Pristupanje sadržaju
OPĆINSKI SUD U SPLITU Pn-642/2019-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, O.: …, zastupanog po pun. V. D., odvjetniku u
S., protiv tuženika I. M. iz S., O.:
…, zastupanog po odvjetnicima iz O. J. & P
d.o.o. S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene
dana 20. rujna 2023. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana
27. prosinca 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju štetu s
naslova izgubljene zarade u iznosu od 794,04 eura / 5.982,70 kn1 sa zakonskim
zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 2.listopada 2011.godine do 31. srpnja
2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.
godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do
isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotna poena; dok se za više zatraženi iznos s ovog osnova od 198,51 eura /
1.495,68 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 2.listopada 2011.godine do
isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan; odbija se zahtjev tužitelja kao
neosnovan za naknadu štete s naslova uništenih i oštećenih stvari u iznosu od
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
1.949,70 eura / 14.690 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 6.studenog
2015.godine do isplate.
II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju
troškove postupka u iznosu od 2.765,92 eura / 20.839,85 kuna sa zakonskim
zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 26. rujna 2012.god. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika
I. M. radi naknade štete. U tužbi se navodi da je tužitelj korisnik poslovnog
prostora u S., prizemlje, površine 76,75 m2, a u kojem
prostoru da ima trgovinu na malo tekstilnom robom, a iznad poslovnog prostora, na
prvom katu, da se nalazi stan tuženika. U noći između 20. i 21. rujna. 2011.god. da
je došlo do pucanja vodovodnih instalacija (vodokotlića) u stanu tuženika, uslijed
čega da je došlo i do izljeva vode pa da je voda cijelu noć tekla, te prošla kroz
međukatnu konstrukciju i prodrla u prizemni prostor - trgovinu tužitelja. Zbog prodora
vode da su oštećeni stropovi i zidovi poslovnog prostora - trgovine tužitelja, te
pretežiti dio inventara i trgovačke robe u tom prostoru (tekstilna konfekcija, deke,
plahte, jastučnice, zavjese, tkanina i sl.). Zbog svega navedenog da je vođen sudski
postupak radi osiguranja dokaza pod br. R1-505/11, a u kojem postupku da su
izrađena vještva, i to vještvo sudskog vještaka za tekstil i odjeću I. Š. od
10.10.2011.god., te vještvo sudskog vještaka za graditeljstvo S. Z. od
14.05.2012.god., prema kojima je ukupan iznos štete koju je tužitelj pretrpio
41.825,00 kn i to: trošak građevinske sanacije predmetnog poslovnog prostora u
iznosu od 11.260,00 kn; šteta na tekstilnim proizvodima u iznosu od 14.690,00 kn;
trošak sudskog vještačenja u iznosu od 6.000,00 kn; troškovi zastupanja po
odvjetniku u iznosu od 1.875,00 kn, a kako zbog predmetnog štetnog događaja
tužitelj nije mogao poslovati, to da je prodavaonica bila zatvorena 8 radnih dana, da
je za svaki radni dan izgubio minimalnu dobit od 1.000,00 kn, odnosno za 8 dana da
je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti u iznosu od 8.000,00 kn. Nakon navedenog
događaja, tužitelj da se obratio tuženiku dopisom od 12.07.2012.god. a koji dopis se
istom vratio sa naznakom da je tuženik obaviješten, a da nije podigao pošiljku. Zbog
svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se obvezati tuženik
da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 41.825,00 kn zajedno sa zateznim
kamatama koje teku od 21.09.2011.god., pa sve do konačne isplate, sve uz
potraživanje troškova postupka.
U odgovoru na tužbu od 12. studenog 2012.god. tuženik I. M. osporava
navode tužbe, protivi se tužbenom zahtjevu. Također se osporava aktivna
legitimacija tužitelja, te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije na strani
tuženika jer da predmetne noći nije došlo do pucanja vodovodnih instalacija u stanu
tuženika niti je uslijed toga došlo do izlijevanja vode, pa da nije ni prouzročena šteta
koja se traži u predmetnoj tužbi. Ističe kako on nije sudjelovao u postupku sudskog
osiguranja dokaza, pa da se slijedom toga protivi čitanju nalaza i mišljenja sudskih
vještaka u dokazne svrhe. Navodi da je u predmetu Općinskog suda u Splitu R1-
505/11 vještak za graditeljstvo Z. S. zaključio da je uzrok nastanka štete
prodor vode s gornje etaže, međutim, da nije dao uzrok prodora vode niti je
precizirao iz kojeg dijela gornje etaže dolazi do prodora vode u poslovni prostor
tuženika, pa prema tome, da nije utvrđena uzročno-posljedična veza kao
pretpostavka odgovornosti za štetu, osporava nalaz i u dijelu koji se odnosi na
troškovnik, jer je vrijednost radova neosnovano visoko određena. Ono što se vidi iz
fotografija jest da nije bilo nikakvog oštećenja stropne konstrukcije osim vlaženja na
jednome dijelu, a to sušenje da je nestalo pa da nije nastala nikakva šteta, a isto
tako, da nije bilo nikakvih oštećenja elektroinstalacija ili rasvjetnih tijela, zato, nalaz i
mišljenje vještaka da predstavljaju paušalne tvrdnje bez uporišta u činjenicama.
Uostalom, da je šteta nastala, tužitelj da bi kao pravna osoba koja posluje po zakonu,
naručio od ovlaštenog društva ili obrtnika izvođenje radova, dobavu i montažu
rasvjetnih tijela, što bi platio putem računa, te bi imao pravo na korištenje pretporeza,
čime bi s jedne strane bila smanjena šteta, a s druge strane da bi se točno znalo o
kakvoj se šteti radi. Također prigovara nalazu i mišljenju vještaka za tekstil i odjeću u
dijelu u kojem tvrdi da je do pucanja vodovodnih instalacija došlo u stanu koji se
nalazi iznad prodavaonice tužitelja, te da je uslijed toga došlo do izlijeva vode uslijed
čega su oštećeni stropovi, zidovi, inventar i veći dio tekstilne robe, iz razloga što
navedeni vještak nije ovlašten utvrđivati uzrok prodora vode niti lokaciju odakle
prodor dolazi, a uz to, da nije ni bio na mjestu događaja. Tuženik navodi kako u dijelu
u kojem se govori o oštećenjima tekstilnih predmeta, nema dokaza da je tužitelj
vlasnik te robe, niti da je roba točno određena po broju i vrsti kao ni po obimu i vrsti
oštećenja. Što se tiče utvrđenja postojanja vlage, plijesni i neugodnog mirisa, tuženik
ističe da je vlaga mogla postojati ako je do prodora došlo 20. ili 21. rujna, ali plijesan
da se ne može razviti u par dana do obavljenog očevida, ukoliko ranije nije postojala.
Isto da je i s neugodnim mirisima, a fleke od prljave vode da nisu mogle nastati
uslijed prodora vode iz vodovodne cijevi jer se u tom slučaju radi o čistoj vodi, pa da
bi to značilo da potječu od drugog uzroka, a različiti smjerovi vlakana na dekama da
nemaju nikakve veze s mogućim prodorom i djelovanjem vode. Kartonska i papirna
ambalaža da nemaju nikakve ekonomske vrijednosti, a da se ne zna ni radi li se o
punoj ili praznoj ambalaži, koliko je te ambalaže oštećeno niti kada je oštećeno, pa
radi toga, tuženik osporava sve zaključke predmetnog vještva. Stoga tuženik
predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da tužbeni zahtjev odbije, te da obveže
tužitelja na plaćanje troškova parničnog postupka.
Tuženik je dana 20. studenoga 2013.god. podnio protutužbu protiv tužitelja, a
kojom traži da se obveže tužitelja-protutuženika da sa zajedničkih dijelova zgrade
anagrafske oznake … ukloni vanjsku jedinicu
klimatizacijskog uređaja, tendu s nosačem tende i reklame s nosačima, pa mu se
zabranjuje takvo ili slično uznemiravanje tuženika-protutužitelja u korištenju i
ostvarenju drugih vlasničkih prava na zajedničkim dijelovima predmetne nekretnine,
kao i da se obveže tužitelja-protutuženika da isplati tuženiku-protutužitelju iznos od
12.000,00 kn, na ime stjecanja bez valjane osnove za isticanje reklame na
zajedničkim dijelovima zgrade unatrag 5 godina (po 200,00 kn mjesečno). Protutužba
tuženika-protutužitelja formirana je pod posebnim poslovnim brojem Pst-211/14 te je
odlučeno da će se o protutužbi tuženika-protutužitelja posebno raspravljati.
Dana 25.srpnja 2014.godine donesena je prvostupanjska presuda pod brojem
Pnš.535/12 kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju štetu u ukupnom iznosu od
19.135,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 11.260,00 kn teku
od 1.travnja 2012.godine do isplate, na iznos od 6.000,00 kn od 28.rujna
2011.godine do isplate te na iznos od 1.875,00 kn teku od 14.travnja 2014.godine do
isplate; dok je za više zatraženi iznos od 22.690,00 kn i više zatražene kamate
zahtjev tužitelja odbijena kao neosnovan. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju
parnični trošak u iznosu od 850,10 kn. Dakle, tužitelju je dosuđen trošak građevinske
sanacije predmetnog prostora u iznosu od 11.260,00 kn sa kamatama te trošak
zastupanja u postupku osiguranja dokaza i trošak tog postupka. Protiv ove presude
tužitelj i tuženik podnijeli su žalbe, dana 19.siječnja 2015.godine donesena je
drugostupanjska odluka broj Gžnš.349/14 kojom je potvrđena prvostupanjska
presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.260,00 kn sa
zakonskim zateznim kamatama od 1.travnja 2012.godine do isplate; ukinuta je
prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatraženi
iznos preko dosuđenog iznosa, te u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za
isplatu iznosa od 22.690,00 kn sa kamatama, kao i u odluci o naknadi parničnog
troška i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno
odlučivanje. U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se da je prvostupanjski
sud pravilno primijenio odredbu čl.1045 .Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,
41/08 i 125/11; dalje: ZOO) kada je naložio tuženiku da tužitelju na ime štete
prouzročene na plafonu i zidovima predmetnog poslovnog prostora isplati iznos od
11.260,00 kn. Nadalje, navodi se da je tužitelj predmetni poslovni prostor koristi
temeljem valjanog ugovora o zakupu, dakle, da prigovor nedostatka aktivne
legitimacije na strani tužitelja nije osnovan. Tužitelj da je temeljem odredbe čl.21.
tada važećeg Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (NN 91/96, 124/97,
174/04 i 38/09) kao zakupnik dužan predati zakupodavcu poslovni prostor u stanju u
kojemu ga je primio, ako nije drukčije ugovoreno ili propisano tim Zakonom.
Navedena zakonska odredba da propisuje obvezu zakupnika da se brine o
zakupljenom prostoru i održava ga u ispravnom stanju, a da to pravilno navodi
prvostupanjski sud u svojoj odluci. Tužitelj da je postupajući u skladu sa tom
citiranom odredbom nakon predmetnog štetnog događaja izveo potrebne
građevinske radove kako bi poslovni prostor doveo u stanje kakvo je bilo prije
prodora vode iz stana tuženika, te da je izvođenje tih radova platio iznos od
11.260,00 kuna, stoga da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo
kada je naložio tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos sa zakonskim zateznim
kamatama. Međutim, da za sada nije moguće sa sigurnošću prihvatiti zaključak
prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete za oštećenu
robu i izgubljenu zaradu. Kako prvostupanjski sud nije na siguran i nedvojben način
utvrdio je li i u kojoj visini tužitelj trpio štetu zbog izgubljene zarade i oštećenja
tekstilne robe, to da je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim
stanjem, radi čega se u tom dijelu nije moguće presuda ne može ispitati. Nadalje,
tužitelj troškove koje je imao u postupku osiguranja dokaza da može ostvarivati kao
dio parničnog troška u ovom postupku, a ne kao samostalan zahtjev, kako to sada
potražuje.
Svojim podneskom od 13.travnja 2015.godine tužitelj je uredio svoj zahtjev,
potražuje ukupno iznos od 22.690,00 kn i to 14.690,00 kn na ime naknade štete na
tekstilnim proizvodima i iznos od 8.000,00 kn na ime naknade štete s naslova
izgubljene dobiti; sve sa zakonskim zateznim kamatama od 21.rujna 2011.godine do
isplate.
Pored svih, već ranije izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz vještačenjem po
stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc. V. K.,
koji u svom nalazu i mišljenju navodi, sve uredno i precizno obrazlaže, da bi
izgubljena dobit tužitelja u razdoblju od 21.rujna 2011.godine do 1.listopada
2011.godine (za vrijeme kada nije poslovao zbog predmetnog štetnog događaja)
iznosila 7.478,38 kuna bruto odnosno 5.982,70 kuna neto.
Tužitelj je u skladu sa ovim vještvom uredio svoj zahtjev s naslova izgubljene
dobiti te potražuje iznos od 7.478,38 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.
Dana 6.studenog 2015.godine donesena je prvostupanjska presuda pod
brojem Pnš.150/15 kojom je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 22.168,38 kn
sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 7.478,38 kn od 2. listopada
2011.godine do isplate, te na iznos od 14.690,00 kn od 6.studenoga 2015.god. do
isplate; dok se za više zatražene kamate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 31.661,00 kn sa
zateznom kamatom. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu, dana 6.srpnja
2016.godine donesena je drugostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu broj
Gž-825/16 kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je
prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev
te u odluci o troškovima postupka. U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se
kako je prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je dana
21.rujna 2011.godine došlo do pucanja vodovodnih instalacija, odnosno vodokotlića
u stanu tuženika na I.katu zgrade u S., anagrafske oznake …,
da je tom prigodom došlo do prodora vode kroz međukatnu konstrukciju u prizemni
prostor u kojemu je smještena prodavaonica tužitelja, da su uslijed prodora vode
oštećeni plafoni i zidovi poslovnog prostora, inventar i dio tekstilne robe, da je
prilikom sanacije oštećenja prodavaonica bila zatvorena 10 radnih dana, da je tužitelj
u tom razdoblju izgubio dobit od 7.478,38 kuna bruto, odnosno 5.982,70 kuna neto,
da je uslijed prodora vode oštećen dio tekstilne robe u prodavaonici tužitelja
(tekstilna konfekcija, deke, plahte, jastučnice, zavjese i razna metražna roba), da je
vrijednost oštećene robe umanjena za 30% jer se ta roba ne može prodavati kao
prva klasa, te da je šteta na toj robi u iznosu od 14.690,00 kuna.
Protiv ove presude tuženik je izjavio reviziju, rješenje Vrhovnog suda
R. H. broj Rev 3019/2016 od 1.listopada 2019.godine prihvaćena je
revizija tuženika, djelomično, te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska
presuda pod tč.I. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i pod točkom II. i u tom
dijelu predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Odlučeno je da će se o
troškovima nastalima u povodu revizije odlučiti konačnom odlukom. Dakle, preostalo
je odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 22.168,38 kn na ime naknade
pretrpljene imovinske štete (za uništene pokretnine te za izmaklu korist) koju je
tužitelj pretrpio kao posljedice štetnog događaja u njegovim poslovnim prostorijama
21.rujna 2011.godine. U obrazloženju ove odluke navodi se da su u postupku koji je
prethodio reviziji provedeni dokazi vještačenjem visine štete na stvarima u postupku
osiguranja dokaza te visine izmakle koristi u parničnom postupku. Na nalaze i
mišljenja vještaka tuženik da je isticao prigovore tijekom parničnog postupka,
nižestupanjski sudovi da nisu pozvali vještake da usmeno izlože nalaze i mišljenja i
očituju se na iznesene prigovore, izražavajući stav da to nije potrebno budući da
tuženik nije predložio da se vještaci pozovu na ročište i usmeno saslušanju pa da su
dane nalaze i mišljenja prihvatili i na njima utemeljili odluku o visini zahtjeva tužitelja.
Sud navodi da je tuženik onemogućen u raspravljanju kada vještak nije saslušan na
glavnoj raspravi, svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka da je u tome
da se time omogući strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne
prigovori i primjedbe na vještakov nalaz i mišljenje, a što da je tuženiku
onemogućeno.
Tijekom postupka koji je prethodio donošenju rješenja VSRH, sud je proveo
dokaze pregledom preslike Rješenja UDU u SDŽ, S. za gospodarstvo, Klasa: Up/I/330-04/07-01/299 od 29.11.2007.god.,
spisa ovog suda pod broj R1-505/11, podataka o dnevnom inkasu, dopisa od 12. 07.
2012.god., „Blagajničkog izvješća“ za mjesec rujan i listopad 2011.g., prijave poreza
na dobit za razdoblje od 01.01.2010.god. do 31.12.2010.god., računa dobiti i
gubitaka za razdoblje od 01.01. do 31.12.2010.god., bilance – stanje na dan
31.12.2010.god., obavijesti o odštetnom zahtjevu od 28.09.2011.god., zapisnika
S. d.o.o. od 21.09.2011.god., fotografije poda stana tuženika, zapisnika
S. d.o.o. od 21.09.2011.god., fotografije iz stana tuženika i ulaza u zgradu
…, fotografije iz tužiteljevog dućana u privitku, prikaz zk uloška od
1.02.2014.god., tlocrta prizemlja, Službene zabilješke PUSD od 21.09.2011.god.,
računa 08/12 T. d.o.o. S., računa za usluge od 24.03.2014.god., te
potvrde o uplati ZB od 14.04.2014.god., preslike kalendara za
2011.g., saslušanjem svjedoka D. B., F. B., te A. M.,
dok je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka A. P., jer bi
izvođenje tog dokaza dovelo samo do odugovlačenja postupka te stvaranja
bespotrebnih troškova, s obzirom da taj svjedok, kao i ostali svjedoci koji su bili u
stanu tuženika, nije očevidac štetnog događaja, te saslušanjem privremenog
zastupnika tužitelja V. M. i tuženika kao parbenih stranaka, a u nastavku
postupka proveo je dokaze vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
knjigovodstveno-financijske poslove V. K. od 20. srpnja 2015.godine.
Dakle, za navesti je da je ovdje, u ovoj pravnoj stvari, vezano za predmetni
štetni događaj, već odavno odlučeno o pravnom osnovu odgovornosti tuženika,
utvrđeno je da je tuženik odgovoran za svu štetu koju je tužitelj pretrpio u
predmetnom štetnom događaju od 21.rujna 2011.godine i tužitelju je već pravomoćno
i dosuđena naknada imovinske štete na ime građevinskih zahvata da se prostor
tužitelja nakon ovog događaja sanira. Pravomoćno je, temeljem svih izvedenih
dokaza, koji su navedeni i analizirani u ranijim odlukama, prvostupanjskim i
drugostupanjskim, utvrđeno da je 21.rujna 2011.godine došlo do pucanja vodovodnih
instalacija u stanu tuženika na I.katu zgrade u S., da je tom prigodom došlo do
prodora vode kroz međukatnu konstrukciju u prizemni prostor u kojemu je smještena
prodavaonica tužitelja, pa da su uslijed prodora vode oštećeni plafoni i zidovi
poslovnog prostora, inventar i dio tekstilne robe, da je prilikom sanacije oštećenja
prodavaonica bila zatvorena 10 radnih dana, da je tužitelj u tom razdoblju trpio dobit i
da je nepobitno uslijed prodora vode oštećen i dio tekstilne robe namijenjen prodaji,
dakle, u ovom slučaju tužitelju je valjalo naknaditi cjelokupnu štetu, odgovornost
tuženika za nastanak štetnog događaja je utvrđena svim izvedenim dokazima i
tuženik je u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupnu štetu iz ovog događaja, vezano za
odredbe čl.1045. i 1089. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11,
78/15, dalje: ZOO).
U daljnjem tijeku postupka, sud je pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz i
usmenim očitovanjem vještaka za graditeljstvo S. Z., vještaka za
knjigovodstvo i financije V. K..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
Sudski vještak za graditeljstvo S. Z., koji je dao svoj nalaz i mišljenje u
postupku osiguranja dokaza, je na ročištu održanom dana 22.ožujka 2022.godine, na
pitanje koliko je bilo potrebno vremena da bi se sanirala nastala šteta, odgovorio da
to sve ovisi o firmi koja će izvoditi predmetu sanaciju, a sama sanacija da može trajati
od tri do sedam dana, uglavnom da je sve to vezano za organizaciju samog gradilišta
kod sanacije od strane društva koje to radi.
Sudski vještak za knjigovodstvo i financije V. K. u dopuni svog
nalaza i mišljenja na istom ročištu naveo je da ostaje u cijelosti kod svog pisanog
nalaza i mišljenja vezano za izgubljenu zaradu tužitelja, vještak je pojasnio parametre
vezano za profitabilnost poslovanja odnosno financijske pokazatelje kao temelj
nalaza i mišljenja.
Sud prihvaća nalaze i mišljenja ovih sudskih vještaka, a iako je već razriješen
osnov odgovornosti tuženika, tuženik i dalje, nakon donošenja odluke VSRH ustraje
u navodima da tuženik nije odgovoran za štetu tužitelju, što je netočno i ovo više ne
treba posebno elaborirati.
Svakako, prema sudskom vještaku za graditeljstvo Z., sami radovi
građevinske sanacije prostora bi mogli trajati od tri do sedam dana, ali je svakako,
životno i uvjerljivo da nitko ne može osigurati početak radova odmah i da u ovoj
situaciji tih deset dana koliko prodavaonica nije radila zbog nastanka štetnog
događaja, predstavlja logično vrijeme, kao dokazano, u kojem prodavaonica
objektivno i nije mogla poslovati i tužitelj je trpio štetu radi izgubljene zarade, krivnjom
tuženika. U ovom slučaju izgubljena zarada u tom periodu ne predstavlja inkas koji bi
tužitelj svakog dana od tih deset dana imao, nego ona dobit koju bi na kraju, kao
čistu dobit ostvario, a to je po sudskom vještaku K., za period od 21.rujna
2011.godine do 1.listopada 2011.godine neto iznos od 5.982,70 kn, sud drži da
tužitelju pripada pravo na neto iznos, a ne bruto iznos u koji su uračunata davanja,
jer štetu u razlici između neto i bruto iznosa nije pretrpio niti će tu štetu pretrpjeti.
Ovaj nalaz i mišljenje vještaka K. je stručan, logičan i uvjerljiv, u skladu je sa
svim izvedenim dokazima i sud ga prihvaća kod presuđenja. Iako tužitelj traži bruto
iznos izgubljene zarade koji je po vještaku matematički pravilno procijenjen na iznos
od 7.478,38 kn, sud je stava da tužitelju ne pripada bruto nego neto iznos odnosno
upravo iznos od 5.982,70 kn i da toliko tužitelju treba dosuditi na ime materijalne
odnosno imovinske štete s naslova izgubljene zarade iz ovog štetnog događaja. U
ovom slučaju se radi o situaciji da se procjenjuje koliko bi tužitelj imao dobiti, situaciji
koja se nije dogodila a koja bi se po redovnom tijeku stvari u smislu zarade dogodila
da nije bilo štetnog događaja, samom tužitelju pripada neto iznos jer je to onaj iznos
koji bi na kraju za ove dane zatvorene prodavaonice ostvario, onaj konačan iznos koji
bi tužitelju preostao, jer kako se radi o neostvarenoj zaradi, a ne zaradi koji je
ostvario prema državi, tužitelj na dosuđeni neto iznos neće ni platiti porez niti će imati
bilo kakve izdatke, a tuženik ne treba tužitelju platiti ono što tužitelj neće platiti jer u
tom dijelu tužitelj štetu nije imao niti će je imati, , dakle, tuženik ne treba platiti
tužitelju bruto nego neto iznos, jer bi upravo taj iznos tužitelj zaradio kao čistu i
krajnju dobit, da nije bilo štetne radnje odgovornošću tuženika. Za više zatraženu
razliku od dosuđenog neto iznosa do bruto iznosa sa kamatama zahtjev tužitelja
valjalo je odbiti kao neosnovan. Dakle, tužitelju s naslova izgubljene zarade pripada
iznos od 5.982,70 kn odnosno iznos od 794,04 eura po fiksnom tečaju konverzije i
sud je obvezao tuženika da tužitelju ovaj iznos isplati. Za više zatraženi iznos od
1.495,68 kn odnosno 198,51 eura po fiksnom tečaju konverzije sa kamatama zahtjev
tužitelja je sa ovog osnova odbijen. Na dosuđeni iznos od 794,04 eura tužitelju
pripadaju zakonske zatezne kamate od 2.listopada 2011.godine pa ubuduće, u
zakašnjenje je tuženik došao upravo na dan kada je tužitelj prestao gubiti zaradu s
ovog osnova odnosno kada je mogao početi raditi i poslovati, a to je od 2.listopada
2011.godine i odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29.
ZOO-a.
Što se tiče vještva sudskog vještaka za tekstil i odjeću I. Š., iz
postupka osiguranja dokaza, u postupku ovog suda R1-505/11, prijedlog je
podnesen 22.rujna 2011.godine, isti je dana 27.rujna 2011.godine pristupio u prostor
(tuženik nije bio o tome obavješten), izvršio je pregled stvari u prodavaonici tužitelja i
u svom pisanom nalazu i mišljenju od 10.listopada 2011.godine naveo je da u
prostoru zatekao veći dio tekstilne robe (tekstilna konfekcija, deke, plahte, jastučnice,
zavjese i razna metražna roba). Na stranici 2 svog pisanog nalaza vještak je
nabrojao zatečene artikle sa njihovim karakteristikama, količinama i cijenama u
metrima, tako da je naveo da to vrijedi ukupno 48.967,00 kn kao veleprodajna cijena.
Ovaj sud drži da vještak nije precizno specificirao pronađene predmete odnosno robu
jer nisu navedeni proizvođači ovih proizvoda i njihove preciznije karakteristike, niti je
vještak naveo kako je do konačnih cijena uopće došao, a sam tužitelj nije priložio
račune kao dokaz što je to točno u veleprodaji kupio, koliko je to platio i da je to
upravo ono što je vještak zatekao u prodavaonici te da je to u konačnici i oštećeno
odnosno uništeno. Ukratko, ova roba iz vještva nije od strane vještaka precizno
utvrđena i specificirana, radi se o paušalnom i nepreciznom nalazu, a isto tako i
zaključku, koji je vještak dao na način da se zbog "na većini" navedenih predmeta
(dakle, ne i na svim predmetima, niti je navedeno na kojim točno predmetima i što je
točno na istima zatečeno), nalazi "vlaga, plijesan, neugodan miris, fleke od prljave
vode, različiti smjerovi vlakana na dekama i vidno oštećena kartonska i papirna
ambalaža." Radi navedenog, vještak navodi da se zbog ovoga predmetna roba ne
može prodavati kao prva klasa već da se vrijednost mora umanjiti za 30%, a opet ni
to umanjenje ne obrazlaže, odnosno ne navodi kako je i temeljem čega je došao do
tog zaključka. Iz fotografija koje prileže nalazu i mišljenju ta oštećenja nisu razvidna,
a sud drži da ovo vještvo iz postupka osiguranja dokaza nije precizno, vještak ničim
ne obrazlaže veleprodajnu cijenu do koje je došao, a do te cijene je mogao doći
egzaktno putem dokumentacije tužitelja koji bi dokazao tu kupnju u veleprodaji.
Svakako, vještak ne obrazlaže zbog čega umanjuje tu cijenu za 30%, jer navodi da
se na "većini" pregledanih predmeta nalazi problem, ne i na svim pregledanim i
pobrojanim predmetima. Ovo vještvo iz postupka osiguranja dokaza sud ne može
prihvatiti kao stručno i uvjerljivo i naložiti tuženiku da plati bilo što vezano za ovu
procjenu. Svakako, tužitelj ničim nije ni dokazao je li ovu robu kasnije prodao, za koju
cijenu i kome, a to se svakako moglo prilaganjem materijalnih dokaza, odnosno
računa, što je izostalo. Kada je tužitelj nastavio poslovati nakon što je prodavaonica
bila zatvorena, isti nije dokazao da je nabavio u veleprodaji novu robu, nije iskazao
što je od ranije postojeće robe prodao i za koji iznos. Tužitelj je mogao pozvati i
samog tuženika da preuzme ove oštećene stvari, na taj način bi se moglo i utvrditi
što je stvarno oštećeno i beskorisno, te tražiti puni iznos za oštećene stvari, razliku
između veleprodajne cijene i maloprodajne, nakon umanjenja za nužna davanja, koji
bi mogao postići prodajom. Ništa od toga nije napravljeno, a sud je, nakon donošenja
rješenja VSRH odlučio provesti dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku I.
Š., 11 godina nakon što je isti u postupku osiguranja dokaza napravio pisani
nalaz i mišljenje. I. Š. je 2023.godine naveo kako je bolestan, da ne može
pristupiti na sud, da ne može vještačiti i da više nije sudski vještak, da je brisan sa
popisa sudskih vještaka. Radi navedenog, sud je stava da zaista postoje opravdani
razlozi da se istog oslobodi obveze dopune nalaza iz mišljenja iz postupka osiguranja
dokaza i da on u biti objektivno ne može biti od koristi sudu u ovom slučaju niti može
dati dopunu nalaza i mišljenja iz postupka osiguranja dokaza. Na posljednjem
održanom ročištu za glavnu raspravu od dana 20.rujna 2023.godine pun.tužitelja je
odluku o tome hoće li sud angažirati novog vještaka za tekstil ili će odluku donijeti
prema stanju u spisu, prepustio sudu.
Sud je stava da se dopuna vještva po ranijem vještaku Š. ne može
objektivno provesti pa je od toga i odustao, a da nema smisla niti provesti dokaz
vještačenjem po novom vještaku, nakon propasti tekstilne robe i proteka 12 godina
od osiguranja dokaza u prostoru tužitelja, niti jedan novo određeni vještak ne može u
ovom slučaju dati kvalitetan nalaz i mišljenje jer je nalaz Š. manjkav, u biti
iskoristivog nalaza i nema, dakle, nama uopće polazišne točke od koje bi bilo koji
novoodređeni vještak te struke mogao poći za davanje kvalitetnog nalaza i mišljenja,
a sud ne može tuženiku naložiti da plati bilo kakvu štetu koja nije dokazana. U ovom
slučaju tužitelj jest pretrpio određenu štetu, ali se ne može utvrditi o kojoj se šteti radi,
to ide na teret tužitelja jer ne može ići na teret tuženika koji na licu mjesta u trenutku
pregleda nije ni bio, vještvo Š. je danas beskorisno, nije bilo korisno niti u
vrijeme kada je sačinjeno onako kako je sačinjeno, a novoodređeni vještak ne bi ni
mogao temeljem toga dati kvalitetan i iskoristiv pisani nalaz i mišljenje. S obzirom na
navedeno, po pitanju imovinske štete uništenih i oštećenih stvari u štetnom
događaju, sud mora donijeti odluku temeljem stanja u spisu, a za navesti je da se u
tom slučaju nalaz i mišljenje ranijeg vještaka Š. ne može koristiti i temeljem tog
manjkavog i paušalnog nalaza i mišljenja se ne može obvezati tuženika da naknadi
bilo koji iznos tužitelju. Za ponoviti je da vještvo vještaka Š. u postupku
osiguranja dokaza nije iskoristivo, isto nema dokaznu vrijednost u ovom parničnom
postupku radi naknade štete, nedostaci istog se ne mogu niti otkloniti, tužitelj zaista
nije dokazao niti je moglo biti točno utvrđeno koju točno štetu tužitelj trpi na tekstilnoj
robi, koliko je to platio, što je točno oštećeno i što se moralo baciti, a što prodati za
umanjenu cijenu. Tužitelj je nakon što je tuženik dao odgovor na tužbu, ovu robu
mogao staviti na skladište i istu pohraniti, učiniti je dostupnom tuženiku radi pregleda,
a mogao je tražiti da tuženik preuzme oštećenu robu i ostatke, a od tuženika tražiti
punu vrijednost robe nakon što dokaže da je ista uništena i što je točno uništeno.
Ništa od ovog nije napravljeno i sud ne može koristiti vještvo vještaka Š. iz
postupka osiguranja dokaza, za navesti je da tužitelj nije niti naveo što je kasnije
prodao i što je mogao prodati, kod okolnosti što nije priložio niti dokumentaciju kao
dokaz ranije kupnje robe koja je zatečena u prodavaonici tijekom očevida. Dakle, u
ovom dijelu materijalne štete odnosno u ovom dijelu tužbenog zahtjeva radi naknade
materijalne štete s osnova uništene robe zahtjev tužitelja valjalo je u cijelosti odbiti,
za zatraženi iznos s ovog osnova od 14.690,00 kn odnosno 1.949,70 eura po
fiksnom tečaju konverzije sa zakonskim zateznim kamatama od 6.studenog
2015.godine do isplate zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u
izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155.
Zakona o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22,
dalje: ZPP), tužitelj i tuženik popisali su parnični trošak, tužitelj je u osnovu uspio sa
100%, a visini od cca 50%, tako da je tužitelju valjalo priznati 75% troška koji je imao
i koji je bio potreban za vođenje postupka, tuženik je uspio za 25%, tako da je
konačno tuženik obvezan tužitelju naknaditi 50% ukupnog troška koji je tužitelj imao i
koji je bio potreban za vođenje postupka. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na
trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (tužitelj za određene radnje nije
zatražio trošak po bodovima Tarife nego u punom iznosu); zastupanja na ročištima
održanim dana 18.travnja 2013.godine; 21.studenog 2013.godine, 23.siječnja
2014.godine, 27.veljače 2014.godine, 20.ožujka 2014.godine, 8.svibnja 2014.godine,
10.lipnja 2014.godine, 13.svibnja 2015.godine, 11.lipnja 2015.godine i 22.rujna
2015.godine) u iznosu od po zatraženih 1.000,00 kn; trošak sastava žalbe protiv
presude u zatraženom iznosu od 1.250,00 kn; pristupa na ročišta od dana 6.lipnja
2013.godine i 15.listopada 2013.godine u iznosu od po 250,00 kn (25%); trošak
zastupanja na ročištima održanim 8.srpnja 2021.godine, 22.ožujka 2022.godine i
20.rujna 2023.godine u iznosu od po 1.500,00 kn; trošak pristupa na ročišta od dana
7.srpnja 2022.godine, 25.listopada 2022.godine, 20.prosinca 2022.godine i 29.ožujka
2023.godine u iznosu od po 375,00 kn (25%); 25% PDV-a u iznosu od 4.687,50 kn,
što sve ukupno zbrojeno daje iznos od 23.437,50 kn, tužitelju je priznat i trošak
pristojbe tužbe u zatraženom iznosu od 768,00 kn; pristojbe presude u iznosu od
768,00 kn; trošak vještačenja u ovom postupku u iznosu od 1.000,00 kn, tako da se
konačno dođe do iznosa od ukupno 25.973,50 kn. Od ovog iznosa tužitelju je s
obzirom na uspjeh u sporu valjalo dosuditi konačno iznos od 12.986,75 kn što
predstavlja navedenih 50%. Na ovaj iznos tužitelju je valjalo priznati odnosno dosuditi
i trošak u postupku osiguranja dokaza, ovaj trošak tužitelju je priznat u punom iznosu
jer je taj trošak bio potreban za vođenje postupka, trošak osiguranja dokaza je u
ukupnom iznosu od 7.853,10 kn, a predstavlja trošak sastava prijedloga tužitelja u
tom postupku od 1.000,00 kn; pristupa na ročište od 27.rujna 2011.godine u iznosu
od 500,00 kn; PDV na ova dva iznosa u iznosu od 375,00 kn, trošak vještačenja u
tom postupku u iznosu od plaćenih 2.500,00 kn i 2.974,14 kn; trošak sudske dostave
u iznosu od 117,20 kn i trošak izlaska suda na lice mjesta u iznosu od 386,76 kn.
Dakle, tužitelju je sud konačno dosudio iznos od 20.839,85 kn (12.986,75 kn +
7.853,10 kn) i obvezao tuženika da mu ovaj iznos konačno isplati, odnosno da mu
isplati iznos od 2.765,92 eura po fiksnom tečaju konverzije sa zakonskim zateznim
kamatama od presuđenja do isplate.
U Splitu, 27. prosinca 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika