REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-538/2020-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ecija Kuljiš- odvjetnica u Splitu, Ćiril- Metodova 38, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-969/19-2 od 23. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru posl. br. Pn- 683/2016 od 28. siječnja 2019., u sjednici održanoj 17. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e
I. Revizija tužitelja se prihvaća, ukida se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-969/19-2 od 23. svibnja 2019. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru posl. br. Pn-683/2016 od 28. siječnja 2019., u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene koristi (uštede) u iznosu od 9.241,68 EUR (69.631,44 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i u dijelu tužitelju nepriznatog parničnog troška, pa se za navedeno predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Ostavlja se o troškovima revizijskog postupka odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je dio tužbenog zahtjeva s osnove naknade štete radi izmakle koristi, koja se sastoji u visini uštede koju je tužitelj mogao ostvariti od naknade za terenski dodatak za vrijeme za koje je trebao raditi u inozemstvu, a nije mogao, jer je zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nesreći 19. listopada 2022. bio na bolovanju.
2. Sud drugog stupnja potvrdio je u ovom dijelu prvostupanjsku presudu iz razloga što se naknada za terenski dodatak odnosi na povećane troškove u vezi s radom na terenu, a ne na naknadu za rad, pa se prema stajalištu tog suda ne radi o izmakloj koristi.
3. Tužitelj je reviziju podnio na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) postavivši pravno pitanje za koje smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju istog, te da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ističe da pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda izražene u odlukama Revr-1156/13-2 od 21. listopada 2014. i Rev-1012/08-2 od 20. prosinca 2005. Postavljeno pravno pitanje glasi:
"Da li se kao izgubljena zarada, odnosno izmakla korist, može smatrati onaj iznos terenskog dodatka odnosno dnevnice koji se, s obzirom na okolnost i svakog konkretnog slučaja, može uštedjeti?"
4. Odgovor na izjavljenu reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka, je naknada štete s osnove izmakle koristi, a koju korist bi tužitelj ostvario uštedom od naknade za terenski dodatak.
7. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija podnesena.
8. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev iz razloga što naknada za terenski dodatak ne predstavlja plaću, već naknadu za povećane troškove rada na terenu, a zbog čega se, prema stajalištu nižestupanjskih sudova, ne radi o izmakloj koristi.
9. Tužitelj u reviziji ističe da je stajalište nižestupanjskih sudova u suprotnosti sa izraženim stajalištem revizijskog suda u odlukama Revr-1156/13-2 i Rev-1012/08-2 prema kojima se pravo na terenski dodatak i dnevnicu, kao izgubljenu zaradu, može smatrati onaj iznos terenskog dodatka odnosno dnevnice koji bi se, s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, mogao uštedjeti.
10. Stajalište nižestupanjskih sudova je pogrešno i u suprotnosti sa ustaljenom praksom revizijskog suda.
11. Naime, u slučaju kada je oštećenik od naknade za terenski dodatak mogao ostvariti uštedu, to za njega, u slučaju nemogućnosti ostvarivanja naknade za terenski dodatak radi zadobivenih ozljeda u prometnoj nesreći, predstavlja štetu odnosno izmaklu korist.
12. Stoga odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:
Naknada za terenski dodatak odnosno dnevnice predstavlja izgubljenu zaradu u onom iznosu u kojem se, s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, može ostvariti ušteda.
13. Budući da nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem dijelu je tužitelj mogao ostvariti uštedu od naknade za terenski dodatak, a da je u spornom razdoblju radio na trenu, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, a zbog čega je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
14. Ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka u dijelu u kojem tužitelju nije priznat trošak parničnog postupka, jer je neizvjestan uspjeh stranaka u sporu.
15. O troškovima postupka u povodu revizije, odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
16. U ponovnom postupku sud prvog stupnja utvrdit će je li tužitelj, s obzirom na visinu naknade za terenski dodatak, mogao ostvariti uštede, a s obzirom na troškove koje bi tužitelj imao da je radio na terenu u razdoblju trajanja bolovanja uslijed ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nesreći.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
