Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3909/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik BR, odvjetnik u [adresa], protiv tuženice [trgovačko društvo], [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik GG, odvjetnik iz [trgovačko društvo], [adresa], radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-296/2022-16 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-296/2022-16 od 21. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 320-50-4176550 od 12.06.2007.god., solemniziran po Javnom bilježniku po Javnom bilježniku ZRK iz [adresa] br. OV-8434/07 dana 15.06.2007.god., sklopljenog između tužitelja FG, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao kreditora, a koja: - u čl. 7. Način otplate glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..."

II/ Nalaže se tuženiku [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju FG, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.515,91 eura (tri tisuće petsto petnaest eura i devedeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom: na iznos od 3,11 eura sa kamatom od 29. veljače 2008., na iznos od 8,93 eura sa kamatom od 31. ožujka 2008., na iznos od 3,62 eura sa kamatom od 30. travnja 2008., na iznos od 0,94 eura sa kamatom od 31. svibnja 2008., na iznos od 3,59 eura sa kamatom od 30. lipnja 2008., na iznos od 2,27 eura sa kamatom od 31. srpnja 2008. na iznos od 0,94 eura sa kamatom od 31. kolovoza 2008., na iznos od 3,59 eura sa kamatom od 30. rujna 2008., na iznos od 22,17 eura sa kamatom od 31. listopada 2008., na iznos od 7,57 eura sa kamatom od 30. studenog 2008., na iznos od 14,87 eura sa kamatom od 31. prosinca 2008., na iznos od 19,78 eura sa kamatom od 31. siječnja 2009., na iznos od 22,84 eura sa kamatom od 28. veljače 2009., na iznos od 17,73 eura sa kamatom od 31. ožujka 2009., na iznos od 19,84 eura sa kamatom od 30. travnja 2009., na iznos od 15,87 eura sa kamatom od 31. svibnja 2009., na iznos od 13,48 eura sa kamatom od 30. lipnja 2009, na iznos od 14,94 eura sa kamatom od 31. srpnja 2009., na iznos od 15,87 eura sa kamatom od 31. kolovoza 2009., na iznos od 15,47 eura sa kamatom od 30. rujna 2009., na iznos od 13,81 eura sa kamatom od 31. listopada 2009., na iznos od 16,27 eura sa kamatom od 30. studenog 2009., na iznos od 18,79 eura sa kamatom od 31. prosinca 2009., na iznos od 20,91 eura sa kamatom od 31. siječnja 2010., na iznos od 21,97 eura sa kamatom od 28. veljače 2010., na iznos od 52,63 eura sa kamatom od 31. ožujka 2010., na iznos od 3,92 eura sa kamatom od 30. travnja 2010., na iznos od 24,50 eura sa kamatom od 31. svibnja 2010., na iznos od 38,83 eura sa kamatom od 30. lipnja 2010., na iznos od 34,45 eura sa kamatom od 31. srpnja 2010. na iznos od 45,47 eura sa kamatom od 31. kolovoza 2010., na iznos od 41,62 eura sa kamatom od 30. rujna 2010., na iznos od 38,56 eura sa kamatom od 31. listopada 2010., na iznos od 47,46 eura sa kamatom od 30. studenog 2010., na iznos od 58,54 eura sa kamatom od 31. prosinca 2010., na iznos od 48,39 eura sa kamatom od 31. siječnja 2011., na iznos od 40,95 eura sa kamatom od 28. veljače 2011., na iznos od 49,18 eura sa kamatom od 31. ožujka 2011., na iznos od 50,24 eura sa kamatom od 30. travnja 2011., na iznos od 39,76 eura sa kamatom od 31. svibnja 2011., na iznos od 68,30 eura sa kamatom od 30. lipnja 2011., na iznos od 81,28 eura sa kamatom od 31. srpnja 2011., na iznos od 81,81 eura sa kamatom od 31. kolovoza 2011., na iznos od 65,88 eura sa kamatom od 30. rujna 2011. na iznos od 66,31 eura sa kamatom od 31. listopada 2011., na iznos od 64,99 eura sa kamatom od 30. studenog 2011., na iznos od 67,51 eura sa kamatom od 31. prosinca 2011., na iznos od 70,83 eura sa kamatom od 31. siječnja 2012., na iznos od 71,76 eura sa kamatom od 29. veljače 2012., na iznos od 70,03 eura sa kamatom od 31. ožujka 2012., na iznos od 71,36 eura sa kamatom od 30. travnja 2012., na iznos od 72,15 eura sa kamatom od 31. svibnja 2012., na iznos od 70,69 eura sa kamatom od 30. lipnja 2012., na iznos od 71,09 eura sa kamatom od 31. srpnja 2012.,na iznos od 69,76 eura sa kamatom od 31. kolovoza 2012., na iznos od 65,38 eura sa kamatom od 30. rujna 2012., na iznos od 70,16 eura sa kamatom od 31. listopada 2012., na iznos od 71,36 eura sa kamatom od 30. studenog 2012., na iznos od 62,56 eura sa kamatom od 31. prosinca 2012., na iznos od 66,05 eura sa kamatom od 31. siječnja 2013., na iznos od 69,63 eura sa kamatom od 28. veljače 2013., na iznos od 69,37 eura sa kamatom od 31. ožujka 2013., na iznos od 69,10 eura sa kamatom od 30. travnja 2013., na iznos od 62,47 eura sa kamatom od 31. svibnja 2013., na iznos od 76,27 eura sa kamatom od 30. lipnja 2013., na iznos od 63,66 eura sa kamatom od 31. srpnja 2013., na iznos od 65,92 eura sa kamatom od 31. kolovoza 2013., na iznos od 68,04 eura sa kamatom od 30. rujna 2013., na iznos od 76,67 eura sa kamatom od 31. listopada 2013., na iznos od 68,70 eura sa kamatom od 30. studenog 2013., na iznos od 69,37 eura sa kamatom od 31. prosinca 2013., na iznos od 70,56 eura sa kamatom od 31. siječnja 2014., na iznos od 73,35 eura sa kamatom od 28. veljače 2014., na iznos od 71,36 eura sa kamatom od 31. ožujka 2014., na iznos od 68,84 eura sa kamatom od 30. travnja 2014., na iznos od 70,03 eura sa kamatom od 31. svibnja 2014., na iznos od 69,64 eura sa kamatom od 30. lipnja 2014., pa do isplate i to za razdoblje do 30.06.2011.god. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.god. do 31.07.2015.god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.god. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.god. do 31.12.2018.god. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.god. do 30.06.2019.god. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.god. do 31.12.2019.god. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.god. do 30.06.2020.god. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2021.god. do 31.12.2020.god. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.god. do 30.06.2021.god. po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.god. do 31.12.2021.god. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022.god. do 30.06.2022.god. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022.god. do 31.12.2022.god. po stopi od 5,30% godišnje, od 01.01.2023.god. do 30.06.2023.god. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023.god., pa do isplate, po stopi od 7,00% godišnje, a u slučaju promjene prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.615,43 eura (tisuću šesto petnaest eura i četrdeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. svibnja 2024. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tuženica zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93, 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08, 123/08., 57/11., 148/11, 25/13., 89/14. 70/19, 80/22 i 114/22- dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju presude navedeni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama, a tvrdnja žaliteljice o toj procesnoj povredi je pušalna i neodređena, svodi se na reproduciranje zakonske odredbe.

5. Neosnovana je tvrdnja da prvostupanjski sud "zanemaruje dokaze na okolnost da se o valutnoj klauzuli pregovaralo". Prvostupanjski sud je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. U skladu sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

6. U ovom slučaju tužena je tvrdila, u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, da je informirala tužitelja o posljedicama i rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF, argumentirajući to navodima da nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, koje bi ona trebala znati i o njima informirati tužitelja. Međutim, te su okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze, pa niti saslušavati djelatnika tužene kako bi potvrdio ove njene navode. Navodi kojima tužena ukazuje na dopuštenost valutne klauzule kao takve nisu odlučni jer to nije u ovom slučaju sporno niti se odluka u postupku kolektivne zaštite i odluka prvostupanjskog suda temelje na takvom zaključku.

7. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, što slijedi i iz daljnjeg obrazloženja ove presude.

8. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, kojom je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa koje je uplatio temeljem ništetne odredbe.

9. Nesporno je da su tužitelj i tužena sklopili dana 12. lipnja 2007. ugovor o kreditu za kupnju automobila, za iznos od 19.267,35 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseca. U čl. 7. ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. 12. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP 03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. I odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP 07) uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

14. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih sudskih odluka, a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

15. Imajući u vidu izložena pravna utvrđenja i shvaćanja u citiranim sudskim presudama iz postupka kolektivne zaštite potrošača, sama okolnost da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nije dokaz da mu je tužena prije sklapanja ugovora dala sve potrebne informacije o rizicima valute CHF, pa su njeni dokazni prijedlozi radi utvrđenja mogućnosti takvog izbora irelevantni.

16. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tužena predložila ne proizlazi da je takve informacije dala tužitelju prije sklapanja ugovora. Stoga žaliteljica neosnovano tvrdi da je tijekom postupka iznijela niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima o tome da "sporne odredbe nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite".

17. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 27. lipnja 2022.

19. Kako iz sadržaja navoda tužene i dokaza koje je predložila ne proizlazi da je tužitelja informirala o rizičnosti valute CHF odnosno da se o ugovoru na taj način pregovaralo pregovaralo a pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka, nije ni bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača i kao takvo suprotno smislu odredbe čl. 503.a st. 1. ZPP.

20. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

21. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

23. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa.

24. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

25. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

26. Budući da je tužena ovdje sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

27. Nadalje, pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 14. lipnja 2018. za valutu. Na takav zaključak upućuje i već citirana odredba čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer u protivnom zbog relativno kratkih zastarnih rokova restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. U ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi u odnosu na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018. Uostalom navedeno shvaćanje je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., ali i u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Posebno se dodaje da su presude Vrhovnog suda također obvezujuće za ostale sudove jer Vrhovni sud u svojim presudama izražava svoja pravna shvaćanja koja pravna shvaćanja su obvezujuća za sve niže stupanjske sudove pa tako i ovaj. Kako je tužitelj tužbu podnio dana 27. lipnja 2022., znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., budući tužitelj u ovoj tužbi potražuje povrat preplaćenog iznosa isključivo zbog promjene tečaja, odnosno ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu. Upravo iz tog razloga tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka bez obzira što je prije pokretanja ovog postupka u cijelosti otplatio kredit po ugovoru čije su odredbe bile djelomično ništetne kako je to prethodno obrazloženo, jer je vraćanjem kredita po tim odredbama bio svakako oštećen te je tuženiku platio više nego što je to trebao zbog ništetnih odredbi.

28. Uostalom da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

29. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao takav nije sporan.

30. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tužena takav zahtjev nije podnijela niti je uopće obrazložila osnov njenog navodnog potraživanja.

31. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

32. Budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

33. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz gore citiranih članaka.

34. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tužitelja (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te imajući u vidu razmjer uspjeha stranaka u parničnom postupku (čl. 154. st. 2. ZPP).

35. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2 Ovršnog zakona („Narodne Novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; u daljnjem tekstu: OZ) , a odluka o visini kamatne stope pravilno se temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

36. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević