Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-373/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima Marinku i Marinu Brajko, odvjetnicima iz Đakova, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: P-4/2024-12 od 26. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: P-4/2024-12 od 26. travnja 2024..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 5140030242-61000056544/2005 sklopljenog dana 28. lipnja 2005. godine između tužitelja DĐ i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju DĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 204,79 eur s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eur sa zateznim kamatama počev od 26. travnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP- a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika, te tuženiku nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Presuda sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana. Naime, sud prvog stupnja je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a okolnost što tuženik nije dokazao određene svoje navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava. Nadalje, presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

7. Nije sporno da su stranke 28. lipnja 2005. godine zaključile Ugovor o kreditu za iznos od 66.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita s rokom otplate od 15 godina, te da se korisnik kredita u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, ovdje tužitelji, obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu tuženika kao kreditora koji je ovlašten zaračunati naknadu prema svojoj Odluci o visini naknade u postupku na preostali iznos kredita sukladno tuženikovoj poslovnoj politici.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio iznos kredita, kao i da je prilikom prijevremene otplate kredita platio naknadu u visini od 1.542,97 kuna, koje plaćanje je izvršeno 11. siječnja 2018..

9. Predmet spora je ugovorna odredba čl.8. Ugovora o kreditu o naknadi koju je tužitelj kao korisnik kredita isplatio banci zbog prijevremene otplate kredita i to je li ta odredba ništetna, te je posljedično sporna isplata utuženog iznosa.

10. Tuženik u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba (čl. 8. Ugovora o kreditu), u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a iz 2005., pa da je stoga ništetna. Ističe da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene potpune otplate kredita bili ugovoreni i regulirani njegovim općim aktima, slijedom čega prijeporne odredbe ugovora o kreditu nisu protivne niti jednoj kogentnoj normi, pa tako niti odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, tako da se ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Navodi i to da je obveza plaćanja naknade u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi, te ona predstavlja isključivo odgovarajuću naknadu za troškove angažiranja resursa tuženika izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, odnosno naknadu štete. Upire i na to da pobijanom presudom nacionalno zakonodavstvo nije tumačeno u duhu prava Europske unije, uz tvrdnju da prvostupanjski sud pogrešno tumači Direktivu Vijeća 93/13/EEZ i da pogrešno primjenjuje pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove, pozivajući se na domaću sudsku praksu u istovjetnim slučajevima koja potvrđuju njegove stavove, kao i na praksu suda Europske unije. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da uslijed prijevremene otplate kredita nije trpio štetu.

11. Prvostupanjski sud je tijekom postupka iz pročitanog iskaza svjedoka AĐ, koja nije sudjelovala u sklapanju ugovora sa tužiteljem, utvrdio kako nije jasno na što bi se odnosili troškovi osoblja za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dok je iz iskaza saslušanog tužitelja utvrdio kako je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Ugovora isti je mogao prihvatiti ili ne u cijelosti kako mu je prezentiran. Nije mu bilo poznato da bi mu se zbog promjene stope i rasta tečaja CHF rata kredita mogla toliko znatno povećati, te je zbog toga odlučio u cijelosti otplatiti predmetni kredit. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, te su ista ugovorne odredbe nepoštene sukladno čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003 – dalje: ZZP/03), zbog čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedično naprijed navedenom utvrdio je kako tužitelj ima pravo tražiti da mu tuženik vrati sve što je temeljem tako ništetnih odredbi primio i to sukladno čl.1111. st. 3. u svezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 – dalje: ZOO), koji je valjalo primijeniti u konkretnom slučaju.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja, te stipulacije sporne odredbe (čl. 8. Ugovora) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, niti je obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, niti su mu uručene Odluke banke o predmetnoj naknadi i protumačene. Pri tome tuženik, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je upravo na tu okolnost predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja, koji ima svojstvo potrošača, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud u svojoj odluci.

13. Naime, prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog ugovora o kreditu pa je stoga takva odredba ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom, suprotnom načelu savjesnosti i poštenja.

14. Mogu se prihvatiti navodi žalbe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije imala zakonsko ograničenje u pogledu ugovaranja iste u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dok je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15. Međutim, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetnih naknada, bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti primjenom naprijed navedenih odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnim odredbama Ugovora. Ovdje je potrebno ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

16. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

17. Istina je kako u obrazloženju svoje odluke sud prvog stupnja nije dao razloge zašto nije proveo dokaz tuženika predloženim vještačenjem, međutim navedenim nije došlo do povrede čl. 354. st. 1. t. 6. ZPP-a. Iz stanja spisa jasno je utvrđeno kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu predočio tužitelju da ima i od čega se sastoje troškovi likvidnosti odnosno administrativni troškovi i uopće o kojim bi se iznosima moglo raditi, da bi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojeg bi bio u obvezi platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, a što sve znači da je takvom odredbom Ugovora o kreditu tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez da je o tome pojedinačno pregovarao sa tužiteljem i da je isti mogao utjecati na takvu odredbu, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što ju čini ništetnom.

18. Nisu osnovani niti navodi žalbe kako je prvostupanjski sud odbio provesti dokaz saslušanjem svjedoka radnika tuženika SĐ, izvršnog direktora riznice tuženika i AĐ, voditeljicu administracije kredita tuženika, obzirom da tuženik na ročištu 27. ožujka 2024. odustao od provođenja dokaza saslušanjem SĐ, dok je uz podnesak od 26. ožujka 2024. dostavio izjavu AĐ za koju je predložio da se pročita umjesto predloženog saslušanja.

19. U konkretnom predmetu, odlučna činjenica je je li se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu (čl. 8.) pojedinačno pregovaralo, a o toj činjenici tuženik nije predlagao svjedoke koji su djelatnici banke koji su sudjelovali u pojedinačnom pregovaranju u pogledu konkretnog ugovora pa su stoga u tom pravcu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

20. Zbog svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da se u ovom konkretnom predmetu radilo o unaprijed formuliranom Ugovoru koji je sastavio tuženik, uključujući i sporne odredbe o naknadi.

21. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na troškove naknade i obvezao tuženika da isplati tužitelju utužene iznose s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), a na pravilnost koje odluke ne utječu žalbeni navodi tuženika. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pravilno dosuđena zatezna kamata, na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi, tekuća od dana plaćanja, odnosno neosnovanog stjecanja na strani tuženika do isplate.

22. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz stavka I. prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio niti počeo teći.

23. S obzirom na navedeno, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu.

24. Odluka o troškovima postupka prvostupanjskog suda donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, obrazložena je i sačinjena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Trošak za podneske koje tuženik u žalbi navodi (3. listopada 2018., 18. travnja 2019. i 6. listopada 2022.) nisu tužitelju niti dosuđeni, te se tuženiku skreće pozornost kako je ovaj postupak započeo 29. prosinca 2023., pa tako u predmetu nije niti došlo do djelomičnog povlačenja tužbe podneskom tužitelja od 6. studenog 2020., a na što u žalbi neosnovano ukazuje tuženik.

25. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika iz toč. II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st.1. ZPP-a.

U Vukovaru, 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Željko Marin