sporazum treba tretirati kao da nikad nije niti postojao budući da je isti ništetan pa zato ne može proizvoditi nikakve pravne učinke. Zbog navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispravno utvrdio da u konkretnom slučaju nije moglo doći ni do prijeboja jer potraživanje tuženika prema tužitelju nije niti nastalo. Zato tužitelj ni ne želi ulaziti u raspravu o obvezama iz ugovora kojega nema. Tužitelj ističe da su dokazni prijedlozi tuženika u ponovljenom postupku i svi navodi koje je tuženik isticao u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske usmjereni isključivo odugovlačenju postupka i tuženikovo izbjegavanje plaćanja. Primjera radi, potpuno je nebitna i nepotrebna izjava tuženika da je on još 2008. godine i to trećoj osobi, gospodinu P odnosno njegovu projektnom birou Projektni biro Vinski d.o.o. izdao punomoć „da obavlja sve radnje u provedbi postupka” koje tuženik mora napraviti dok je predmetni sporazum nastao tek dvije godine kasnije odnosno 2010. godine i koji je trebao biti sklopljen između stranaka. I ta lamentacije tuženika o davanju punomoći g. P nema nikakve veze sa sklapanjem predmetnog sporazuma 2010. godine te jedinu funkciju koju ima je pokušaj odugovlačenja ovog postupka kako bi tuženik izbjegao plaćanje dugovanog iznosa tužitelju. Također i u dijelu u kojem tuženik predlaganjem saslušanja svjedoka pokušava dokazati činjenice u trgovačkom sporu gdje jasni dokazi postoje u vidu dokumentacije koja u dokaznoj snazi uvijek ima prednost pred iskazima svjedoka. U odnosu na tuženikovo osporavanje odluke o trošku, tužitelj ističe da je i sam tuženik predao identičan troškovnik kakav spori tužitelju pa je neprihvatljivo shvaćanje iskazano u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2450/23 i Pž-3390/23. Tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i u cijelosti potvrdi pobijanu presudu uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 9.330,00 EUR i sudske pristojbe za odgovor na žalbu u iznosu od 165,91 EUR s pripadajućim kamatama.
3. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o trošku. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I., II. i IV. izreke u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku, osim u dijelu odluke o trošku u kojem je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.
4. Ovaj sud je još u ranijoj presudi poslovni broj Pž-574/16-2 od 29. siječnja 2019. sa str. 154. - 161. spisa (a koja presuda je kao i, djelomično, presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-1598/14 od 4. prosinca 2015., ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2023.) naveo da je između parničnih stranaka nesporno da je tužitelj kao investitor na temelju rješenja tuženikova Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo od 3. prosinca 2008. trebao platiti komunalni doprinos u iznosu od 12.179.698,51 kn, a što je i učinio 24. prosinca 2008. Međutim, budući da je naknadno došlo do izmjena glavnog projekta, to je tužitelj trebao platiti manji komunalni doprinos, i to u iznosu od 7.195.624,85 kn pa su stranke 17. prosinca 2009. sklopile Sporazum prema kojem je tuženik trebao preplaćeni iznos komunalnog doprinosa od 4.984.073,69 kn isplatiti tužitelju u četiri rate od čega je platio tužitelju samo prvu ratu tako da duguje tužitelju iznos od 3.738.073,69 kn kojeg tužitelj potražuje u ovom sporu po pravilima o stjecanju bez osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, i iz tuženikova podneska od 29. kolovoza 2015. sa str. 45. spisa (kojim se on očitovao na tužiteljev podnesak od 21. travnja 2015.) proizlazi da je „nesporan preplaćeni komunalni doprinos u iznosu od 3.738.073,69 kn” – dakle, utuženo tužiteljevo potraživanje (od kojeg je u prethodno vođenom postupku pravomoćno dosuđen tužitelju iznos od 8.678,22 kn) je između ovdje parničnih stranaka nesporno.
Međutim, između stranaka je sporno je li to tužiteljevo potraživanje prestalo prijebojem. Naime, ovdje parnične stranke su naknadno, to jest 27. travnja 2010. sklopili Sporazum (str. 22. - 23. spisa) kojim se tužitelj obvezao izvesti određene radove navedene u člancima 2. i 3. tog Sporazuma, a u slučaju ako to ne učini prije otvaranja trgovačkog centra Supernova (u odnosu na radove iz članka 2. Sporazuma) odnosno najkasnije do 1. srpnja 2011. (u odnosu na radove iz članka 3. Sporazuma) tužitelj se obvezao uplatiti tuženiku iznose od 2.000.000,00 kn i 3.000.000,00 kn, a radove po članku 3. Sporazuma tužitelj nije izveo što je između stranaka nesporno. Stoga je tuženik dao više izjava o kompenzaciji (str. 24. - 29. spisa) kojima je prebio utuženo potraživanje s tuženikovim potraživanjem prema tužitelju, i to u ukupnom iznosu od 3.732.400,30 kn. Slijedom navedenog, kao i zbog toga što su stranke člankom 8. Sporazuma od 27. travnja 2010. ugovorili da taj „Sporazum stupa na snagu po ovjeri potpisa sporazumnih strana po javnom bilježniku” s time da je samo tužitelj po javnom bilježniku ovjerio svoj potpis na tom Sporazumu, između ovdje parničnih stranaka je bilo sporno je li taj Sporazum stranaka valjan i, povezano s time, je li tužiteljevo utuženo potraživanje prestalo građanskopravnim prijebojem s tuženikovim potraživanjem prema tužitelju koje je utemeljeno na Sporazumu od 27. travnja 2010. odnosno jesu li se ispunili uvjeti za prijeboj tražbina sukladno članku 195. Zakona o obveznim odnosima; pri tome, sama visina tog tuženikova potraživanja između stranaka nije sporna.
Sud prvog stupnja je u prethodno vođenom postupku zauzeo pravno shvaćanje da je Sporazum od 27. travnja 2010. (koji je pravna osnova tuženikova potraživanja prema tužitelju kojeg je tuženik naknadno izjavama o prijeboju prebio s tužiteljevim potraživanjem utuženim u ovom sporu) valjana pravna osnova tuženikova potraživanja prema tužitelju, a s tim pravnih shvaćanjem se suglasio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-574/16 od 29. siječnja 2019. navodeći, između ostalog, da su stranke trenutkom potpisivanja Sporazuma od 27. travnja 2010. sklopile taj Sporazum dok ovjera potpisa stranaka po javnom bilježniku prema članku 8. tog Sporazuma ne utječe na njegovu valjanost nego su time (dakle, ugovaranjem Sporazuma u obliku javne isprave) stranke sukladno odredbi članka 289. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima nastojale osigurati dokaz postojanja ugovora – da se na primjer, ne dogodi osporavanje Sporazuma tvrdnjom da je isti potpisala neovlaštena osoba. Slijedom navedenog, kao i stoga što je tužitelj nesporno ovjerio potpis na tom Sporazumu, a i postupao je po tom Sporazumu jer je u podnesku od 21. travnja 2015. naveo da je izveo radove iz članka 2. tog Sporazuma (str. 31. spisa), to je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ranijoj odluci zauzeo pravno shvaćanje da taj Sporazum obvezuje tužitelja.
Jednako tako, u ranijoj odluci Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je naveo (str. 160. spisa) da neovisno o tome što tuženik nije ovjerio svoj potpis na predmetnom Sporazumu, taj Sporazum obvezuje i tuženika jer je i on postupao prema tom Sporazumu. Naime, neovisno o tome što tuženik prije (niti nakon) davanja izjava o prijeboju nije ovjerio svoj potpis na tom Sporazumu kod javnog bilježnika niti je sukladno članku 4. tog Sporazuma tužitelju izdao punomoć za ishođenje lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta na ime tuženika, ovaj sud je smatrao da taj ugovor-Sporazum obvezuje i tuženika jer je tuženik najkasnije upućivanjem tužitelju tuženikove (najranije) izjave o prijeboju broj 160/12 od 1. lipnja 2012. u kojoj se tuženik poziva na potraživanje iz članka 6. Sporazuma od 27. travnja 2010. tom konkludentnom radnjom (izjavom o prijeboju) dao tužitelju izjavu volje da koristi svoja prava (pravo na potraživanje prema tužitelju) iz tog Sporazuma pa zato (i) tuženika taj Sporazum obvezuje. Upravo zbog navedenog, kao i zbog toga što je ocijenio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za prijeboj međusobnih tražbina, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-574/16 od 29. siječnja 2019. potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.732.400,30 kn.
Međutim, u tom je dijelu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2023. ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te je u navedenom rješenju, pozvavši se pri tome na načelo autonomije volje u smislu članka 2. Zakona o obveznim odnosima, zauzeo pravno shvaćanje da sukladno odredbi članka 290. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji nije sklopljen u ugovorenom obliku nema pravni učinak ako su stranke valjanost ugovora uvjetovale posebnim oblikom, a kako su u konkretnom slučaju stranke stupanje na snagu predmetnog Sporazuma, te time i trenutak nastanka prava i obveza iz tog Sporazuma, uvjetovale ovjerom potpisa sporazumnih strana po javnom bilježniku, to je ovjera potpisa obiju stranaka postala pretpostavka nastanka, ali ujedno i valjanosti predmetnog Sporazuma. Zbog navedenog, budući da Sporazum od 27. travnja 2010. nije ovjeren od strane tuženika (njegova gradonačelnika) pred javnim bilježnikom, to prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj ugovor u smislu članka 290. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima nema pravni učinak, a što znači da nikakve obveze iz takvog ugovora za stranke nisu ni nastale pa stoga nije ni moglo doći do prijeboja sukladno odredbama članaka 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima jer potraživanje tuženika iz Sporazuma od 27. travnja 2010. koje je on izjavama o prijeboju prebio s tužiteljevim potraživanjem nije ni nastalo.
5. U ponovljenom postupku, tuženik se u podnesku od 28. svibnja 2024. očitovao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2023. te je u tom podnesku istaknuo činjenicu da „stranke niti u jednom trenutku nisu smatrale da u konkretnom slučaju ugovor nije nastao, da je bez učinka pa na tu okolnost predlaže saslušanje svjedoka SF, djelatnice tuženika i ZF (str. 196. spisa), a kasnijim podneskom od 29. svibnja 2024. sa str. 213. spisa je na okolnost izgradnja prometnica i vraćanja komunalnog doprinosa predložio da se sasluša EF.
Tužitelj je u podnesku od 4. lipnja 2024. naveo da je on (prema ranijoj prvostupanjskoj presudi) potraživao od tuženika iznos od 1.151,82 EUR, dok mu je naloženo da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 143.928,75 kn / 19.102,63 EUR, pa su ovdje parnične stranke sklopili Izjavu o kompenzaciji (prijeboju) od 2. lipnja 2021. koja je potpisana od obiju stranaka prema kojoj su one obavile prijeboj međusobnih tražbina (s time da su prema toj izjavi o kompenzaciji sa str. 219. spisa ukupne tužiteljeve obveze prema dužniku iznosile 208.312,26 kn iz čega je očito da su stranke u izjavi o prijeboju „uračunale” i zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 143.928,75 kn). Nadalje, iz te izjave o kompenzaciji proizlazi da se tužitelj tom izjavom obvezao podmiriti tuženiku neprebijeni iznos od 206.229,89 kn nakon čega „stranke suglasno utvrđuju da nemaju daljnjih međusobnih potraživanja po presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1598/14 donesenoj 4. prosinca 2015.” (str. 219. spisa). Osim toga, tužitelj je u podnesku od 4. lipnja 2021. naveo da je preostali neprebijeni iznos platio tužitelju 7. srpnja 2021. u iznosu od 27.371,41 EUR (što tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio), a budući da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2023. ukinuta presuda, to je i otpao pravni temelj tužiteljeve obveze plaćanja navedenog troška - zato tužitelj specificiranim tužbenim zahtjevom (zapravo, preinakom tužbe isticanjem drugog tužbenog zahtjeva uz postojeći) potražuje i iznos od 27.371,41 EUR s pripadajućim kamatama. Prvostupanjski je sud raspravnim rješenjem od 6. rujna 2024. dopustio objektivnu preinaku tužbe, a tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio tražbinu tužitelja u iznosu od 27.371,41 EUR koji iznos je prestao nakon prijeboja međusobnih tražbina po presudi poslovni broj P-1598/14 od 4. prosinca 2016. kojeg je tužitelj platio 7. srpnja 2021. te nije bilo sporno da je otpao pravni temelj tog tuženikova potraživanja nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Nadalje, na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. lipnja 2024. tuženik je na upit suda je li sukladno članku 4. Sporazuma od 27. travnja 2010. izdao punomoć tužitelju za ishođenje lokacijske dozvole naveo da o tome nema saznanja te je na tu okolnost predložio saslušanje svjedoka SF (šefice računovodstva), ZF (pročelnika tuženika) i ranije dogradonačelnice EF, no u podnesku od 24. lipnja 2024. sa str. 231. spisa tuženik je naveo on nije izdao punomoć za ishođenje lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta na ime Grada ni da je tužitelj tražio bilo kakvu punomoć da bi zatražio lokacijsku dozvolu i potvrdu glavnog projekta na ime tuženika prema članku 4. Sporazuma od 27. travnja 2010. dok je u podnesku od 25. lipnja 2024. sa str. 249. spisa tuženik dodatno naveo da je ranijim podneskom od 24. lipnja 2024. priznao da nije izdao punomoć tužitelju, ali je izdao punomoć CF koji je radio u Projektnom birou Vinski d.o.o. da može obavljati sve radnje u provedbi postupka ishođenja lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta za izgradnju priključne ceste TC Supernova te je radi dokazivanja te činjenice (osim isprava priloženih tom podnesku uključujući i punomoć tuženika CF od 19. studenoga 2008. sa str. 252. spisa), predložio i saslušanje svjedoka CF i ŠF kao i očevid na licu mjesta uz građevinsko vještačenje (str. 250. spisa). Te je dokazne prijedloge prvostupanjski sud odbio raspravnim rješenjem od 6. rujna 2024. s time da je prema točki 11. obrazloženja pobijane presude (str. 7.-8. presude odnosno str. 341.-342. spisa) sud to učinio jer su navedeni dokazi predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka (a Vrhovni sud Republike Hrvatske u ukidnoj odluci nije naveo da je potrebno provesti novi prethodni postupak u smislu članka 399. u vezi s člankom 377. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku), ali i zbog toga što je sam tuženik naveo da je punomoć izdao CF, a ne tužitelju. Na temelju tako provedenog postupka, sud prvog stupnja je donio pobijanu presudu.
6. Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, stavkom 3. toga članka Zakona o obveznim odnosima je propisano da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
U konkretnom predmetu, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tužiteljeva imovina u iznosu od 494.966,04 EUR prešla u imovinu tuženika na temelju osnove koja je naknadno otpala. Naime, kao što to i sud prvog stupnja pravilno ističe na str. 8. pobijane presude, tužitelj je kao investitor, a sukladno rješenju tuženika (njegova Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo od 3. prosinca 2008.) bio u obvezi platiti komunalni doprinos u iznosu od 12.179.698,51 kn, što je nesporno učinio. Međutim, budući da je naknadno došlo do izmjene Glavnog projekta, to je tužitelj bio dužan platiti komunalni doprinos u nižem iznosu, i to u iznosu od 7.195.624,85 kn pa su stoga ovdje parnične stranke 17. prosinca 2009. sklopile Sporazum o povratu dijela komunalnog doprinosa (str. 6. spisa) prema kojem je tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju razliku između plaćenog i novoutvrđenog komunalnog doprinosa u iznosu od 4.984.073,69 kn i to u četiri rate, i to u iznosu od 1.246.000,00 kn do 30. lipnja 2010., u iznosu od 1.246.000,00 kn do 30. lipnja 2011., u iznosu od 1.246.000,00 kn do 30. lipnja 2012. i u iznosu od 1.246.073,09 kn do 30. lipnja 2013. Jednako tako, između stranaka nije bilo sporno da je tuženik platio tužitelju samo prvu ratu u iznosu od 1.246.000,00 kn, tako da je nesporno da tuženik duguje tužitelju upravo iznos od 3.738.073,69 kn, no kako da je ranijom pravomoćnom presudom tužitelju dosuđen iznos od 8.678,39 kn, to tužitelj u ovom sporu osnovano potražuje iznos od 3.729.395,30 kn odnosno iznos od 494.975,82 EUR, a što je i više od iznosa 494.966,04 EUR koliko je sud prvog stupnja obvezao tuženika da isplati tužitelju, no zbog zabrane reformationis in pejus propisane člankom 374. Zakona o parničnom postupku u tom dijelu ovaj sud ne može preinačiti prvostupanjsku presudu.
