REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2352/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PGF CONSULTING d.o.o. iz Zagreba, I. Vidovčica 26, OIB 44129678563, kojeg zastupa punomoćnik Miran Maćešić, odvjetnik u Rijeci, Đure Šporera 2, protiv tuženika BRETON S.P.A. iz Republike Italije, Castello Di Godego, Via Giuseppe Garibaldi 27, OIB 21772366962, kojeg zastupa punomoćnik Dalibor Valinčić, odvjetnik u Zagrebu, Ivana Lučića 2a, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3134/2023-2 od 9. siječnja 2024. kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 2107/2020 od 27. lipnja 2023., u sjednici održanoj 17. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja se odbija.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na naznačene povrede ljudskih prava se odbacuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3134/2023-2 od 9. siječnja 2024. kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2107/2020 od 27. lipnja 2023.

2. U odgovoru na prijedlog tuženik osporava navode tužitelja te predlaže prijedlog odbaciti kao nedopušten odnosno podredno odbiti kao neosnovan. Potražuje trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja nije osnovan i nije dopušten.

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pravna pitanja za koja smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, te da se pozvao na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle dobiti na temelju neformalnog ugovora o zajedničkom pothvatu odnosno pravnog posla u usmenom obliku, a koji nije realiziran uslijed postupanja tuženika, tj. tužitelj navodi da u ovom postupku potražuje prihod koji bi ostvarivao s osnove dobiti društva TeraStone Croatia d.o.o. čiji je član s udjelom od 51% u temeljnom kapitalu društva.

5.1. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja nakon što su utvrdili da su stranke 20. svibnja 2014. usmeno ugovorile bitne sastojke ugovora o zajedničkom pothvatu i to izgradnje tvornice kompozitnog kamena, na način da su ovdje parnične stranke preuzele obvezu da (nakon osnivanja tužitelja) osnuju društvo Terastone Croatia d.o.o. koje će biti nositelj izgradnje tvornice u kojem će društvu one biti članovi (corporate joint venture), što su i učinile. Zajednička namjera parničnih stranaka bila je da stranke uplate u temeljni kapital društva Terastone Croatia d.o.o. iznos od 3,5 miliona eura koji će služiti za izgradnju tvornice, no prije toga Terastone Croatia d.o.o. trebao je ishoditi kredit kod neke od hrvatskih banaka za kupnju tuženikovih strojeva u vrijednosti od 9 miliona eura i to po točno određenim uvjetima od strane tuženika (plaćanje iznosa vrijednosti strojeva bez rizika, 100% putem neopozivog akreditiva koje je izdala prvorazredna banka i potvrdila talijanska banka za ukupan iznos isporuke). Obzirom da niti jedna banka nije odobrila kredit pod ovakvim uvjetom, već su banke dale ponude sa svojim uvjetima, a koji su bili neprihvatljivi po tuženika, tuženik je odustao od navedenog pothvata.

5.2. Obzirom na navedeno sudovi su pravilno odbili tužbeni zahtjev navodeći da ovakvo postupanje tuženika ne predstavlja protupravnu štetnu radnju, kao jednu od zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu, a kako to pogrešno smatra tužitelj.

6. Tužitelj postavlja u prijedlogu sljedeća pravna pitanja:

„1. a) Da li je ugovorna strana ugovora o zajedničkom pothvatu temeljem čl. 640. st. 3. ZOO dužna prihvatiti uobičajeni poslovni rizik radi ostvarenja zajedničkog cilja?

b) Da li ortak postupa protupravno ugovoru o zajedničkom pothvatu ako ulaže u zajednički pothvat, ali ne doprinosi zajedničkom cilju?

c) Da li je ortak- ulagač iz ugovora o zajedničkom pothvatu čiji je zajednički cilj izgradnja tvornice za proizvodnju kompozitnog kamena radi ostvarivanja dobiti i povrata investicije, koji je ujedno i proizvođač i dobavljač strojeva koji će se koristiti u toj tvornici, a koji odbija prihvatiti financiranje projekta prema standardu za takvu greenfield investiciju povrijedio obvezu doprinošenja u ostvarenju zajedničkog cilja iz čl. 640. st. 3. ZOO?

d) Da li je ortak u zajedničkom pothvatu koji je ujedno dobavljač opreme koja je ključna za ostvarenje zajedničkog cilja i stjecanja dobiti, a koji odbija prihvatiti financiranje projekta prema uobičajenom standardu za tu vrstu investicije povrijedio obvezu doprinošenja u ostvarenju zajedničkog cilja iz čl. 640. st.3 ZOO?

