Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1922/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Sanji Barbarić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb,Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1512/2019-29 od 15. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1512/2019-29 od 15. prosinca 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 256.163,03 kn/33.998,68 €[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom I. izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 54.394,00 kn/7.219,32 € sa zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2021. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3204701069 od 3. svibnja 2005. po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule.

5. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3204701069 od 3. svibnja 2005. za kupnju stana, kreditna partija 7102684382 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 163.000,00 CHF za kupnju stana;

- da je čl. 2. navedenog ugovora korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 4,9 % godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, a ugovoreni rok otplate iznosi 312 mjeseci;

- da je čl. 7. navedenog ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti = 914,62 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Isto tako je ugovoreno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da po predmetnom kreditu radi ugovorene valutne klauzule u CHF, u utuženom razdoblju, odnosno od 01. mjeseca 2009. do 1. mjeseca 2015., ukupno je više plaćeno 256.163,03 kn/ 33.998,68 €;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da stalno živi u predmetnom stanu zbog kojeg je podigao kredit i da ga nikome nije iznajmljivao te je zadnje tri godine otvorio obrt te je adresa obrta na navedenom stanu.

6. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017. od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana švicarski franak, a valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula i njena je funkcija čuvanje vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. Isto tako, zaključuje da sva plaćanja za navedeni kredit i iznos ugovora o kreditu kojeg je tuženik ispatio tužitelju te anuitete koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćali su se isključivo u hrvatskim kunama koja kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala, te je tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Dakle, iz navedenog proizlazi da je funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, očuvanje jednake vrijednosti činidaba iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način koji je to tuženik činio, ništetna. Odredbom čl. 502c ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, slijedom čega je prvostupanjski sud odbio tuženika s prijedlogom za saslušanjem svjedoka, zaposlenika tuženika, osobnog bankara prema odredbi čl. 502c ZPP-a. Stoga, kako je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna, a prema čl. 1., 2. i 7. ugovora, jer je protivna odredbi čl. 81, 82, 90, 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322, 323 i 324 ZOO-a, to prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 256.163,03 kn/33.998,68 € na ime stjecanja bez osnove (čl. 1111 ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a) zbog preplaćene valutne klauzule mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate.

7. Međutim, utvrđenja i ocjena suda prvog stupnja o nepoštenosti i tome ništetnosti spornih odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu i posljedično tome zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3204701069 od 3. svibnja 2005. po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule, ne mogu se za sada prihvatiti.

8. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Stoga su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na sudu je zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjeri na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

10. Dakle, u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora je na tuženoj banci, pa stoga pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) podrazumijevaju obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu.

11. U pojedinačnom potrošačkom sporu dakle, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokaza, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (u tom smislu i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

12. U konkretnom slučaju, tuženik je na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u odgovoru na tužbu te u podnesku od 18. rujna 2020. i u podnesku od 22. travnja 2021, predložio saslušanje svjedokinje RS - osobnog bankara tužitelja na navedene okolnosti o obaviještenosti tužitelja. Sud prvog stupnja je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka djelatnika banke odbio iz razloga budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

13. Međutim, suprotno stavu prvog stupnja, sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-81/2023 od 21. veljače 2023., kao i istovrsnoj odluci Rev-1279/2022 od 14. veljače 2023.). Naime, odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga povrijeđeno je pravo na pristup sudu te jednakost oružja u okviru prava na pošteno suđenje iz čl. 6. st. 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010), odnosno prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014), kako to osnovano u žalbi sadržajno ističe tuženik.

14. Slijedom iznijetog, sud prvog stupnja je odbijajući dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje RS počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2 ZPP. Navedeno postupanje je posljedično dovelo i do toga da je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno tako da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

15. Isto tako, za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor. Naime, o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača kao jednom (glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba - ili odredbe ZOO, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24., dalje: Direktiva 93/13), prenesena ne samo u Zakon o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96. - 106. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09-dalje ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49. - 56. ZZP/14), već djelomično i u odredbe 295 i čl. 296 ZOO.

16. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

17. Pri tome za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud bio dužan nakon što je tuženik priložio dokaz da je tužitelj otvorio obrt za usluge na adresi predmetnog stana, imajući u vidu sve dokaze, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti, a ne zaključiti da ima svojstvo potrošača jer je ugovor potpisao kao fizička osoba i stanuje u navedenom stanu. Također, svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača, a što je prvostupanjski sud bio dužan nedvojbeno utvrditi nakon što je tuženik priložio dokaz o obrtu za usluge koji je registriran na predmetni stan.

18. Stoga je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i 370. ZPP, prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca (čl. 371. ZPP) te je odlučeno kao u stavku I. izreke ove presude.

19. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

20. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

21. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će ponovno odlučiti o dokaznom prijedlogu tuženika za saslušanjem svjedokinje kao i razmotriti ostale navode iznesene u podnesenoj žalbi nakon čega će donijeti novu, obrazloženu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić