REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Posl. br. Pr-112/2024-7

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A N A  T E M E L J U O D R I CA N J A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Ani Brbić Valković odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Ribarske kolibe d.o.o., Pula, Ulica Verudella 3, OIB: 95903460600, zastupane po pun. Željki Čović Latin odvjetnici iz Pule, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, na temelju čl. 331. a ZPP-a, dana 18. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se u cijelosti u tužbeni zahtjev tužiteljice GU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku Ribarskoj kolibi d.o.o., Pula, Ulica Verudella 3, OIB: 95903460600, koji tužbeni zahtjev sadržajno glasi:

"Utvrđuje se da su nedopušteni Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja radnice na probnom radu od 20.lipnja 2024. godine kojom je tuženik tužiteljici zaposlenoj na radnom mjestu voditelj caffebara otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen s tuženikom dana 17. svibnja 2024. godine i Odluka tuženika od dana 22. srpnja 2024. godine kojom se odbija kao neosnovan Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od dana 4. srpnja 2024. godine, te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku da u tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto voditelj caffebara te da joj prizna sva druga prava iz radnog odnosa, kao i da joj naknadi troškove postupka, sve to u roku od 15 dana“.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je putem e-maila dana 20. lipnja 2024. godine zaprimila Odluku o otkazu ugovora o radu od 17.svibnja 2024. godine zbog nezadovoljavanja radnice na probnom radu kojim je radnici otkazan ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme s poslodavcem radi obavljanja poslova Voditelja caffe bara s ugovorenim trajanjem probnog rada od mjesec dana. Tužiteljica je dana 5. srpnja 2024. godine putem punomoćnice podnijela poslodavcu zahtjev za zaštitu prava radnika temeljem odredbe čl. 133. Zakona o radu kojim je istu pobijala u cijelosti s obzirom da je predmetna odluka nezakonita i nedopuštena s obzirom da je radniku uručena nakon proteka probnog rada, da su navodni događaji i situacije koji se navode u odluci o otkazu neistiniti te da je radnici otkaz uručen iz potpuno drugih, diskriminirajućih razloga, a što joj je nadređena osoba dan prije uručenja otkaza i usmeno obrazložila pokušavajući je natjerati da potpiše sporazumni otkaz ugovora o radu. Dana 16. kolovoza 2024. godine punomoćnica tužiteljice je zaprimila odluku poslodavca/tuženika od 22. srpnja 2024. kojim je isti odbio Zahtjev tužiteljice ustrajući pri svojim navodima iz Odluke o otkazu kao i otkazivanju ugovora o radu. Nadalje je navela da je svoj posao obavljala savjesno, stručno, predano i profesionalno, a navodi koji se iznose u odluci o otkazu ugovora o radu su netočni i neistiniti. Tužiteljica prvenstveno ističe kako je poslodavac protivno odredbi čl. 53.st.8. Zakona o radu tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu nakon isteka tog probnog rada. Ugovor o radu zaključen je 17.svibnja 2024. godine, a tužiteljica je sukladno istom s radom započela dana 18. svibnja 2024. godine. Tuženik je zbog glasina koje je o radnici čuo istu pokušao natjerati dana 19.6.2024. godine da zaključi Sporazumni raskid ugovora o radu, a što je ista odbila. Sljedećeg dana, 20.6.2024. godine, nakon što je tužiteljica odradila i taj radni dan uručen joj je otkaz o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Tužiteljica ukazuje kako tuženik u Odluci o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava radnika nepravovremeno otkazivanje ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu pokušava opravdati navodeći da je radni odnos tužiteljice započeo 20. svibnja 2024. godine jer je ista taj dan prijavljena na HZMO i HZZO. Moguće da je tuženik tužiteljicu prijavio na HZMO i HZZO tek 20.5.2024. godine, međutim to ne znači da je tada i započeo radni odnos. Tužiteljica je ugovor o radu s tuženikom zaključila dana 17.5.2024. godine, a s radom je započela dana 18.5.2024. godine. Ukoliko tuženik tužiteljicu nije pravovremeno prijavio na HZMO i HZZO isto nije pravno relevantno u ovom postupku već će tu činjenicu i njezine posljedice na poslodavca koje će iz toga proizaći utvrđivati i o istom odlučivati nadležni inspektorat i druga mjerodavna tijela. Radni odnos započinje zaključenjem ugovora o radu odnosno u skladu s odredbama istog, a ne prijavom na HZMO i HZZO. Tužiteljica je navela da tuženik u obrazloženju odluke o otkazu iznosi niz paušalnih, netočnih i neistinitih navoda kao razlog nezadovoljavanja tužiteljice na probnom radu. Takve navode tuženika tužiteljica osporava u cijelosti. Naime, tuženik navodi da tužiteljica nema radne i stručne sposobnosti, te vještine bez da takve navode detaljno obrazloži i potkrijepi bilo kakvim dokazima. Tuženik nije naveo koje je to točno zahtjeve postavio radnici/tužiteljici, a da njezine radne i stručne sposobnosti nisu udovoljile tim zahtjevima, odnosno što točno tužiteljica nije znala odraditi i za što nije bila sposobna za vrijeme trajanja radnog odnosa da bi tuženik kao poslodavac došao do navedenog zaključka. Odluka o otkazu ugovora o radu nije obrazložena na odgovarajući način da sadržava konkretne i argumentirane razloge otkaza ugovora o radu, već su isti izneseni samo općenito, a i takvi su netočni i neistiniti. Prije donošenja pobijane Odluke tuženik nije tužiteljici uputio niti jednu, kako usmeno tako niti pismenu opomenu, već je tužiteljica od nadređene osobe dobivale pohvale uz izraze tipa „kako smo mogli prije bez tebe?“. Razlog otkazivanja tužiteljici ugovora o radu nije nezadovoljavanje na probnom radu, već se radi o diskriminiranju tužiteljice zbog njezine prošlosti, a o čemu je nadređena tužiteljicu usmeno obavijestila pokušavši je prethodno nagovoriti na zaključenje Sporazumnog otkaza ugovora o radu. Nadalje je navela da je tužiteljica svoj posao obavljala i više nego profesionalno i odgovorno te je čak angažirajući osobna poznanstva pribavila tuženiku bolje nabavne uvjete određenih proizvoda, bila je inovativna u svom poslu i radila prekovremeno, a da joj ti sati nisu niti plaćeni. Uz prekovremene sate, tužiteljici nije plaćen ni noćni rad ni rad nedjeljom. Tužiteljica je nadalje navela da je neosnovan i paušalan i prigovor nečistoće i reda u baru naveden u odluci o otkazu. U potpunosti je netočan i navod tuženika da je tužiteljica dana 02. lipnja 2024. godine bila odsutna s radnog mjesta i to u smjeni u kojoj je trebala biti na radnom mjestu te da je ključeve radnog mjesta predala trećoj osobi, neovlašteno i bez dozvole poslodavca/tuženika, čime je poslodavcu narušen i odnos povjerenja prema radnici/tuženici. Tužena je dana 02. lipnja 2024. godine bila na svom radnom mjestu i odradila svoju smjenu, jutarnju smjenu, a o čemu također postoje pisani dokazi te je radnici teško za vjerovati da tuženik može uopće iznositi takve tvrdnje. Identično tako, tužiteljica nije davala ključ radnog mjesta niti jednoj neovlaštenoj osobi bez znanja i suglasnosti poslodavca, odnosno njezine nadređene osobe. Iz svega navedeno jasno je da je odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu posljedica šikane tuženika koji je pokušao zloupotrijebiti svoje pravo na otkazivanje Ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu i to nakon isteka probnog rada te je stoga takva odluka nezakonita i nedopuštena.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužba tužiteljice nije u roku. Naime, sukladno čl. 133 Zakona o radu radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Dakle, kod sudske zaštite prava iz radnog odnosa vrijede strogi i prekluzivni rokovi, a o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti. Poslodavac je zaprimio radnikov zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa dana 10.07.2024.g. te je na isti odgovorio u zakonskom roku od 15 dana i to dana 22.07.2024.g.. Naveo je da u cijelosti osporava sve navode iz tužbe kao neistinite i neosnovane. Naime, tuženik ističe da ugovor o radu koji je dostavila tužiteljica, kao privitak tužbe, nije ugovor o radu temeljem kojeg su stranke potpisale i temeljem kojeg je zasnovan radni odnos, a što je tužiteljici itekako poznato. Dana 17.05.2024.g. stranke su prvo potpisale ugovor o radu u kojem je navedeno da će radnik otpočeti sa radom 18.05.2024.g. u koji tužiteljica dostavlja u privitku tužbe. Odmah nakon potpisivanja istog stranke su shvatile da je 18.05.2024.g. subota te da se tada ne može izvršiti prijava na HZMO i HZZO niti radnik započeti sa radom. Stoga, tuženik je potpisani raniji primjerak potrgao, što tužiteljica očigledno nije učinila, te su odmah potpisale novi ugovor o radu u kojem je navedeno da radnik započinje sa radom dana 20.05.2024.g. – ponedjeljak. Temeljem tog, novopotpisanog ugovora o radu, tuženik je izvršio prijavu radnice na HZMO i HZZO te je radnica uistinu počela raditi u ponedjeljak dana 20.05.2024.g. na radnom mjestu voditelj caffeabara. Sve navedeno, time više, jer caffebar još uvijek nije ni bio otvoren već je isti započeo sa radom dana 01.06.2024.g. Tužiteljica je inzistirala da u subotu dana 18.05.2024.g. dođe kratko obići i vidjeti caffebar, prije početka rada, kako bi se upoznala sa prostorom o čemu je obavijestila TU, zaposlenika tuženika. No, ista predmetnog dana nije obavljala nikakav rad, posebno ne rad po nalogu poslodavca, niti je isti mogla obavljati jer je caffebar bio zatvoren te tamo nije bilo nikog osim osobe koja je isti čistila. Sljedeći put na svoje radno mjesto tužiteljica je došla u ponedjeljak dana 20.05.2024.g. kada je započela sa radom. Stoga, tužiteljica je uistinu bila u prostorijama poslodavca u subotu kratko da se upozna sa prostorom i to na svoj zahtjev. Po saznanju poslodavca nikakav rad nije obavljala niti joj je poslodavac dao nalog za taj rad. Sve navedeno potvrđuje i evidencija radnog vremena radnika koju je potpisala sama tužiteljica, a iz koje proizlazi da je ista otpočela sa radom dana 20.05.2024.g. Životno je logično, a da je tužiteljica uistinu radila od dana 18.05.2024.g., da bi isto unijela u evidenciju radnog vremena. Time više, što je tužiteljica i nakon zaprimanja odluke o otkazu jasno dala do znanja da je njezin suprug odvjetnik ili bivši odvjetnik, a što znači da je upoznata sa svojim pravima i obvezama pa je za očekivati da bi navela u evidenciju rada da je uistinu radila u subotu i/ili nedjelju. Prema čl. 53 Zakon o radu nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu koji se radniku može otkazati tijekom njegova trajanja, a najkasnije zadnjeg dana probnog rada. Stranke su ugovorile u čl. 2. Ugovora o radu probni rad u trajanju od 1 mjesec. Sukladno čl. 300 Zakona o obveznim odnosima rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama završava se onoga dana koji se po imenu i broju podudara s danom nastanka događaja od kojega rok počinje teći, a ako takva dana nema u posljednjem mjesecu, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca. Stoga, s obzirom da je radni odnos počeo dana 20.05.2024.g., a time i probni rad, a ugovoren je jedan mjesec probnog rada, to znači da isti završava protekom onog dana posljednjeg mjeseca koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo odnosno da isti završava 20.06.2024.g. Kako poslodavac ugovor o radu može otkazati najkasnije zadnjeg dana probnog rada, to je zadnji dan probnog rada 20.06.2024.g. kada je i dan otkaz. Iz svega navedenog, razvidno je da je otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu dan u roku te da je isti posljedično zakonit i dopušten. U odnosu na obrazloženje odluke o otkazu tuženik, unatoč navodima tužiteljice, ističe da je obrazloženje detaljno i okolnosno te su navedeni razlozi zbog kojih tužiteljica nije zadovoljila na probnom radu. Tuženik ističe da imajući u vidu da prema odredbi čl. 53. st. 3. ZOR-u ocjena poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu sama po sebi predstavlja posebno opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu sukladno odredbi čl. 115. st. 1. toč. 4. ZOR- u. Naveo je da tuženik nije bio zadovoljan radom tužiteljice jer su se podređeni radnici žalili da ne dobivaju jasne upute za rad i radne zadatke, posebno vezano uz raspored rada, pa tako često podređeni radnici nisu znali tko radi u kojoj smjeni. Nadalje, ista nije zadovoljila na probnom radu jer, kao voditeljica bara, nije nekoliko dana prihode od blagajne predala poslodavcu, a kako bi ga isti uplatio na račun sukladno pozitivnim propisima jer u protivnom čini prekršaj. Isti prihod je bio otuđen, a za što je tužiteljica „optužila” drugu djelatnicu, koja je u konačnici priznala da je radila sve po uputi tužiteljice. Nadalje je naveo da nakon dva tjedna trajanja radnog odnosa počele su se dešavati vrlo čudne stvari i okolnosti vezane uz tužiteljicu te je poslodavac počeo utvrđivati da ista vrlo često ne govori istinu, da je manipulativna i da se služi ”smicalicama”, a koje karakteristike i koja radna etika nije prihvatljiva poslodavcu. Samo primjera radi, prilikom razgovora za prijem u radni odnos tužiteljica je navela, kao primjer radnog iskustva, da je ranije radila u caffebaru „Cuba Libre” za iznos mjesečne plaće od 1.800,00 Eura, da bi tuženik kasnije utvrdio da je njena plaća bila više nego dvostruko manja. Također, tuženik je saznao i da je tužiteljica ranije bila osumnjičena za kazneno djelo prijevare, a o čemu je i našao novinske članke. Slijedom navedenog tuženik je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom predanim sudu dana 12.12.2024. godine na listu 74 spisa tužiteljica je po punomoćniku izjavila kako su stranke sklopile izvansudsku nagodbu zbog čega se tužiteljica odriče tužbenog zahtjeva.

4. Na temelju članka 331. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem dijelu teksta ZPP-a, propisano je ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev. Za odricanje tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženika.

5. Sukladno obrazloženom, budući se tužiteljica odrekla tužbenog zahtjeva, valjalo je temeljem čl. 331. a st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude te odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku.

U Puli, 18. prosinca 2024. godine

S u d a c

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Presuda na temelju odricanja može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2 Zakona o parničnom postupku, ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (čl. 353 st. 3 ZPP-a).

Dna:

- Tužiteljici po pun.

- Tuženiku po pun.