Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3547/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Braičin, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1341/2019-36 od 29. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1341/2019-36 od 29. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I, III i IV izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1341/2019-36 od 29. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II, V i VI izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe tuženika Privredna banka Zagreb d.d. ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] 22. svibnja 2006., a koja glasi:

"4.1.Na kredit u otplati Korisnik kredita obavezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…

4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 01. siječnja do 30. lipnja tekuće godine i na dan 01. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 01. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.",

u odredbi čl. 7.2. koja glasi:

"U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.",

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o nagodbi zaključen između Privredne banke Zagreb kao Banke i ĆD kao Dužnika, RD kao Solidarnog dužnika, te Založnih dužnika ĆD i ŠD, dana **.**.2014., sa javnobilježnički ovjerenim potpisima dužnika, solidarnog dužnika i založnih dužnika u predmetu Javnog bilježnika Denisa Krajcara u Puli, broj: OV-7895/14 od 11. rujna 2014. godine, koja glasi:

"Ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni dug Dužnika po Osnovnom ugovoru iz članka 1. točke 1. ovog Ugovora, na dan 26. 08. 2014. godine, iznosi 159.619,89 CHF, od čega glavnica iznosi 142.822,13 CHF, a redovna kamata, zatezne kamate, naknade i troškovi 16.797,76 CHF.

Ugovorne strane suglasno ističu da dug iz prethodnog stavka ovog članka nije sporan, te se Dužnik odriče bilo kakvih prigovora u pogledu njegove visine i nastanka."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.707,50 € (tritisućesedamstosedam eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 72,64 € od 01. rujna 2007.,

- 72,63 € od 01. listopada 2007.,

- 72,61 € od 01. studenog 2007.,

- 72,59 € od 01. prosinca 2007.,

- 72,57 € od 01. siječnja 2008.,

- 76,16 € od 01. veljače 2008.,

- 130,21 € od 01. ožujka 2008.,

- 130,19 € od 01. travnja 2008.,

- 130,17 € od 01. svibnja 2008.,

- 130,14 € od 01. lipnja 2008.,

- 130,11 € od 01. srpnja 2008.,

- 130,10 € od 01. kolovoza 2008.,

- 130,07 € od 01. rujna 2008.,

- 130,04 € od 01. listopada 2008.,

- 130,01 € od 01. studenog 2008.,

- 129,98 € od 01. prosinca 2008.,

- 129,95 € od 01. siječnja 2009.,

- 133,48 € od 01. veljače 2009.,

- 133,45 € od 01. ožujka 2009.,

- 133,42 € od 01. travnja 2009.,

- 133,39 € od 01. svibnja 2009.,

- 133,35 € od 01. lipnja 2009.,

- 133,32 € od 01. srpnja 2009.,

- 129,75 € od 01. kolovoza 2009.,

- 129,71 € od 01. rujna 2009.,

- 129,68 € od 01. listopada 2009.,

- 129,64 € od 01. studenog 2009.,

- 48,03 € od 12. ožujka 2010.,

- 20,96 € od 03. travnja 2010.,

- 190,17 € od 10. travnja 2010.,

- 27,68 € od 06. svibnja 2010.,

- 0,71 € od 09. svibnja 2010. i na iznos od

- 230,59 € od 01. lipnja 2010. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 33.187,78 € (tridesettritisućestoosamdesetsedam eura i sedamdesetosam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 0,02 € od 01. lipnja 2006.,

- 28,66 € od 01. studenog 2008.,

- 30,80 € od 01. siječnja 2009.,

- 36,19 € od 01. veljače 2009.,

- 38,49 € od 01. ožujka 2009.,

- 31,27 € od 01. travnja 2009.,

- 32,42 € od 01. svibnja 2009.,

- 23,03 € od 01. lipnja 2009.,

- 15,01 € od 01. srpnja 2009.,

- 16,73 € od 01. kolovoza 2009.,

- 21,32 € od 01. rujna 2009.,

- 20,81 € od 01. listopada 2009.,

- 16,42 € od 01. studenog 2009.,

- 23,52 € od 12. ožujka 2010.,

- 31,53 € od 03. travnja 2010.,

- 37,64 € od 10. travnja 2010.,

- 0,07 € od 01. svibnja 2010.,

- 28,71 € od 06. svibnja 2010.,

- 0,07 € od 09. svibnja 2010.,

- 74,60 € od 01. lipnja 2010.,

- 18,73 € od 16. studenog 2011.,

- 30,71 € od 16. prosinca 2011.,

- 33,02 € od 17. siječnja 2012.,

- 33,69 € od 16. veljače 2012.,

- 32,85 € od 16. ožujka 2012.,

- 10,76 € od 28. ožujka 2012.,

- 32,80 € od 17. travnja 2012.,

- 33,30 € od 16. svibnja 2012.,

- 34,56 € od 22. svibnja 2012.,

- 29,62 € od 17. srpnja 2012.,

- 3,01 € od 18. srpnja 2012.,

- 67,73 € od 24. srpnja 2012.,

- 38,87 € od 17. kolovoza 2012.,

- 36,68 € od 15. rujna 2012.,

- 39,13 € od 16. listopada 2012.,

- 39,64 € od 16. studenog 2012.,

- 14,42 € od 15. prosinca 2012.,

- 11,18 € od 16. veljače 2013.,

- 65,57 € od 05. ožujka 2013.,

- 37,07 € od 16. ožujka 2013.,

- 65,61 € od 10. travnja 2013.,

- 1,22 € od 16. travnja 2013.,

- 62,42 € od 15. svibnja 2013.,

- 9,47 € od 23. svibnja 2013.,

- 37,33 € od 11. srpnja 2013.,

- 24,58 € od 24. srpnja 2013.,

- 17,08 € od 21. kolovoza 2013.,

- 71,53 € od 22. kolovoza 2013.,

- 12,80 € od 18. rujna 2013.,

- 21,55 € od 25. rujna 2013.,

- 24,22 € od 16. listopada 2013.,

- 10,00 € od 14. prosinca 2013.,

- 7,69 € od 14. ožujka 2014.,

- 1,21 € od 25. ožujka 2014.,

- 17,76 € od 22. kolovoza 2014.,

- 35,01 € od 16. rujna 2014. i na iznos od

- 31.617,65 € od 01. listopada 2014. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.309,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos parničnog troška teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

VI. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška."

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I, II i IV izreke te sadržajno u dijelu pod točkom III, V i VI Izreke, žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka a prema obrazloženju žalbe i bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, presudu u pobijanom dijelu preinačiti uz naknadu parničnog troška i troškova žalbe a podredno, ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I, III i IV izreke kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također u odnosu na označene dijelove presude ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 17. siječnja 2024. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora o ovom dijelu, je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 4. i 7.2. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 22. svibnja 2006. zaključili tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) na svotu od 143.624,00 CHF u to tamo, gdje je ugovorena isplata kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana te da visinu kamatne stope banka može promijeniti kao i gdje je ugovoreno da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se tužitelj obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete kao i zahtjev za isplatu preplaćenih svota u ispunjenju označenih ugovornih odredbi i to preplaćenih kamata u razdoblju do 31. svibnja 2010. te pozitivne tečajne razlike.

7. Prvostupanjski sud u odnosu na ovaj dio zahtjeva, utvrđuje ništetnim označene dijelove Ugovora o kreditu upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno kojima su ništetne odredbe zaključene između stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te sudi isplatu razlike između svota plaćenih po tečaju CHF na dan korištenja kredita u odnosu na tečaj koji je važio na dan plaćanja kao i razlike u promjeni kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je ugovorena prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu.

8. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10. U odnosu na primjenu odredbe čl. 502. c. ZPP koja je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u Europsku uniju valja reći da i u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije), postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

11. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

12. Ovo shvaćanje je također podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

13. Prvostupanjski sud je glede okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu saslušao tužitelja dok je tuženik izrijekom, prema sadržaju podneska od 2. lipnja 2023., odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje osobnog bankara zbog čega ne može u žalbi s uspjehom upućivati na potrebu provođenja personalnih dokaza radi utvrđenja činjenice da su stranke pregovarale o uvjetima ugovora, što nije bilo moguće utvrditi niti saslušanjem tužitelja, iz čijeg iskaza je utvrđeno kako prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bilo govora o kamatnoj stopi i valuti obveze te je samo predočeno kako se radi o povoljnijem kreditu pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja istaknut po tuženiku a niti pogrešne primjene materijalnog prava, niti je tuženik stavljen u neravnopravan položaj uz povredu načela pravičnosti.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

15. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 dalje u tekstu: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

18. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 4. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

19. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

20. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

21. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

25. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

26. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 12. lipnja 2019. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva nastupila 13. lipnja 2014. odnosno, glede valutne klauzule dana 14. lipnja 2018., tužba tužitelja je podnijeta u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

27. Slijedom svega iznijetog je prvostupanjski sud odluku u dijelu pod točkom I izreke donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1 ZOO kao i odredbe čl. 1115. ZOO pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

28. Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu isplaćen prije podnošenja predmetne tužbe, nije od značaja s obzirom da tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga činjenica da je predmetni Ugovor ispunjen ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

29. I naposlijetku, tuženik u žalbi neosnovano upućuje na primjenu odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 143/13) te Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07) koji nisu važili u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao niti odredba čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015) a budući da je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, izrađen sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP dok tuženik nakon očitovanja knjigovodstvenog vještaka nije imao nikakvih primjedbi, niti novih prigovora kao niti dokaznih prijedloga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva te je slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I, III i IV izreke.

30. U dijelu prvostupanjske odluke pod točkom II izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o nagodbi kojega su zaključile stranke i založni dužnici 26. kolovoza 2014. gdje su ugovorne strane suglasno utvrdile kako ukupni dug dužnika po osnovnom ugovoru iznosi 26. kolovoza 2014., 159.619,89 CHF te suglasno ističu da dug iz prethodnog stavka nije sporan te da se dužnik odriče bilo kakvih prigovora u pogledu njegove visine iako prvostupanjski sud nije označio baš nikakve razloge zbog kojih prihvaća taj dio tužbenog zahtjeva a koji nije obuhvaćen presudama donijetim po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava s obzirom da se o ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o nagodbi u tim parnicama nije odlučivalo, pri čemu prvostupanjski sud upućuje na odredbu čl. 118. i čl. 106. st. 1. neodređenog „Zakona o zaštiti potrošača“

31. Kako je time počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te se presuda u tom dijelu ne može ispitati, sukladno odredbi čl. 369. st. 1. ZPP je ukinuta prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II izreke i predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje, nakon kojega je potrebno za zakonitu odluku označiti jasne razloge koji će se osnivati na pravilnoj i točno označenoj primjeni materijalnog prava, čime će tek u ovom predmetu moći biti donijeta nova odluka sa razlozima koji će biti i sukladni ishodu dokaznog postupka.

32. Budući da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, uvažena je žalba tuženika i ukinuta odluka o parničnom trošku stranaka sadržana pod točkom V i VI izreke i predmet u tom dijelu vraćen na ponovan postupak (čl. 380. toč. 3. ZPP) dok se odluka o trošku žalbe tuženika osnova na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis

.