Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33
Poslovni broj: Gž-632/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marin kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicama iz ZOU Sanja Oulovski i Nevena Oulovski iz Pakraca, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici – Stalna služba u Slatini, poslovni broj: P- 7/2024-16 od 4. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici – Stalna služba u Slatini, poslovni broj: P-7/2024-16 od 4. listopada 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
" I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.821,88 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, po stopi od 14 % godišnje tekućom do 31.01.2010. godine do 30.06.2011. godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31.08.2013. godine, a od 01.01.2023. godine do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:
16,79 eura od 31.01.2010. godine do isplate,
17,08 eura od 28.02.2010. godine do isplate,
22,49 eura od 31.03.2010. godine do isplate,
21,31 eura od 30.04.2010. godine do isplate,
23,78 eura od 31.05.2010. godine do isplate,
40,17 eura od 30.06.2010. godine do isplate,
36,67 eura od 31.07.2010. godine do isplate,
46,11 eura od 31.08.2010. godine do isplate,
43,08 eura od 30.09.2010. godine do isplate,
36,64 eura od 31.10.2010. godine do isplate,
49,08 eura od 30.11.2010. godine do isplate,
64,57 eura od 31.12.2010. godine do isplate,
53,90 eura od 31.01.2011. godine do isplate,
57,77 eura od 28.02.2011. godine do isplate,
52,57 eura od 31.03.2011. godine do isplate,
53,35 eura od 30.04.2011. godine do isplate,
74,05 eura od 31.05.2011. godine do isplate,
75,44 eura od 30.06.2011. godine do isplate,
93,31 eura od 31.07.2011. godine do isplate,
84,65 eura od 31.08.2011. godine do isplate,
75,10 eura od 30.09.2011. godine do isplate,
73,91 eura od 31.10.2011. godine do isplate,
73,06 eura od 30.11.2011. godine do isplate,
77,25 eura od 31.12.2011. godine do isplate,
81,66 eura od 31.01.2012. godine do isplate,
82,00 eura od 29.02.2012. godine do isplate,
79,04 eura od 31.03.2012. godine do isplate,
80,51 eura od 30.04.2012. godine do isplate,
83,22 eura od 31.05.2012. godine do isplate,
79,69 eura od 30.06.2012. godine do isplate,
80,43 eura od 31.07.2012. godine do isplate,
79,19 eura od 31.08.2012. godine do isplate,
76,05 eura od 30.09.2012. godine do isplate,
79,37 eura od 31.10.2012. godine do isplate,
81,20 eura od 30.11.2012. godine do isplate,
80,56 eura od 31.12.2012. godine do isplate,
73,44 eura od 31.01.2013. godine do isplate,
79,51 eura od 28.02.2013. godine do isplate,
79,80 eura od 31.03.2013. godine do isplate,
77,26 eura od 30.04.2013. godine do isplate,
70,47 eura od 31.05.2013. godine do isplate,
70,29 eura od 30.06.2013. godine do isplate,
71,76 eura od 31.07.2013. godine do isplate,
74,30 eura od 31.08.2013. godine do isplate,
kao i tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.462,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 150,00 eura."
2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza predloženim po parničnim strankama i njihove ocijene (članak 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenično stanje.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i to iznosu od 2.821,88 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
9. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je:
- da su stranke 1. kolovoza 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 9011743920 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 24.736,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 84 mjeseca,
- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,
- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da je tužitelj preplatio iznos ostvarenog kredita tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja, a uzevši u obzir prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te tečaj CHF na dan isplate kredita,
- da tuženik nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže jasne i razumljive kriterije da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja instituta valutne klauzule.
10. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, nepoštene ugovorne odredbe, a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.
11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to čl. 81. i 82., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).
12. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbe čl. 502.c u svezi čl. 502.a ZPP-a ima direktan učinak i da se potrošač može pozivati na pravna utvrđenja prihvaćena po tužbi iz čl. 502-a ZPP-a.
13. Stoga se tužitelj, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvao na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.
14. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao primjerice saslušanjem svoga djelatnika koji je sudjelovao u pregovorima oko kredita s tužiteljem, odnosno da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužitelju značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
15. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju. Za odgovoriti je žalitelju i to da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit iskorišten za kupnju osobnog vozila koji je korišten za njegove osobne svrhe, pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti.
16. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i to u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a. U konkretnom predmetu tužitelj je zatražio isplatu iznosa koji je dobiven nakon što su od ukupno preplaćenih iznosa oduzeti manje plaćeni iznosi u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita.
17. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava zadatak vještačenja, utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj temeljem ništetnih odredbi, te je suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno vještaku odredio zadatak vještačenja.
18. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.
19. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima.
19.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.
19.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.
19.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 25. travnja 2023., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.
20. Polazeći od svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnih odredbi sukladno čl. 323., čl. 324. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a.
21. Odluka o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO obzirom da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu te se ne može smatrati poštenim stjecateljem. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.
22. Što se tiče žalbenih navoda u odnosu na odluku o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: OT) pa nisu osnovani paušalni žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada parnični trošak.
23. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
24. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.
U Vukovaru, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Željko Marin
