REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2005/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA BAŠKA, Baška, Palada 88, OIB 24078212554, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri u Zagrebu, Miramarska 24, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2368/2022 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2368/2022 od 15. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu iznosa od 64.615,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).
2. Prvostupanjski sud je ovu presudu donio na temelju rezultata dokaznog postupka pozivajući se na odredbe čl. 27., 28. i 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“' broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK), Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14 i 95/17), Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08; dalje: ZEK/08), Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 90/11; dalje: ZEK/11) i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO).
3. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 151. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).
4. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da je drugostupanjski sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Tužitelj je u žalbi ponovio razloge koje je iznosio tijekom trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom. On je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da nema pravo na naknadu za pravo puta. Tužitelj se pozvao na zakonske odredbe i sudsku praksu.
6. Očitujući se o žalbenim navodima tuženik je osporio njihovu osnovanost.
7. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
8. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.
9. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari traži od tuženika novčanu naknadu za korištenje nekretnine koja je u njegovom vlasništvu, odnosno pod njegovom upravom, izvršavanjem ovlasti prava puta u razdoblju od 2016. do 2021. godine.
10. Novčanu naknadu tužitelj traži po dvije osnove i to po osnovi naknade štete (čl. 1045.-1046. ZOO-a) te po osnovi naknade koristi stečene bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO-a).
11. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa od 64.615,13 EUR s kamatama. Za takav zaključak i odluku prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Pobijanu presudu prvostupanjski sud je donio na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno ocijenjenih rezultata dokaznog postupka te uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Zbog svega toga, ovaj sud se poziva na obrazloženje pobijane presude.
12. I pored toga ovaj sud želi dodati sljedeće:
13. Neosnovanost tužiteljevih tvrdnji o tome da je tuženik korištenjem predmetnih nekretnina u spornom razdoblju stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta, potvrđuju relevantne zakonske odredbe na koje se prvostupanjski sud pravilno pozvao i svoje zaključke valjano obrazložio. Naime, tuženik je kao infrastrukturni operator nesporno izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na nekretninama u tužiteljevom vlasništvu. Tuženik je na predmetnim nekretninama stekao pravo puta na temelju odredbe čl. 28. st. 1. i 2. ZEK-a kojom je propisana oboriva zakonska presumpcija prema kojoj se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. tog Zakona; dakle, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske te jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, pod uvjetom da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka korištenja. Taj je uvjet u konkretnom slučaju nesporno ispunjen.
14. Dakle, u trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. ZEK-a tuženik je stekao pravo puta na temelju zakona. Upravo to zakonom ustanovljeno pravo puta predstavlja valjanu pravnu osnovu za korištenje nekretnina. To znači da tuženik u spornom razdoblju nije koristio nekretnine bez pravne osnove, već je to činio na temelju prava puta stečenog ex lege, što tužbeni zahtjev na ime stjecanja bez osnove čini neosnovanim.
15. Pored navedenog, rješenjem HAKOM-a od 17. studenoga 2021. utvrđeno je tužiteljevo pravo na godišnju naknadu za tuženikovo pravo puta na predmetnim nekretninama od 16. studenoga 2021. (list 471. -477. spisa), kada je upisano pravo vlasništva na tim nekretninama, a ne i prije otkad tužbom zahtijeva isplatu. Uz navedeno, iz potvrda o tuženikovim uplatama naknade za pravo puta po rješenju HAKOM-a, proizlazi da tuženik u utuženom razdoblju nije stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta tj. da se njegova imovina u tom smislu nije povećala.
16. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je od stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama od 1. siječnja 2008. do izmjena i dopuna od 22. srpnja 2017., Zakon o elektroničkim komunikacijama propisivao je da je infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, tj., nakon izdavanja takve potvrde. Iz toga se zaključuje da prije izdavanja takve potvrde, tuženik nije bio dužan plaćati naknadu za pravo puta. Nadalje, svi Pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta, osim Pravilnika iz 2011. godine, propisivali su obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu na način da ta obveza nastaje u trenutku izdavanja/zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora, a ne od dana stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama tj. ex lege.
17. Uzimajući u obzir navedeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženikova obveza plaćanja naknade za pravo puta ne nastaje istovremeno s nastankom prava puta. Zbog toga tužitelj nema pravo na tu naknadu od kada to zahtijeva u ovoj parnici, već od 16. studenoga 2021., kako je to utvrđeno u rješenju HAKOM-a. Sve navedeno upućuje na zaključak da u slučaju kada je sam vlasnik, odnosno upravitelj općeg dobra pokrenuo postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta pred nadležnim tijelom kao ovdje, tuženik nije dužan plaćati naknadu za pravo puta za razdoblje prije podnošenja zahtjeva za utvrđenje infrastrukturnog operatora, već tek od dana podnošenja navedenog zahtjeva HAKOM-u, odnosno od dana kako je to utvrđeno u rješenju HAKOM-a.
18. Kod takvog stanja stvari, jasno je da tuženik za utuženo razdoblje nije stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta na teret tužiteljeve imovine, jer takvu naknadu u tom razdoblju nije bio dužan plaćati. S obzirom na to da je tužitelj priznao činjenicu da mu je tuženik za preostalo utuženo razdoblje isplatio naknadu za pravo puta na predmetnim nekretninama u visini utvrđenoj rješenjem HAKOM-a, tuženik nije stekao nepripadnu korist niti s te osnove. Dakle, sve dok HAKOM kao nadležno tijelo u zakonom propisanom postupku ne donese rješenje kojim se utvrđuje naknada koju je tuženik dužan plaćati na ime naknade za pravo puta za korištenje predmetnih nekretnina, to na strani tuženika kao infrastrukturnog operatora iz zakonske služnosti propisane Zakonom o elektroničkim komunikacijama nije nastala obveza plaćanja. Takvo rješenje HAKOM-a predstavlja u konstitutivnom smislu nastanak obveze za tuženika za razdoblje kako je njime utvrđeno, ne i za vrijeme prije podnošenja zahtjeva.
19. Ovaj sud prihvaća i ocjenu prvostupanjskog suda o neispunjenosti svih kumulativnih pretpostavki za odgovornost za štetu (čl. 1045. ZOO-a). Rezultati izvedenih dokaza upućuju na nepostojanje protupravnosti u tuženikovom postupanju. Tuženik je doista bio ovlašten podnijeti HAKOM-u zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta u kojoj bi se utvrdila i visina naknade za pravo puta. Izdavanjem odnosno primitkom te potvrde, za tuženika bi nastala obveza plaćanja naknade za pravo puta tužitelju. Međutim, tuženik nije bio dužan podnijeti takav zahtjev. Zato se nepodnošenje takvog zahtjeva ne može smatrati protupravnim (tako i u brojnim odlukama ovoga suda, npr. poslovni broj Pž-4726/2018, Pž-7193/2019, Pž-1049/2019, Pž-2618/2022, Pž-4735/2022).
20. Za dodati je da povoljniji pravni položaj u ovom sporu tužitelj ne ostvaruje pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4933/2019 od 21. ožujka 2021. Naime, ta je odluka donesena u drugačijem predmetu spora i s drugačijim činjeničnim utvrđenjem. U tom predmetu uopće nije bila riječ o zakonskoj služnosti koja bi imala značaj ograničenja prava vlasništva na temelju zakona.
21. Pravilnost odluke o troškovima postupka, tužitelj nije osnovano doveo u pitanje.
22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac
