REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-284/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333977, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 54/2023-3 od 23. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4108/2021-17 od 28. listopada 2022., u sjednici održanoj 17. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija, kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 116-1696/2005 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od 17. kolovoza 2005., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja glasi:
“Prije isplate kredita odbijaju se jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa odobrenog kredita.”
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB 14036333977, da tužitelju OH, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.089,79 kn / 675,53 eur sa zateznom kamatom od 1. rujna 2005. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 116-1696/2005 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od 17. kolovoza 2005., sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, koja glasi:
“U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d..”
IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB 14036333977, da tužitelju OH, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.981,41 kn / 295,70 eur sa zateznom kamatom od 1. rujna 2005. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 6.391,36 kn / 848,28 eur sa zateznom kamatom od 28. listopada 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“:
2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3228/2023-2 od 25. listopada 2023. riješio: „Dopušta se tuženiku revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-54/2023-3 od 23. ožujka 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4108/21-17 od 28. listopada 2022. u dijelu pod točkama I., II. te V. u odnosu na pravno pitanje:
„Ima li banka (tuženik), prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pravo naplatiti klijentu (tužitelju) uslugu obrade tog kredita kao dio ukupne cijene kredita ili ima pravo naplatiti isključivo ugovornu kamatu (koja predstavlja cijenu zajma konkretnog iznosa te se u tom smislu obračunava u ovisnosti o iznosu preostale glavnice u trenutku naplate)?“.“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Predmet spora u ovom stadiju postupka, s obzirom na revizijom postavljeno pravno pitanje, je pitanje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita i s tim povezan zahtjev za isplatu stečenog po toj ugovornoj odredbi, a činjenična utvrđenja i pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova su:
– da među strankama nisu vođeni ikakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti;
– da je na tuženiku teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao, a da iz odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita;
– da je predmetna odredba transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), no što ne znači ujedno da je poštena;
– da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi;
– da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali;
– da je tuženik na tužitelja člankom 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, pa da se tako de facto oslobodio obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da ne dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine, a da to utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima;
– da je zbog svega gore navedenog ta ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.
8. Ovdje je prvenstveno za uvidjeti da je iz sadržaja dopuštenog i postavljenog pravnog pitanja proizlazi da se pita ima li banka „prilikom sklapanja ugovora o kreditu“ pravo naplatiti određene naknade, dakle radi se o pitanju tzv. ulazne nakade, tj. jednokratne nakade za obradu kredita, a i rješenjem iz toč. 3. ovoga obrazloženja je revizija dopuštena u odnosu na dijelove drugostupanjske odluke koji se odnose na ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.
9. Ovo vijeće revizijskog suda prvenstveno upućuje na pravno shvaćanje koje je ovaj sud izrazio u odluci poslovnog broja Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. (i Rev- 715/2024-2 od 22. svibnja 2024.), a koje glasi:
"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.".
10. U tom smislu ovaj sud primjećuje da su nižestupanjski sudovi, osim činjenice nepregovaranja i nedokazivanja stvarnih troškova, uzeli u obzir razumljivost sporne odredbe, ali su uzeli u obzir i neke druge okolnosti na kojima su utemeljili odluku o ništetnosti sporne odredbe, pa tako i (npr.) da se ne može zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima (toč. 12.2. obrazloženja prvostupanjske odluke).
11. Međutim, sagledavajući pobijane odluke u kontekstu revizijom postavljenog pravnog pitanja, za navesti je da su nižestupanjski sudovi pravno shvaćanje prvenstveno utemeljili na gore navedenim aspektima potpunog izostanka pregovaranja i objašnjavanja ugovornih odredbi, na tome da je tužitelj praktično morao prihvatiti takav ugovor da bi ostvario kredit i da su time zapravo na tužitelja prebačeni nerazmjerni troškovi u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali i da se ne može zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Nižestupanjski sudovi nisu ni izrazili pravno shvaćanje koje bi načelno isključilo mogućnost da stranke ugovore da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu uslugu obrade tog kredita odrede kao dio ukupne cijene kredita (ili naplate isključivo ugovorne kamate), a što je sukusu revizijom postavljenog pravnog pitanja.
12. Dakle, dok se revizijom postavljenim pravnim pitanjem smjera na sadržaj potrebne ugovorne stipulacije u pogledu visine ulazne nakade za obradu kredita, obrazloženje nižestupanjskih sudova se temelji na utvrđenoj nezakonitoj metodi izvršenog pregovaranja u konkretnom slučaju (standardima pregovaranja koji nisu u skladu s pravnim shvaćanjem koje proizlazi iz odluke revizijskog suda poslovnog broja Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.), a koja je uzrokovala ništetnost predmetnih odredbi, pa se davanjem odgovora na revizijom postavljeno pravno pitanje ne može utjecati na odluku u ovoj pravnoj stvari.
13. Stoga je valjalo, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučiti kao u izreci tj. odbiti reviziju.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