Nadalje, neovisno o tome što je tuženik postao nesavjesni stjecatelj najkasnije 17. prosinca 2009. kada je s tužiteljem sklopio Sporazum o povratu dijela komunalnog doprinosa te bi stoga tužitelj u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima od tada mogao potraživati zatezne kamate, budući da je predmetni Sporazum zapravo nagodba u smislu članka 150. Zakona o obveznim odnosima kojim su stranke uzajamnim popuštanjem uredile svoja uzajamna prava i obveze i to tako što je tuženik priznao zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog dijela komunalnog doprinosa, a tužitelj što je pristao na djelomične otplate s kasnijim rokovima dospijeća čime se ujedno i odrekao potraživanja dijela zateznih kamata, to je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika da sukladno članku 2. tog Sporazuma isplati tužitelju iznos od 494.966,04 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose navedene u presudi od sljedećeg dana nakon dospijeća određenog člankom 2. tog Sporazuma.
7. Pri tome, ovaj sud prihvaćajući u tom dijelu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2024. smatra da kasniji Sporazum od 27. travnja 2010. sa str. 22. -24. spisa nema pravni učinak u smislu odredbe članka 290. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima – tom je zakonskom odredbom propisano da ugovor koji nije sklopljen u ugovorenom obliku nema pravni učinak ako su strane valjanost ugovora uvjetovale posebnim oblikom.
Naime, upravo zbog toga što su stranke člankom 8. Sporazuma od 27. travnja 2010. ugovorile da taj Sporazum stupa na snagu po ovjeri potpisa sporazumnih strana po javnom bilježniku, to je za valjanost predmetnog Sporazuma u smislu članka 290. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima bilo potrebno da obje stranke tog Sporazuma ovjere potpise po javnom bilježniku. Međutim, s obzirom na nespornu činjenicu da je samo tužitelj (njegov zastupnik po zakonu FF) **.**.2010. ovjerio svoj potpis na predmetnom Sporazumu kod javnog bilježnika Vesne Pučar pod poslovnim brojem OV-8162/10, a tuženik to nije učinio, to navedeni Sporazum nema pravni učinak. Zbog navedenog, nikakve obveze za tužitelja iz navedenog Sporazuma nisu ni nastale pa tako ni obveza da on tuženiku prema članku 6. tog Sporazuma uplati iznose od 2.000.000,00 kn i 3.000.000,00 kn. Zato tuženik nije mogao utuženo tužiteljevo potraživanje (djelomično) prebiti s potraživanjem kojeg je tuženik temeljio na Sporazumu od 27. travnja 2010., a što je učinio izjavama o prijeboju sa str. 24.-29. spisa; zbog toga su i te tuženikove izjave bez ikakvog pravnog učinka jer tuženik nema potraživanja prema tužitelju koje je tim izjavama nastojao prebiti.
Neosnovano tuženik smatra da je postupio prema odredbi članka 4. tog Sporazuma jer je izdao punomoć AF (i to još 19. studenoga 2008., to jest gotovo godinu i pol prije sklapanja Sporazuma od 27. travnja 2010.) te da je time u smislu članka 294. Zakona o obveznim odnosima taj Sporazum u pretežnom dijelu ispunjen. Naime, prema odredbi članka 4. predmetnog Sporazuma tuženik je trebao tužitelju, a ne trećoj osobi, izdati punomoć za ishođenje lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta u ime tuženika, no to tuženik nesporno nije učinio; uostalom, i sam tuženik je u podnescima od 24. lipnja 2024. sa str. 231. spisa i 25. lipnja 2024. (str. 249. spisa) potvrdio činjenicu da nije izdao punomoć tužitelju, a što je njegova obveza po tom Sporazumu. Nadalje, iako je tužitelj prema svom podnesku sa str. 31. spisa kojeg je predao sudu na ročištu od 21. travnja 2015. naveo da je izveo sve radove navedene u članku 2. Sporazuma, ali da nije izveo radove iz članka 3. tog Sporazuma jer mu tuženik nikada nije izdao potrebnu punomoć, to je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da predmetni Sporazum nije ispunjen u pretežitom dijelu pa se stoga on ne može smatrati valjanim prema odredbi članka 294. Zakona o obveznim odnosima.
Upravo zbog navedenog, budući da je tužiteljeva imovina prešla u imovinu tuženika na temelju osnove koja je naknadno otpala, to tužitelj sukladno odredbi članka 1111. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima osnovano potražuje iznos od 494.966,04 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a što je sud prvog stupnja dosudio tužitelju pobijanom točkom I. izreke presude.
8. Nadalje, budući da je prema ranijoj prvostupanjskoj presudi poslovni broj P-1598/14 od 4. prosinca 2015. tužitelj potraživao iznos od 8.678,39 kn s pripadajućim kamatama, ali je tužitelj ujedno prema toj presudi bio u obvezi podmiriti tuženiku parnični trošak u iznosu od 143.928,75 kn, tužitelj je prema navodu iz svog podneska od 4. lipnja 2024. sa str. 216. spisa kojeg tuženik nije osporio do zaključenja glavne rasprave izjavom o prijeboju djelomično prebio potraživanja, dok je nepodmireni iznos od 206.229,89 kn / 27.371,41 EUR podmirio tuženiku 7. srpnja 2021. Prema tome, budući da je između stranaka nesporno da je tužitelj uplatio tuženiku iznos od 27.371,41 EUR po presudi poslovni broj P-1598/14 od 4. prosinca 2015., a ta je (pravomoćna) presuda naknadno ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2024., to je u smislu odredbe članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima otpala osnova na temelju koje je dio tužiteljeve imovine prešao u imovinu tuženika pa zato tužitelj osnovano potražuje od tuženika i iznos od 27.371,41 EUR.
Jednako tako, budući da je tuženik 16. veljače 2024. zaprimio rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2024., a što proizlazi iz potvrde o otpravku koja prileže iza str. 193. spisa, to je on u smislu odredbe članka 1117. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima tada postao nepošten stjecatelj pa je stoga on u obvezi isplatiti tužitelju i zatezne kamate koje na iznos od 27.371,41 EUR teku od 16. veljače 2024. pa do isplate, a na što ga je pravilno obvezao prvostupanjski sud točkom II. izreke pobijane presude.
Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točke I. i II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
9. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo na što u žalbi osnovano ukazuje tuženik ističući da je za sve postupovne radnje koje je tužitelj poduzeo prije stupanja na snagu sada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23) prvostupanjski sud vrijednost boda odredio u iznosu od 2,00 EUR premda je do studenoga 2022. vrijednost boda bila 10,00 kn / 1,33 EUR.
Naime, neovisno od toga što je Tbr. 52. točkom 3. (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, za postupovne radnje poduzete prije stupanja na snagu Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 126/22) odnosno prije stupanja na snagu (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sud treba primijeniti vrijednost boda koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine postupovne radnje; dakle, za radnje poduzete prije 5. studenoga 2022. kada je stupila na snagu navedena Izmjena (ranije) Tarife sud tužitelju može odmjeriti trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn, u razdoblju od 5. studenoga 2022. pa do 24. studenoga 2023. sud može odmjeriti trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kn (1,99 EUR), a u razdoblju počevši od 25. studenoga 2023. kada je stupila na snagu sadašnja Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sud može odmjeriti trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR. Ovo iz razloga jer punomoćnik tužitelja sukladno odredbi članka 776. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima može osnovano potraživati naknadu od tužitelja za obavljenu svaku postupovnu radnju odmah nakon što je tu radnju poduzeo. Slijedom navedenog, tužiteljev punomoćnik je mogao odmah nakon poduzimanja svake postupovne radnje koju je poduzeo u ime tužitelja potraživati od tužitelja nagradu za svoj rad i to prema vrijednosti boda propisanog Tarifom koja je tada bila na snazi. Zato tužitelj koji je tada podmirio ili mogao podmiriti svom punomoćniku nagradu prema vrijednosti boda od 10,00 kn ili 15,00 kn, ne može osnovano za te postupovne radnje potraživati naknadu troška u vrijednosti od 2,00 EUR za jedan bod jer bi time (za razliku vrijednosti boda) došlo do njegova neosnovanog obogaćenja na račun tuženika.
Slijedom navedenog, premda je i tuženik (njegov punomoćnik) u zahtjevu za naknadu troškova postupka sa str. 328. spisa također potraživao naknadu troška postupka prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, a što u odgovoru na žalbu osnovano ističe tužitelj, tužitelj za sve postupovne radnje koje je poduzeo u ovom sporu zaključno s podnošenjem revizije 1. travnja 2019. može potraživati naknadu troškova postupka prema vrijednosti boda od 10,00 kn / 1,33 EUR, a što tuženik osnovano ističe u žalbi. Upravo zbog navedenog, tužitelj osnovano potražuje trošak za sastav tužbe u iznosu od 37.320,00 kn prema Tbr. 7. točki 1. (ranije) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), trošak sastava podnesaka od 21. travnja 2015. i 7. listopada 2015. u iznosu od 500,00 kn (za svaki podnesak) prema Tbr. 8. točki 3. navedene Tarife budući da ti tužiteljevi podnesci sa str. 31. - 32. i 105. - 108. spisa nisu podnesci iz Tbr. 8. točke 1. te Tarife. Osim navedenog, tužitelj prema Tbr. 9. točki 1. (ranije) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika osnovano potražuje trošak zastupanja na ročištu 22. listopada 2015. u iznosu od 37.320,00 kn. Nadalje, premda bi tužitelj sukladno Tbr. 10. točki 1. i 6. (ranije) Tarife mogao osnovano potraživati trošak na ime sastava žalbe uvećan za 25% i na ime sastava revizije uvećan za 50%, tužitelj u svom zahtjevu za naknadu tih troškova postupka sa str. 327. spisa to nije zatražio. Slijedom navedenog, tužitelju na ime sastava žalbe valja priznati trošak u iznosu od 37.320,00 kn, a toliki trošak tužitelju valja priznati i za sastav revizije.
Prema tome, ukupni troškovi postupka koje tužitelj osnovano potražuje na ime poduzetih parničnih radnji u ovom sporu prije donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2023. iznose 150.280,00 kn, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (iznos od 37.570,00 kn) iznosi 187.850,00 kn. Sukladno odredbama članaka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine” broj 57/22 i 88/22) iznos obveze iskazan je u valuti EUR uz primjenu fiksnog tečaja 1 EUR = 7,53450 HRK, tako da ti troškovi spora iznose 24.931,98 EUR.
Nadalje, budući da je za preostale postupovne radnje koje je tužitelj poduzeo u ovom sporu (u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2081/19 od 29. kolovoza 2023.) sud prvog stupnja pravilno tužitelju odmjerio trošak primjenjujući (sada važeću) Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što uostalom žalitelj u tom dijelu ni ne osporava, to je sud pravilno ocijenio da ukupna visina troška za te radnje iznosi 29.856,00 EUR. Osim ovog troška, tužitelju za te postupovne radnje valja priznati i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 7.464,00 EUR, tako da ukupni trošak za te postupovne radnje iznosi 37.320,00 kn.
Slijedom navedenog, ukupni troškovi postupka koje tužitelj osnovano potražuje u ovom sporu iznose 62.251,98 EUR pa je stoga u tom dijelu točku III. izreke prvostupanjske presude valjalo potvrditi dok je u preostalom dijelu u kojem je sud prvog stupnja tom točkom izreke tužitelju dosudio parnični trošak u iznosu od 31.298,02 EUR taj dio prvostupanjske presude valjalo preinačiti, a na temelju odredaba članka 380. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.
10. Zahtjev tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti jer je tuženik u tom postupku uspio samo u odnosu sporedno potraživanje zbog čega nisu nastali posebni troškovi (članak 166. u vezi s člankom 154. stavkom 5. Zakona o parničnom postupku). Jednako tako, sukladno članku 166. u vezi s člankom 155. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku je valjalo odbiti kao neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje spora.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
