Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1172/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćnici Lani Roje, odvjetnici iz Rijeke, Trpimirova 3 protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćnicima odvjetnici Iris Šanjug i drugi iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 1.457,53 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 6. kolovoza 2024. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice MP i zamjenika punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d., dana 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 396-44/2008 sklopljenog dana 12.02.2008. godine između tužiteljice MP, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije EP) kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb (ranijeg naziva Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao Banke (po Podružnici Viškovo), potvrđenog (solemniziranog) po Javnom bilježniku Radosni Mavrinac iz Kastva dana 13.02.2008. godine pod brojem: OV-933/08 kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te kojima je ugovorena otplata (povrat) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF), sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je određeno se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, te sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima izraženima u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria - Bank d.d. na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da tužiteljici MP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati novčani iznos u visini od 1.457,53 € (slovima: jednu tisuću četiristo pedeset i sedam eura te pedeset i tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od 08. studenog 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos, od dana dospijeća do dana isplate kako slijedi:

- na iznos od 2,40 € od 8.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 6,06 € od 13.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 1,76 € od 1.1.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,33 € od 1.2.2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,60 € od 1.3.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,31 € od 11.4.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,59 € od 12.5.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,37 € od 11.6.2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,40 € od 11.7.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,05 € od 11.8.2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,86 € od 1.9.2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,39 € od 1.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,46 € od 1.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,12 € od 1.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,08 € od 1.1.2010.g. do isplate,

- na iznos od 10,57 € od 1.2.2010.g. do isplate,

- na iznos od 12,38 € od 1.3.2010.g. do isplate,

- na iznos od 11,88 € od 10.4.2010.g. do isplate,

- na iznos od 14,70 € od 11.5.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,31 € od 11.6.2010.g. do isplate,

- na iznos od 20,14 € od 10.7.2010.g. do isplate,

- na iznos od 21,73 € od 11.8.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,39 € od 11.9.2010.g. do isplate,

- na iznos od 26,81 € od 13.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,91 € od 11.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 28,22 € od 11.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,55 € od 11.1.2011.g. do isplate,

- na iznos od 30,78 € od 11.2.2011.g. do isplate,

- na iznos od 30,87 € od 11.3.2011.g. do isplate,

- na iznos od 28,91 € od 12.4.2011.g. do isplate,

- na iznos od 33,44 € od 11.5.2011.g. do isplate,

- na iznos od 39,35 € od 11.6.2011.g. do isplate,

- na iznos od 41,24 € od 12.7.2011.g. do isplate,

- na iznos od 63,26 € od 10.9.2011.g. do isplate,

- na iznos od 43,03 € od 10.9.2011.g. do isplate,

- na iznos od 40,03 € od 11.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 40,00 € od 13.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 40,30 € od 11.1.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,42 € od 11.2.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,12 € od 16.3.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,15 € od 16.3.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,18 € od 11.4.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,69 € od 11.5.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,69 € od 13.6.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,74 € od 11.7.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,99 € od 7.8.2012.g. do isplate,

- na iznos od 42,69 € od 11.9.2012.g. do isplate,

- na iznos od 42,62 € od 11.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,11 € od 10.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,98 € od 8.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,48 € od 10.1.2013.g. do isplate,

- na iznos od 43,59 € od 9.2.2013.g. do isplate i

- na iznos od 41,50 € od 12.3.2013.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da tužiteljici MP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.725,00 € (slovima: jedna tisuća sedamsto dvadeset i pet eura) sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 17. prosinca 2024. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate u roku od 15 dana dok se tužiteljica MP odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 7. lipnja 2023. zaprimljena je tužba tužiteljice MP (u trenutku zaključenja ugovora EP) koja tvrdi da je kao korisnica kredita sa tuženikom Addiko Bank d.d., pod ranijim nazivom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb (po podružnici Viškovo), kao Banka, sklopila dana 12.2.2008. godine Ugovor o kreditu broj: 396-44/2008 na iznos od 9.588,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a koji ugovor je solemniziran (potvrđen) po Javnom bilježniku Radosni Mavrinac iz Kastva, dana 13.2.2008. godine, pod brojem: OV-933/2008. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Naglašava se da odlukom skupštine tuženika Addiko Bank d.d. od 14. lipnja 2016. godine, tuženik Addiko Bank d.d. je promijenio dotadašnji naziv Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u - Addiko Bank d.d. Sukladno članku 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate kredita na 5 godina (od dana stavljanja kredita u otplatu), a tužiteljica MP se je sukladno sadržaju istog članka Ugovora o kreditu obvezala otplaćivati kredit u 60 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 184,03 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Sukladno sadržaju istog članka Ugovora o kreditu anuiteti su tijekom kreditnog razdoblja dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s time da je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Radilo se o tzv. potrošačkom kreditu koji je tužiteljici MP odobren za kupovinu rabljenog motornog vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka) s jedne strane te MP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) s druge strane broj: 396-44/2008 od 12. veljače 2008.), a u koju svrhu je isti i iskorišten. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen. Sukladno dokumentaciji izdanoj od strane tuženika Addiko Bank d.d. kredit je zatvoren u ožujku 2013. godine s time da konverzija u neku drugu valutu nije povedena. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji navodi se: 1. Elektronički zapis iz matice rođenih za tužiteljicu MP, 2. Ugovor o kreditu broj: 396-44/2008, solemniziran (potvrđen) po Javnom bilježniku Radosni Marvrinac iz Kastva, i to dana 13.2.2008. godine, pod brojem: OV-933/08 – po potrebi uvid u izvornik, 3. Otplatni plan od dana 12.02.2012. godine, 4. Otplatni plan od dana 22.08.2022. godine, 5. Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od dana 22.08.2022. godine, 6. Specifikacija uplata po kreditu, 7. Pregled prometa za klijenta od dana 22.08.2022. godine, 8. Specifikacija uplata od dana 22.08.2022., 9. Izvod po kreditu za razdoblje od 01.01.2013. – 31.12.2013.,10. Kartica kredita od 15.5.2008., 11. Izjava o zapljeni na plaći, 12. Dopis tuženika poslodavcu tužiteljice kojim se moli da se naplata anuiteta po kreditu vrši obustavom njezine plaće, 13. Potvrda poslodavca o zaposlenju tužiteljice MP, 14. Izjava za povrat prava vlasništva, a po potrebi, u slučaju osporavanja tuženika Addiko Bank d.d. – dostava i druge dokumentacije na okolnost kupnje vozila (namjensko korištenje kredita), 15. Uplatnice od dana 14.5.2008. i 31.5.2008., 16. Povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika te rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-16/22619-2 - uvid u javne internetske stranice Sudskog registra nadležnog Trgovačkog suda te po potrebi naknadna dostava službenih izvadaka, 17. Očekivano priznanje tuženika Addiko Bank d.d., 18. Po potrebi saslušanje tužiteljice te svjedoka koje tužiteljica MP sukladno odredbama ZPP-a pridržava pravo predložiti u daljnjem tijeku postupka, 19. Pribava službenim putem od tuženika podataka o točnom datumu puštanja kredita u otplatu odnosno o točnom datumu isplate sredstava po osnovi kredita uključivo i podataka o točnom datumu otplate kredita i zatvaranju kredita i 20. Pozvati tuženika Addiko Bank d.d. službenim putem na dostavu cjelokupne raspoložive dokumentacije koja se odnosi na korištenje/otplatu Ugovora o kreditu navedenog u toč. I. Tužbe (realizirani otplatni plan (s iskazanim isplatama i uplatama u CHF i u kunama te primjenjenim kamatnim stopama i tečaju te s prikazom strukture glavnice i kamate), pregled promjena kamatnih stopa tijekom kreditnog razdoblja (razdoblja otplate kredita), knjigovodstvena kartica tuženika, obračunske liste evidencije uplata po kreditu, otplatni planovi (svi od puštanja kredita u tečaj nadalje), početni otplatni plan...), obavijesti o promjenama kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate kredita i 21. Po potrebi i drugi dokazi. Tužiteljica MP potom tvrdi da joj je bio ponuđen ugovor o kreditu isključivo u valuti CHF (švicarski franak) kao najpovoljniji. O ugovorenoj valuti CHF - švicarski franak, nije se pojedinačno pregovaralo jer se u konkretnom slučaju radilo o tzv. tipiziranom (standardnom) ugovoru o kreditu koji je unaprijed formulirao tuženik Addiko Bank d.d., slijedom čega tužiteljica MP nije imala utjecaja na njegov sadržaj, a što je rezultiralo značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice MP. Ističe se sa sukladno Zakonu o zaštiti potrošača N.N. 96/2003 (dalje: ZZP) i to članku 81. istog Zakona: „(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.“ Odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. ZZP-a propisano je da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO 05), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Uslijed ugovaranja valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF) došlo je do nepovoljne situacije za tužiteljicu MP u smislu znatnog povećanja mjesečnih anuiteta od početno ugovorenog, a sve na štetu tužiteljice MP kao potrošača. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da su glavnica i povrat/otplata kredita vezani uz valutnu klauzulu koja se odnosi na valutu švicarski franak (CHF). Člankom 3. Ugovora o kreditu je određeno da se „kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ Člankom 4. Ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 (šezdeset) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 184,03 CHF (sto osamdeset i četiri švicarska franka i 3/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Iz članka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je kredit tužiteljici MP odobren u iznosu od 9.588,00 CHF (devet tisuća petsto osamdeset i osam švicarskih franka) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Slijedom navedenog, isplata odobrenih kreditnih sredstava od strane tuženika Addiko Bank d.d. kao Banke je uslijedila u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika (Banke) važećem na dan korištenja kredita odnosno na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje se navodi da presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod posl. br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d., ovdje tuženika Addiko Bank d.d., a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom pod točkom 1. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u kojoj je utvrđeno da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank, ovdje tuženik, “u razdoblju od 01. 06.2004. g. do 31.12.2008. g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.06.2004 g. do 06.08.2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. g. do 31.12.2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, slijedom čega su takve nepoštene odredbe ništave sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) i Zakonu o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Navedene presude temelje se na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine. Navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ranijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji odgovara čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) i čl. 114. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22). Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. istog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. istog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana takvim postupanjem tuženika. Odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) propisano je - da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu podnesene su revizije u kojima se postavilo pitanje jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima koje su tužene banke sklapale u određenom naznačenom razdoblju s korisnicima kredita kao potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđen kolektivni interesi i prava potrošača, bile nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. (ZZP/03) tj. odredbe čl. 96. i čl. 97. ZZP-a (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 133/09). Povodom navedenih revizija Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje broj Rev-2221/2018-11 dana 03.9.2019. godine i potvrdio zakonitost citirane drugostupanjske odluke u dijelu zahtjeva tužitelja koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo-osmotužene banke (dakle, uključujući i petotuženu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), ovdje tuženika) kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pozvavši se na razloge i obrazloženje drugostupanjskog suda. Sukladno čl. 502. c. ZPP-a (NN br. 57/11, 70/19, 80/22) na konkretni slučaj primjenjivog zakona: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Tužiteljica MP se u ovoj tužbi, temeljem čl. 502. c. ZPP-a (NN br. 57/11, 70/19, 80/22) poziva na pravno utvrđenje iz prethodno navedene pravomoćne Presude TS kojom je utvrđena ništetnost odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te kojima je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. nezakonitim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Tužiteljica MP u predmetnoj pravnoj stvari ističe i ukazuje na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu švicarski franak te u ovoj pravnoj stvari ukazuje na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojima su glavnica i otplata (povrat) kredita vezani uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarski franak (CHF). Tužiteljica MP ovom tužbom traži da sud sporne ugovorne odredbe utvrdi ništetnima te naloži tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici MP Picco vrati svu korist stečenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Pored već predloženih dokaza tužiteljica MP predlaže uvid u: a) presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine, b) presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. 