Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-60/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje – Regionalni ured u Splitu, OIB: 02958272670, Split, Obala kneza Branimira 14, protiv tuženika ABC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Draganu Marinu, odvjetniku u Makarskoj, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-429/2022-10 od 3. travnja 2023. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-429/22-13 od 15. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika ĐF kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-429/2022-10 od 3. travnja 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-429/22-13 od 15. studenog 2023. u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje – Regionalni ured u Splitu iznos od 8.104,37 eura sa zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 98,32 EUR od 22. studenog 2017. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. prosinca 2017. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. siječnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. veljače 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. ožujka 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. travnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. svibnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. lipnja 2018. od isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 24. srpnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. kolovoza 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. rujna 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. listopada 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. studenog 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. prosinca 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. siječnja 2019. do isplate
- na iznos od 309,00 EUR od 21. veljače 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 22. ožujka 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 24. travnja 2019.do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. svibnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 21. lipnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. srpnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. kolovoza 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 24. rujna 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. listopada 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 22. studenog 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. prosinca 2019. do isplate
- na iznos od 280,91 EUR od 21. siječnja 2020. do isplate.
II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28,09 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2020. do isplate te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.
III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod st. I. izreke glede stope zatezne kamate na dosuđeni iznos od 8.104,37 eura i sudi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju plati zateznu kamatu tekuću:
- na iznos od 98,32 EUR od 22. studenog 2017. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. prosinca 2017. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. siječnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. veljače 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. ožujka 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. travnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. svibnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. lipnja 2018. od isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 24. srpnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. kolovoza 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. rujna 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. listopada 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. studenog 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. prosinca 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. siječnja 2019. do isplate
- na iznos od 309,00 EUR od 21. veljače 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 22. ožujka 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 24. travnja 2019.do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. svibnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 21. lipnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. srpnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. kolovoza 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 24. rujna 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. listopada 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 22. studenog 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. prosinca 2019. do isplate
- na iznos od 280,91 EUR od 21. siječnja 2020. do isplate.
po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u povodu izjavljene žalbe u iznosu od 376,64 eura, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja ispravljenom rješenjem istog suda od 15. studenog 2023. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.132,46 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospjelosti pojedinih iznosa do isplate, u roku od 15 dana.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz razloga bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 376,64 eura.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda tuženika te predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.
5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za povrat nepripadno isplaćene naknade s osnova rada s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, izvršene tuženiku u razdoblju od 23. listopada 2017. do 31. prosinca 2019. u iznosu od ukupno 8.132,46 eura (61.273,99 kn).
6. U ovom stadiju postupka sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i to je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.
7. Sud prvog stupnja pobijanom je presudom prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 8.132,46 eura, uz obrazloženje da je rješenjem tužitelja od 28. veljače 2020. utvrđeno da je tuženiku prestalo pravo na rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju s danom 22. listopada 2017., da je to rješenje uredno dostavljeno tuženiku, da mu je u više navrata upućen zahtjev za povrat nepripadno isplaćenih iznosa, na što se tuženik oglušio, slijedom čega je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) tuženik dužan vratiti nepripadnu isplatu, odnosno platiti navedeni iznos tužitelju. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio uvidom u dokumentaciju priloženu od strane tužitelja uz obrazloženje da je dostavljene isprave u propisanom obliku izdalo javno tijelo u okviru svoje nadležnosti, da je iz istih razvidna isplata svakog pojedinog iznosa isplaćene naknade, zbog čega je sud te isprave prihvatio kao valjane i vjerodostojne, pa je prijedlog tuženika da se provodi financijsko vještačenje utvrdio nepotrebnim. Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio i da predmetna tražbina nije u zastari jer se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, a koji počinje teći od dana donošenja rješenja kada je tužitelj ovlašten od tužene potraživati vraćanje isplaćene svote, u konkretnom slučaju od 28. veljače 2020. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. travnja 2022., to je sud prvog stupnja utvrdio da je ista podnesena unutar propisanog zastarnog roka.
8. Ovdje prventveno u odnosu na žalbene navode kojima tuženik ukazuje na proturječje u izreci pobijane presude između ukupnog iznosa koji mu je naloženo isplatiti tužitelju i zbroja pojedinih iznosa koje je dužan platiti, valja reći kako je tu pogrešku sud prvog stupnja ispravio rješenjem o ispravku poslovni broj P-429/22-13 od 15. studenog 2023., koje je uredno dostavljeno strankama i nije osporavano žalbom. Stoga, nije osnovan žalbeni navod da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
9 . Bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nije počinjena ni kada je sud prvog stupnja u obrazloženju naveo da iz kompjuterskih ispisa isplata nadoknada proizlazi da je tuženiku za razdoblje od listopada 2017. do prosinca 2019. isplaćivan iznos od po 309,01 eura (2.328,00 kn), pri čemu je za prosinac 2019. isplaćen iznos od 280,91 eura (2.116,55 kn), dok je u izreci presude kod navođenja pojedinih mjesečnih iznosa, za mjesec listopad 2017. navedeno da tužitelj potražuje i sud sudi iznos od 98,32 eura (740,79 kn). Ovo stoga što je iz uvodnog dijela obrazloženja sasvim jasno da se tužbeni zahtjev ne odnosi na cijeli listopad 2017., već samo na razdoblje od 23. listopada 2017. (do 31. prosinca 2019.), iz čega proizlazi zaključak da iznos naveden u kompjuterskom ispisu isplata nadoknada za listopad 2017. isplaćen tužitelju u razmjernom dijelu, a koji iznos je tužitelj potraživao i sud prvog stupnja sudio.
10. Nadalje, osnovano ukazuje tuženik da kompjuterski ispisi isplata nadoknada koje je tužitelj dostavio u spis u svrhu dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, ne predstavljaju javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a. Međutim, valja reći da te isprave predstavljaju dokaze u smislu čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a, koji se vrednuju u sklopu svih ostalih provedenih dokaza.
10.1. Tužitelj je ispravama dostavljenim uz tužbu dokazao da je tuženiku prestalo pravo na rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju s danom 22. listopadom 2017. (rješenje tužitelja od 28. veljače 2020. – listovi 4-5 spisa), dok je u prilog činjeničnih navoda o visini tužbenog zahtjeva, odnosno navoda da je tuženiku u razdoblju od 23. listopada 2017. do 31. prosinca 2019. isplaćena nepripadna naknada, dostavio kompjuterske ispise isplata naknada koje su izvršene tuženiku (listovi 12-38 spisa). Kako tuženik tijekom postupka osim paušalnih navoda da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, nije tvrdio niti dokazivao da podaci koji se u tim ispravama navode ne bi bili istiniti, odnosno da mu iznosi koje tužitelj traži u ovom postupku ne bi bili isplaćeni, ne mogu se prihvatiti njegovi navodi da je za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva trebalo provesti financijsko vještačenje, a koje je trebao predložiti tužitelj. Stoga, nisu osnovani ni žalbeni navodi da je u postupku suda prvog stupnja povrijeđeno pravilo o teretu dokazivanja, odnosno da je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP-a.
11. Međutim, osnovano ukazuje tuženik da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 309,00 eura koji se odnosi na tražbinu za prosinac 2019., budući da iz isplate nadoknade na listu 38 spisa proizlazi da je tuženiku za taj mjesec izvršena isplata iznosa od 280,91 euro (2.116,55 kn). Stoga je za taj iznos (280,91 eur) trebalo potvrditi pobijanu presudu, dok je za preostali iznos od 28,09 eura (309,00 eura umanjeno za 280,91 eura) pobijanu presudu valjalo preinačiti te tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa zajedno sa zateznom kamatom odbiti kao neosnovan.
12. Nadalje, osnovano u žalbi ukazuje tuženik da je sud prvog stupnja u ovom konkretnom slučaju pogrešno primijenio zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), budući da se u ovom slučaju sukladno odredbi čl. 147. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj: 80/13, 137/13, 98/19, 33/23 - dalje: ZOZO), primjenjuju zastarni rokovi propisani odredbama čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a.
13. Naime, sukladno odredbi čl. 135. st. 1. ZOZO, osigurana osoba dužna je Zavodu prijaviti svaku promjenu, u roku od osam dana od dana nastanka okolnosti koja utječe na korištenje priznatog prava po tom Zakonu. Odredbom čl. 135. st. 2. toč. 1. ZOZO propisano je da je osigurana osoba obvezna Zavodu, odnosno državnom proračunu naknaditi štetu ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna uslijed toga što nije, u skladu sa stavkom 1. toga članka, prijavila promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, a znala je ili je morala znati za tu promjenu.
13.2. Odredbom čl. 147. st. 1. ZOZO propisano je da tražbine naknade štete, u smislu odredbi toga Zakona, zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Sukladno st. 2. toč. 1. istog članka rokovi zastare tražbina naknade štete u smislu odredbi toga Zakona počinju teći u slučajevima iz čl. 135. i čl. 138. st. 1. toga Zakona, od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu.
13.3. Kako se u konkretnom slučaju radi o situaciji iz čl. 135. st. 2. toč. 1. ZOZO, razvidno je da je zastara počela teći pravomoćnošću rješenja od 28. veljače 2020. kojim je utvrđeno da je tuženiku prestalo pravo na rad s polovicom punog radnog vremena. S obzirom na to da je tužba podnesena 7. travnja 2022., razvidno je da nije protekao zastarni rok od 3 godine iz čl. 230. st. 1. ZOO-a. Stoga, iako je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od 5 godina, zaključak suda da tražbina nije u zastari ipak je pravilan. U odnosu na žalbene navode da tuženiku nije izdano rješenje kojim je utvrđeno da mu isplaćeno primanje nije pripadalo ili da mu je pripadalo u manjem opsegu, valja reći kako u smislu čl. 147. st. 2. toč. 1. ZOZO upravo rješenje od 28. veljače 2020. kojim je utvrđeno da je tuženiku prestalo pravo na rad s polovicom punog radnog vremena ima učinak rješenja kojim je utvrđeno da je tuženiku isplaćeno primanje koje mu nije pripadalo, odnosno koje mu je pripadalo u manjem opsegu.
14. Nadalje, osnovano ukazuje tuženik da je pogrešna odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama, budući da stopa zateznih kamata nije određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se tijekom spornog razdoblja nekoliko puta mijenjala.
14.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo na zatezne kamate i to od dosjelosti pojedinih iznosa do isplate, međutim iste za razdoblje od dospjelosti pojedinih iznosa do 31. prosinca 2022. teku po stopi iz čl. 3. st. 1. ZIDZOO/15, dok za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. teku po stopi iz čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 1. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 155/23).
15. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod st. I. Izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 8.104,37 eura, dok je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti presudu u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 28,09 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. siječnja 2020 do isplate, kao i u dijelu kojim je određena stopa zateznih kamata koje teku na dosuđeni iznos od 8.104,37 eura.
16. Nadalje, u odnosu na navode tuženika kojima isti traži da mu se nadoknade troškovi parničnog postupka valja reći kako u situaciji kada je ovaj sud preinačio odluku suda prvog stupnja u dijelu stope zatezne kamate te u dijelu glavnice za iznos od 28,09 eura što dovodi do uspjeha tuženika u postupku u visini od 0,3%, razvidno je da je tuženik uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog čega nije promijenjen uspjeh stranaka u sporu, pa isti nema pravo na naknadu parničnih troškova (čl. 154. st. 5. ZPP-a).
16.1. Iz istog razloga tuženik nema pravo niti na naknadu troška sastavljanja žalbe (st. IV. izreke ove presude).
U Velikoj Gorici 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Jasminka Pavković
