REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1282/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DIONIDAL d.o.o., Zagreb, Donje Svetice 127, OIB 88762770655, kojeg zastupa punomoćnik Marin Folo, odvjetnik iz Pule, protiv 1. tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Zagreb, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu i 2. tuženika ISTO d.d. u stečaju, Varaždin, Augusta Šenoe 4-6, OIB 88502209643, kojeg zastupa stečajni upravitelj Tomislav Đuričin iz Varaždina, kojeg zastupa punomoćnik KŽ iz [adresa], radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-69/2022-19 od 28. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-69/2022-19 od 28. prosinca 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se proglasi nedopuštenim postupak osiguranja na nekretnini tužitelja DIONIDAL d.o.o., OIB 88762770655, Donje Svetice 127, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] etažno vlasništvo s određenim omjerima, suvlasnički udio redni broj 30 i to na k. č. [katastarska čestica] u korist REPUBLIKE HRVATSKE, te je naloženo tužitelju da naknadi troškove tuženiku.
2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da među strankama nije sporno da je rješenjem Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Ovr-2381/2010-383 od 31. svibnja 2022. tužitelj kao treća osoba upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja postupka osiguranja na predmetnoj nekretnini nedopuštenim. U trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Puli – Pola kao vlasnik predmetne nekretnine je bio upisan pravni prednik drugotuženika, a da je tužitelj pravni slijednik društva Istracommerce d.o.o., iz Pazina. Sporno je međutim, je li tužitelj kao pravni slijednik društva Istracommerce d.o.o. predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine sukladno čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV). Sud prvog stupnja je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan pa je odbio tužbeni zahtjev. Odluka suda o zahtjevu za naknadu troška ovršnog i parničnog postupka donesena je na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. i čl. 158. Zakona o parničnom postupku.
3. Protiv ove presude je tužitelj izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja i smatra kako je dokazao osnovanost svojeg tužbenog zahtjeva i predlaže da ovaj sud žalbu tužitelja kao osnovanu uvaži u cijelosti i da presudu preinači ili ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Prvotuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana te ju predlaže odbiti, dok drugotuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijanu presudu je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ista nije presuda pravilna i zakonita.
7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
8. Navodima svoje žalbe protiv presude tužitelj kao žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.
9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da se u ovom postupku suprotstavljaju pravo tužitelja da uživa pravo zaštite svog predmnijevanog vlasništva i pravo prvotuženika da svoju tražbinu prema drugotuženiku namiri iz vrijednosti nekretnina drugotuženika. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018., zauzeto je pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj (ovdje prvotuženik) bio nesavjestan, odnosno nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Predmnijevani vlasnik iz čl. 166. ZV-a, tj. onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj u istinit način svog stjecanja stvari, a koji se po tome ima smatrati vlasnikom te stvari, može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj, odnosno ovdje prvotuženik, bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo – što valja cijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja: ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog posla, a polazeći od odredaba čl. 122. ZV-a odnosno čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 1707/07, 152/08, 126/10 – Odluka USRH, 55/13 i 60/13; dalje: ZZK).
10. Članak 122. ZV-a propisuje pitanje zaštite stjecanja nekretnine prema načelu povjerenja u zemljišne knjige prema kojem se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (st. 1.). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2.). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3.). Odredbom čl. 8. ZZK-a određeno je da zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava (st. 1.). Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje zemljišta (čl. 2.). Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Stoga je na tužitelju bio teret dokazivanja da je prvotuženik prilikom pokretanja ovršnog postupka bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Tužitelj, međutim, ovo nije dokazao jer je u trenutku upisa založnog prava prvotuženika na predmetnoj nekretnini vlasnikom iste bilo upisano društvo Industrogradnja Grupa d.d.
11. Pravilno je sud prvog stupnja odbio navode tužitelja da je prvotuženik bio nesavjestan s obzirom na to da je Sporazumom o podmirenju potraživanja od 30. srpnja 2012. njegovo potraživanje člankom 9. st. 2. bilo utvrđeno u iznosu od 10.115.034,48 kn. Naime, Sporazum na koji se poziva tužitelj sklopljen je kasnije u odnosu na sporni upis založnog prava, tj. založno pravo prvotuženika upisano je 2010. godine, a Sporazum na koji se poziva tužitelj sklopljen je 2012. godine. Dakle, to ne može biti od utjecaja na pitanje dopuštenosti upisa založnog prava prvotuženika u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini.
12. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.
13. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st.
1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a.
14. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. ZPP-a.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
