Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1679/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja po sutkinji toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice TŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupa po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević &Partneri d.o.o., iz [adresa], odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3359/2021-19 od 8. prosinca 2022., ispravljenoj rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3359/2021-26 od 25. rujna 2024., dana 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3359/2021-19 od 8. prosinca 2022., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3359/2021-26 od 25. rujna 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, ispravljenoj rješenjem toga suda od 25. rujna 2024. naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 6.586,77 kn/874,21 eur sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude, ispravljenoj rješenjem od 25. rujna 2024. teku od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude. (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn/995,42 eur sa zateznom kamatom koja teče od 8. prosinca 2022. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. II. izreke).

2. Tuženik se žali protiv presude zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači i zahtjev tužiteljice odbije, uz naknadu troškova, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206450387/06, sklopljenog između stranaka dana 5. travnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.600 CHF.

5. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 6.586,77 kn/874,21 Eur pa se radi o sporu male vrijednosti (čl.458.st.1. ZPP).

6. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP). Stoga ovaj sud nije ovlašten cijeniti žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

8. Sud prvog stupnja je na utvrđeno činjenično stanje prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U žalbenom postupku tuženik iznosi svoje pravne zaključke i viđenje spora osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima.

10. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 3206450387/06 od dana 5. travnja 2006., da su stranke ugovorile visinu kredita u iznosu od 21.600,00CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,40% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, kamata po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koje su promjenjive odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša sve u slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine (čl. 2. Ugovora), rok otplate kredita 5 (pet) godina (čl. 3. Ugovora), da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 410,31CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora (čl. 6. st. 1. Ugovora), da se o izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor obvezao obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, da je u čl. 6. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu, kao i da je tužiteljica pristala tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama.

11. Sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvala tužiteljica u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03-ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. -ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelj jer je u Ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07. Stoga, nalazeći prigovor zastare neosnovanim prihvaća zahtjev i obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takve ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnima i to iznosa 6.586,77 kn/872,21 eur, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO, i odlučuje kao u izreci presude.

12. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita, a žalbeni navodi tuženika neosnovani.

13. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 - ZZP/03 ) koji je u odredbi čl. 81. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

14. Nacionalni sudovi država članice Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom suda Europske unije.

15. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: „…pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže“, zatim „…za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača.“

16. Uvidom u Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti Ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 5. istog Ugovora o kreditu određeno da kredit služi kupnju osobnog vozila.

17. Tužiteljica saslušana kao stranka u danom iskazu navodi da je klijent Zagrebačke banke d.d. [adresa] dugi niz godina, trebao joj je kredit za kupnju osobnog vozila koje koristi za osobne potrebe, da joj je u banci ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF i EUR i rekli su joj, a što je i sama vidjela da je kredit s valutnom klauzulom s CHF povoljniji, da se ne sjeća se da bi joj netko u banci ili javni bilježnik tumačili ugovorne odredbe, da je pročitala ugovor prije sklapanja istoga, a što se tiče visine valute CHF pogledala je unatrag kako se kretao tečaj pa je vidjela da je CHF stabilna valuta i da je bila svjesna toga da mjesečni anuitet u CHF treba preračunati u kune na dan plaćanja time da nije bilo upozorenja da bi se mijenjala valuta CHF u tako visokom iznosu nakon sklapanja Ugovora o kreditu.

18. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VSRH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i okolnost da tužiteljica nije potrošač. Tuženik u tom pravcu činjenično nije doveo u sumnju zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača, kako je definiran čl. 3. toč.2. ZZP/03.

19. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli valja poći od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,te od presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik ZB d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07.

20. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak promjenjive kamatne stope te vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Također, iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao “sigurne valute” za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

21. Pozivanje tuženika na stajališta Suda EU izražena u predmetima C-81/19 i C- 243/20 (da je predmetna ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu u CHF isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom da je nacionalnim pravom dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske) je bespredmetno obzirom da prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

22. O tome je prigovoru svoje shvaćanje već iznio Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III/1068/2022 od 8. prosinca 2022.

23. U čl. 81. st. 5. ZZP/03 bilo je predviđeno isključenje od ocjene poštenosti onih ugovornih odredaba kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Odredbe čl. 22. st. 1. i 2. ZOO nisu prisilne naravi, jer ugovaranje valutne klauzule i tečaja preračunavanja prepuštaju slobodnoj volji ugovornih stranaka, a neupitno ne predstavljaju ni prenesene odredbe nekog međunarodnog pravnog izvora. U tom smislu, ni odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne odražava prisilnu zakonsku odredbu i nije bila isključena od sudske ocjene poštenosti na temelju mjerodavnog domaćeg prava.

24. Međutim, kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

25. Imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

26. Kraj činjenice da je, na sporne okolnosti sud izveo predloženi dokaz saslušanjem tužiteljice, neodlučni su navodi tuženika da nisu ispitani drugi svjedoci (pri tome ne navodeći o kojim svjedocima je riječ) jer iz sadržaja spisa ne proizlazio da je tuženik predložio izvođenje drugih personalnih dokaza (osim izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, kao stranke u postupku).

27. Tuženik je doista dostavio u spis izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje, no iz tog dokaza nije moguće izvesti zaključak o osnovanosti tvrdnje o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bio izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužiteljice o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF. Međutim, u konkretnom sporu tuženik nije predložio saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom na okolnosti da je tužiteljica u okviru pojedinačnih pregovora informiran o rizicima fluktuacije tečaja, suprotno proizlazi iz iskaza same tužiteljice.

28. Osim toga, odredbom čl. 502.c ZPP je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. U skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Zato je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i time ništetna u smislu čl. 322. st. 1. ZOO.

31. Slijedom iznesenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

32. U smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.

33. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja svoju je odluku u pogledu visine preplaćenih iznosa kredita pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao i dopunskom očitovanju, sačinjanog prema zadatku suda i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse.

34. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, proizlazi da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita više plaćeni iznos iznosi 6. 586,82 kn, a manje plaćen iznos iznosi 1. 583,15 kn.

35. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, a što je tužitelj i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav precizan i jasan zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik paušalno iznosio navedeni prigovor jer prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

36. Osim toga, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužiteljice kao potrošača, što tužiteljica nije ništa stekla bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju i što ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi takozvane "negativne razlike", a nastavno niti obveza tužitelja na vraćanje, a time niti za uračunavanje iznosa takozvane "negativne razlike".

37. U smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je, da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.

38. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, kakvim ga je ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, te ZOO zbog čega u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

39. Sud prvog stupnja je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da je tužba podnesena (26. travnja 2021.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO. 40. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

41. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojim se tuženik poziva na zastoj tijeka zateznih kamata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne Novine“ broj: 53/20.) te Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne Novine“ broj: 83/20.), budući da je predmetnim zakonskim odredbama zakonski uređen samo zastoj tijeka zateznih kamata na novčane tražbine koje su prisilno naplaćivane u ovršnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, a što ovdje nije slučaj.

42. Budući da tuženik nije naveo razloge, niti obrazložio zašto pobija odluku o parničnim troškovima pod toč. II. izreke rješenja, već samo da osporava iste slijedom osporavanja odluke o dijelu glavnog tužbenog zahtjeva, to ista odluka ostaje neizmijenjena s obzirom da ovaj sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne ispituje primjenu materijalnog prava vezano za odluku o troškovima postupka (čl. 365. st, 2. ZPP).

43. Zbog svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

44. Tuženik nije uspio sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njegov teret (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Sutkinja

Milena Frankić