Poslovni broj: Usž-3387/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DĐ, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Boženko Lozo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lozo & Partneri d.o.o., Zagreb, Varšavska 16, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Stručne službe Gradske uprave, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-5768/2023-7 od 4. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-5768/2023-7 od 4. lipnja 2024. godine.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/22-04/306, URBROJ: 531-03-4- 23-2 od 12. rujna 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odsjeka za komunalni doprinos i naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru, KLASA: UP/I-363-02/19-008/1994, URBROJ: 251-10-32-1/029-22-6-MP od 18. kolovoza 2022. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točke I. i II.).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja od 18. kolovoza 2022. kojim je tužitelju utvrđen komunalni doprinos za ozakonjenu nezakonito izgrađenu poslovnu zgradu u [adresa], na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], obujma 1.196,96 m3, u iznosu od 59.848,00 kuna.

2. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu pobijajući je u cijelosti iz svih zakonom propisanih razloga. Prije svega navodi da je prvostupanjski sud počinio povredu odredbe članka 36. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 96/16., 29/17., 110/21., dalje: ZUS) budući da je riješio spor bez rasprave iako za to nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti. Naglašava da niti tuženik niti zainteresirana osoba za vrijeme upravnog postupka nisu navodili da je predmetni postupak pokrenut dostavom zahtjeva za utvrđivanje komunalnog doprinosa (23.travnja 2019.), te da je za taj trenutak saznao tek u presudi. Naglašava da je riječ o spornoj činjenici koja je odlučna budući da o istoj ovisi i primjena prava. Citirajući odredbu članka 22. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim građevinama. Ističe da je rješenje o izvedenom stanju pravomoćno 28. prosinca 2016. stoga da je tada počela teći obveza nadležnog tijela dostaviti podatke potrebne za obračun doprinosa. Tvrdi da je u prvostupanjskom i drugostupanjskom rješenju jasno navedeno da je upravna stvar riješena temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 68/18., 110/18 i 32/20, dalje ZKG/18), a da je suprotno tome prvostupanjski sud u pobijanoj odluci naveo kako je za rješavanje ove upravne stvari mjerodavan Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00,129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15, dalje u tekstu: ZKG/95), a pri čemu se tuženik pozivao na praksu Visokog upravnog suda koja uopće nije primjenjiva budući da je u istoj sud rješavao u predmetu u kojem se primjenjivao ZKG/95. Tvrdi da tužitelj i tuženik imaju različite stavove oko toga kad je započeo postupak utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, a podredno i na pitanje zastare prava utvrđivanja takve obveze. Smatra presudu nezakonitom i nepravilnom, iz kojeg razloga predlaže ovom Sudu održati raspravu radi otklanjanja nedostataka i poništiti pobijanu presudu i sam presudom riješiti upravnu stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev.

3. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega valja pojasniti da je bez utjecaja na drugačije rješavanje ove stvari tužitelj prigovara neodržavanju rasprave pred prvostupanjskim sudom. Ovo iz razloga jer je odredbom članka 36. točke 4. ZUS-a propisano da sud može presudom riješiti spor bez rasprave ako tužitelj osporava samo primjenu prava, činjenice su nesporne, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave. S obzirom da nisu sporne naprijed navedene pravno-odlučne činjenice, a tužitelj nije izričito zahtijevao održavanje rasprave, to neodržavanjem rasprave pred prvostupanjskim sudom nije povrijeđena navedena odredba ZUS-a.

6. Prema odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine, broj 86/12.,143/13.,65/17. i 14/19. dalje: ZoPNIZ-a) podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koje je doneseno rješenje o izvedenom stanju, osim za pomoćnu zgradu, dužni su po izvršnosti tog rješenja platiti komunalni doprinos i vodni doprinos u skladu s posebnim propisima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije. Prema stavku 4. citiranog članka Zakona, nadležno upravno tijelo dužno je tijelima nadležnim za utvrđivanje komunalnog doprinosa i vodnog doprinosa dostaviti podatke potrebne za obračun iznosa tog doprinosa u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja o izvedenom stanju.

7. Dakle, iz navedene odredbe članka ZoPNIZ-a proizlazi da tijelo nadležno za utvrđivanje iznosa komunalnog doprinosa rješenje donosi po službenoj dužnosti, a odredbom članka 40. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. dalje ZUP) propisano je da kad se postupak pokreće po službenoj dužnosti smatra se pokrenutim kad službena osoba u javnopravnom tijelu poduzme bilo koju radnju s ciljem vođenja postupka.

8. Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je Upravni odjel za prostorno uređenje prvostupanjskog tijela zatražio od nadležnog komunalnog odjela obračun komunalnog doprinosa dopisom od 16. travnja 2019. (zaprimljenim kod prvostupanjskog tijela 23. travnja 2019.). Iz navedenog dopisa Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo i komunalne poslove proizlazi da o toj radnji tužitelj nije bio obaviješten. Međutim dopisom od 22. srpnja 2022., kojeg je tužitelj zaprimio 26. srpnja 2022. tužitelj je bio pozvan od strane Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, izjasniti se o načinu plaćanja komunalnog doprinosa, a na što se tužitelj, 29. srpnja 2022., telefonskim putem i očitovao.

9. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, prva se radnja u postupku, u smislu prethodno citirane odredbe članka 40. stavka 3. ZUP-a ne može smatrati zaprimanje podataka potrebnih za obračun komunalnog doprinosa, obzirom da o toj radnji tužitelj nije imao saznanja niti se na isto mogao očitovati, već je to, kao što je prethodno pojašnjeno, dan kad je tužitelj zaprimio poziv prvostupanjskog tijela na očitovanje, odnosno 26. srpnja 2022. godine.

10. Međutim, unatoč tome što je prvostupanjski sud pogrešno uzeo kao dan započinjanja upravnog postupka 23. travnja 2019. (dan kad je prvostupanjsko tijelo zaprimilo zahtjev za obračun), takvim utvrđenjem nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na koju ukazuje tužitelj, jer bi i pravilno računanje dana početka upravnog postupka (26. srpnja 2022.), imalo za posljedicu primjenu, u tom trenutku važećeg, ZKG/18, a koji Zakon je prvostupanjski sud i primijenio.

11. Budući da odredbe ZKG/18, ne propisuju zastarne rokove za utvrđivanje obveze plaćanja komunalnih doprinosa, to se u konkretnom slučaju ima primijeniti Opći porezni zakon („Narodne novine“, 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja tuženika, a temeljem kojeg pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kad je zastara počela teći (članak 108. stavak 1.) s time da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza (članak 108. stavak 2.).

12. U konkretnom slučaju nije sporno da je rješenje o izvedenom stanju od 30. studenog 2016., postalo pravomoćno (a time i izvršno) 28. prosinca 2016., te da je sukladno citiranoj odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama za utvrđenje komunalnog doprinosa relevantan trenutak kad je rješenje o izvedenom stanju postalo izvršno, slijedom čega proizlazi da je, sukladno odredbi članka 108. stavka 2. Općeg poreznog zakona zastara prava na utvrđivanje obveze plaćanja predmetnog komunalnog doprinosa počela teći 1. siječnja 2017., a što ima za posljedicu da do donošenja rješenja tuženika 12. rujna 2022., nije protekao šestogodišnji rok predviđen odredbom članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona za utvrđenje te obveze.

13. Slijedom navedenog, proizlazi da je osporena presuda donesena pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

14. Valjalo je, stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić