Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3826/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-659/2023-8 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja AR kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-659/2023-8 od 26. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke.

II Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-659/2023-8 od 26. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I, II i IV izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 9010729839 sklopljen dana 19.09.2005. godine između tužitelja AR, [adresa], kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, Podružnica Varaždin kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu SR iz [adresa], dana **.**.2005. godine pod brojem OU-782/05-1 i to:

t.12.3. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% (slovima: dva posto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.".

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 484,10 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.9.2005. do isplate, po stopama određenim čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO).

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim tužitelj traži da se utvrdi da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sklopljen dana 19.09.2005. godine između tužitelja AR, [adresa], kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, Podružnica Varaždin kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu SR iz [adresa], dana **.**.2005. godine pod brojem OU-782/05-1 i to: dio t. 12.12 u kojoj je ugovoreno: "Troškove solemnizacije ugovora o kreditu snosi Korisnik kredita." i "...te prihvaća obvezu plaćanja troška naknadnog izdavanja pisanih otpravaka, zatim u dijelu kojim traži da se naloži tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732 da mu u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, isplati iznos od 108,83 EUR kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.9.2005.

IV. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.766,69 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. travnja 2024. do isplate, po stopi određenoj čl.29.st.2. ZOO-a."

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom III izreke žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka s prijedlogom, preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tuženik se žali protiv dijela prvostupanjske presude pod točkom I, II i IV izreke zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 16. travnja 2024. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomično ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojega su nesporno 19. rujna 2005. zaključili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) i to dijela točke 12.3. prema kojoj se tužitelj obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja te zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o kreditu pod točkom 12.12. glede troškova solemnizacije Ugovora o kreditu koje snosi tužitelj te prihvaćanja obveze plaćanja troška naknadnog izdavanja pisanih otpravaka jer se radi o nepoštenim odredbama, kao i zahtjev za isplatu plaćenog u ispunjenju označenih ugovornih odredbi.

7. Prvostupanjski sud prihvaća dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim dijela odredbi točke 12.3. Ugovora što obuhvaća naknadu za obradu i naknadu za osiguranje kredita, ocjenjujući da se glede tih odredbi nije pregovaralo sa tuženikom već je to tužitelju bilo samo ponuđeno, niti mu je bilo objašnjeno prije sklapanja Ugovora o kreditu odnosno, pod kojim uvjetima se sklapa iako je tužitelj tuženiku dao i druga sredstva osiguranja i to fiducijarni prijenos vlasništva, ostanak knjižice vozila u banci kroz cijeli rok otplate kredita te davanja zadužnice a bez njih ugovor ne bi bio niti odobren. Stoga ove dijelove točke 12.3. Ugovora, sukladno čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07

– dalje: ZZP) ocjenjuje suprotnom načelu savjesnosti i poštenja te posljedično ništetnim.

8. Kako tuženik nije dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornim odredbama te ga upoznao s visinom naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kao i od čega se one sastoje a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ove odredbe dijela točke 12.3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 103. ZOO ništave te su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega su ništave i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

9. Prema odredbi čl. 81. ZZP na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o predmetnim naknadama i njihovoj visini dok tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao već sadržajem odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a to znači, da se radi o nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP koje su ništave u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

10. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke a presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imao nikakvih mogućnosti pregovaranja o njegovim, već pripremljenim odredbama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi predmetnih naknada zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na razumljivost ovih odredbi.

12. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tih odredbi ugovora proizlaze a o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se ovdje zbog nedostatka mogućnosti pregovaranja radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Uz iznijeto, odredbama čl. 1065.-1068. ZOO nije predviđeno plaćanje naknade za obradu kredita niti naknada za njegovo osiguranje a naročito ne u postotku iznosa kredita pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika glede ovih odredbi koje su , suprotne načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača pri čemu treba ukazati kako tuženik pogrešno upućuje na čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07) koji nije važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora..

14. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

15. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 214. ZOO u svezi odredbe čl. 210. ZOO jer je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništavih ugovornih odredbi, jer ju je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

16. Žalbeni navodi tuženika glede ovih ništavih odredbi Ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknada nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

17. Slijedom svega iznijetog je, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva koja je utvrđena knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik u žalbi ne osporava, žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I i II izreke.

18. Glede dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim dijela odredbe točke 12.12. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud zaključuje kako je u pravnom prometu sasvim uobičajeno da se ugovori o kreditu, iako to nije nužno za njihovu pravnu valjanost, solemniziraju kod javnog bilježnika čime dobivaju snagu ovršnog javnobilježničkog akta na temelju kojeg kreditor može zahtijevati prisilnu naplatu svojih tražbina iz ugovora pa stoga ovu činjenicu ne smatra suprotnom načelu savjesnosti i poštenja već legitimnim pravom vjerovnika da na taj način omogući odnosno olakša eventualnu prisilnu naplatu svoje tražbine u slučaju neispunjavanja ugovornih obveza od strane korisnika kredita.

19. Osim toga ne smatra da se radi o trošku koji bi trebao pasti na teret banke kao vjerovnika jer korisnik kredita kao potrošač traži kreditnu uslugu od banke te je za tu uslugu dužan podmiriti i troškove koji su s njom povezani i radi se o uobičajenom trošku koji je za javne bilježnike propisan zakonom odnosno, podzakonskim propisima a čija je visina točno određena javnobilježničkom tarifom i ne ovisi o volji bilo koje od ugovornih strana pa taj trošak nije ustegnut od odobrenog iznosa kredita već ga je tužitelj podmirio neposredno javnom bilježniku kako to i sam navodi pa se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP zbog čega odbija ovaj dio tužbenog zahtjeva glede zahtjeva na utvrđenje kao i isplate plaćenog po toj osnovi (108,83 eura).

20. Donoseći pobijanu odluku u dijelu pod točkom III izreke prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kako se ne radi o ugovornoj obvezi koja bi bila nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP te se ne radi o odredbi koja je ovisna o volji i odlukama tuženika a jasna je i lako razumljiva i uočljiva te potpuno određena, sukladno Zakonu i podzakonskim propisima i neovisna o volji tuženika kao kreditora.

21. Zbog toga je, bez obzira na visinu ovog troška za tužitelja, s time da se ne radi o troškovima zasnivanja i brisanja hipoteke o čemu se govori u odlukama suda EU br. C-244/19 te C-84/19 na koje upućuje tužitelj u žalbi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III izreke.

22. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23) pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika i potvrđena odluka o parničnom trošku tužitelja sadržana pod točkom IV izreke pobijane prvostupanjske presude.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis

.