06. 2018. godine, c) presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 dana 03.9.2019. godine i d) uvid u Direktivu 93/13/EEZ. Nadalje tužiteljica MP tvrdi da ona kao potrošač tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu od strane tuženika Addiko Bank d.d. kao trgovca nije informirana o posljedicama, učincima i svim eventualnim rizicima koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa niti je tužiteljica MP informirana o rizicima i posljedicama promjene tečaja niti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Budući da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštena i ništetna, tužiteljica MP je neosnovano platila veći iznos od onoga kojeg bi platila da je tijekom razdoblja otplate kredita plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, dakle po onom tečaju po kojem je tuženik – Banka odobrila i isplatila odobrena kreditna sredstva, te je na taj način tuženiku Addiko Bank d.d. u periodu od 31.03.2008. godine do 28.2.2013. godine preplatila iznos u visini od 11.298,57 kuna (što preračunato sukladno fiksnom tečaju konverzije 1 EURO = 7,53450, sukladno Zakonu o uvođenju EUR-a kao službene valute u RH (NN 57/22, 88/22) iznosi 1.499,58 Eur-a). Konačno, tužiteljica MP sumira te ukazuje na činjenicu da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica kredita (te otplata kredita) valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik Addiko Bank d.d., kao trgovac i profesionalac, tužiteljici MP kao potrošaču tijekom pregovora dao odgovarajuće informacije koje sadrže točne, jasne, nedvosmislene i razumljive kriterije (parametre), na temelju kojih bi tužiteljica MP mogla razumjeti i procijeniti ekonomske posljedice i eventualne rizike koje za nju proizlaze iz ugovaranja takvih odredbi Ugovora, a koje je postupanje tuženika Addiko Bank d.d., suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, te suprotno onim najosnovnijim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05,29/18, dalje: ZOO) i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti davanja, načelu zabrane uzrokovanja štete i načelu u svezi ponašanja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava, te suprotno načelima prava zaštite potrošača, u konačnici dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice MP kao potrošača, budući su navedene ugovorne odredbe za tužiteljicu MP neuočljive, nejasne i nerazumljive, iste uopće nisu bile uočljive, odnosno iste su nepoštene i ništetne, a kako je to i ranije obrazloženo. Za ukazati je da su sukladno odredbama ZOO-a stranke prilikom zasnivanja ugovornog odnosa, a što uključuje i fazu tzv. pregovora, dužne međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (čl. 10. ZOO-a). Tužiteljica MP uzgred ukazuje i na činjenicu da, osim što je ugovorom ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF (a da tužiteljica MP pri tome nije upozorena na ekonomske rizike i posljedice ugovaranja kredita uz korištenje navedene valutne klauzule), Banka je također ugovorila promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na koju je suprotno načelima ZOO-a (savjesnost, poštenje, ravnopravnost) sebi pridržala pravo da tijekom razdoblja otplate kredita ugovorenu kamatnu stopu jednostrano i bez suglasnosti tužiteljice MP mijenja (bez da je pri tome u ugovoru navela jasne, uočljive te prosječnom potrošaču razumljive kriterije, mehanizme, metode i parametre promjene kamatne stope), a koje je ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope uz dodatno ugovaranje kredita u CHF, dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Slijedom navedenog, radilo se o vrlo rizičnom „kreditu“, a na koje rizike ugovaranja kredita uz korištenje valutne klauzule u valuti - CHF, tužiteljica MP niti prilikom pregovora niti kasnije prilikom zaključenja ugovora, nije upozoren iako je Banka za navedeni rizik znala, ili je barem s obzirom na činjenicu da je ista u navedenom ugovornom odnosu bila u tzv. poziciji profesionalca, za taj „valutni rizik“ mogla znati, a što je već pravomoćno utvrđeno u nizu u toč. III. ove Tužbe navedenih odluka nadležnih sudova te nizu pravomoćnih odluka Županijskih sudova. Dakle, tuženik Addiko Bank d.d. niti u fazi pregovora niti prilikom zaključenja Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja kredita kojim se otplata istog vezuje uz valutnu klauzulu odnoseću na valutu u CHF, nije tužiteljicu MP informirao o svim potrebnim elementima/parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj i jasnoj obavijesti niti je tužiteljica MP kao potrošač od strane tuženika Addiko Bank d.d. kao stručnjaka upozorena na eventualne (potencijalne) ekonomske i druge rizike u svezi ugovaranja kredita vezivanjem otplate istog uz valutnu klauzulu u CHF, kojim postupanjem tuženik Addiko Bank d.d., koja je stručnjak nije postupio sa pažnjom dobrog stručnjaka (gospodarstvenika) (povećana pažnja) te je isti postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je u konačnici imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu i teret tužiteljice kao potrošača. Navedenim je postupanjem tuženik Addiko Bank d.d. ujedno postupio suprotno na samo odredbama Zakona o obveznim odnosima već i suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica MP stoga ovom tužbom traži da Sud sporne ugovorne odredbe odnoseće na valutnu klauzulu, utvrdi ništetnima (čl. 322. ZOO-a), a s obzirom se ništetnost sukladno ZOO-u utvrđuje i djeluje „ex tunc“, da naloži tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici MP vrati svu nepripadnu imovinu stečenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi kojima se povrat obveza iz zaključenog ugovora o kreditu te otplata istog vezuje za valutu u CHF. Za ukazati jest da ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. ZOO-a), a ne može se naknadno osnažiti niti prema odredbi čl. 148. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Tužiteljica MP ovom tužbom stoga traži od tuženika Addiko Bank d.d. povrat/isplatu novčanog iznosa koji je tuženiku Addiko Bank d.d. tijekom razdoblja otplate kredita od strane tužiteljice MP kao korisnika kredita preplaćen po osnovi tzv. tečajnih razlika (valutne klauzule), a do kojih je razlika tijekom otplate kredita došlo primjenom tečaja CHF većeg od onog po kojem je tuženik - Banka prvotno tužitelju odobrio te isplatio odobrena kreditna sredstva (čl. 2. Ugovora o kreditu), a sve navedeno uvećano za zakonsku zateznu kamatu, dakle sukladno odredbama čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Tužiteljica MP zahtjeva povrat neosnovano temeljem nepoštenih i ništetenih odredbi stečene razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku Addiko Bank d.d. temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF po kojem su sredstva puštena u otplatu. U pogledu tužbom potraživanog tzv. sporednog potraživanja (zakonska zatezna kamata) za ukazati je na činjenicu da je tuženik Addiko Bank d.d. taj koji je sastavio sporni ugovor o kreditu i isključivo je on predložio taj ugovor prema unaprijed pripremljenom te formuliranom (obrascu) sadržaju, a u svijetlu svih prethodno navedenih povredi i nepoštivanja osnovnih Zakonom propisanih načela, tuženik Addiko Bank d.d. je nepošteni stjecatelj pa je isti u obvezi vratiti ne samo ono što je stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi, već i platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO-a, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužiteljica MP se poziva na presude Suda EU: HP i dr. C-154/15,C- 307/15 i C-308/15, potom ĐP C-118/17). Pored već predloženih dokaza tužiteljica MP predlaže: a) uvid u Tablica izračuna preplate, b) Račun 77/01/231 od 15.2.2013. godine, LOTA, obrt za usluge, vl. Tomislav Prpić za uslugu preliminarnog izračuna, c) Dokaz o podmirenju računa preliminarnog izračuna - naknadno će se dostaviti, d) saslušanje tužiteljice MP i svjedoka i e) provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke (nakon provedbe predloženog vještačenja tužiteljica MP pridržava pravo sukladno odredbi čl. 191. st. 2 ZPP-a naknadno precizirati/urediti/uskladiti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke izrađenog u svrhu potreba sudskog postupka). Također se predlaže pozvati tuženika Addiko Bank d.d. na dostavu cjelokupne raspoložive materijalne dokumentacije potrebite u svrhu provedbe predloženog vještačenja i to one materijalne dokumentacije u odnosu na koju se rješenjem suda imenovani stalni sudski vještak financijske struke prilikom primitka i izrade vještva izjasni da je istome potrebna u svrhu provedbe vještačenja, udovoljenja dodijeljenoj mu zadaći od strane suda te u svrhu izrade nalaza i mišljenja). Ukoliko tuženik Addiko Bank d.d. ospori

1 0

visinu tužbenog zahtjeva definiranu u skladu sa preliminarnim izračunom u privitku, tužiteljica MP predlaže provedbu financijskog vještačenja po vještaku financijske struke radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa, tj. novčanog iznosa koji je tužena banka neosnovano stekla koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o chf valutnoj klauzuli, sa zadaćom vještaku da temeljem dokumentacije u spisu, te po potrebi pribavljanjem i dodatne vještaku potrebite dokumentacije od tuženika, izračuna: - iznos preplate tečajne razlike uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, koja se iskazuje kao razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora (tuženika/banke) na dan plaćanja i tog istog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata u valuti po početnom tečaju; te da sve navedene iznose prikaže pojedinačno po mjesecima i u ukupnom iznosu i to pojedinačne iznose i ukupni iznos kako u HRK tako i u EUR, a sve s obzirom na obvezu dvojnog iskazivanja novčanih vrijednosti. Tužiteljica MP naglašava da uz ovu tužbu nije prilagala presude donesene u kolektivnom sporu zaštite potrošača na koje se poziva u ovoj tužbi iz razloga što su iste dostupne sudu putem internetskih stranica, a tuženik Addiko Bank d.d. se nalazi u posjedu istih obzirom da je bio stranka u tim postupcima. Prilikom preračunavanja i iskazivanja novčanih vrijednosti tužiteljica MP tvrdi da je u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH te Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH primijenila fiksni tečaj konverzije 7,53450 za jedan euro te pravila za preračunavanje i zaokruživanje, te dvojno iskazala novčane vrijednosti. Slijedom svega navedenoga, predlaže se da naslovni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese slijedeću presudu; „I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 396-44/2008 sklopljenog dana 12.02.2008. godine između tužiteljice MP, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije EP) kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija Erste&Steiermärkische Bank d.d. IBAN:

[broj bankovnog računa] | OIB: [osobni identifikacijski broj], OIB: 14036333877 kao Banke (po Podružnici Viškovo), potvrđenog (solemniziranog) po Javnom bilježniku Radosni Mavrinac iz Kastva dana 13.02.2008. godine pod brojem: OV-933/08 kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te kojima je ugovorena otplata (povrat) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF), sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je određeno se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, te sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima izraženima u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe –Adria - Bank d.d. na dan plaćanja. II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., ZAGREB (Grad Zagreb), SLAVONSKA AVENIJA 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici MP, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 1.499,59 Eur / 11.298,57 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od 31. ožujka 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine pa

1 1

do dana isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom na svaki pojedini mjesečni specificirani iznos, od dana dospijeća do dana isplate sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. V. Tuženik ADDIKO BANK D.D., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužan je tužiteljici MP, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do dana isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 19. listopada 2023. tuženik Addiko Bank d.d. prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice MP, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice MP, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice MP obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužiteljica MP i pravni prednik tuženika Addiko Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 396-44/2008 dana 12.02.2008. za iznos od 9.588,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 5 godina. Tužiteljica MP navodi u tužbi da su joj predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba podnesena dana 7.06.2019. godine, tuženik Addiko Bank d.d. ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2014. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik Addiko Bank d.d. se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev- 2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Tako u odluci VS RH, Rev 2245/17-2 se navodi „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju učl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti

1 2

potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 – dalje: ZPP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošače da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. U navedenom smislu tuženik Addiko Bank d.d. upućuje na rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Rev-2245/2017 od 19.02.2020. Nadalje prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. neprihvatljivo je tumačenje Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika Addiko Bank d.d. na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužiteljica MP, u slučaju da je bila izložena nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imala punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Tako Sud EU, C- 33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe-Zentral: “U nedostatku mjera harmonizacije, prava koja proizlaze iz prava Unije moraju biti izvršena pred nacionalnim sudovima u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim propisima. Situacija bi bila drugačija jedino ako bi takvi uvjeti i zastarni rokovi u praksi onemogućavali ostvarivanje prava koje su nacionalni sudovi dužni štititi. To nije slučaj ako su propisani rokovi zastare razumni. Postavljanje takvih razumnih rokova zastare odraz je primjene temeljnog načela pravne sigurnosti.“ Sud EU, C-255/00, Grundig Italiana:“Sud je već utvrdio da je u skladu s pravom EU-a određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti koje štiti i poreznog obveznika i javno tijelo. Takvi rokovi načelno nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koje priznaje pravni poredak EU-a. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim.“ Činjenica da je tužiteljica MP bila pasivna cijelo sve ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika Addiko Bank d.d. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok 1 3

zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku Addiko Bank d.d. bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. smatra da tužiteljica MP nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako se tužiteljica MP neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužiteljica MP potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužiteljice MP za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik Addiko Bank d.d. je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica MP traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Skreće se pozornost sudu da tužiteljica MP pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužiteljica MP pozvala Banku, odnosno tuženika Addiko Bank d.d. na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik Addiko Bank d.d. smatra kako tužiteljici MP ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. U dokaz navedenog predlaže se uvid u presudu Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-1864/2015 od 20.12.2019., zatim presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5847/2015 od 25.09.2018. te presudu

1 4

Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2018 od 22.01.2020. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. tvrdi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika Addiko Bank d.d. dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužiteljica MP ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik Addiko Bank d.d. mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik Addiko Bank d.d. pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužiteljica MP potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužiteljica MP se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik Addiko Bank d.d. smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužiteljica MP predložila zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve - onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode - onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. U navedenom smislu ukazuje se na odluku Visokog Trgovačkog suda RH, Pž- 1564/07. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužiteljica MP tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. U navedenom smislu Visoki trgovački sud RH, Pž-267/93 navodi: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe) o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“ Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. U navedenom smislu Visoki trgovački sud RH, Pž-6815/07 navodi:„Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“ Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi

1 5

sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužiteljica MP nije predložila adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik Addiko Bank d.d. navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS "(…) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud tvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže govorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. (…) Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka. (…) Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. neosnovani su navodi tužiteljice MP o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra da su on i tužiteljica MP pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužiteljica MP mogla birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica MPG je donijela odluku da je za nju prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice MP kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužiteljica MP se prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženiku Addiko Bank d.d. s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik Addiko Bank d.d. je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik Addiko Bank d.d., kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica MP jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom

1 6

zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužiteljica MP po vlastitom izboru prihvatila iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik Addiko Bank d.d. posebice napominje kako je on u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužiteljici MP kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/2013 te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. U dokaz navedenog tuženik Addiko Bank d.d. predlaže saslušanje zaposlenika tuženika Addiko Bank d.d. na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu, potom se navodi da će se naknadno dostaviti podatke; zatim predlaže se uvid u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. te uvid u rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž- 4736/2019. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužiteljice MP, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužiteljica MP potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje kako je tužiteljici MP prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako

1 7

se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužiteljici MP objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužiteljice MP za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik Addiko Bank d.d. posebno ističe da tužiteljica MP nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije dovela u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužiteljica MP dobrovoljno pristala i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražila izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorila obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženika Addiko Bank d.d. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-7129/2013 te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik Addiko Bank d.d. dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika Addiko Bank d.d. koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Addiko Bank d.d. predlaže saslušanje njegovih zaposlenika na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu; zatim saslušanje javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva, na okolnost razumijevanja ugovora o kreditu te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora od strane tužiteljice MP, potom uvid u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-895/2003 i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019. Prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na mišljenje dr. sc. AP, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu

1 8

nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 20i4.g.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice MP kao potrošača, jer i sam tuženik Addiko Bank d.d. nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužiteljicu MP, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik Addiko Bank d.d. nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te - da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." U dokaz prethodno navedenog tuženik Addiko Bank d.d. se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. godine, Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput

1 9

one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Ističe se da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik Addiko Bank d.d. kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik Addiko Bank d.d. kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženik Addiko Bank d.d. pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik Addiko Bank d.d. citira presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik Addiko Bank d.d. tvrdi da je on i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik Addiko Bank d.d. predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Također predlaže se i uvid u Izjavu gđe. EPG na okolnost jesu li upozoravali potrošače o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu. Tuženik Addiko Bank d.d. tvrdi da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik Addiko Bank d.d. je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko Bank d.d. predlaže uvid u članak objavljen u broju 8 iz prosinca 2005. (XII/05) pod naslovom „Kretanje tečaja CHF i EUR" (u prilogu) članak objavljen broju 7 iz lipnja 2005. (VI/05) pod naslovom „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF" (u prilogu). Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula SP i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje

2 0

spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik Addiko Bank d.d. nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika Addiko Bank d.d. propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika Addiko Bank d.d. da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra SP i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik" Stoga tuženik Addiko Bank d.d. predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik Addiko Bank d.d. naglašava da on osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja koje je provela tužiteljica MP u ovom postupku. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. U svakom slučaju, tuženik Addiko Bank d.d. se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne

2 1

traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik Addiko Bank d.d. smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužiteljice MP i ako tužiteljica MP zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužiteljice MP te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. U dokaz prethodno navedenog tuženik Addiko Bank d.d. predlaže uvid u vrijednosti kamatnih stopa na HRK kredite za razdoblje od 1992. do 2014. godine kao i financijsko vještačenje uzimajući u obzir izračun za HRK kredite uz pripadajuću kamatnu stopu za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome po mišljenju tuženika Addiko Bank d.d. u bitnome bi dovelo tužiteljicu MP u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika Addiko Bank d.d., iz razloga što bi tužiteljica MP stekla nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u

2 2

EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik Addiko Bank d.d. nadalje osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik Addiko Bank d.d. nije pao u zakašnjenje prema tužiteljici MP, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika Addiko Bank d.d.. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik Addiko Bank d.d. cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik Addiko Bank d.d. ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku Addiko Bank d.d., tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku Addiko Bank d.d.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka) s jedne strane te MP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) s druge strane broj: 396-44/2008 od 12. veljače 2008. (list sudskog spisa od broja 18 do 23) te svu drugu dokumentaciju koja je dostavljena. U svojstvu svjedoka saslušani su TP (list sudskog spisa broj 553 i 554) i KP (list sudskog spisa broj 554) dok u svojstvu stranke saslušana je tužiteljica MP (list sudskog spisa broj 554 i 555). Također je provedeno financijsko vještačenje od strane angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. od 23. svibnja 2023. (list sudskog spisa od broja 565 do 578).

4. Saslušana na ročištu dana 12. ožujka 2023. svjedokinja TP je iskazala da ona je dugogodišnja prijateljica tužiteljice MP još od djetinjstva te iz pričanja tužiteljice MP zna da je ona zaključila ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu je zaključila kako bi kupila osobni automobil za svoje osobne potrebe. Poznato joj je da tužiteljica MP je kupila automobil marke Opel Corsa budući je ona bila s njom kada je tužiteljica MP kupovala taj automobil. Navedeni automobil je tužiteljica MP kasnije poklonila svome ocu. Prema tvrdnjama svjedokinje TP ona nije bila nazočna kada je tužiteljica MP ugovarala kredit u auto kući. Naime, u auto kući su joj dali sve papire i uputili na Hypo Alpe Adria bank s kojim su oni bili u poslovnoj suradnji. Međutim prema tvrdnjama svjedokinje TP ona je bila zajedno sa tužiteljicom MP u banci kada je ona predala svu dokumentaciju. Zna da joj se kasnije tužiteljica MP žalila da su joj rate kredita jako porasle. Dok su bile u banci nikakvih objašnjenja tužiteljica MP nije dobila nego je samo dobila već pripremljeni ugovor i svu ostalu dokumentaciju. Da li je tužiteljica MP dobila kakve obavijesti u samoj auto kući svjedokinja TP tvrdi da joj to nije poznato budući u samoj auto kući koja je u Rijeci, u Osječkoj ulici ona nije bila. Prema tvrdnjama svjedokinje TP njezina prijateljica MP je kupila već rabljeno vozilo i istoga je ona koristila isključivo za svoje osobne potrebe što je njoj osobno poznato. Od zaključenja spornog ugovora o kredita pa do danas tužiteljica MP radi u Osnovnoj školi Bakar. U samoj banci prilikom predaje

2 3

već dobivenog ugovora o kreditu i potrebne dokumentacije cijela procedura zajedno sa službenicom banke je trajala oko 15-ak minuta. Nadalje svjedokinja TP tvrdi da je ona osobno čula od službenice banke kada je ona rekla tužiteljici MP da valuta CHF je stabilna valuta i da u budućnosti tužiteljica MP može očekivati neke neznatne promjene prilikom otplate anuiteta budući tečaj će neznatno varirati, gore ili dolje. Koliko je njoj poznato to je tužiteljici MP bio prvi kredit, a ne sjeća se da li je tužiteljica MP išla kod javnog bilježnika. Na kraju svoga iskaza svjedokinja TP je ustvrdila da kredit za kupnju automobila je isključivo otplaćivala tužiteljica MP na način da je to uplaćivao njezin poslodavca prilikom isplate plaće, a što je ona čula od svoje prijateljice.

5. Saslušan na ročištu dana 12. ožujka 2023. svjedok KP je iskazao da zna da njegova kćerka MP je zaključila ugovor o kredit sa pravnim prednikom tuženika Addiko Bank d.d. kako bi kupila osobni automobil koji joj je trebao za njezina osobne potrebe. Kupljeni automobil Opel Corsa ona je vozila neko vrijeme, a poslije ga je njemu darovala i to negdje oko 2020., a negdje 2022. zbog dotrajalosti taj auto je završio na otpadu u starom željezu. Prema tvrdnjama svjedoka JP on nije bio nazočan prilikom zaključenja spornog ugovora o kreditu. Koliko je njemu poznato to je bio privi kredit koji je u svom života podigla njegova kćerka. Kada je kupila automobil Opel Corsa njegova kćerka je radila u Osnovnoj školi Bakar, Područna škola Krasica te u toj školi radi sve do danas. Poznato mu je da poslodavac njegove kćerke je od plaće tužiteljice MP uplaćivao dospjele anuitete u korist pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., a radi otplate toga kredita. Na kraju svoga iskaza svjedok KP je iskazao da isključivo njegova kćerka je otplaćivala sporni ugovor o kreditu, a na način kako je to prije naveo.

6. Saslušana na ročištu dana 12. ožujka 2023. tužiteljica MP je učinila nespornim da je zaključila Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka) s jedne strane te MP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) s druge strane broj: 396-44/2008 od 12. veljače 2008. Kredit joj je trebao za kupnju rabljenog automobila marke Opel Corsa koji je već tada bio star oko 5 godina. Taj automobil joj je trebao za njezine osobne potrebe budući je tada kao i danas radila u Osnovnoj školi Bakar, Područna škola Krasica. U samoj auto kući koja se nalazi na Škurinjama, a čini mi se da se tada zvao A. C. Rijeka, oni su je uputili na Hypo Alpe Adria bank budući oni s njima imaju poslovnu suradnju. Kada je došla u banku tamo me je već čekao spreman ugovor i otplatni plan koji joj je predočen. Ponuđen joj je ugovor o kreditu vezano uz valutnu klauzulu CHF te ništa drugo mi nije joj niti nuđeno. Prema tvrdnjama same službenice banke ugovor o kreditu vezano uz valutnu klauzulu CHF su najpovoljniji ugovori koji su se tada nudili na tržištu budući je valuta CHF stabilna te u budućnosti neće doći do nekih većih oscilacija. Prema prikazanom otplatnom planu njezina mjesečna rata je bila kroz cijeli period otplate kredita jednaka oko 830 kuna. Prema tvrdnjama tužiteljice MP ona je tada imala plaću oko 5.000 kuna tako da joj je to bilo podnošljivo financijsko opterećenje. Ima završenu visoku stručnu spremu, tj. magistar primarnog obrazovanja te zna da strane valute variraju. Međutim, kako ju je uvjeravala službenica banke ona je očekivala neke manje oscilacije, a nitko je nije upozorio da u budućnosti je moguće da dođe do naglog i znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu. Prema tvrdnjama tužiteljice MP ona je taj ugovor o kreditu koji joj

2 4

je tada ponuđen od strane same banke je mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti te nikakvi pregovori se nisu niti vodili. Sjeća se da je bila i kod nekog javnog bilježnika ali ni kod javnog bilježnika nije dobila nikakvo objašnjenje u svezi valutne klauzule. Taj automobil prema tvrdnjama tužiteljice MP ona je darovala svome ocu 2018. godine, a on je to odnio u otpad negdje oko 2021. budući je kupio drugi rabljeni automobil. Početna njezina rada je bila oko 830 kuna da bi kasnije narasla na blizu oko 1.300 kuna. Da je znala da postoji mogućnost da tečaj valute CHF prema kuni se znatno poveća ona ne bi niti zaključila taj ugovor o kreditu. Prema kazivanju tužiteljice MP njoj je to prvi kredit u životu i zbog lošeg iskustva nema namjeru u budućnosti zaključiti bilo kakav ugovor o kreditu. Tužiteljica MP tvrdi da je ona imala puno povjerenje u banku te je smatrala da će od službenika banke dobiti sve potrebne i stručne informacije. Nitko je nije upozorio da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF prema kuni već da štiti samo tečaj eura prema kuni. Nije dobila nikakve letke ili nekakve promidžbene materijale kojima bi joj se objasnila valutna klauzula već prema tvrdnjama same službenice banke obzirom na njezina primanja to je najbolji kredit koji joj se može ponuditi. Nadalje tužiteljica MP je iskazala da rate je ona otplaćivala putem svog poslodavca, tj. Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta putem administrativne zabrane. Naime, osnovnim školama sredstva za isplatu plaća doznačuje isključivo navedeno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Sve njezine uplate su išle na navedeni način putem administrativne zabrane. Automobil joj je nužno trebao budući je živjela u [adresa], a radila u Krasici (koja pripada gradu Bakru), a Krasica je slabo prometno povezana sa Rijekom tako da bi gubila jako puno vremena ukoliko bi koristila javni prijevoz. Također automobil je koristila i za svoje druge osobne potrebe. Na kraju svoga iskaza tužiteljica MP je ustvrdila da isključivo je ona osobno otplaćivala navedeni kredit koji je i u cijelosti otplatila. Na upiti da li ju je službenica banke izvijestila o svim ugovornim odredbama tužiteljica MP je iskazala da je nju već čekao pripremljeni ugovor o kreditu koji je ona mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Bila je kod javnog bilježnika, a bila je neka ženska osoba koja joj ništa nije objašnjavala već je ona samo pred njom potpisala sve primjerke toga ugovora o kreditu.

7. U svom nalazu i mišljenju od 23. svibnja 2024. godine angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da je njegov zadatak bio izračunati pretplate tečajnih razlika uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, koja se iskazuje kao razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora (tuženika/banke) na dan plaćanja i tog istog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata u valuti po početnom tečaju, te da se sve navedene iznos prikaže pojedinačno po mjesecima i ukupnom iznosu. Potom angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da je uvidom u spis putem e- komunikacije utvrdio da spisu prileži slijedeća relevantna financijska dokumentacija: 1) Ugovor o kreditu broj 396-44/2008 od 12. veljače 2008., 2) Ponuda AC Rijeka, 3) Inicijalni otplatni plan, 4) Specifikacija uplata po kreditu, 5) Realizirani otplatni plan, 6) Izvodi po kreditu, uplatnice, 7) Preliminarni izračun, 8) Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu – povijest i 10) • Pregled prometa za klijenta po kreditu broj 396-44/2008 partija 25304627 (knjigovodstvena kartica). Angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. tvrdi da je koristio arhivsku tečajnu listu banke, dostupnu na web stranici www.addiko.hr. Nadalje se navodi da u nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR. Tužiteljica

2 5

MP je dana 12.02.2008 godine sklopila ugovor o kreditu 396-44/2008 (Solemniziran 13.02.2008.) sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), sa sljedećim bitnim odredbama kredita: 1) Korisnik kredita: MP, 2) Kreditor:

Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), 3) Ugovor/ kreditna parija: 396- 44/2008 partija 25304627, 4) Datum ugovora: 12.2.2008., 5) Iznos kredita: 9.588,00 CHF ili 43.193,94 HRK, 6) Jednokratna otplata sa zadnjom ratom kredita, 7) Iznos kredita koji se vraća u anuitetima: 9.588,00 CHF, 8) Isplata kredita (odobrenje) : 20.2.2008, 9) Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu: 4,505000, 10) Rok otplate (mjeseci): 60, 11) Rok otplate godine: 5, 12) Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora: 5,700%, 13) Efektivna kamatna stopa: 6,500%, 14) Anuitet prilikom ugovaranja u valuti: 184,03 CHF, 15) Iznos anuiteta na dan puštanja kredita: 829,06 HRK, 16) Tečaj po ugovoru: srednji tečaj banke na dan plaćanja i 17) Zatvaranje kredita: konačna otplata 28.02.2013. Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i otplatnom planu koji je dostavljen tužiteljici MP prilikom plasmana kredita iznosila je 5,7000 % godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica MP je ugovorila iznos od 9.588,00 CHF, što na dan isplate 20.02.2008 (podatak sa realiziranog otplatnog plana) iznosi 43.193,94 HRK, prema srednjem tečaju banke na dan 4,50500 za 1 CHF. Prema ugovoru i otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 60 mjesečnih anuiteta u visini od 184,03 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 829,06 HRK. Tuženik Addiko Bank d.d. je u periodu otplate kredita četiri puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi: 1) u periodu od 20.02.2008. do 29.02.2008. godine kamatna stopa je iznosila 5,70% godišnje, 2) u periodu od 29.02.2008. do 30.11.2008. godine kamatna stopa je iznosila 6,60% godišnje te s primjenom od 31.03.2008. godine anuitet je iznosio 188,05 CHF, 3) u periodu od 30.11.2008. do 31.03.2009. godine kamatna stopa je iznosila 6,90 % godišnje te s primjenom od 31.12.2008. godine anuitet je iznosio 189,22 CHF i 4) u periodu od 31.03.2009. do 28.02.2013. godine kamatna stopa je iznosila 7,90 % godišnje te s primjenom od 30.04.2009. godine anuitet je iznosio 192,83 CHF. Temeljem prethodno navedene dokumentacije angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Nakon toga angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.03.2008. do 28.02.2013. godine. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija: a) Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka) s jedne strane te MP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) s druge strane broj: 396-44/2008 od 12. veljače 2008. i b) Inicijalni otplatni plan U Tablici 3 – prikazan je Početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.03.2008. do 28.02.2013. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije: a) Specifikacija uplata po kreditu, b) Realizirani otplatni plan, c) Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu – povijest i d) Pregled prometa za klijenta po kreditu broj 396-44/2008 partija 25304627 (knjigovodstvena kartica) te je isti prikazan u Tablici 4. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. konstatira da njegova zadaće je bila izračunati pretplate tečajnih razlika uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na

2 6

dan isplate kredita, koja se iskazuje kao razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora (tuženika/banke) na dan plaćanja i tog istog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata u valuti po početnom tečaju, te da se sve navedene iznos prikaže pojedinačno po mjesecima i ukupnom iznosu. Prema tvrdnjama angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. u razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su, sukladno zadaći kojom se traže preplate, navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice MP predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,505000 HRK za 1 CHF), prikazujući pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica MP je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 1.457,53 €, a razlike su prikazane u Tablici 5. U nastavku su informativno navedeni i iznosi za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,505000 HRK za 1 CHF). U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica MP je tako manje platila na ime tečajnih razlika iznos od 7,43 €, a iznos po mjesecima je prikazan u Tablici 6. Zaključno angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica MP je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 1.457,53 €. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan. 8. Svojim podneskom od 3. srpnja 2024. tužiteljica MP je konačno specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. od 23. svibnja 2024. godine.

9. U svom podnesku od 22. kolovoza 2024. tuženik Addiko Bank d.d. je naglasio da u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. radi ekonomičnosti postupka, ne prigovora samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka. Međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice MP. Naglašava se da angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. je u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužiteljica MP plaćala anuitete po nižem tečaju od početnog. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to je prilikom provedbe vještačenja pravilno angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. utvrdio i tzv. negativnu razliku. Naime, ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba se sagledati kao jedan cjeloviti

2 7

odnos s pravima i obvezama ugovornih strana, pa se slijedom toga tužiteljici MP kao korisnici kredita, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio po predmetnom ugovoru. Sve kada bi tužbeni zahtjev tužiteljice MP bio osnovan, a što tuženik Addiko Bank d.d. osporava u cijelosti, tada bi tužiteljica MP eventualno imala pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. Gore navedeno potvrđuje i sudska praksa, te se tuženik Addiko Bank d.d. poziva na slijedeće odluke i to: 1) odluka Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-65/2022-2 od 10.02.2022. godine, 2) presudu Općinskog suda u Osijeku – Stala služba u Valpovu poslovni broj P- 906/2019-30 od 11. veljače 2022.g., 3) presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž-1077/20 od 2. veljače 2021. godine i 4) presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-242/2022-2 od 26.05.2022. godine. Tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje sudu kako sud nije uzeo u obzir prijedlog tuženika Addiko Bank d.d. za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka isključivo temeljen na prijedlogu tužiteljice MP, odnosno izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, čime tuženik Addiko Bank d.d. smatra da tužiteljica MP ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika Addiko Bank d.d. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik Addiko Bank d.d. koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, tuženik Addiko Bank d.d. smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u kakvom materijalnom propisu. Naime, angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužiteljica MP i tuženik Addiko Bank d.d. sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF, stoga tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-294/14 od 09.04.2015. godine koja navodi sljedeće: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.” Dakle, po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. neopravdano je koristiti izračun vještaka prema početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope, također ukazuje na činjenicu da se i utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope, bilo bi potrebno odrediti kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika, a ne koristiti početnu kamatnu stopu, o čemu govori i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5847/15 od 25.09.2018. godine. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec., izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužiteljice MP zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tužiteljica

2 8

MP predložila, a sud usvojio, tužiteljicu MP dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za nju vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, način izračuna angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. u ovom predmetu dovodi tužiteljicu MP u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika Addiko Bank d.d. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra, da bi pravnu prazninu koja bi eventualno i nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope trebalo u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi čl. 4. i čl. 319. st. 2. ZOO budući da se dogovor o podešavanju kamata ne može, s jedne strane, nadomjestiti odgovarajućim rješenjem dispozitivnog prava, a ne može se ni, s druge strane, trajno narušiti temeljna ugovorna struktura odustane li se od uređenja odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

10. Na ročištu dana 6. studenog 2024. punomoćnica tužiteljice MP i zamjenik punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d. su suglasno iskazali da nemaju nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu i donese presudu na temelju stanja u spisu. U smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 6. studenog 2024. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Punomoćnica tužiteljice MP je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice MP u cijelosti. Naglašava se da angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. je izračunao i negativne tečajne razlike iako tuženik Addiko Bank d.d. do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari nije istaknuo prigovore u navedenom smjeru pa sve i da sud cijeni da bi tuženiku po nekoj osnovi pripadalo pravo na navedene "potplate" tužiteljica MP u tijeku postupka je istaknula i prigovor zastare. Zamjenik punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d. je u svojoj završnoj riječi predložio odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice MP kao neosnovanog. 11. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice MP je osnovan u cijelosti.

2 9

12. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

13. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope pravni prednik tuženika Addiko Bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

14. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa

3 0

koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u

3 1

bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na euro, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i euro između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na euro fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. odbijene su ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. dok rješenjem su odbačene ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

15. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao istinite iskaz tužiteljice MP kao i saslušanih svjedoka TP i JP iz čijih iskaza je evidentno da tužiteljica MP nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka) s jedne strane te MP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) s druge strane broj: 396-44/2008 od 12. veljače 2008. budući joj je tuženik Addiko Bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka) s jedne strane te MP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) s druge strane broj: 396-44/2008 od 12. veljače 2008. je bila samo za tužiteljicu MP tužitelja, a ne i za tuženika Addiko Bank d.d. iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

16. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji

3 2

su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

17. Ističe se da Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. između ostaloga tvrdi: "....Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor....." Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka) s jedne strane te MP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) s druge strane broj: 396-44/2008 od 12. veljače 2008. te iz iskaza same tužiteljice MP kao i saslušanih svjedoka TP i JP po prosudbi ovoga suda evidentno je da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d.

18. Po prosudbi ovoga suda ništetno je da tuženik Addiko Bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje druga ugovorna strana nije makar naknadno pristala. Tuženik Addiko Bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita

3 3

kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

19. Istaknuti prigovor zastare tuženika Addiko Bank d.d. je po prosudbi ovoga neosnovan u svezi potraživanja tužiteljice MP s osnova preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli tj. kada je tečaj prilikom plaćanja pojedenih anuiteta bio viši od onoga početnog. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 i 126/2021 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Naime, valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Valja naglasiti prema čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem

3 4

kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014. godine, a koji je istekao 14. lipnja 2019. Nadalje, valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: „3. „Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: 1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. 2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.

3 5

ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Budući je tužba tužiteljice MP podnesena dana 7. lipnja 2023. to po prosudbi ovoga suda očito da je njezin zahtjev za povratom novčanog iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF nije u zastari. Naime, donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine.

20. Nadalje valja naglasiti da je točno da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka) s jedne strane te MP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) s druge strane broj: 396-44/2008 od 12. veljače 2008. u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužiteljice MP kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Addiko Bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužiteljice MP na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetne odredbe naplaćeno.

21. Nije sporno da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ĆP (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita broj: 376-06/2007. od 20. veljače 2007. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne

3 6

utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka....“

22. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema čl. 195. dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Valja naglasiti da tuženik Addiko Bank d.d. nije niti stavio neki prigovor radi prebijanja (osim što paušalno tvrdi da neko prebijanje sam sud bi trebao obaviti po službenoj dužnosti) ili neku protutužbu. Uzgred rečeno sukladno citiranom čl. 195. ZOO-a nikakva protutražbina tuženika Addiko Bank d.d. kao vjerovnika niti ne postoji. Prema čl. 1112. st. 1. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, budući je utvrđeno da je upravo tuženik Addiko Bank d.d. inicirao ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi nije moguće primijeniti u njegovu korist pravni institut stjecanja bez pravne osnove. Pri tome valja naglasiti da u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „....9. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom vijećanja ocijenilo je da bi svojom odlukom odstupilo od dosadašnje prakse ovoga suda (odluka broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.) te odluku povodom revizije u ovoj pravnoj stvari prepustilo proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o

3 7

zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. 11. U odluci ovoga suda broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto je suprotno pravno shvaćanje da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu....“ U ovoj konkretnoj parnici tuženik Addiko Bank d.d. do zaključenja prethodnog postupka nije niti stavio neki procesni prigovor prijeboja nego je istoga samo paušalno navodi (u smislu da bi sam sud i bez prijedloga tuženika ukoliko uopće smatra da tužiteljici MP treba dosuditi neke razlike s osnova tečajnih razlika taj iznos neizostavno umanjiti kada je tečaj CHF u odnosu na kunu u pojedinim razdobljima bio niži od onog početnog) te istoga nije nikada niti specificirao.

23. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljica MP je bila dužna dokazati visinu preplaćenih anuiteta odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju promjena tečaja valute CHF-a, koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. Ovaj sud nije prihvatio prijedlog tuženika Addiko Bank d.d. da se vještačenje provede kao da je zaključen ugovor o kreditu u kunama s promjenjivom kamatnom stopom budući takav ugovor stranke nisu niti zaključile. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

24. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci

3 8

imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

25. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužiteljici MP je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranim punomoćnicima i to: 1) za sastav tužbe tužiteljice MP od 07.06.2023. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 €, 2) za sastave podnesaka tužiteljice MP od 28.11.2023. i 03.07.2024. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svaki od tih podnesaka, 3) za pristup ročištu punomoćnika tužiteljice MP dana **.**.2023. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toč. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 € i 4) za pristupe ročištima punomoćnika tužiteljice MP dana **.**.2024. i **.**.2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svako od tih ročišta odnosno ukupno 1.100,00 €. Kada se navedeni iznos uveća za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 275,00 € dođe se do iznosa od 1.375,00 €. Nadalje tužiteljici MP su priznati i troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 €. Iz prethodno navedenih razloga tužiteljici MP je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 1.725,00 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

25.1. Tužiteljici MP ovaj sud nije priznao trošak za sastav njezinog podnesaka od 11.1.2024. budući se je raspravni zapisnik od 7. prosinca 2023. mogao ispraviti i na samom tom ročištu. Također sud nije priznao tužiteljici MP niti zatraženi trošak za sastav njezinog podnesak od 13.3.2024. budući se je uplatnica o plaćenom predujmu mogla dostaviti sudu i bez podneska. Točno je da po

3 9

Tbr. 9. točki 3. sada važeće tarife odvjetniku pripada i 50% naknade iz Tbr. 7. točka 1. i 2. tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda, ali ne više od 50 bodova. U svom troškovniku predanom prije zaključenja glavne rasprave dana 8. studenog 2024. punomoćnica tužiteljice MP je zatražila i trošak njezinog pristupa ročištu za objavu presude. U smislu čl. 164. st. 3. ZPP-a zahtjev za naknadom troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči. Točno je da u smislu čl. 164. st. 6. ZPP-a u slučaju usmene objave presude ili rješenja kojim se naređuje naknada troškova sud može odlučiti da će iznos troškova odmjeriti u pismeno izrađenoj presudi odnosno rješenju ako se rješenje ima dostaviti strankama. Međutim, u ovoj konkretnoj parnici sud je odmah odlučio kako o glavnoj stvari tako i o troškovima postupka, a prilikom predavanja troškovnika punomoćnice tužiteljice MP na ročištu dana 6. studenog 2024. po prosudbi ovoga suda ne može se s sigurnošću znati da li će punomoćnica tužiteljice MP ili neki njezin zamjenik i biti nazočan na ročištu za objavu presude, a niti ovaj sud može priznavati unaprijed i taj trošak. Osim toga u parničnom postupku se nadoknađuju samo oni troškovi koji su neophodni, a po mišljenju ovoga suda pristup punomoćnika stranaka ročištu za objavu presude uopće nije obavezan, a niti za bilo koju stranku mogu nastati bilo kakve štetne posljedice ukoliko ne pristupe na navedeno ročište. Analogno ovakvom razmišljanju ovoga suda može se navesti da svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj nikada ne priznaju trošak odgovora na žalbu stranci koja je napisala takav obrazloženi podnesak iako je žalba protivne strane odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da taj trošak nije bio nužan za vođenje parnice. Identični pravni stav ima i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji nikada ne priznaje trošak za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije ili revizije pa po prosudbi ovoga suda takav pravni stav se tim prije treba primijeniti kod zatraženog troška u svezi pristupa punomoćnika radi usmene objave presude prvostupanjskog suda.

U Rijeci 17. prosinca 2024.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

4 0

Dostaviti:

- pun. tužiteljice MP i

- pun. tuženika Addiko Bank d.d.