2.Da li obveza postupanja po standardu dobrog gospodarstvenika iz čl. 10. ZOO postoji i obvezuje prije sklapanja ugovora?

3. Primjenjuje li drugostupanjski sud pogrešno materijalno pravo kada u konkurenciji ugovora o zajedničkom pothvatu i ugovora o kupoprodaji koji se sklapa radi ispunjenja ugovora o zajedničkom pothvatu prednost u primjeni pažnje dobrog gospodarstvenika daje provedbenom ugovoru o kupoprodaji?

4. Može li se pasivno držanje jedne ugovorne strane odnosno izostanak zahtjeva za izmjenu ponude podvesti pod pojam šutnje iz čl. 265. st. 1. ZOO?

Može li se izostanak zahtjeva za izmjenom ponude smatrati prihvatom te ponude?

5. Mora li drugostupanjska presuda dati razloge o svim žalbenim navodima? Mora li drugostupanjska presuda navesti zašto pojedini žalbeni navod nije od odlučnog značaja sukladno čl. 375. ZPP?

6. Da li je utvrđivanje je li postignuta suglasnost volja za sklapanjem ugovora pravno ili činjenično pitanje?

7. Da li drugostupanjska presuda kojom se odbija žalba i potvrđuje prvostupanjska presuda na temelju čl. 368. st. 1. ZPP mora potvrditi činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi kao točno i potpuno utvrđeno, te da prvostupanjskom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. ZPP i nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo?

Može li drugostupanjski sud utvrđivati ili mijenjati činjenično stanje ako ne primjenjuje čl. 373.a. ZPP?

8. Mora li drugostupanjski sud iznijeti razloge za odbijanje dokaznog prijedloga kojeg nije proveo niti prvostupanjski sud kada su razlozi za odbijanje tog dokaza koje je iznio prvostupanjski sud otpali? Čini li takvim propuštanjem drugostupanjska presuda i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ali i bitnu povredu iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 292. st.4. ZPP?

9. Čini li drugostupanjski sud povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. st.3. ZPP ili čl. 354. st.2. t.6. ZPP kada činjenicu utvrđuje samoinicijativno ?

10. Čini li sud povredu procesnih pravila o dokazivanju kada utvrđuje da ne postoji pozitivna činjenica koju je iznijela jedna strana tako što utvrdi nepostojanje drugih činjenica koje niti jedna strana nije u postupku iznosila za utvrđenje negativne činjenice koju je iznijela druga strana?

11. Može li se smatrati da je sud odbio dokazni prijedlog ako u obrazloženju presude ne navodi ispravu na koju se stranka poziva za utvrđenje odlučne činjenice te da li je takvo postupanje bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 292. ZPP podredno čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge?

12. Provodi li sud savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza ako utvrđuje činjenicu bez iznošenja ikakvog dokaza ili na temelju jednog dokaza kada u procesnoj građi postoji više oprečnih dokaza o nepostojanju te činjenice a da ne obrazloži zašto je pojedinom dokazu poklonio vjeru radi utvrđenja odnosne činjenice u konkurenciji s drugim dokazima o toj činjenici?

13. Dovodi li propust suda iznijeti jasne, uvjerljive i logične razloge o odlučnim činjenicama u konkretnoj pravnoj stvari do povrede bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer je obrazloženje presude nejasno, nepotpuno i kontradiktorno?“.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud ocijenio je da su postavljena pitanja preopćenita, te ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja. Iz tog razloga niti razlozi važnosti na koje se tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.

7.1. Također valja reći da ovako postavljena pravna pitanja ne predstavljaju pitanja u smislu odredbe čl. 385. a.

Naime, ovako postavljenim pitanjima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje odnosno u bitnome ukazuje na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka počinjenu pred nižestupanjskim sudovima, a što samo po sebi nije dopušten razlog za dopuštenje revizije (u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a), pa se u okviru tih pitanja prijedlog ne može razmatrati. Naime, takva pitanja nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, on ovisi o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja.

8. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

9. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

9.1. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda- pravo na pravično suđenje. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelji u biti izražavaju nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda.

9.2. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.

10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u izreci.

11. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug