Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-90/2024-25
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske (OIB:52634238587), kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika ĐP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara, radi isplate, n
akon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. rujna 2024. u prisutnosti zastupnika stranaka, dana 17. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da na dan 26. listopada 2020. postoji tražbina tužitelja Republike Hrvatske prema tuženiku ĐP temeljem stjecanja bez osnove u iznosu od ukupno 25.563,79 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. listopada 2020. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine.
II. Utvrđuje se da na dan 26. listopada 2020. postoji tražbina tuženika ĐP prema tužitelju Republici Hrvatskoj koja mu je dosuđena presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-30/2017-42 od 19. prosinca 2019., koja je djelomično potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-516/2020-2 od 1. srpnja 2020. u iznosu od ukupno 11.913,74 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. listopada 2020. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine.
III. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika iz točke I i II izreke ove presude, te se nalaže tuženiku ĐP da tužitelju Republici Hrvatskoj na ime razlike tražbine tužitelja koja je preostala nakon izvršenog prijeboja isplati iznos od 13.650,05 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. listopada 2020. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.105,50 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tuženik ĐP je kao tužitelj podnio tužbu kod Općinskog suda u Bjelovaru protiv tuženika Republike Hrvatske radi isplate, koji postupak je vođen pod poslovnim brojem P-355/2011. U pogledu tužbe i tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revr-195/15-2 od 14. prosinca 2016. prihvatio reviziju tuženika i ukinuo presudu Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-2891/2013-2 od 11. rujna 2014. u dijelu pod točkom I izreke, alineja 1., kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 118.119,75 kuna s pripadajućim zateznim kamatama kao i u dijelu kojim je potvrđena odluka o troškovima parničnog postupka i presudu Općinskog suda u Bjelovaru broj P-355/2011-34 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkom I i IV izreke, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji ponovljeni postupak vođen je pod poslovnim brojem Pr- 30/2017. U tom predmetu Republika Hrvatska podnijela je protutužbu protiv ĐP radi isplate tražbine u bruto iznosu koji će naknadno biti određen, po osnovi stjecanja bez osnovi, budući da je tuženik bez osnove primio dio iznosa koji mu je dio dosuđen ukinutom presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-355/2011-34 od 4. srpnja 2013. Protutužba Republike Hrvatske izdvojena je iz predmeta Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-30/2017, te je postupak nastavljen pod poslovnim brojem P-87/2017. Temeljem rješenja predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024., predmet je dostavljen Općinskom sudu u Virovitici kao drugom stvarno nadležnom sudu na postupanje.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvotno istakao da tužbu smatra preuranjenom i nepotrebnom, jer će u svakom slučaju vratiti eventualnu razliku novca koju je primio po pravomoćnoj presudi koju spominje tužitelj, a koja je ukinuta. Tuženik ističe, da ničime nije uzrokovao postupak za koji je podnesena predmetna tužba, jer je upitno hoće li, kada i koji iznos tuženik biti eventualno dužan vratiti tužitelju. Tuženik smatra da tužitelj ne može tražiti eventualnu isplatu u bruto iznosu jer se razlika do bruto iznosa sa kamatama nalazi upravo na računima tužitelja, pa nije jasno kako bi tuženik vratio novac koji ne posjeduje niti ga je ikada posjedovao i koji je po pravomoćnoj presudi uplaćen direktno na račune tužitelja. Tuženik smatra da tužitelj ne može od njega tražiti eventualnu isplatu u bruto iznosu, već samo eventualno neto iznos sa kamatom na istoga, a koji iznos je bio uplaćen na račun tuženika.
3. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze saslušanjem tuženika, pribavom podataka FINE o isplatama po pravomoćnoj presudi te knjigovodstveno- financijskim vještačenjem.
4. Raspravnim rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 87/2018-4 od 20. travnja 2018. određen je prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi u spisu poslovni broj Pr-30/2017 te je rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-931/2020-2 od 1. listopada 2020. određen nastavaka postupka, jer je postupak poslovni broj Pr- 30/2017 pravomoćno okončan.
5. Tužitelj je podneskom od 28. rujna 2020. postavio zahtjev prema tuženiku za povrat cjelokupnog iznosa koji je isplaćen odnosno naplaćen sa računa tužitelja po presudi koja je ukinuta, i to iznosa od ukupno 221.196,26 kuna zajedno sa pripadajućim kamatama.
6. Podneskom od 28. listopada 2020. tuženik navodi da je ishodio novu pravomoćnu presudu protiv tužitelja u predmetu poslovni broj Pr-30/2017 te izjavljuje prijeboj za iznos od 71.514,54 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i za parnični trošak u iznosu od 24.198,61 kuna.
7. Budući je tijekom postupka među strankama bilo sporno treba li tuženik u slučaju povrata iznosa koji je naplaćen po osnovi koja je naknadno otpala i to presudi Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-355/2011-34 od 4. srpnja 2013. vratiti tužitelju cjelokupni iznos, dakle bruto iznos ili samo neto iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dakle bez plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje i plaćenih poreza i prireza, rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-931/2020-19 od 29. travnja 2022. određen je prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Revd 1440/2021, te je rješenjem poslovni broj P-931/2020-20 od 19. rujna 2023. određen nastavak postupka.
8. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Su- 409/2023-2 od 2. siječnja 2024. određen je Općinski sud u Virovitici kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje, između ostaloga, i u ovom predmetu.
9. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-516/2020-2 od 1. srpnja 2020. (28-37, 331- 340), presudu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-30/2017-42 od 19. prosinca 2019. (38-59, 309-330), podatke Ministarstva obrane (60-61), podatke Ministarstva obrane (100-101), specifikaciju Fine o izvršenju osnove za plaćanje (103-108), izračun Ministarstva obrane (145-146), izračun Ministarstva obrane od 18. ožujka 2024. (184-191), presudu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-355/2011-34 od 4. srpnja 2013. (281-298), presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2891/2013-2 od 11. rujna 2014. (299-308).
10. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci.
11. Među strankama nije sporno da je presudom i rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-355/2011-34 od 4. srpnja 2013. naloženo tuženiku, ovdje tužitelju Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju, ovdje tuženiku ĐP bruto iznos od 118.119,75 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na mjesečne iznose kako to proizlazi iz izreke presude kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 20.317,62 kuna, koja presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 2891/2013-2 od 11. rujna 2014. Nije sporno da je tuženik svoje potraživanje temeljen navedene presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku. Nije sporno niti da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-195/2015-2 od 14. prosinca 2016. prihvaćena revizija tužitelja te da je ukinuta presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2891/2013-2 od 11. rujna 2014. u dijelu pod točkom I. izreke, alineja prva, kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 118.119,75 kuna s pripadajućim zateznim kamatama kao i u dijelu kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka, i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-355/2011-34 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkom I. i IV. izreke te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
12. U ovom postupku radi vraćanja stečenog bez osnove (jer je kasnije otpala) sporna je osnova tužbenog zahtjeva s obzirom da tuženik smatra da nije dužan vratiti primljeni iznos jer bi vraćanje toga iznosa predstavljalo povredu prava na mirno uživanje vlasništva, pozivajući se na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske. Prema ocjeni ovog suda, tuženikovo pozivanje na navedenu odluku ESLJP, nije osnovano niti primjenjivo u ovoj pravnoj stvari. Naime, u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva čime se otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. Prema tomu, ESLJP u toj situaciji izrazio je shvaćanje u odnosu na činjenični supstrat koji u bitno proistječe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u ovom predmetu nije slučaj – i ne dovodi u pitanje jednakost strana u postupku. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd – 3347/2022-2 od 22. ožujka 2023.).
13. Sukladno praksi ESLJP, kod instituta stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, sud je dužan utvrditi jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli nepravilni, razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim, je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.
14. Obzirom na izneseno, tuženik po ocjeni suda nije doprinio da predmetne presude Općinskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Bjelovaru budu nepravilne, iz kojih razloga bi iste očekivano bile ukinute, pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti odnosno postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u institucije tužiteljice. Tužitelj potražuje od tuženika po pravilima stečenog bez osnove iznos što ga je tuženik prisilno naplatio, na temelju pravomoćne presude (koja je kasnije ukinuta), po osnovi plaće za prekovremene sate rada odnosno za vrijeme nazočnosti na mjestu rada kada tuženik nije stvarno radio već se odmarao za vrijeme dežurstva i straže.
15. Nadalje, potrebno je utvrditi je li kod tuženika nastupilo legitimno očekivanje da je to što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude, njegovo vlasništvo u smislu da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih, vodeći pri tome posebno računa da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u "javnom interesu" i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.
16. Obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, upravo zbog činjenice što je tužitelj podnio reviziju kao izvanredni pravni lijek, koja je, s obzirom na vrijednost premeta spora, sukladno tada važećim zakonskim propisima, uvijek bila dopuštena, i koju je kao parnična stranka mogao podnijeti i sam, tuženik je, obzirom da je tijekom cijelog postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku, mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od odluka nižih sudova. Naime, svaka stranka u parničnom postupku ima pravo podnositi redovite i izvanredne pravne lijekove radi čega se ne bi moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1. Protokola br. 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije.
17. Stoga su za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za povrat novčanih sredstava koji su tuženiku isplaćeni u ovršnom postupku mjerodavne odredbe članka 1111. ZOO. Odredbom stavka 1. tog članka propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj ga je dužan vratiti, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi; dok je odredbom stavka 3. istog članka propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
18. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
19. Obzirom da između strankama nije sporno da je tuženik u ovršnom postupku stekao po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, što znači po osnovi koja je kasnije otpala, novčane iznose, navedeno, sukladno odredbi iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, ima za posljedicu vraćanje primljenog. Pri tomu tuženik, sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi Revr- 1427/2021- 3 od 7. ožujka 2023. koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023., nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.
20. Između stranaka nije sporno da je temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-355/2011-34 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 2891/2013-2 od 11. rujna 2014., a prema dostavljenim podacima Ministarstva obrane (183-187), tuženik u postupku izravne naplate stekao neto iznos od 9.957,73 eur / 75.026,54 kuna i kamate na glavnicu za razdoblje od dospijeća do pljenidbe u iznosu od 7.920,36 eur / 59.675,52 kuna, te na ime troškova postupka iznos od 3.235,64 eur / 24.378,92 kuna, odnosno ukupno iznos od 21.113,73 eur, te da procesne kamate u razdoblju od 15. veljače 2017. kada je tuženik zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora pa do dana izjave o prijeboju 26. listopada 2020. iznose 4.450,06 eur / 33.528,95 kuna.
21. Dakle, sud je našao utvrđenim postojanje tražbine tužitelja na dan 26. listopada 2020. (dan izjavljenog prijeboja po tuženiku) u ukupnom iznosu od 25.563,79 eur, koji iznos čini neto iznos od 9.957,73 eur glavnice, kamate na glavnicu za razdoblje od dospijeća do pljenidbe u iznosu od 7.920,36 eur, na ime troškova postupka iznos od 3.235,64 eur, te procesne kamate u razdoblju od 15. veljače 2017. kada je tuženik zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora pa do dana izjave o prijeboju 26. listopada 2020. u iznosu od 4.450,06 eur. 22. Između stranaka nije sporno da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-30/2017-42 od 19. prosinca 2019., u dijelu u kojem je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 516/2020-2 od 1. srpnja 2020., a prema dostavljenim podacima Ministarstva obrane (183-187), u ponovljenom postupku tuženiku dosuđen neto iznos od 5.363,93 eur / 40.414,54 kuna, te da kamate na neto glavnicu do dana izračuna iznose 6.549,81 eur / 49.349,55 kuna, što ukupno daje iznos od 11.913,74 eur. 23. Dakle, sud je našao utvrđenim postojanje tražbine tuženika na dan 26. listopada 2020. (dan izjavljenog prijeboja po tuženiku) u ukupnom iznosu od 11.913,74 eur, koji iznos čini neto iznos glavnice od 5.363,93 eur te kamate na neto glavnicu do dana izračuna od 6.549,81 eur.
24. Kada se navedena dva međusobna potraživanja stranaka prebiju, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju iznos od 13.650,05 eur, sa zateznom kamatom koja teče od 27. listopada 2020. kao slijedećeg dana od dana podnošenja prijebojnog zahtjeva.
25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a. Tužitelj je u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%. U odnosu na visinu tužitelj je uspio u omjeru od 78%, pa je uspjeh tužitelja u postupku u odnosu na osnovu i visinu utvrđen je u omjeru od ukupno 89% (100% + 78% : 2).
Tuženik je u odnosu na osnovu uspio sa 0%, a u odnosu na visinu uspio je u omjeru od 22%.
Kada se od tužiteljevog postotka uspjeha od 89% oduzme postotka uspjeha tuženika koji je uspio u manjoj mjeri, proizlazi postotak od 67% u kojem omjeru je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove ovog postupka.
26. Tužitelju su priznati troškovi odmjereni prema odvjetničkoj tarifi i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora iznos od 200,00 eur, sastav tužbe iznos od 200,00 eur, zastupanja na ročištu dana 20. travnja 2018. (50%) iznos od 100,00 eur, dana 25. siječnja 2021. iznos od 200,00 eur, dana 5. ožujka 2021. iznos od 200,00 eur, dana 24. rujna 2024. iznos od 200,00 eur, te za sastav podnesaka od 25. rujna 2020. iznos od 200,00 eur, od 3. listopada 2023. (25%), iznos od 50,00 eur, 26. ožujka 2024. (25%) iznos od 50,00 eur, 17. rujna 2024. (25%) iznos od 50,00 eur, 6. svibnja 2024. iznos od 200,00 eur.
Budući da je tuženik dužan naknaditi tužitelju 67% troškova ovog postupka proizlazi da je u obvezi isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 1.105,50 eur.
U Virovitici 17. prosinca 2024.
S u d a c
Mirjana Jelavić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. ODO u Bjelovaru, Građansko-upravni odjel, na posovni broj P-DO-31/2024
2. Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara
