Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4067/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MVJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Mikuličić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 96/19-59 od 8. svibnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-96/19-59 od 8. svibnja 2024. godine, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 4.742,61 eur (točka I izreke).

II Preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 74,29 eura i sudi:

Tuženik Hrvatski ured za osiguranje dužan je tužiteljici MVJ isplatiti daljnji iznos od 74,29 eura s kamatama od 23. listopada 2018. do isplate po stopi koja tužiteljici pripada kao sudioniku o ostalim odnosima, u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Ukida se navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznodu od 741,32 eura (točka I izreke), kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 14.165,21 eur (točka II izreke), te u dijelu pod točkom III i IV izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O trošku žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.483,93 eura, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 398,17 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

2. S dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 14.239,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 23. listopada 2018. do isplate, tužiteljičin zahtjev je odbijen.

3. Ujedno se nalaže tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude žali se tužiteljica u dijelu pod točkom II i III izreke, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te tuženik, u dijelu pod točkom II i IV izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine a tužiteljica tražit trošak sastava žalbe.

5. U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i traži trošak sastava odgovora na žalbu.

6. Žalbe tužiteljice i tuženika djelomično su osnovane.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, jer je sud prvog stupnja, glede dosuđenja iznosa od 4.742,61 eur, pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nema pravo na naknadu troškova za kupnju sprava za vježbanje, budući da su liječnici vještaci naveli da su tužiteljici te sprave bile potrebne radi njezine rehabilitacije koju je tužiteljica morala provesti upravo zbog zadobivenih ozljeda koje joj je prouzročio štetnik, a taj trošak ne bi imala da nije bilo štetnog događaja kojeg je skrivio osiguranik tuženika.

9. Stoga je pravilno sud prvog stupnja, sukladno odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO prihvatio zahtjev za isplatu tog iznosa, a prema računima priloženim u spisu.

10. isto tako, a s obzirom na to da tuženik ne osporava smanjenje životne aktivnosti kod tužiteljice u omjeru od 10%, kao ni opseg pretrpljenih fizičkih boli i straha, to je pravilno sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu 4.742,61 eur.

11. Slijedom navedenog valjalo je, u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

12. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužiteljice, jer sud prvog stupnja glede dosuđenja iznosa štete s osnove troškova za kupnju lijekova, nije pravilno primijenio materijalno pravo kad je taj trošak odbio.

13. Naime, nesporno je da se lijekovi Andol i Lupocet izdaju bez recepta u ljekarni, što je vidljivo iz Upute o lijeku odobrene od HALMEDA-a, pa je očito da je tužiteljica te lijekove morala kupovati, zbog čega joj je nastao trošak, pa joj je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo priznati taj trošak sukladno priloženim računima, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

14. Stoga je valjalo, u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti presudu suda prvog stupnja.

15. Osnovani su i daljnji navodi tužiteljice, jer je sud prvog stupnja glede dosuđenja neimovinske štete, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, a postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

16. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje smanjenje životne aktivnosti kod tužiteljice u omjeru od 10%, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka dr. Mladena Miškulina i dr. Marije Bošnjak navodeći da između njihovog nalaza i nalaza i mišljenja vještaka dr. Zorana Vejira i dr. Nataše Klepac nema suštinske razlike u pogledu ocjene smanjenja životnih aktivnosti kod tužiteljice, te pretrpljenih bolova i straha, a to utvrđenje suda prvog stupnja prihvaća i tuženik.

17. Međutim, iz nalaza i mišljenja dr. Nataše Klepac i dr. Zorana Vejira proizlazi da je tužiteljica u prometnoj nesreći zadobila prijelom desne goljenične kosti i lisne kosti, udarac u područje kuka, a prijelom desne goljenične kosti je zbrinut operativno te je učinjen kirurški zahvat osteosinteze tibije, te je posljedično razvijena pseudoartoza listne kosti i učinjena je ekstrakcija osteosintetskog materijala, zbog kojih ozljeda je kod tužiteljice s kirurškog stanovišta smanjena životna aktivnost za 16% zbog otoka desne potkoljenice, bolnosti osobito kod duljeg stajanja, te reduciranih kretnji u desnom nožnom zglobu i koljenu u blažem stupnju.

18. S obzirom na to da je tužiteljica prigovarala tom nalazu vještaka, sud prvog stupnja proveo je novo vještačenje po vještacima dr. Mariji Bošnjak Pašić i dr. Mladenu Miškulinu.

19. Iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica u nesreći zadobila ozljedu desne potkoljetnice, te su kod nje nakon provedenog adekvatnog liječenja zaostale trajne posljedice u vidu stanja nakon prijeloma desne potkoljenice koji je konsolidirao u neanatomskom položaju s posljedičnim kroničnim bolovima u području vanjskog dijela potkoljenice, te s posljedičnim umanjenjem opsega pokreta desnog gležnja u lakom stupnju, zbog čega joj je smanjena opća životna i radna sposobnost u omjeru od 10%.

20. S obzirom na to da su se ta dva nalaza vještaka bitno razlikovala glede smanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice, sud prvog stupnja je nakon prigovora tužiteljice proveo dopunsko saslušanje vještaka, iako ne sve zajedno, te je u svom dopunskom nalazu vještak dr. Mladen Miškulin naveo da s obzirom da se radi o prijelomu, smatra da je mjerodavan za ocjenu isključivo vještak ortopedsko traumatološke struke, jer s obzirom da neuroloških ozljeda nije bilo, to nije bilo potrebe saslušavati vještaka neurologa, koji je sudjelovao u izradi vještačenja kroz pregled medicinske dokumentacije, a cjelokupna ocjena obzirom da ista spada u ovom slučaju isključivo u domenu ortopeda iznio je on. Kako kod tužiteljice nije vidljivo da je liječena po specijalisti psihijatru uslijed straha koji je razvila nakon ozljede, glede ocjene straha vještak dr. Bošnjak Pašalić složila se s njegovom ocjenom, te je strah izražen u kumulativnom omjeru za cijeli tijek liječenja. Vještak je u cijelosti ostao pri svom iznesenom nalazu navodeći da glede razlika u trajnim posljedicama između nalaza vještaka dr. Klepac i dr. Vejira, vidljivo je da je na dan njihovog pregleda tužiteljice kod nje bilo prisutno i umanjenje opsega pokreta desnog koljena u blažem stupnju, dok je na dan pregleda koji je on izvršio nakon više od godinu dana od datuma pregleda iz prvog medicinskog vještačenja 2020. godine, opseg pokreta koljena bio uredan. Stoga eventualne trajne posljedice u vidu umanjenja pokretljivosti desnog koljena nije ocjenjivao, zbog čega se ne može usuglasiti s većim postotkom trajnih posljedica, te s ocjenom ostalih vidova neimovinske štete datim u prvom nalazu, pa stoga u cijelosti ostaje pri svom iznesenom vještvu, te smatra da su svi vidovi neimovinske štete adekvatno ocijenjeni.

21. U dopunskom očitovanju dr. Nataša Klepac i dr. Zoran Vejir naveli su da se glede ocjene trajnih posljedica priklanjaju ocjeni dr. Miškulina i dr. Bošnjak Pašić s obzirom da je njihov nalaz sačinjen godinu dana kasnije i da u kliničkom nalazu nije bilo smetnji glede opsega pokreta desnog koljena, koje je u ranijem nalazu iz 2020. godine bilo opisano odnosno evidentirano u blažem stupnju, a što se tiče ocjene bolova ostaju kod svojeg nalaza i mišljenja koje smatraju da je u konačnici podudarno s drugim nalazom. Razlika u ocjeni zaostalih trajnih posljedica rezultat je upravo ograničenog opsega pokreta koji je evidentiran prilikom njihovog pregleda, a kojeg ograničenja nakon proteka vremena drugi par vještaka više nije utvrdio. Isto tako i ocjena pretrpljenog straha suštinski ne odudara od ocjene koju je dao drugi par vještaka.

22. Međutim i glede ocjene potrebe za tuđom pomoći i njegom postoji razlika između ta dva vještačenja.

23. Tako iz nalaza i mišljenja dr. Nataše Klepac i dr. Zorana Vejira proizlazi da je tužiteljici za vrijeme liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega tijekom 15 dana kroz 6 sati dnevno, te tri mjeseca kroz dva sata dnevno i šest mjeseci u periodu od sat vremena dnevno u vidu pomoći pri odlasku na fizikalnu rehabilitaciju, odlasku k liječniku, odlasku po lijekove u ljekarnu, obavljanju kućanskih poslova i izlazaka iz kuće, dok iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. Mladena Miškulina i dr. Marije Bošnjak Pašić proizlazi da je tuđa pomoć tužiteljici za vrijeme liječenja bila potrebna od 25. srpnja do 29. kolovoza 2016. godine u opsegu od tri sata dnevno; od 29. kolovoza do 10. listopada 2016. u opsegu od dva sata dnevno, te od 10. listopada do 10. prosinca 2016. u opsegu od jednog sata dnevno, a u daljnjem tijeku tuđa pomoć tužiteljici je bila potrebna u trajanju od šest tjedana u opsegu od dva dana po tri sata tjedno i to za obavljanje težih poslova.

24. U dopunskom očitovanju vještak dr. Mladen Miškulin naveo je da on ostaje kod datog nalaza i mišljenja glede potrebe za tuđom pomoći i njegom, jer je kod tužiteljice prvih mjesec dana bila potrebna tuđa pomoć u opsegu od tri sata jer nije mogla hodati s dvije štake uz dodirno opterećenje desne noge, a 29. kolovoza 2016. godine kirurg je povećao opterećenje pa samim time tužiteljici više nije bila potrebna takva tuđa pomoć jer se mogla osloniti na svoju nogu i jer je mogla obavljati samostalno puno više životnih zadataka nego u prvom postoperativnom mjesecu, te je od 10. listopada 2016. godine kod tužiteljice preporučen daljnji hod s jednom štakom čime je njezina autonomija bila značajno povećana, dok su joj 12. prosinca iste godine štake maknute, ali zbog potrebe povratka u normalna životna opterećenja vještak je ocijenio da joj je još šest tjedana bila potreba za tuđom pomoći za obavljanje težih poslova kao što su nabavke, pospremanja i drugi poslovi primjereni dobi, u opsegu od dva puta po tri sata tjedno.

25. Međutim, u ponovnom dopunskom očitovanju dr. Nataša Klepac i dr. Zoran Vejir naveli su da oni ostaju u cijelosti kod svog ranijeg nalaza i da se ne priklanjaju drugom nalazu, jer su svoju ocjenu dali, između ostalog, uzimajući u obzir i opseg smanjenja životnih aktivnosti, te su uzeli u obzir tegobe koje je tužiteljica imala s koljenom u trenutku kada su je oni pregledali. Ocjena tuđe pomoći drugih vještaka dana je isključivo uzimajući parametar da je smanjenje životne aktivnosti tužiteljice 10% bez ograničenja opsega pokreta koljena, s obzirom da u trenutku kada su drugi vještaci dali nalaz i mišljenje to ograničenje nije postojalo, zbog čega oni ne mogu korigirati svoju ocjenu na način da se priklone ocjeni drugog para vještaka, upravo stoga što je drugi par vještaka dao svoj nalaz ne uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica u trenutku njihovog pregleda doista imala spomenuto ograničenje, nego su pošli od pretpostavke da takvog ograničenja nikad nije ni bilo. Stoga je jedina mogućnost da se drugi vještaci priklone njihovoj procjeni tog vida štete zbog toga što je tužiteljica doista imala spomenuto ograničenje pokreta zbog kojih joj je do trenutka izrade njihovog nalaza bila potrebna i produžena dodatna tuđa pomoć i njega.

26. Dodatnim dopunskim očitovanjem dr. Mladen Miškulin i dr. Marija Bošnjak Pašić izričito su naveli da se oni s ocjenom tuđe pomoći i njege vještaka dr. Klepac i dr. Vejira ne mogu složiti ni u kom slučaju, jer ocjena tuđe pomoći nije vezana uz pretpostavku da ograničenja pokretljivosti koljena kod tužiteljice nikad nije postojala, da tuđa pomoć i njega koju su oni ocijenili prati cijeli tijek liječenja i rehabilitacije i da je razgraničena po periodima u kojima se je tužiteljici povećavala mogućnost samostalnog kretanja i opterećenja s obzirom na stupanj cijeljenja prijeloma i obzirom na upute koje je dobivala od oridinarijusa, te smatraju da ograničenje pokretljivosti koljena tužiteljice u lakom stupnju, koje je bilo verificirano vještvom drugog para vještaka, ne može biti uzrok potrebe za tuđom pomoći i njegom u opsegu većem od onoga izraženom njihovim vještačenjem.

27. Provodeći sva ta vještačenja i dopune tih nalaza u kojima su svi vještaci ostali pri svojim nalazima, koji se u bitnom razilaze, sud prvog stupnja nije, u smislu odredbe čl. 261. st. 2. ZPP, otklonio sve nejasnoće i nedostatke u datim nalazima i mišljenjima vještaka i nije nedvojbeno utvrdio kolika je ocjena smanjene životne aktivnosti kod tužiteljice kao i ocjena potrebe tuđe pomoći za vrijeme liječenja tužiteljice. Tim više što iz nalaza i mišljenja dr. Nataše Klepac i dr. Zorana Vejira, a na što pravilno upućuje i tužiteljica, proizlazi da je u momentu kad su oni davali svoj nalaz i mišljenje kod tužiteljice postojalo ograničenje opsega pokreta koljena i da su oni dajući svoju ocjenu o postotku smanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice za 16% imali u vidu to ograničenje, dok su vještaci dr. Mladen Miškulin i dr. Marija Bošnjak u svom nalazu naveli da je umanjenje opsega pokreta desnog gležnja kod tužiteljice bilo u lakom stupnju zbog čega oni to nisu ocjenjivali, te je njihova ocjena smanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice od 10%.

28. Prema tome, kako se vještaci glede ocjene smanjenja životne aktivnosti nisu usuglasili, a isto tako njihovi nalazi se bitno razilaze i u ocjeni potrebe tuđe pomoći i njege za vrijeme liječenja tužiteljice, to sud prvog stupnja nije na nedvojben način utvrdio koliko je smanjena životna aktivnost kod tužiteljice i kolika je bila potreba za tuđom pomoći i njegom, te nije nesumnjivo otklonio nedostatke iz tih nalaza, s obzirom na njihova bitna razilaženja, zbog čega nije pravilan zaključak suda prvog stupnja da su ta dva nalaza vještaka bila u bitnom usuglašena a da postoje samo manja odstupanja u njihovim nalazima, pa sud prvog stupnja nije mogao isključivo prihvatiti ocjenu datu u nalazu vještaka dr. Mladena Miškulina i dr. Marije Bošnjak Pašić, a da prije toga glede tih osnova nije nedvojbeno usuglasio njihov nalaz s nalazom vještaka dr. Nataše Klepac i dr. Zorana Vejira.

29. Stoga sud prvog stupnja nije u preostalom dijelu pravilno dosudio visinu naknade neimovinske štete u smislu odredbe čl. 1100. ZOO, kao ni visinu naknade s osnove tuđe pomoći i njege u skladu s odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO

30. Kako sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnim činjenicama, a njegova utvrđenja glede ocjene smanjenja životne aktivnosti, kao i ocjene potrebe za tuđom pomoći i njegom u suprotnosti su s dokazima priloženim u spisu, to je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

31. Osnovani su i žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nema pravo na isplatu naknade štete zbog izgubljene zarade u bruto iznosu, budući da u sporu koji se vodi radi naknade štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti tužiteljica ima pravo na naknadu imovinske štete s naslova izgubljene zarade za razdoblje od 1. rujna 2016. do 2. studenog 2016. godine kao razlike između prosječnog neto iznosa plaće kojeg bi primala prije štetnog događaja i naknade neto plaće koju bi primala za vrijeme bolovanja, budući da se taj primitak ne smatra dohotkom u smislu odredbe čl. 9. st. 2. toč. 2.5. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15), jer se radi o odšteti koja nije u vezi s gospodarstvenom djelatnošću, te u situaciji kad primitak ne podliježe oporezivanju porezom na dohodak, tužiteljici ne može biti dosuđen utuženi iznos koji bi obuhvaćao iznose poreza na dohodak i pripadajuće doprinose koji se plaćaju na takav primitak (tako i Revd-2720/20-2 i Rev-234/22-2).

32. Pri tome je neosnovan žalbeni navod tužiteljice da joj tuženik nije isplatio na ime izgubljene zarade iznos od 1.666,27 eura jer da to tuženik nije dokazao, budući da je iz naloga za doznaku tuženika od 9. svibnja 2019. godine vidljivo da je on taj iznos uplatio na račun punomoćnika tužiteljice, što je i naveo u podnesku od 18. rujna 2020. godine, a čemu tužiteljica nije prigovorila.

33. Slijedom navedenog valjalo je, u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti presudu suda prvog stupnja, a u skladu s tim i odluku o trošku, te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

34. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će ispraviti nedostatke na koje je ovim rješenjem ukazano, te na nedvojben način utvrditi smanjenje opće životne i radne sposobnosti tužiteljice s obzirom na ozljede koje je pretrpjela, a sukladno tome i potrebu za tuđom pomoći i njegom za vrijeme njenog liječenja, kao i utvrditi iznos štete koju tužiteljica trpi na ime izgubljene zarade imajući pri tome u vidu iznos koji je tuženik već isplatio tužiteljici s te osnove, te u skladu s tim utvrđenjem pravilno ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva.

35. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb