Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europska avenija 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: P-237/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i vraćanja novčane tražbine, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 10. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja SZ i zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Kalkan, odvjetnice iz Osijeka, na ročištu za donošenje i objavu presude 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 od 06. srpnja 2005., a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, Trg A. Starčevića 11, pod brojem OV-4050/05, dana 11. srpnja 2005., zaključenog između tužitelja JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, iz [adresa], kao kreditora, i to:

-čl. 4. koji glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."

II. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 od 06. srpnja 2005., a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, Trg A. Starčevića 11, pod brojem OV-4050/05, dana 11. srpnja 2005., zaključenog između tužitelja JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, iz [adresa], kao kreditora, i to:

-čl. 2. koji glasi: "…CHF odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.",

-čl. 3. toč. 3. koji glasi: "…podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja.",

-čl. 3. toč. 5. koji glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja."

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz [adresa], da tužitelju JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 1.818,25 EUR na ime preplaćenih kamata, kao i iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. 2 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dana 30. rujna 2015. godine, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.384,90 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Podružnica Donji Miholjac, sklopio ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005, solemniziran kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz [adresa] pod brojem OV-4050/05 dana 11. srpnja 2005. Temeljem navedenog ugovora prednik tuženika je - kao kreditor, tužitelju - kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Člankom 3. toč. 1. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina, a čl. 3. toč. 4. i 5. Ugovora određen je način otplate kredita. Pored iznosa glavnice od 23.000,00 CHF, tužitelj je sukladno čl. 3. toč. 2. Ugovora bio dužan plaćati i redovnu kamatu od 4,90 % godišnje, dekurzivno. Tijekom otplate kredita su se zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope, anuiteti po predmetnom kreditu povećavali naspram početno ugovorenog otplatnog plana, a sve na štetu tužitelja. Tužitelj ne raspolaže svim podacima o izmjeni kamatne stope, nego je zaprimio obavijesti o jednostranoj promjeni kamatne stope i to 5. studenog 2010., kao ni podacima o tečaju koji je tuženik primjenjivao na dan uplate, niti ostatku dugovanja po predmetnom kreditu.

1.1. Tužitelj je s Hypo Alpe Adria Bank d.d. zaključio Aneks uz predmetni ugovor o kreditu 24. siječnja 2016., a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prema čl. 2. Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu, a po izračunu tuženika, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosio je 6.494,66 eura, a iznos preplate po kreditu iznosio je 10.551,75 kn. Nakon obračuna učinka konverzije i učinka nastalih u prijelaznom razdoblju preostali iznos neotplaćene (dospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosio je 6.494,66 eura i to isključivo na temelju tuženikova izračuna.

1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje kako je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.3. Ista presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. godine, a i Vrhovni sud RH je 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga i zauzeo stav kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a donesena 13. lipnja 2014), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

1.4. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje kako je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

1.5. Dakle, naprijed navedenim presudama je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje su banke primjenjivale na korisnike kredita, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbom članka 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično određuje i Zakon o zaštiti potrošača, koji u odredbi čl. 138.a navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.6. Tužitelj nije u cijelosti otplatio predmetni kredit, a ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Ništetni ugovor ne može konvalidirati u valjani pravni posao. Prema odredbi čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan onda kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužitelj smatra da ima pravo i pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, a nije ga izgubila ni kada su stranke sklopile Aneks uz taj ugovor na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – tzv. konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnoj klauzulom u EUR- kojim su se odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope, iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te o raspolaganju preplatom.

1.7. Kako tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem ni potpunom dokumentacijom da bi postavio točno specificiran tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zateznu kamatu, iznos tužbenog zahtjeva je postavljen okvirno, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tužene prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl.186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku.

1.8. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta do 24.01.2016. kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio od ukupno plaćenog iznosa je preplata i kamatne stope i tečajne razlike pa tužitelj smatra da mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., naravno umanjen za već priznati iznos konverzijom kredita.

1.9. Stoga tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude u stavku 1. i 2., kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa od ukupno 12.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji će zahtjev za isplatu biti specificiran po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju.

2. Tužitelj je podneskom od 8. travnja 2024. (l. 785-786 spisa) specificirao točku III. i IV. tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.818,25 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. do isplate, kako je pobliže naznačeno kao u izreci presude.

3. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 32-78 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, njegovoj osnovi i visini koju namjerava naknadno specificirati. Ujedno predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev, jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari, kao i zbog toga što smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem Aneksa predmetnog ugovora o kreditu tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom. Ukoliko sud ne odbaci tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik podredno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, smatrajući da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; da tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru o kreditu obzirom da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora; te da valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP/03 pa stoga nisu niti ništetne.

3.1. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina, budući je od sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od pet godina do dana podnošenja tužbe. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.2. U odnosu na ostale navode tužbe, tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platio po osnovnom ugovoru, obzirom da je prvotni CHF ugovor o kreditu nakon konverzije u eurski kredit prestao postojati, jer konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Naime, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je osnovni ugovor prestao postojati. Stoga se sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove obzirom da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora, odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik naglašava da je na temelju provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu, već i promjena kamatne stope te da konverzija obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu, a ova stajališta tuženika potvrđena su u pravnoj teoriji i sudskoj praksi na koju se tuženik u odgovoru na tužbu poziva (npr. stručni članak mr. sc. UZ, dipl. iur. te prof. dr. sc. BZ i doc. dr. sc. NZ i presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, broj Gž-1057/18 od 06.12.2018., Općinskog suda u Bjelovaru Gž-465/17-3 od 25.01.2018., Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1792/15 od 29.09.2016. i dr.).

3.3. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: "kolektivni spor"), i to presude: Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1041/12 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. Naime, u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03). Odredba čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine 79/07, 125/07) koja regulirala institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek 16.07.2009., i to temeljem čl. 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. do dana primjene RH u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, čl. 502. a Zakona o parničnom postupku kojom je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu 01. srpnja 2013. Dakle, kako u trenutku sklapanja osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, tuženik smatra da se tužiteljica u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

3.4. Tuženik se poziva na sudsku praksu vezano za nedostatak pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1057/18 od 6. prosinca 2018., presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1792/15 od 29.09.2016. i presudu Općinskog suda u Bjelovaru broj Gž-465/17-3 od 25.01.2018. Naime, činjenica pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba osnovnog ugovora pa potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koje smatra da mu pripada. Tuženik zaključuje da su postupak iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od 3. rujna 2018., presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14.06.2018., odluku Suda Europske unije u predmetu C- 51/17 od 20.09.2017. i C-176/16 od 20.09.2017.

3.5. Prema navodima tuženika, ugovaranjem valutne klauzule u konkretnom slučaju stranke su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristale na rizik promjenjivosti tečaja, jer su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama i tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik smatra da je tužitelju bila jasna i predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da odredba o promjenjivog kamatnoj stopi nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom pravnom propisu.

3.6. Prema čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom ugovoru o kreditu su odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno navedene, te su uočljive, ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora. Naime, u člancima osnovnog ugovora je jasno navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF, odnosno da je sam tekst tih odredaba jezično i gramatički sasvim jasan. Također, tuženik smatra da je tužitelju morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u osnovnom ugovoru, jer je isti sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, tako da je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze, uz napomenu da je i zaposlenik tuženika prilikom sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja što zapravo znači valutna klauzula, kao i o ekonomskim posljedicama eventualnog porasta CHF-a na njegove kreditne obveze, odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Pored navedenog, tuženik se poziva i na niz novinskih članaka vezano za rizik uzimanja kredita u CHF te navodi da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF tijekom otplate kredita pa stoga nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

3.7. Vezano za navode tužitelja o ništetnosti odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je i ova odredba bila sasvim uočljiva, jasna i razumljiva te da se o istoj pojedinačno raspravljalo s tužiteljem. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu bili na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamate stope, već je ova obveza uvedena tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 112/012) dana 04. listopada 2012. Tužitelj je pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene.

3.8. Slijedom svega iznijetoga, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao neosnovan i obvezati ga na naknadu troškova ovog parničnog postupka.

4. Tijekom postupka, stranke su ostale svatko kod svojih navoda.

5. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: saslušao svjedokinju ŽZ i tužitelja, pročitan je ugovor o namjenskom kreditu bez depozita koji je zaključen između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek 6. srpnja 2005. na listu 7-13 spisa. Izvršen je uvid u otplatni plan na listu 14-19 spisa, pročitana je obavijest o promjeni kamatne stope na listu 20, aneks uz predmetni ugovor o kreditu koji je zaključen između tužitelja i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb 24. siječnja 2016. na listu 21-22, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. na listu 23-27 spisa, pročitan je odgovor na tužbu tuženika na listu 32-78 spisa. Izvršen je uvid u priloge tuženika (sudsku praksu i dr. na listu 81-383 spisa). Pročitan je podnesak tužitelja od 7. srpnja 2020. na listu 384-385 spisa, pročitan je izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. na listu 386, te u presudu i rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-221/2018-11 na listu 387-414 i u presudu Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-503/2020-2 na listu 415- 422 spisa. Izvršen je uvid u dokumentaciju o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 425-443, pročitan je podnesak tuženika od 28. srpnja 2020. na listu 446-451 spisa, podnesak tuženika od 13. veljače 2023. na listu 460-465, podnesak tužitelja od 4. svibnja 2023. na listu 466-470 i izvršen uvid u priloge odnosno sudsku praksu na listu 471-627 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 5. svibnja 2023. na listu 629 i izvršen uvid u prilog na listu 631-635., podnesak tuženika od 22. studenog 2023 na listu 649 i izvršen uvid u dokaz o uplati putnog troška svjedoka na listu 650. Pročitan je podnesak tužitelja od 31. siječnja 2024. i izvršen uvid u dokaz o uplati predujma za provođenje fin. knjig. vještačenja na listu 655. Izvršen je uvid u dokumentaciju o predmetnom ugovoru o kreditu (otplatni plan, obavijesti o promjenama kamatne stope i dr.) sve na listu 660-756. Pročitan je nalaz i mišljenje fin.knjig vještaka Lidije Balog na listu 757- 775 i izvršen uvid u dokumentaciju (obavijest o promjenama kamatnih stopa i otplatni plan) na listu 776-779 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 8. travnja 2024 kojim uređuje tužbeni zahtjev na listu 785-786, podnesak tuženika od 25. travnja 2024. na listu 789 i izvršen uvid u sudsku praksu na listu 791-806. Pročitano je očitovanje tuženika na nalaz i mišljenje vještaka na listu 807-809 i izvršen je uvid u prilog na listu 810-813, pročitano je očitovanje vještaka na listu 814.

6. Na pripremnom ročištu od 8. svibnja 2023. odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se financijsko knjigovodstveno vještačenje provede na način da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila na kunske kredite, kao nepotreban, jer se ovim dokazom ne bi utvrdile odlučne činjenice, obzirom da se u konkretnom slučaju nije radilo o kunskom kreditu, nego o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF.

6.1. Također je na istom ročištu odbijen kao nedopušten dokazni prijedlog tuženika da se pročita izjava svjedokinje JZĐ, jer se svjedoci saslušavaju neposredno pred sudom na glavnoj raspravi, sukladno odredbama ZPP- a. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka javnog bilježnika Dinka Đurđevića, sud je ovaj dokazni prijedlog odbio kao neprikladan, budući da je imenovani javni bilježnik preminuo te se ovaj dokazni prijedlog ne može provesti. Nadalje, sud je odbio kao nepotreban i odugovlačeći dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka FZ i JZĐ, obzirom da su ovi svjedoci predloženi na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, već prema sudskoj praksi u ovakvim predmetima te stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske treba saslušati samo svjedoke djelatnike banke koji su neposredno sudjelovali u pregovorima s tužiteljem prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

6.2. Na glavnoj raspravi od 10. prosinca 2024. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za dopunu financijsko knjigovodstvenog vještačenja na način da vještak izvrši izračun primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite kao nepotreban, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice, a obzirom da se u konkretnom slučaju nije radilo o kunskom kreditu.

7. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

-da su tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. 6. srpnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za deviza Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 7-13 spisa);

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 15 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,90% ;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

-da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili 24. siječnja 2016. Aneks ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (preslika Aneksa na l. 21-22 spisa);

-da neotplaćena glavnica kredita u CHF prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.494,66 €,

-da preplata kredita prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.551,75 HRK / 1.400,46 EUR (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK);

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019.g.

8. Među strankama je sporno je li tužba dopuštena, je li osnovan tuženikov prigovor zastare, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene te da li se u ovom predmetu mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača. Također je sporno da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran te da li je dopuštena preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Dakle, među strankama je sporna kako osnovanost, tako i visina tužbenog zahtjeva.

9. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. 10. Za napomenuti je da u većem broju odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (na koje se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva) povodom kolektivne tužbe potrošača utvrđene su ništetnima odredbe o promjenjivim kamatnim stopama prema Odluci banke u ugovorima o kreditima, kao i o valutnoj klauzuli, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, pa snaga argumenata iznesena u tim odlukama obvezuje i ovaj sud u konkretnom slučaju. Ovo stoga što prema odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 I 56/13) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine - 41/14 i 110/15).

10.1. U kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača nije mogla biti obuhvaćena Slavonska banka d.d., obzirom da je u to vrijeme već bila pripojena Hypo- Alpe-Adria banci d.d. i nije egzistirala pod tim imenom, već su svi ugovori koje je Slavonska banka d.d. sklopila u tom razdoblju, dakle i sve obveze proizašle iz tih ugovora, preneseni na Hypo-Alpe-Adria bank d.d.

10.2. Pored toga, kako je Addiko bank d.d., ranijeg naziva Hypo-Alpe-Adria bank d.d., pravni sljednik Slavonske banke d.d., sukladno odredbi Zakona o trgovačkim društvima, upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja pa je društvo preuzimatelj sveopći pravni sljednik pripojenog društva i time stupa u sve pravne odnose društva.

10.3. Iz provedenog dokaznog postupka u konkretnom slučaju nedvojbeno proizlazi da je Hypo-Alpe-Adria bank d.d. tijekom otplate kredita koristila uplate tužitelja za zatvaranje dospjelih obveza po predmetnom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, a saslušanjem tužitelja je utvrđeno da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dobio sve potrebne informacije o promjeni kamatne stope prema odluci Banke, odnosno po kojim se parametrima ista mijenja, a niti o rizicima koje preuzima ugovarajući valutnu klauzulu u CHF. Tekst ugovora i u konkretnom slučaju je pripremila banka.

11. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, odredba čl. 502. c ZPP-a upućuje na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se stranke mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP- a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Pri tome treba napomenuti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužiteljica u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

12. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe u toč. III. vezano za isplatu nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sud je na glavnoj raspravi od 10. prosinca 2024. dopustio preinaku tužbe, jer je ista dopuštena u ovakvoj vrsti postupaka i nakon zaključenja prethodnog postupka, a sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Građanski odjel broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. te imajući u vidu da tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem da bi mogao točno i određeno specificirati tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

13. Analizirajući prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja zbog aneksa o konverziji, sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud je stava da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda, a što je u konkretno slučaju isti i učinio.

14. Sud smatra da je tužba dopuštena i da tužitelj nije mogao u tužbi odmah precizno postaviti tužbeni zahtjev, jer u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao cjelokupnom dokumentacijom vezano za predmetni ugovor o kreditu, već mu je tuženik istu dostavio tijekom postupka za potrebe provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, koje je bilo neophodno provesti. Stoga je tužba tužitelja dopuštena i podobna za postupanje, iako tužbeni zahtjev za isplatu nije određeno postavljen (već glasi da mu tuženik isplati iznos koji će biti određen financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem), budući se radi o stupnjevitoj tužbi iz čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj ne raspolaže svim podacima niti stručnim znanjem da bi mogao točno i određeno specificirati tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

15. Prema iskazu tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sa Slavonskom bankom d.d. zaključio 2005. godine, jer mu je trebao novac za renoviranje kuće koju je koristio i još uvijek koristi samo za stanovanje i ni u kakve druge svrhe. Kredit s valutnom klauzulom u CHF je podigao, jer su ti krediti tada imali najpovoljnije uvjete, a ne može se sjetiti da li je bio u ponudi još neki ugovor zbog proteka vremena. Banka je pripremila tekst ugovora te nije mogao utjecati na izmjenu ugovornih odredaba, a što se tiče promjenjive kamatne stope nije dobro razumio što to znači te nije znao po kojim parametrima će se ta stopa mijenjati. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF znao je da će plaćati protuvrijednost CHF u kunama. Tada ga nitko nije upozorio u banci niti je znao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na švicarski franak kao što to čini u odnosu na EUR. Tužitelj je otplaćivao kredit te su mu od plaće obustavljene rate kredita. Nije imao otvoren nikakav obrt ni u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti naknadno. Na konverziju je pristao kako bi mu se smanjile rate kredita. Početna rata kredita mu je iznosila oko 800,00 kn, ali je kasnije porasla na oko 1.250,00 kn. Da je znao da će kamata toliko rasti, ne bi podigao taj kredit. Nije išao u druge banke prije sklapanja ovog ugovora o kreditu, jer je plaću primao preko Slavonska banke d.d. i Poslovnica te banke je bila u [adresa], a bio je uvjet da ima otvoren račun u toj banci. Ugovor je pročitao prije potpisivanja vezano za visinu kredita i kamatne stope, a nije imao baš puno vremena analizirati sam ugovor te ga nije u potpunosti ni razumio. Prije ovog ugovora nije sklapao nikakav ugovor o kreditu gdje bi bila ugovorena valutna klauzula. Nije znao da može tražiti izmjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kada su mu počele rasti rate kredita.

16. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo i razložno i sukladno dokumentaciji u spisu, a iz njegovog iskaza sud je zaključio da je isti sklopio predmetni ugovor o kreditu s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. u svojstvu potrošača, kao fizička osoba, za renoviranje obiteljske kuće, dakle kredit je iskorišten za obiteljske, odnosno privatne potrebe.

17. Dakle, iz iskaza tužitelja i pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke i vezivanjem glavnice kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Time je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelj, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Svjedokinja ŽZ iskazivala je da se zbog proteka vremena ne može sjetiti ugovora o kreditu koji je sklopio tužitelj u Slavonskoj banci d.d., niti procedure oko sklapanja ugovora o kreditu već se samo sjeća da su klijenti morali donijeti dokumentaciju koja je potrebna. Misli da se radilo o tipskim ugovorima o kreditu koje je banka pripremala. Ne može se izjasniti koliko je vremena trebalo od podnošenja zahtjeva za kredit, jer je to ovisilo o tome koliko je dokumentacije bilo potrebno i kada ju je klijent pribavio. Nije joj poznato koliko je vremena trebalo od odobravanja kredita pa do isplate kredita. Za konkretan slučaj nema saznanja, ali se znalo događati da ponekad stranke isti dan kada im je predan ugovor o kreditu ovjere taj ugovor kod javnog bilježnika i vrate u banku, a nekad je znao proteći nekoliko dana. Misli da su imali u ponudi više vrsta kredita te da se klijent sam odlučivao koji će kredit uzeti. Ne sjeća da li su upozoravali klijente da će im visina rate kredita ovisiti o promjeni tečaja CHF, a sjeća se da su kamatne stope tada ugovorene kao promjenjive. Tužitelja niti ne poznaje.

18.1. Kako se svjedokinja ŽZ ne sjeća konkretnog ugovora o kreditu, sud nije posebno ni cijenio njezin iskaz.

19. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja temelji se na odredbi čl. čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, sud smatra da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

21. Dakle, primjenom naprijed navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.371 ZOO/91. koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.

21.1. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.

21.2. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor postoji različita praksa Županijskih sudova, a Vrhovni sud također još uvijek nije zauzeo pravno stajalište koje bi bilo obvezujuće o restituciji ovih potrošača.

23. Iz odluke Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

23.1. Za napomenuti je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz stajališta Županijskog suda u Rijeci iz odluke broj Gž-380/2018-3 od 03. lipnja 2019., prema kojoj: "… odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isti Sud je iznio stajalište kako provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.

24. U konkretnom slučaju za istaći je da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji. Stoga je, po mišljenju suda, tužitelj osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno.

25. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, to se nejasne odredbe, prema stavu ovog suda, trebaju tumačiti u korist druge strane, odnosno tužitelja, a također je u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno (Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) potvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje različitih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, jer su banke – kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, u interesu obje ugovorne strane, trebale odrediti elemente za koje se veže promjena kamatne stope, ali su umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

26. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna. Činjenica da je postupanje tužene banke bilo identično utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača potkrijepljena je iskazom tužitelja u ovom postupku, a tuženik nijednim dokazom nije dokazao suprotno.

27. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

28. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

29. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati, jer nije predložio nijedan dokaz vezano za isto.

29.1. Prema odredbi čl.82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. citiranog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

29.2. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

30. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje obvezuje i ovaj sud u konkretnom slučaju, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

31. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

32. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzeo ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

33. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, doveden u neravnopravan položaj. Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

34. Slijedom iznijetoga, sud smatra da tužitelju, sukladno čl. 1111. ZOO-a, pripada pravo na isplatu iznosa utvrđenog financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže navedeno u izreci ove presude. Prema odredbi članka 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Stoga se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

35. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku Lidiji Balog, dipl. oec., Financije LB d.o.o. Bilje.

35.1. Tijekom otplate kredita, radi promjena kamatnih stopa, kamata je plaćena više u iznosu od 6.432,68 HRK, odnosno 853,76 EUR. Ukoliko se u obzir uzmu samo pozitivne stavke razlike plaćenih kamata iste bi iznosile 8.249,48 HRK, odnosno 1.094,89 EUR, a samo negativne stavke plaćenih kamata kada je kamatna stopa bila niža od prvougovorene, iznose 1.816,80 HRK, odnosno 241,13 EUR

35.2. Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 15.190,08 HRK, odnosno 2.016,07 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni platio više tečajna razlika bi iznosila 16.699,04 HRK, odnosno 2.216,34 EUR, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 1.508,96 HRK, odnosno 200,27 EUR.

35.3. Ukupna preplata tužitelja uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 21.622,76 HRK, odnosno 2.869,83 EUR.

35.4. Ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne stavke razlike plaćenih kamata, iste bi iznosile 8.249,48 HRK, odnosno 1.094,89 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni plaćao više, tečajna razlika bi iznosila 16.699,04 HRK, odnosno 2.216,34 EUR.

35.5. Ukupna pretplata tužitelja, uključujući pretplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, uključujući samo pozitivne stavke, iznosi ukupno 24.948,52 HRK, odnosno 3.311,23 EUR.

35.6. Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, aneksom ugovoru od 16.02.2016. godine provedena je konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je obračunom konverzije utvrdio da je tužitelj do 30.09.2015. godine preplatio kredit u iznosu od 1.381,33 EUR, odnosno 10.551,75 HRK.

35.7. Međutim aneksom je definirano da se visina aneksom utvrđene preplate na dan 30.09.2015. godine može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita po provedbi aneksa u poslovnim knjigama banke. Tako je nakon prijelaznog razdoblja na dan provođenja konverzije dana 16.02.2016. godine, preplata sukladno obavijesti o provedenoj konverziji (list 429 spisa) utvrđena u iznosu od 11.248,89 HRK.

35.8. Aneksom je ugovoreno da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata ne iskoristi u cijelosti.

35.9. Sukladno definiranom zadatku za vještačenje, ukupan iznos preplate vještak je umanjio za iznos koji je tužitelju priznat konverzijom. Ukoliko se ukupno utvrđeni iznos preplate uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim i negativnim stavkama razlika anuiteta (2.869,83 EUR / 21.622,76 HRK), umanji za iznos preplate priznate konverzijom (1.492,98 EUR / 11.248,89 HRK), dobije se razlika ukupne preplate u iznosu od 1.376,85 EUR / 10.373,87 HRK.

35.10. Ukoliko se ukupno utvrđeni iznos preplate uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim samo pozitivnim stavkama razlika anuiteta (3.311,23 EUR / 24.948,52 HRK), umanji za iznos preplate priznate konverzijom (1.492,98 EUR / 11.248,89 HRK), ukupna preplata iznosi 1.818,25 EUR / 13.669,63 HRK.

36. Tuženik je imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka koje su pravne prirode, odnosno da je zadatak vještačenja pogrešno određen kao da se radi o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom, a na koje se primjedbe vještak očitovao na način da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja, jer su primjedbe i prigovori tuženika pravne prirode pa se na iste vještak ne može očitovati.

36.1. U odnosu na navode tuženika da je uzeta u obzir početna kamatna stopa kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ukazuju se neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod "promjenjiva" samo u odnosu na odluku Banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi, dok je jedino početni tečaj bio poznat tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

37. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak stručan i nepristran, a nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka. Stoga sud nije pozvao vještaka na glavnu raspravu, obzirom na načelo ekonomičnosti postupka te iz razloga što nije bilo spornih činjenica vezano za matematički izračun. 38. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 8. travnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev za isplatu u toč. III. tužbenog zahtjeva na iznos od 1.818,25 eur, tako da isti glasi kao u izreci ove presude.

39. Sud je u cijelosti usvojio ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.818,25 eur (koji predstavlja razliku od ukupne preplate tužitelja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjeni kamatnih stopa i tečajne razlike, a umanjen za konverzijom priznatu preplatu- uzevši u obzir samo pozitivne stavke razlike anuiteta), jer provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, obzirom da tužitelj ni nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećen za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a što je nedvojbeno utvrđeno financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu. Nadalje, sud smatra da potraživanje tužitelja nije trebalo umanjivati za tzv. negativne razlike obzirom da u konkretnom slučaju tuženik nije postavio ni protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor prijeboja pa valja primijeniti pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

40. Tuženik se nakon specifikacije tužbenog zahtjeva u toč. III. po provedenom financijsko-knjigovodstveno vještačenju protivio i ovako specificiranom tužbenom zahtjevu, navodeći da se radi o preinaci te je istakao prigovor zastare i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

41. Sud je dopustio preinaku tužbe kao u podnesku tužitelja od 8. travnja 2024. vezano za zahtjev za isplatu, jer je preinaka tužbe u ovakvoj vrsti postupaka dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka, a sukladno stajalištu sudske prakse i stavu Vrhovnog suda RH, Građanski odjel te imajući u vidu da tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem da bi mogla točno i određeno postaviti tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Vezano za tuženikov prigovor zastare koji ističe u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, isti nije osnovan, jer sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.".

42. Sud je tužitelju na dosuđeni iznos od 1.818,25 eur dosudio i zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. do isplate, kako to tužitelj potražuje, a sve primjenom odredbe čl.346. u vezi čl.349. i čl.1085. te čl.29. st.2. ZOO-a. Ovo stoga jer je tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada je tužitelj plaćao mjesečne anuitete. Naime, tuženik je za svako kašnjenje tužitelja tijekom otplate kredita već tijekom otplate istog teretio zateznom kamatom, a koju je kamatu tužitelj i platio. Međutim, sud ne može ići preko zahtjeva tužitelja pa mu je dosuđena kamata kako je tužitelj i zatražio. 43. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao. 44. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

45. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbom i tužbenim zahtjevom, pripada mu pravo na naknadu troškova postupka.

46. Tužitelj potražuje trošak postupka za zastupanje po punomoćniku odvjetniku (PDV 25% uračunat) kako slijedi: za sastav tužbe od 10. lipnja 2019. (Tbr 7/1) iznos od 250,00 €, plaćena sudska pristojba na tužbu iznos od 53,09 €, podnesak od 07.07.2020. (Tbr 8/1) iznos od 250,00 €, rasprava od 07.07.2020. (Tbr 9/2) iznos od 125,00 €, podnesak tužitelja (Tbr 8/1) od 04.05.2023. iznos od 250,00 €, rasprava od 08.05.2023. (Tbr 9/2) iznos od 125,00 €, rasprava od 13.10.2023. (Tbr 9/1) iznos od 250,00 €, rasprava od 07.11.2023. (Tbr 9/1) iznos od 250,00 €, predujam za financijsko knjigovodstveno vještačenje iznos od 331,81 €, podnesak od 08.04.2024. (Tbr 8/1) iznos od 250,00 €, rasprava od 10.12.2024. (Tbr 9/1) iznos od 250,00 €, odnosno ukupno 2.384,90 €.

47. Trošak tužitelja je bio nužan za vođenje ovog postupka, a troškovnik punomoćnice tužitelja je zatražen sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023).

U Valpovu 17. prosinca 2024.

Sutkinja:

Tatjana Varžić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja,

2.Punomoćniku tuženika.