REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2575/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja, i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o., u Zagrebu, Miramarska cesta 24, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE SPLIT, OIB 65717231356, Split, Ruđera Boškovića 22, kojeg zastupa Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o., u Rijeci, Trg 128. brigade Hrvatske vojske 24, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-589/2022-24 od 12. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-589/2022-24 od 12. travnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-589/2022-24 od 12. travnja 2024. u točki III. izreke.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 15.271,81 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 6.199,31 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-589/2022-21 od 19. veljače 2024.

II. Odbacuje se tužiteljeva žalba protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-589/2022-24 od 12. travnja 2024. kao nedopuštena.

III. Odbacuje se tuženikova žalba protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-589/2022-24 od 12. travnja 2024. kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-589/2022-24 od 12. travnja 2024. u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđene točkom III. u vezi sa točkom V. i VI. Rješenja HAKOM-a, KLASA: UP/I-344-03/18-11/740, URBROJ: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018., i to od tog dana kada je ovo rješenje doneseno te da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim predmetnim rješenjem od dana sklapanja ugovora broj F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije od 13. prosinca 2013.“ U točki II. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 35.205,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točki III. izreke presude tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka od 86.315,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za utvrđenje da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđene rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) od 31. listopada 2018. (dalje: rješenje HAKOM-a), kao i da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim rješenjem od dana sklapanja ugovora o osnivanju prava služnosti od 13. prosinca 2013.

3. Prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenjem HAKOM-a tužitelj utvrđen infrastrukturnim operatorom, zbog čega je na temelju Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK) ovlaštenik prava puta i obveznik plaćanja naknade za pravo puta, a koju obvezu i visinu naknade je utvrdio HAKOM u okviru svoje nadležnosti rješenjem od 31. listopada 2018., čiju je zakonitost i pravilnost tužitelj osporavao.

4. Prvostupanjski sud je utvrdio da do nastanka, a tako i prestanka te obveze, ne može doći samim nastupanjem okolnosti za koje zakon veže učinak nastanka i prestanka te obveze, već je nastanak te obveze, a tako i prestanak, potrebno konstituirati odlukom HAKOM-a. Kako odluka o prestanku obveze plaćanja nije donesena prvostupanjski sud je zaključio da obveza plaćanja naknade za pravo puta određena rješenjem HAKOM-a nije prestala pa je odbio tužbeni zahtjev.

5. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.1. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je do prestanka obveze plaćanja naknade za pravo puta došlo sklapanjem ugovora o osnivanju prava služnosti od 13. prosinca 2013. kojim su stranke uredile svoj odnos pa su isključile primjenu prava puta koje je do tog trenutka ex lege uređivalo njihov odnos, dakle da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda kako je stranački odnos utemeljen rješenjem HAKOM-a. Ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) jer je odlučio o oba tužbena zahtjeva (prvom - o utvrđenju da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđenu rješenjem HAKOM-a i o drugom - da tužitelj nije dužan plaćati naknadu od dana sklapanja Ugovora), a da pritom o drugom tužbenom zahtjevu nije iznio obrazloženje zašto ga nije prihvatio. Navodi da je obrazloženje presude kontradiktorno jer prvo ističe da obveze mogu prestati na različitim osnovama, a potom ističe da je za prestanak obveze koja je konstituirana rješenjem HAKOM-a to potrebno opet konstituirati odlukom HAKOM-a. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je propustio primijeniti odredbe o stranačkoj autonomiji te načelo dispozitivnosti i supsidijarnosti pravne norme iz čl. 2. i 11. Zakona o obveznim odnosima te odredbe čl. 63. st. 8. ZEK-a i čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14 i 95/17, dalje: Pravilnik). Navodi da su stranke svoj odnos uredile ugovorom o služnosti te su time isključile iz primjene pravo puta i obvezu plaćanja naknade za pravo puta iz rješenja HAKOM-a, da je otkaz tog ugovora pravomoćnom presudom utvrđen neosnovanim i bez učinka, dakle da Ugovor proizvodi pravne učinke i da je tužitelj po tom Ugovoru i dalje dužan plaćati naknadu za služnost. Ukazuje na to pravni odnos plaćanja naknade trenutno reguliraju dva proturječna pravna akta (Ugovor i rješenje HAKOM-a), pri čemu je Ugovor na snazi, a pravni odnos prava puta, iz kojeg proizlazi obveza plaćanja naknade utvrđena rješenjem HAKOM-a ne postoji i da zbog postojanja ugovora o služnosti više ne postoji ni obveza plaćanja naknade za pravo puta. Potražuje trošak žalbenog postupka.

6. U odgovoru na žalbu, i u dopuni tog odgovora, tuženik ističe da su žalbeni navodi neosnovani i da je tužbu trebalo odbaciti. Predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

7. Protiv točki II. i III. izreke presude i rješenja od 19. veljače 2024., žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i rješenje.

7.1. U žalbi u bitnom ističe da je na pripremnom ročištu 19. veljače 2024. određena vrijednost predmeta spora od 312.013,44 EUR, onako kako ju je tužitelj odredio u tužbi, no tuženik smatra da je vrijednost predmeta spora suviše nisko određena, a da prvostupanjski sud nije naveo nikakvo obrazloženje na koji način je obavio provjeru i došao do zaključka da nije suviše nisko naznačena. Ukazuje na to svota od 312.013,44 EUR nema nikakve veze s prestankom obveze plaćanja naknade za pravo puta i predstavlja proizvoljno određen iznos koji je prvostupanjski sud bez obrazloženja prihvatio. Smatra da je vrijednost predmeta spora trebalo odrediti u iznosu od 924.390,26 EUR jer toliko iznosi tužiteljeva godišnja obveza plaćanja naknade za pravo puta, utvrđenje čijeg prestanka je predmet tužbenog zahtjeva. Ističe da nije bilo osnove za odbijanje troška petog obrazloženog podneska u iznosu od 14.940,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), ako već nisu ispunjene pretpostavke za priznanje troška prema Tbr. 8. t. 1. Tarife. Potražuje trošak žalbenog postupka.

8. U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da je vrijednost predmeta spora određena sukladno stvarnoj obvezi koju je tužitelj dužan plaćati na temelju Ugovora o služnosti i stoga predlaže odbiti žalbu i potvrditi vrijednost predmeta spora kako je navedena u tužbi. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

9. Tužiteljeva žalba je neosnovana.

10. Tuženikova žalba je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

11. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je zaključio da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

12. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tužitelj upire u žalbi. Prvostupanjska presuda sadrži iscrpne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji su uvjerljivi i u potpunoj suglasnosti s ispravama u spisu.

13. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena točkom III. u vezi s točkom V. i VI. Rješenja HAKOM-a od dana kada je to rješenje doneseno (31. listopada 2018.) i da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim rješenjem od dana sklapanja Ugovora o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko- dalmatinske županije od 13. prosinca 2013.

14. Između stranaka nije sporno da su 13. prosinca 2013. sklopile Ugovor broj F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije, da je Ugovor unatoč izjavi tuženika o otkazu tog Ugovora od 11. rujna 2018. i dalje na snazi jer je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6658/2019-7 od 11. svibnja 2021. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-559/2018 od 30. kolovoza 2019. kojom je utvrđeno da je otkaz tog ugovora bez pravnog učinka, da je HAKOM povodom zahtjeva tuženika 31. listopada 2018. donio rješenje kojim je utvrđeno da je tužitelj infrastrukturni operator i da ima pravo puta na županijskim i lokanim cestama navedenim u odluci o razvrstavanju javnih cesta i popisu županijskih i lokalnih cesta na području Splitsko-dalmatinske županije, koji su sastavni dio rješenja, te je utvrđena godišnja naknada za pravo puta, da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-504/2018-11 od 25. rujna 2019.odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a od 31. listopada 2018., da je rješenjem HAKOM-a od 7. rujna 2022. odbačen zahtjev tužitelja za utvrđivanje prestanka obveze plaćanja naknade za pravo puta, a rješenjem od 8. rujna 2022. odbijen zahtjev tužitelja za oglašavanje navedenog rješenja HAKOM-a od 31. listopada 2018. ništavim i za njegovo poništavanje.

15. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena rješenjem HAKOM-a od 31. listopada 2018., a što tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrditi.

16. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

17. Naime, predmetnim rješenjem od 31. listopada 2018. HAKOM kao ovlašteno javnopravno tijelo regulator je utvrdio ne samo pravo tužitelja kao infrastrukturnog operatora koji ima pravo puta i visinu naknade na koju tuženik ima pravo, već je tužitelju naloženo i ispunjavanje njegove obveze plaćanja tako utvrđene naknade za pravo puta tuženiku.

18. Iz odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK), na temelju kojih je predmetno rješenje i doneseno, razvidno je da je u nadležnosti HAKOM-a utvrđivanje infrastrukturnog operatora na općem dobru i nekretninama drugih osoba te utvrđivanje visine naknade za pravo puta (čl. 12. st. 1. t. 11. ZEK-a). Korištenje općeg dobra i nekretnina drugih na temelju prava puta uređeno je odredbom čl. 28. ZEK-a, kojom je propisano pod kojim uvjetima infrastrukturni operator ima pravo puta te koja prava odnosno obveze ima s tim u vezi prema upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine. Odredbom čl. 29. ZEK-a propisano je da se izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju pravilnikom koji donosi Vijeće HAKOM-a, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (st. 1.), naknada se plaća godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz čl. 27. st. 5. tog Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske (st 2.), pravilnikom iz stavka 1. tog članka pobliže se propisuje i postupak izdavanja te oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta iz čl. 28. tog Zakona (st. 3.).

19. U skladu s odredbom čl. 5. Pravilnika, upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može HAKOM-u podnijeti zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja infrastrukturnog operatora te utvrđivanje količine i vrste elektroničke komunikacijske infrastrukture (dalje: EKI) i visine naknade za pravo puta. HAKOM će za razdoblje od zaprimanja zahtjeva rješenjem utvrditi infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu EKI koja je na nekretninama podnositelja izgrađena i visinu godišnje naknade.

20. Protiv predmetnog rješenja HAKOM-a žalba nije dopuštena, ali je dopušteno pokretanje upravnog spora podnošenjem tužbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Navedeni je sud, u upravnom sporu kojeg je tužitelj pokrenuo osporavajući pravilnost navedenog rješenja HAKOM-a, presudom odbio tužiteljev zahtjev za poništenje tog rješenja.

21. U skladu s odredbom čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, 110/21; dalje: ZOUP), odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. U skladu s odredbom čl. 133. ZOUP-a, rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno (st. 1.), a rješenje postaje izvršno dostavom rješenja stranci ako protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena kao u konkretnom slučaju (st. 2.). Dakle, predmetno rješenje HAKOM-a je pravomoćno i izvršno.

22. S obzirom na odredbe ZEK-a i Pravilnika pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena u postupku prema odredbi čl. 5. Pravilnika, kojeg je vlasnik nekretnine pokrenuo pred HAKOM-om, na temelju rješenja koje predstavlja upravni akt, prestala ex lege, na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika, ako na nekretnini postoji koje drugo pravo na temelju kojeg infrastrukturni operater plaća naknadu za njezino korištenje.

23. S obzirom na navedene odredbe ZEK-a i Pravilnika, odnosno ZOUP-a o učincima predmetnog rješenja donesenog u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade, kao upravnog akta kojim su stranke stekle prava, odnosno kojim su im određene obveze, jedino je HAKOM, kao nadležno javnopravno tijelo regulator, ovlašten utvrditi da je obveza naknade za pravo puta, plaćanje koje je infrastrukturnom operateru naloženo rješenjem HAKOM-a, prestala. Naime, iz navedenih odredaba proizlazi da kako o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, tako i o prestanku te obveze odlučuje HAKOM kao upravno tijelo, nadležno za rješavanje ove upravne stvari u skladu s odredbama Pravilnika kojim se uređuje izračun i visina naknade te načini njezinog plaćanja, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. 24. Stoga, a budući da odluka HAKOM-a o prestanku obveze plaćanja naknade za pravo puta nije donesena, odnosno predmetno rješenje HAKOM-a od 31. listopada 2018. je i dalje na snazi, obveza plaćanja naknade za pravo puta određena tim rješenjem HAKOM-a nije prestala pa prvostupanjski sud nije ovlašten utvrditi suprotno.

25. Budući da je drugi zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da nije dužan plaćati naknadu utvrđenu rješenjem HAKOM-a od 31. listopada 2018. od dana sklapanja ugovora o osnivanju prava služnosti od 13. prosinca 2013. vezan za prvi zahtjev na utvrđenje da je prestala obveza plaćanja utvrđena rješenjem HAKOM-a, tako je pravilno prvostupanjski sud odbio i taj zahtjev.

26. Tužitelj ni ne tvrdi da bi njegova obveza utvrđena rješenjem HAKOM-a prestala zbog nekog razloga nastalog nakon donošenja rješenja HAKOM-a, u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika, već osporava pravilnost odluke HAKOM-a kojom mu je naloženo plaćanje naknade za pravo puta jer tvrdi da je pogrešno HAKOM utvrdio odlučnu činjenicu (ne)postojanja drugog prava na temelju kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje nekretnine s obzirom na neosnovanost tuženikovog otkaza, međutim u ovom postupku se ne može intervenirati u pravomoćno rješenje doneseno u upravnom postupku, niti je tako tužbeni zahtjev postavljen.

27. U odnosu na tuženikovu žalbu protiv odluke o trošku i s njom u vezi rješenja od 19. veljače 2024. kojim je određena vrijednost predmeta spora od 312.013,44 EUR, ističe se da je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj vrijednost predmet spora nije naznačio suviše nisko, kada je vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio u visini od 312.013,44 EUR, jer se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena rješenjem HAKOM-a od 31. listopada 2018. i da tužitelj nije dužan plaćati naknadu od dana sklapanja ugovora o osnivanju prava služnosti od 13. prosinca 2013.

28. Naime, kod utvrđenja vrijednosti predmeta spora, u parničnom postupcima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, kao što je to kod utvrđenja (ne)postojanja određenog prava ili pravnog odnosa, vrijednost predmeta spora ne mora biti jednaka iznosu naknade za pravo puta (za koje tuženik tvrdi da po rješenju HAKOM-a iznosi 924.390,26 EUR).

29. Budući da je sud prvog stupnja utvrdio da naznačena vrijednost predmeta spora u tužbi nije suviše nisko naznačena (da bi se postavilo pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja za zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka), nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a, a i materijalno pravo je pravilno primijenjeno (čl. 40. st. 3. ZPP-a). Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsko rješenje (točka I. izreke ovog rješenja).

30. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženiku priznati naknadu troška sastava podneska (prema Tbr. 8. t. t. 1. Tarife) budući da podneskom od 14. veljače 2024. tuženik ponavlja navode koje je iznio u ranijim podnescima za koje mu je priznat trošak prema Tbr. 8. t. t. 1. Tarife. Kako je prvostupanjski sud tuženiku priznao trošak prema vrijednosti predmeta spora od 312.013,44 EUR, pravilno je odbio tuženikov zahtjev za više traženi trošak prema vrijednosti predmeta spora od 924.390,26 EUR. Stoga je valjalo potvrditi presudu u dijelu u kojem je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu više traženog troška od 86.315,00 EUR.

31. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu.

32. Odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a propisano da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

33. Prema odredbi čl. 367. ZPP-a nedopuštenu žalbu odbacit će drugostupanjski sud rješenjem ako to nije učinio prvostupanjski sud.

34. Imajući u vidu da je u točki III. izreke pobijane presude odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj nema pravni interes podnijeti žalbu protiv tog dijela presude, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja. Također, tuženiku je u točki II. izreke dosuđen trošak parničnog postupka stoga nema pravni interes podnijeti žalbu protiv tog dijela presude pa je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac