REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3717/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Maria Vukelića, suca izvjestitelja i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Agram banka d.d. (ranije Kreditna banka Zagreb, d.d.), Ulica grada Vukovara 74, Zagreb, OIB: 70663193635, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Pelcu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Odvjetničko društvo Šiško i partneri j.t.d. iz Splita, Lovretska 1, OIB: 20314590488, zastupanog po zakonskom zastupniku TA, a ovaj po punomoćniku Zoranu Mimici, odvjetniku u Splitu, radi isplate iznosa od 95.180,83 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/2023-26 od 9. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/2023-26 od 9. srpnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev da mu tužitelj naknadi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.875,00 EUR.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/2023-26 od 9. srpnja 2024. u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari odlučio: „I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „I Nalaže se tuženiku Odvjetničkom društvu Šiško i partneri j.t.d., OIB: 20314590488, Lovretska 1, 21000 Split, da isplati tužitelju Agram banka d.d. (ranije Kreditna banka Zagreb d.d.), OIB: 70663193635, Ulica grada Vukovara 74, 10000 Zagreb, iznos od 95.180,80 EUR-a / 717.139,70 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. srpnja 2017. pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju sve prouzročene mu troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od zaključenja glavne rasprave do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II Nalaže se tužitelju Agram banka d.d. tuženiku Odvjetničko društvo Šiško i partneri j.t.d. naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.690,00 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u više zatraženom iznosu od 7.180,42 EUR.“

2. Tako je prvostupanjski sud presudio ocjenjujući da su u ovoj pravnoj stvari stranke ugovorile da tuženiku za odvjetničke usluge u predmetu radi naplate tražbine od INTERMARKET d.o.o. pripada 7% od iznosa naplaćene tražbine banke po glavnici i kamate. Pored tog iznosa tuženiku pripada i presudom stranci (ovdje tužitelju) dosuđeni trošak parničnog postupka. Stoga je nije osnovan tužbeni zahtjev za povrat tog iznosa kao stečenog bez osnove.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu osporavajući je u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga.

4. Tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud donio nezakonitu presudu s kojom je zapravo ponovno sudio na isti način kao i ranijom presudom unatoč ukidnoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1991/2022-3 od 10. siječnja 2023.

Tužitelj ističe kako iz dokaza u spisu, a poglavito temeljem činjenice da su stranke zaključile dva ugovora o zastupanju, jasno vidljiva osnovanost tužbenog zahtjeva. U bitnom navodi da stranke nisu ugovorile da će tuženiku pripadati naknada parničnih troškova prema Tbr. 7., a iz razloga što su ugovorile primjenu Tbr. 39.a Tarife.

Pozivanje prvostupanjskog suda na dva računa dostavljena od strane tuženika i s kojima tuženik tvrdi da mu je tužitelj u ranijim razdobljima znao platiti cijeli iznos troška čime tuženik implicira da bi predmetno imalo značiti da je došlo do promjene ugovornog odnosa potpuno je pogrešno.

Da su tuženiku doista i plaćeni cijeli troškovi predmetno je odraz eventualne pogreške službenika tužitelja dok se nikako ne radi o promjeni Ugovora između stranaka, a s druge strane vidljivo je iz dostavljene dokumentacije kako je ista prekrižena odnosno iz iste nije vidljivo na koje bi se predmete odnosila. Stranke nisu ugovorile da će tuženiku pripadati naknada parničnih troškova prema Tbr. 7., a iz razloga što su ugovorile primjenu Tbr. 39.a Tarife.

Dodatkom ugovora o pružanju odvjetničkih usluga od 24. ožujka 2010. (dalje u tekstu: Dodatak ugovora/10) u čl. 1. utvrđeno je postojanje Ugovora/02 koji se i dalje primjenjuje između tuženika i tužitelja s Dodatkom ugovora/10. U članku 2. Dodatka ugovora/10 ugovoreno je da će tuženik zastupati ovdje tužitelja u točno pobrojanim predmetima te je člancima 3. i 4. Dodatka ugovora/10 ugovorena Nagrada za zastupanje koju će tužitelj platiti tuženiku za zastupanje u točno pobrojanim predmetima navedenim u članku 2. Dodatka ugovora/10. Odredbe članaka 3. i 4. Dodatka ugovora/10 ne odnose se na Nagradu tuženiku za zastupanje u predmetu INTERMARKET d.o.o. nego se odredbe članaka 3. i 4. Dodatka ugovora/10 odnose isključivo na predmete pobrojane u članku 2. Dodatka ugovora/10, a što je izrijekom i ugovoreno u Dodatku ugovora/10.

Članak 5. Dodatka ugovora/10 odnosi se na obvezu tužitelja na plaćanje Nagrade tuženiku u ostalim predmetima pa tako i u predmetu iz Ugovora/02 odnosno u predmetu radi naplate tražbine od INTERMARKET d.o.o., a što je člankom 5. Dodatka ugovora/10 izrijekom i ugovoreno. Naime, člankom 5. Dodatka ugovora/10 sasvim je jasno vidljivo da su stranke ugovorile nagradu u visini ugovorenog postotka od 7% od ostvarene naplate i dosuđenih troškova postupka u pojedinom predmetu sukladno ranije sklopljenim ugovorima između tužitelja i tuženika.

Prilaže i poziva se na sudsku praksu i mišljenja sudova izraženim u navedenim odlukama.

5. Slijedom navedenog predlaže preinačiti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbe.

6. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor koji osporava sve navode iznesene u žalbi kao činjenično i pravno neutemeljene. Predlaže žalbu odbiti uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

Ističe kako je ukidnim rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1991/2022-3 od 10. siječnja 2023. naloženo utvrditi stvarnu volju ugovornih strana, pa su saslušani sadašnji zastupnik po zakonu tužitelja HA i svjedokinja IA koja je radila kod pravnog prednika tužitelja u vrijeme sklapanja i realizacije predmetnog Ugovora. Dopunski je saslušan i zakonski zastupnik tuženika TA.

7. Po tužitelju predloženi svjedoci, odnosno svjedokinja i zakonski zastupnik tužitelja (sadašnji) nemaju nikakvih relevantnih spoznaja o stvarnoj volji stranaka zbog čega je sud (što je uvjerljivo i razložno obrazložio pod točkom 58. i dalje obrazloženja prvostupanjske presude), nemaju nikakvih mjerodavnih spoznaja o volji stranaka prilikom zaključivanja Ugovora o zastupanju.

Dakle nisu dokazali da bi volja stranaka prilikom sklapanja Ugovora bila onakva kako je tumači tužitelj, pri čemu je bitno naglasiti, što tužitelj ne spori, ali to pripisuje pogrešci službenih osoba tužitelja, što predstavlja puku tvrdnju da su svi raniji troškovi i nagrada odvjetnika za zastupanje bili plaćani na način kako je to učinjeno i u ovome predmetu.

8. Ističe kako je ovdje je potrebno primijeniti pravila o teretu dokaza koja je prvostupanjski sud primijenio. Tužitelj nije dokazao tvrdnje iznesene tijekom postupka kao i u predmetnoj žalbi, jer se radi o pukim tvrdnjama koje se pokušava predočiti kao mjerodavne, iako ničim dokazane, pri čemu se kompromitira aktualna sudska praksa, shvaćanja Hrvatske odvjetničke komore, a u dijelu koji se odnosi na parnični trošak osporava se čak i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda koji ujednačava sudsku praksu izraženo u zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 14. lipnja 2024.

9. Zaključno ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost svoje tražbine, tuženik je ispunio sve ugovorne obveze koje je naplatio sukladno svojim ovlastima iz ispuštene punomoći koju sud pravilno tretira kao Ugovor o nalogu, uvažavajući specifične odredbe Tarife o nagradama za rad odvjetnika, slijedom čega se predlaže žalbenom sudu žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i dosuditi tuženiku trošak sastava ovog odgovora na žalbu u iznosu od 1.875,00 EUR, a pored troška dosuđenog prvostupanjskom presudom.

10. Žalba dijelom nije dopuštena, a dijelom nije osnovana.

11. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

12. Prema odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a žalba je nedopuštena, između ostalog, ako je žalbu podnijela osoba koja nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na onaj dio tužbenog zahtjeva s kojim tuženik nije uspio; a to je upravo u odnosu na točku III. izreke kojom se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u više zatraženom iznosu od 7.180,42 EUR.

Stoga, imajući u vidu određenja iz čl. 358. st. 3. ZPP-a, valjalo je tužiteljevu žalbu u odnosu na točku III. izreke pobijane presude ocijeniti nedopuštenom. Zbog toga je valjalo na temelju čl. 367. ZPP-a riješiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

13. Uvodno valja napomenuti da je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud prethodno već donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužitelj je protiv te presude izjavio žalbu povodom koje je ovaj sud rješenjem poslovni broj Pž-1991/2022-3 od 10. siječnja 2023. ukinuo tu prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovan postupak jer u bitnom prvostupanjska odluka ne sadrži jasne razloge i utvrđenja o tome koja je bila prava volja ugovornih strana i što su stranke doista ugovorile u odnosu na nagradu i naknadu troškova odvjetničkog zastupanja.

14. Iz stanja spisa proizlazi da među strankama nije sporno:

- da su Zajednički odvjetnički ured Želimir Milas i Tomislav Šiško i Kreditna banka Zagreb d.d. sklopili Ugovor o zastupanju na temelju kojeg se Zajednički odvjetnički ured Želimir Milas i Tomislav Šiško obvezao zastupati Kreditnu banku Zagreb d.d. u imovinskopravnoj stvari radi naplate tražbine od Intermarketa d.o.o. te da im banka daje punomoć za zastupanje

- da je ugovoreno je kako nagradu za zastupanje odvjetnika ugovorne strane ugovaraju prema Tbr. 39.a Odluke o izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od d 26. veljače 2004. (dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu 7% uvećanu za PDV od iznosa naplaćene tražbine banke po glavnici i kamati

- da su 24. ožujka 2010. stranke su sklopile Dodatak ugovora o pružanju odvjetničkih usluga

- da je Trgovački sud u Splitu u postupku koji se vodio u pravnoj stvari tužitelja Kreditne banke Zagreb d.d. protiv tuženika Intermarket d.o.o. u stečaju, radi utvrđenja, 12. studenog 2004. donio presudu pod poslovnim brojem P-2144/20 (u kom postupku Kreditnu banku Zagreb d.d. zastupao ovdje tuženik), kojom je utvrđeno da postoji tražbina općeg isplatnog reda tužitelja Kreditne banke Zagreb d.d. prema tuženiku Intermarket d.o.o. u stečaju u iznosu od 5.312.016,57 kn (točka I. izreke) te da je tuženiku Intermarket d.o.o. u stečaju naloženo da tužitelju Kreditnoj banci Zagreb d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 706.935,20 kn

- da je ovdje tuženiku je po predmetnoj presudi isplaćen iznos od 288.052,70 kn na ime glavnice te iznos od 706.935,20 kn na ime troškova parničnog postupka te je ovdje tuženik na račun tužitelja isplatio iznos od 277.848,20 kn, dok je iznos od 717.139,70 kn zadržao za sebe (tuženik je zadržao trošak parničnog postupka umanjen za troškove pristojbi koje je platila Kreditna banka Zagreb d.d., kao i 7% iznosa glavnice u iznosu od 288.052,70 kn, odnosno iznos od 20.163,60 kn, uvećano za PDV).

15. Sporno je među strankama je li tuženik iznos od 717.139,70 kn stekao bez osnove, odnosno je li tuženik dužan tužitelju vratiti taj iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

16. Prvostupanjski sud je uvidom u račun br. 43/1/1 od 14. srpnja 2017. kojeg je tuženik ispostavio Kreditnoj banci Zagreb d.d. utvrdio je kako po tom računu tuženik od Kreditne banke Zagreb d.d. na ime troškova zastupanja (nagrade od 7% isplaćenog iznos glavnice i troškova postupka) istog u postupku protiv Intermarketa d.o.o. potražuje iznos od 717.139,70 kn, kao i da je navedeno kako je taj račun plaćen od strane protivne strane 14. srpnja 2017.

Također uvidom u potvrdu plaćanja od 24. srpnja 2017. (list 24. spisa) utvrđeno je kako je tuženik Kreditnoj banci Zagreb d.d. 21. srpnja 2017. isplatio iznos od 277.848,20 kn na ime isplate kao vjerovniku stečajne mase stečajnog dužnika Intermarket d.o.o. u stečaju, a koji iznos predstavlja naplaćeni iznos glavnice od Intermarketa d.o.o. u stečaju, umanjen za 7% nagrade koja je uvećana za pripadajući PDV.

17. Prvostupanjski sud obrazlaže kako iz upute koja je sadržana u rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1991/2022-3 od 10. siječnja 2023. proizlazi kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi pravu volju ugovornih strana.

Stranke su tijekom postupka predlagale da sud radi utvrđivanja stvarne volje ugovornih strana izvede dokaz saslušanjem sadašnjih zastupnika po zakonu stranaka, i to zastupnika po zakonu tužitelja ŠA i zastupnika po zakonu tuženika TA te svjedokinje IA, sud je u ponovljenom postupku izveo te predložene dokaze.

18. Svjedokinja IA, koja je radila kod pravnog prednika tužitelja u vrijeme sklapanja i realizacije predmetnog Ugovora te ima oko 1,5% dionica u Agram banci d.d., je u svom iskazu navela kako se ona ne sjeća nikakvih detalja vezano uz ugovore o zastupanju koji su sklopljeni između ovdje stranaka.

19. Zastupnik po zakonu tužitelja HA je u svom iskazu naveo kako mu je poznato da je ovdje tuženik zastupao tužitelja, odnosno da još uvijek zastupa tužitelja u nekim „starim“ predmetima.

Što se tiče ovog spora da mu je poznato da je između stranaka sporno tumačenje ugovornih odredbi. Međutim, navodi da je zaposlenik tužitelja od 2006. godine, a od 2011. godine da je u upravi tužitelja te da prilikom preuzimanja mjesta predsjednika uprave nije razgovarao s prethodnikom o tumačenju ugovora o zastupanju jer da to nije uobičajeno prilikom primopredaje.

Stoga suprotno žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje kao nevjerodostojne navode zastupnika po zakonu tužitelja ŠA o tome da bi tuženiku pripadalo 7% od naplaćenog iznosa kao i 7% od naplaćenog iznosa troškova postupka.

Ovaj žalbeni sud navodi kako svjedok u biti iznosi svoje mišljenje, ali i sam navodi da o tumačenju spornog ugovora o zastupanju prilikom preuzimanja mjesta predsjednika uprave nije razgovarao s prethodnikom. Dakle za zaključiti je da svjedok nema neposrednih saznanja o pravoj volji ugovornih strana u vezi spornog ugovora.

Prvostupanjski sud još ističe da osim tih navoda zastupnika po zakonu tužitelja u spisu ne postoji niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je to bila ugovorna volja stranaka i da su stranke postupale na takav način.

Upravo suprotno, iz svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka proizlazi baš da su stranke postupale na način da bi tužitelj tuženiku trošak isplaćivao u cijelosti, a od uspjeha u postupku iznos od 7%.

20. Zastupnik po zakonu tuženika TA je u svom iskazu naveo kako je tada Zajednički odvjetnički ured Želimir Milas i Tomislav Šiško s tadašnjom Kreditnom bankom Zagreb d.d. 2002. godine sklopio Ugovor o zastupanju kojim se taj odvjetnički ured obvezao zastupati Kreditnu banku Zagreb d.d. u određenom broju predmeta.

Odnos između stranaka da je bio uredan i da između stranaka, do pokretanja ovog postupka, nikada nije dolazilo do spora vezanog za tumačenje čl. 3. predmetnog Ugovora o zastupanju. Naime, između stranaka da je zapravo bilo nesporno da Odvjetničkom društvu Šiško i Partneri j.t.d., odnosno ranije Zajedničkom odvjetničkom uredu Želimir Milas i Tomislav Šiško, pripada dosuđeni parnični trošak od protivne strane te 7% od uspjeha u postupku.

Međutim, u slučaju da Kreditna banka Zagreb d.d., odnosno kasnije Agram banka d.d., ne uspije u postupku, u tom slučaju da tuženik na ime pruženih usluga zastupanja da ne bi naplatio nikakve troškove bez obzira na to što je stvarno takve usluge pružio tužitelju. Znalo se dogoditi da Kreditna banka Zagreb d.d., odnosno kasnije Agram banka d.d., zaprimi naplatu od protivne stranka te da tek na njegovo inzistiranje istog obavijesti o tome da je uplata izvršena i potom on da bi ispostavio račun kako bi mu mogli isplatiti troškove zastupanja uvećane za 7% od uspjeha u postupku.

21. Prvostupanjski sud prihvaća iskaz zastupnika po zakonu tuženika TA u cijelosti kao vjerodostojan. Naime, po ocjeni suda zastupnik po zakonu tuženika je u svom iskazu vjerodostojno opisao međusobni odnos stranaka po pitanju naplate troškova zastupanja te se njegov iskaz podudara sa ispravama koje su sadržane u spisu.

Naime, tuženik je u spis dostavio račun broj 38/01/1 od 14. svibnja 2021. kojim je tužitelju obračunao 7% od naplaćenog iznosa glavnice u postupku u kojem je tuženik zastupao tužitelja u postupku koji se vodio radi naplate potraživanja od Stečajne mase iza Intermarket d.o.o., kao i račun broj 41/01/1 od 24. kolovoza 2018. kojim je od ovdje tužitelja potraživao iznos troškova zastupanja kojeg je tužitelj naplatio od Gold štedionice d.o.o. u stečaju i to u cijelosti.

Osim toga, iz e-mail korespondencije stranaka koja je sadržana u spisu, a koju su stranke vodile povodom nekih drugih predmeta (list 225. spisa), proizlazi kako je tuženik u ostalim predmetima u kojima je zastupao tužitelja, a u kojim postupcima bi tužitelj uspio, istom ispostavljao račune na način da je naplaćivao trošak u cijelosti kao i 7% od iznosa naplaćene glavnice.

Jedini iznos kojeg bi tuženik oduzimao od naplaćenog troška je iznos sudskih pristojbi koje bi platio sam tužitelj.

Iz ranije navedenog Dodatka ugovora/10, na koji se tužitelj osobito poziva u žalbi, jasno je vidljivo da su stranke ugovorile nagradu sukladno ranije sklopljenim ugovorima između tužitelja i tuženika a to je u visini ugovorenog postotka od 7% od ostvarene naplate i dosuđenih troškova postupka u pojedinom predmetu. Suprotnu volju ugovornih stranaka tužitelj nije dokazao.

22. Stoga, suprotno odlučnim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je izveo dokaze koje su stranke predložile u nastavku postupka sukladno uputi iz ukidnog rješenja, a otklonjen je i ključni prigovor tužitelja vezan uz volju stranaka prilikom sklapanja Ugovora o zastupanju.

23. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, odredba Tbr. 39.a Tarife, ukoliko su stranke ugovorile njenu primjenu, se primjenjuje pored ostalih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pa tako odvjetniku za poduzimanje radnji zastupanja stranke u postupku pripada pravo na naknadu troškova zastupanja, a odvjetnik pored tih troškova zastupanja stranke ima pravo obračunati i nagradu za rad u razmjeru s uspjehom u postupku. Također sukladno odredbi čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a, ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove.

24. Stoga suprotno odlučnim žalbenim razlozima uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako su stranke ugovorile da tuženiku u imovinskopravnoj stvari radi naplate tražbine od INTERMARKET d.o.o. pripada 7% od iznosa naplaćene tražbine banke po glavnici i kamate, kao i da odvjetniku pored tog iznosa pripada dosuđeni trošak postupka u cijelosti.

To proizlazi iz navedenog Ugovora o zastupanju 11. prosinca 2002. kojeg su stranke sklopile u imovinskopravnoj stvari radi naplate tražbine od Intermarketa d.o.o. a tužitelj u ovom postupku nije dokazao da bi prava volja ugovornih strana bila suprotna odnosno drugačija.

25. Pri tome ovaj žalbeni sud naglašava da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a koji sudu moraju pružiti osnove za utvrđenja s takvim stupnjem izvjesnosti koji ne ostavlja ni najmanje dvojbe za suprotan zaključak.

Iz stanja spisa proizlazi da se iz izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi istinitost navoda tužitelja, a kako je teret dokaza na tužitelju, osnovano je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev. Stoga sudska praksa i pravna shvaćanja sudova navedena u žalbi nisu od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

26. U ponovljenom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ni počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi. Presuda nema nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava u spisu.

27. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o dosuđenom parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT).

28. Stoga je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

29. Odbijen je zahtjev za trošak odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać