Poslovni broj 16 Gž-3237/2022-4

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 16 Gž-3237/2022-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr. sc. Iris Gović Penić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica pod 1. Ž. B. iz S., OIB: …, pod 2. I. Đ. iz S., OIB: …, i pod 3. K. B. iz S., OIB: …, svih zastupanih po punomoćniku J. G., odvjetniku u S., protiv tuženika Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko upravnom odjelu, zbog isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4246/2019-20 od 17. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 27. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4246/2019-20 od 17. svibnja 2022.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.Izreka prvostupanjske presude glasi:

 

„I. Dužan je tuženik u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljicama ukupni iznos od 340.000,00 kn (tristotinečetrdesettisuća kuna) na jednake dijelove, svakoj tužiteljici 1/3 od ukupnog iznosa, zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja:

- na iznos od 3.500,00 kn (siječanj 2014.) teče od dana 28.02.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (veljača 2014.) teče od dana 31.03.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (ožujak 2014.) teče od dana 30.04.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (travanj 2014.) teče od dana 31.05.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (svibanj 2014.) teče od dana 30.06.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (lipanj 2014.) teče od dana 31.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (srpanj 2014.) teče od dana 31.08.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (kolovoz 2014.) teče od dana 30.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (rujan 2014.) teče od dana 31.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (listopad 2014.) teče od dana 30.11.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (studeni 2014.) teče od dana 31.12.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (prosinac 2014.) teče od dana 31.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (siječanj 2015.) teče od dana 28.02.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (veljača 2015.) teče od dana 31.03.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (ožujak 2015.) teče od dana 30.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (travanj 2015.) teče od dana 31.05.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (svibanj 2015.) teče od dana 30.06.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (lipanj 2015.) teče od dana 31.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (srpanj 2015.) teče od dana 31.08.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (kolovoz 2015.) teče od dana 30.09.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (rujan 2015.) teče od dana 31.10.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (listopad 2015.) teče od dana 30.11.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (studeni 2015.) teče od dana 31.12.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3.500,00 kn (prosinac 2015.) teče od dana 31.01.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (siječanj 2016.) teče od dana 29.02.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (veljača 2016.) teče od dana 31.03.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (ožujak 2016.) teče od dana 30.04.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (travanj 2016.) teče od dana 31.05.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (svibanj 2016.) teče od dana 30.06.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (lipanj 2016.) teče od dana 31.07.2016. godine pa do isplate;  

- na iznos od 4.000,00 kn (srpanj 2016.) teče od dana 31.08.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (kolovoz 2016.) teče od dana 30.09.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (rujan 2016.) teče od dana 31.10.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (listopad 2016.) teče od dana 30.11.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (studeni 2016.) teče od dana 31.12.2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (prosinac 2016.) teče od dana 31.01.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (siječanj 2017.) teče od dana 28.02.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (veljača 2017.) teče od dana 31.03.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (ožujak 2017.) teče od dana 30.04.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (travanj 2017.) teče od dana 31.05.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (svibanj 2017.) teče od dana 30.06.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (lipanj 2017.) teče od dana 31.07.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (srpanj 2017.) teče od dana 31.08.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (kolovoz 2017.) teče od dana 30.09.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (rujan 2017.) teče od dana 31.10.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (listopad 2017.) teče od dana 30.11.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (studeni 2017.) teče od dana 31.12.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (prosinac 2017.) teče od dana 31.01.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (siječanj 2018.) teče od dana 28.02.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (veljača 2018.) teče od dana 31.03.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (ožujak 2018.) teče od dana 30.04.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (travanj 2018.) teče od dana 31.05.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (svibanj 2018.) teče od dana 30.06.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (lipanj 2018.) teče od dana 31.07.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (srpanj 2018.) teče od dana 31.08.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (kolovoz 2018.) teče od dana 30.09.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (rujan 2018.) teče od dana 31.10.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (listopad 2018.) teče od dana 30.11.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (studeni 2018.) teče od dana 31.12.2018. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (prosinac 2018.) teče od dana 31.01.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (siječanj 2019.) teče od dana 28.02.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (veljača 2019.) teče od dana 31.03.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (ožujak 2019.) teče od dana 30.04.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (travanj 2019.) teče od dana 31.05.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (svibanj 2019.) teče od dana 30.06.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (lipanj 2019.) teče od dana 31.07.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (srpanj 2019.) teče od dana 31.08.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (kolovoz 2019.) teče od dana 30.09.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (rujan 2019.) teče od dana 31.10.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (listopad 2019.) teče od dana 30.11.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (studeni 2019.) teče od dana 31.12.2019. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (prosinac 2019.) teče od dana 31.01.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (siječanj 2020.) teče od dana 29.02.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (veljača 2020.) teče od dana 31.03.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (ožujak 2020.) teče od dana 30.04.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (travanj 2020.) teče od dana 31.05.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (svibanj 2020.) teče od dana 30.06.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (lipanj 2020.) teče od dana 31.07.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (srpanj 2020.) teče od dana 31.08.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (kolovoz 2020.) teče od dana 30.09.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (rujan 2020.) teče od dana 31.10.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (listopad 2020.) teče od dana 30.11.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (studeni 2020.) teče od dana 31.12.2020. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (prosinac 2020.) teče od dana 31.01.2021. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (siječanj 2021.) teče od dana 28.02.2021. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (veljača 2021.) teče od dana 31.03.2021. godine pa do isplate;

- na iznos od 4.000,00 kn (ožujak 2021.) teče od dana 30.04.2020. godine pa do isplate i

- na iznos od 4.000,00 kn (travanj 2021.) teče od dana 31.05.2021. godine pa do isplate.

 

II. Dužan je tuženik nadoknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od od 66.645,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, zajedno s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.”

 

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Tužiteljice u odgovoru na žalbu predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP).

 

6. Sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

7. Tužiteljice u tužbi predanoj sudu 26. lipnja 2019. navode da su vlasnice stana smještenog u zgradi anagrafske oznake S.. U tom stanu da stanuje zaštićeni najmoprimac A. S. sa kojom su bili prisiljeni sklopiti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom jer je ista temeljem propisa stekla stanarsko pravo i silom zakona postala zaštićeni najmoprimac. Nakon smrti A. S. u predmetnom stanu kao zaštićeni najmoprimac nastavio je živjeti njezin sin N. S. koji je s A. živio kao član kućanstva. Zakonom o najmu stanova tuženik je povrijedio pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva namečući im brojna ograničenja, a ponajviše nemogućnost naplate tržišne najamnine. Zbog takvog postupanja na štetu tužiteljica tužena stječe korist odnosno stječe bez osnove te ne donošenjem odgovarajućih propisa a kod postojećih pozitivnih propisa tuženik nije postignuo potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova. Tužiteljicama je u najmanju ruku izmakla imovina koja se sastoji od novčane razlike između tržišne i zakonom zaštićene najamnine.

Radi svega naprijed navedenog tužiteljice su predložile da sud provede postupak, utvrdi visinu tržišne najamnine a nakon toga uzevši u obzir zaštićene najamnine koje tužiteljice primaju donese presudu kojom bi se tuženika obvezalo na isplatu tog iznosa od najmanje 196.000,00 kn sa kamatama na pojedinačne mjesečne iznose razlike najamnina i troškovima postupka.

Obzirom na protek vremena tužiteljice su podneskom od 9. travnja 2021. proširile svoj tužbeni zahtjev zatraživši sada po istom činjeničnom i pravnom osnovu iznos od 340.000 kn, pripadajuće kamate i troškove postupka.

 

8. Dakle, predmet postupka je zahtjev tužiteljica da im tuženik isplati razliku iznosa između najamnine koja se može ostvariti na tržištu za stan u S., (slobodno ugovorena najamnina) i zaštićene najamnine koju tužiteljice sada primaju u iznosu od 165,00 kn od zaštićenog najmoprimca.

 

9. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga.

 

9.1. Ustav Republike Hrvatska u svom čl. 48. st. 1. propisuje kako se njegovim građanima jamči pravo vlasništva dok je čl. 50. st.1. propisano da je zakonom moguće kada je to u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti.

 

9.2. Nije sporno da su tužiteljice vlasnice stana u S., položenog na I. katu, ukupne površine 71,97 m2. Isto tako nije sporno da tužiteljice ostvaruju mjesečni iznos zaštićene najamnine ranije u iznosu od 165,00 kn i to od zaštićenog najmoprimca.

 

9.3. U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja ističe da je odredbom čl.225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94,7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi zastarni rok.

Kao materijalno pravna osnova potraživanja tužiteljica iskazana je stjecanje bez osnove koje je pak propisano odredbom čl. 1110. ZOO-a koja propisuje da nakon nastupa zastare odštetnog zahtjeva oštećenik može zahtijevati od odgovorne osobe, po pravilima stjecanja bez osnove, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je šteta prouzročena. U revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev 1281/07 istaknut je pravni stav da: nakon isteka roka zastare za naknadu štete počinje teći novi – petogodišnji rok upravo pozivom na citiranu zakonsku odredbu. Tako Vrhovni sud RH navodi da i usprkos činjenice što je nastupila zastara prava tužitelja da zahtijeva naknadu štete od tuženika zbog povrede ugovorne obveze ipak tužitelj osnovano potražuje sporni iznos od tuženika. Odredbom čl. 209. ZOO-a propisano je "nakon nastupanja zastare prava da zahtjeva naknadu štete, oštećenik može zahtijevati od odgovorne osobe, po pravilima koja vrijede u slučaju stjecanja bez osnove, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je uzrokovana šteta".

Sve da naprijed navedeno i nije istaknuto sud prvog stupnja smatra da u ovom slučaju valja imati na umu da bi za utuženje štete oštećena osoba prije svega trebala znati obujam te štete, a u konkretnom slučaju taj obujam se tek treba utvrditi. O tome govori i presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Statileo protiv Republike Hrvatske. U toj odluci naglašeno je da nije ni pravično ni utemeljeno sankciju nemogućnosti utuženja stavljati na teret tužitelja kao vjerovnika za kojeg objektivno nije bilo za očekivati da će podnositi tužbe radi naknade štete protiv Republike Hrvatske u razdoblju sve dok nije donesena presuda Statileo protiv Republike Hrvatske.

 

9.4. Ograničenje prava vlasništva tužitelja očituje se u tome jer je upravo Republika Hrvatska ograničila pravo vlasništva na način da je donijela Zakon o najmu stanova (Narodne novine br. 91/06, 48/98, 66/98 i 22/06) kojim zakonom su regulirani odnosi između najmodavca i zaštićenog najmoprimca i to tako da je točno utvrđeno pod kojim uvjetima osoba može steći status zaštićenog najmoprimca kao i mjerila po kojima se određuje zaštićena najamnina. Time sud prvog stupnja smatra da je ujedno odgovoreno i na pitanje pasivnog legitimiteta u ovoj parnici kojeg je sud otklonio upravo smatrajući da se odgovornost tuženika temelji na činjenici da je on donošenjem navedenog pravnog propisa, ograničio Ustavom zajamčeno tužiteljevo pravo na uživanje njegovog vlasništva.

 

9.5. U presudi Statileo protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava je utvrdio da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te je istaknuo da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje vlasničkih prava ne smije istovremeno dovesti do narušavanja prava koja pripadaju stanarima. Republika Hrvatska dakle, treba poduzeti zakonodavne, ali i druge opće mjere kojima će na primjeren način postići ravnotežu između vlasničkih interesa te interesa zaštićenih najmoprimaca s druge strane.

 

9.6. Bez obzira na ovakvu uputu suda u Strasbourgu još uvijek nije došlo do nikakvih promjena ni u zakonodavstvu, a niti u drugim općim mjerama kako bi se prije svega obeštetili vlasnici koji su ograničeni u svojim vlasničkim pravima te s druge strane zaštitili zaštićeni najmoprimci. Sud prvog stupnja smatra da tužiteljice ne mogu, a niti se od njih to može očekivati, da doživotno trpe ovakvu nemoguću pat poziciju. Tužiteljice dakle, imaju vlasništvo sa kojim ne mogu raspolagati, a vrlo često iznosi zaštićenih najamnina koje vlasnici nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci ne mogu pokriti niti iznos potreban za izdvajanje u sredstva zajedničke pričuve, a na što je prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima obvezan vlasnik, a ne zaštićeni najmoprimac.

Ne donoseći dakle propise ili druge mjere kojim bi na primjereni način bila postignuta ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane te interesa zaštićenih najmoprimaca s druge strane (a što bi bilo u interesu zajednice), Republika Hrvatska i dalje sudjeluje u to je neravnoteži u kojoj jedino i isključivo trpe vlasnici nekretnina, u konkretnom slučaju tužiteljice kao vlasnice stana u kojem imaju zaštićenog najmoprimca i za kojeg ostvaruju tek najamninu od 165,00 kn (sada 213,00 kn kako je kazala tužiteljica pod 1 Ž. B. na ročištu za glavnu raspravu 7. listopada 2021.). Kada je tome tako, onda sud prvog stupnja zaključuje da zbog tog svog pasivnog postupanja odnosno propuštanja u postupanju Republika Hrvatska, koja se odredila da je interes zajednice zaštititi najmoprimce u privatnim stanovima (koji su do donošenja Zakona o najmu stana imali status nositelja stanarskog prava), ima tužiteljicama naknaditi iznos kojeg bi one inače po redovnom tijeku stvari ostvarile da njihovo pravo vlasništva nije ograničeno.

 

9.7. U svrhu utvrđivanja visine mjesečne cijene najma stana koji se nalazi na istoj ili sličnoj lokaciji sud prvog stupnja je prikupio odnosno od tužiteljica dobio nekoliko različitih ugovora o najmu stana kao i očitovanje G. K. stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina koji se očitovao punomoćniku tužiteljica da vještačenje ne bi bilo potrebe provesti u svrhu utvrđivanja najamnine stana ako postoji mogućnost pribave ugovora o najmu stanova za to područje mikro lokacije S. – B.. U tu svrhu pregledani su pribavljeni ugovori te je tako utvrđeno da bi prosječna cijena najma za kvart u kojem se nalazi predmetni stan iznosila 12 eura po m2 a koji podatak je u smislu potvrde izdala agencija T. d.o.o. u ovosudnom predmetu Pn 8/19.

 

9.8. Imajući u vidu površinu stana tužiteljica to bi značilo kad bi se kao cijena uzeo iznos od 10 eura, čak manje od prosjeka, da bi predmetni stan mogao postići cijenu na tržištu za najam od 700 eura mjesečno. Ako se taj iznos u eurima preračuna u kune kod tečaja od 7,5 kn, to bi dalo cijenu od nekih 5.250,00 kn. No, tužiteljice unatoč ovoj činjenici nisu mijenjale svoj zahtjev kako su ga konačno postavile u visini od 3.500,00 kn odnosno 4.000,00 kn što je sve manje nego li je iznos koji je upravo naveden kao utvrđena prosječna cijena najma na tržištu.

 

9.9. Slijedom svega naprijed navedenog prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti. Pri tome sud prvog stupnja napominje da je sud u dokazne svrhe saslušao svjedoka Ž. Đ. kao i tužiteljicu pod 1 koji su potvrdili da je predmetni stan još uvijek nedostupan tužiteljicama jer u njemu živi zaštićeni najmoprimac, dok je tužiteljica pod 1 istakla čak i činjenicu kako sada primaju zaštićenu najamninu u visini od 213,00 kn dok zakonsku pričuvu plaćaju u iznosu od 275,00 kn. Smatrajući ovu pravnu stvar dovoljno raspravljenom i zrelom za meritorno odlučivanje sud prvog stupnja je odbio sve daljnje prijedloge za izvođenje dokaza, a odustao je i od predviđenog dokaza za izvođenje očevida na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka za graditeljstvo jer su tužiteljice dale dovoljne razloge i dokaze o tome da je visinu tržišne cijene najma predmetnoga stana moguće utvrditi i bez ovog dodatnog troška, analizom pribavljenih dokaznih materijala.

 

10. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica, i to bez provođenja daljnjih dokaza.

 

10.1. Prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, prihvativši zahtjev tužiteljica. Naime, presudom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014., kojoj je prethodio postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava, utvrđeno je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne Novine br. 40/97., 107/15.) što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, ESLJP utvrđuje da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako utvrđuje da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju.

 

10.2. Zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tuženika jer je njome povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčeno pravo vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca, a što je, vezano za pretpostavke odgovornosti za štetu, sukladno pravnom stavu izraženom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., a glasi: ''Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.''.

 

11. U odnosu na prigovor zastare treba istaknuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. naveo sljedeće:

 

"29. Dakle, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva, te stoga  pravo vlasnika stanova na pristup sudu - sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava nije bilo stvarno i učinkovito nego iluzorno i teorijsko.

30. Međutim, nakon što je Vrhovni sud u rješenju broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu", vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke  radi naknade štete  protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka. 

Stoga se vlasnicima stanova, prema ocjeni Ustavnog suda, a u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske (navedeno) odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Također, prema ocjeni Ustavnog suda vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih,  kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske, navedeno (vidi predmete ESLJP-a Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske, navedeno i Aranbašin  protiv Hrvatske, navedeno).

Ocjena je Ustavnog suda da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog proizlazi da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare (vidi predmet ESLJP-a Aranbašin protiv Hrvatske, navedeno, § 14.) propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a:35/05-156/22.

 

31. Iz navedenih razloga Ustavni sud ne prihvaća stajalište prvostupanjskog suda prema kojemu podnositeljici u okolnostima konkretnog slučaja pripada pravo na naknadu štete za tri godine prije podnošenja tužbe pa nadalje, odnosno drugostupanjskog suda prema kojemu podnositeljici pripada pravo na naknadu štete za tri godine prije donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno), tj. od 1. srpnja 2011. do 21. rujna 2015.

Dosuđivanje naknade štete podnositeljici samo za trogodišnje razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe, odnosno tri godine prije donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je podnositeljica tužbu podnijela nakon što je  ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno), a više od tri godine prije rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. ima značaj nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu - sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije, koje za svoju posljedicu ima propust pružanja podnositeljici, člankom 48. stavkom 1. Ustava zajamčene, cjelovite pravne zaštite njezina vlasništva."

Naime, podnositeljica je u konkretnom slučaju tužbu podnijela 21. rujna 2015., nakon što je  ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) više od tri godine prije rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. Slijedi da u trenutku podnošenja tužbe, u pogledu po podnositeljici tražene naknade štete, rok propisan člankom 230. stavkom 1. ZOO-a:35/05-126/21 nije niti tekao jer je tužba podnesena i prije pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018.

 

32. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama podnositeljici povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, kao i pravo na naknadu tržišne vrijednosti ograničenja podnositeljičina prava vlasništva zajamčenog člankom 50. stavkom 1. Ustava."

 

11.1. Dakle, zakonski rokovi za računanje i nastup zastare potraživanja tužiteljica mogli su početi teći tek od proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, dakle od 19. lipnja 2019.

 

11.2. S obzirom na navedeno, odnosno da je tužba podnesena dana 26. lipnja 2019., to proizlazi da potraživanje tužiteljica nije zastarjelo, a nije mogla nastupiti niti zastara prava. Pri tome treba reći da potraživanje tužiteljica predstavlja naknadu štete, a zastarni rok za naknadu štete je tri godine od saznanja za štetu i štetnika. Dakle, zastara bi istekla tek 19. lipnja 2022.

 

12. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i visinu potraživanja s obzirom da iz provedenih dokaza proizazi da je u spornom razdoblju predmetni stan mogao postići cijenu na tržištu za najam od 700 eura mjesečno, dakle znatno manje nego što tužiteljice potražuju. U tom dijelu ovaj sud u cijelosti prihvaća ocjenu i utvrđenja suda prvog stupnja.

 

12.1. Zbog navedenoga nije pravno odlučno što tužiteljice nisu u obvezi platiti porez na najam nekretnine jer je iznos koji potražuju ionako zantno niži od onoga koji se mogao dobiti na tržištu najma nekretnina, odnosno znatno niži od iznosa koji se dobije kada se plati porez na najam stana.

 

12.2. Niti stanje stana nije odlučno jer tužiteljice nisu raspolagale svojim stanom niti to pravo imaju, pa je pravno neodlučno u kakvom je stanju bio stan koji je predmet ovog postupka, a u smislu tržišne vrijednosti najma nekretnine. Tužiteljice su dokazale okvir kretanja cijena najma stanova, i s obzrom na sve pravno relevantne okolnosti to je dovoljno za donošenje odluke o ovom predmetu odnosno nije bilo potrebno provoditi i građevinsko vještačenje na okolnost cijene najma stana.

 

13. Tužiteljice, a pored činjenice da su zaštićeni najmoprimci ostvarili pravo na najam stana sa zaštićenom najamninom, nisu bile dužne u ovom predmetu dokazivati da su poduzele sve što su mogle i trebale u svrhu utvrđivanja platnih mogućnosti zaštićenih najmoprimaca. Tuženik je taj na kome je bio teret dokazivanja da svoje navode dokaže, ako smatra da su tužiteljice u postupku u kojima je priznat status zaštićenih najmoprimaca propustile utvrditi realne platne mogućnosti zaštićenih najmoprimaca.

 

14. Navodi da su tužiteljice u razdoblju od rujna 2018. do rujna 2020. mogle naplatiti višu najamninu također ne mogu dovesti do dugačije odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske dana 14. rujna 2020. donio je odluku pod brojem U-I-3242/2018 kojom je ukinuo čl. 28.a Zakona o najmu stanova koji je glasio:

Zaštićena najamnina koju plaća najmoprimac stana i osoba koja je stekla status zaštićenog podstanara prema propisima koji su važili do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, br. 91/96.) (u daljnjem tekstu: zaštićeni podstanar), za stan koji nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, jedinice područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske, povećava se svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023. Iznos za koji se povećava najamnina na dan 1. rujna tekuće godine je fiksan i iznosi 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac ili zaštićeni podstanar plaćao na dan 31. kolovoza 2018.

Ovaj članak (28.a Zakona o najmu stanova) bio je na snazi dvije godine koje tuženik u žalbi spominje, ali s obzirom da je naknada štete koju tužiteljice potražuju znatno niža od onog iznosa koji se mogao dobiti na tržištu najma nekretnina, to niti ovo povećanje zaštićene najamnine za 1,20 puta nije od utjecaja na osnovanost žalbe.

 

15. Žalbeni navodi vezani uz povećanje tužbenog zahtjeva također su neosnovani jer su tužiteljice sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a prije zaključenja prethodnog postupka bile ovlaštene povečati tužbeni zahtjev za naknadno dospjele iznose naknade štete.

 

16. I odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita te je pravilno sud prvog stupnja tužiteljicama primjenom čl. 155. ZPP-a priznao pravo na naknadu tri obrazloženja podneska i za pristup na ročište za objavu presude sukladno 7. st. 1. Tbr. 9. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12).

 

17. Primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe s obzirom da tuženik nije sa žalbom uspio.

 

 

U Zagrebu, 27. prosinca 2023.

 

 

                                                                                             Predsjednica vijeća:

      Sanja Joka Umićević, v.r.