Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-677/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja NV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Andreji Štefan odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, OIB 23057039320, zast. po pun. iz OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 28. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja osobno uz pun. Andreju Štefan odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Lee Lozar odvj. vježbenice u OU Metelko iz Zagreba, a dana 17. prosinca 2024. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103002277, sklopljenog dana 25.05.2006.g. između Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB:23057039320 i NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solemniziranog po javnom bilježniku Ivanu Marodiju iz Čakovca, dana 01.06.2006.g. pod brojem UO- 693/06 i to:

- dio odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem stoji da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke odnosno tuženika,

- dio odredbe čl. 2. istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- dio odredbe čl. 7. istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima kao i povrat obveza, ugovora valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- dio odredbe čl. 7. istog Ugovora o kreditu u kojem stoji da je Korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama, nastalog uslijed promjene tečaja te u kojem stoji da potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320 da tužitelju NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.345,56 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

IV. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja podnijet sudu dana 31. srpnja 2024. kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320 da tužitelju NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.357,47 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj NV (u daljnjem tekstu tužitelj) je podnio tužbu protiv tuženika 17. svibnja 2019., u kojoj navodi da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 2109-01-05-03/1-19-12 u Čakovcu 25. svibnja 2006. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 43.160,00 CHF (švicarskih franaka), prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj kao gotovinski kredit uz hipoteku, uz početnu kamatnu stopu od 8,25% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Tužitelj se poziva i na ništetnost ugovorene otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, a početni mjesečni anuitet iznosio je 384,19 CHF plativo u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospjelosti odnosno plaćanja. Također tvrdi da je i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika ništetna i nepoštena. Poziva se na presudu VTS Pž-6632/2017, presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 VTS RH, Odluku Vrhovnog suda Revt-249/14 kojom su obijene sve uložene revizije, na odluku Ustavnog suda, na direktivu 93/13 EEZ, a kojom je obuhvaćena materija ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banaka a među strankama obuhvaćenim u naprijed navedenim domicilnim odlukama obuhvaćen je i tuženik, tzv. kolektivni potrošački spor. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo a jednako tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Potrošač, ovdje tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba. Eventualno je mogao samo odustati od sklapanja takvog ugovora. Takav način postupanja banke protivan je čl. 84 ZZP/07 odnosno 96 i 99 ZZP/07 kao i prakse suda Europske unije iz kojih proizlazi da bi te odredbe trebale biti sastavljene jasno i razumljivo i do trenutka sklapanja ugovora trebali su biti izloženi svi rizici učinci i konkretna djelovanja takvih ugovornih odredbi kao i drugih faktora koji utječu na kreditu zaduženost uz predočenje razumljivih kriterija i posljedice koje iz takvih odredbi mogu proisteći za tužitelja odnosno prosječnog potrošača. Poziva se na čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 EEZ, Odluku suda Europske unije C-26/13. Smatra da je objavljivanje niskih kamatnih stopa za kredite u švicarskim francima, a da se istovremeno propušta davanje informacije o rizičnosti kredita u CHF suprotno načelu savjesnosti i poštenja a navodile su potrošače na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Banka je poslovni subjekt koji je znao i morao znati za rizike franka kao "valute utočišta". Smatra da je na taj način tuženik od tužitelja do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih ugovornih odredbi o vezanosti otplate kredita uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu naplatio iznos od 26.838,78 kn. Također navodi da je provedena konverzija kredita temeljem Aneksa broj 1. od 7.1.2016. u kojoj je određena preplata u iznosu od 29.320,00 kuna, te nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. u iznosu od 29.283,76 CHF i temeljem tog aneksa zbog ništetnih ugovornih odredbi i primjene ništetne kamatne stope i ništetne valute pogrešno obračunao i visinu nedospjele glavnice. Tužitelj traži povrat onog što je tuženik kao nesavjesni stjecatelj stekao od tužitelja a po naprijed rečenim ništetnim i nepoštenim odredbama sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Poziva se na činjenicu da je s tužiteljem sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tvrdi da je sukladno naprijed rečenom zakonu (ZIDZPK) provedena konverzija koju je tužitelj prihvatio te smatra da je na taj način tužitelj namiren i da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Podredno pak je tuženik u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije prema kalkulatoru temeljem kojeg je izračunata konverzija a dostupan je svim potrošačima. Smatra da je tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je provedena konverzija. Što se tiče valutne klauzule ista je bila dopuštena i predviđena Zakona o obveznim odnosima čl. 22 i 26 ZOO-a a i Ustavni sud je dopustio ugovaranje valutne klauzule prema važećim propisima. Jednako tako bila je dopuštena i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama kreditora (banke). Prigovara zastari potraživanja, statusu potrošača tužitelja i mjesnoj nadležnosti ovog suda. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije. Ujedno ističe prigovor radi prijeboja na način da se njegovo potraživanje prema tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1409,55 kuna zajedno sa kamatama na pojedine iznose od dospjelosti do isplate prebije sa tražbinom tužitelja konstitutivnom odlukom.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio tužbi.

5. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 28. studenog 2024., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

6. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u rješenje o odobravanju pravne pomoći list 5-7, ugovor sa ovjerom list 8-16, aneks ugovoru sa ovjerom list 20-25, potvrda JB list 26-39, prethodni vještački nalaz NVB list 40-69, račun list 70, priloge uz odgovor na tužbu list 85-180, sudsku praksu tužitelja list 188-205, sudsku praksu uz podnesak tuženika list 224-364, dokumentaciju uz podnesak tuženika od 15.3.2024. list 425-485 vezano uz prigovor radi prijeboja, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 24.7.2024. list 493-528, te očitovanje vještakinje list 605-608.

7. Sud je u toku postupka saslušao tužitelja, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala.

8. Sud je saslušao svjedokinju ŠV, dok nije saslušao svj. GV, od koje je odustao tužitelj i VV i LV od čijeg saslušanja je odustao tuženik.

9. Sud nije saslušao neposredno na ročištu stalnu sudsku vještakinju jer su stranke suglasno iskazale da nema potrebe za neposrednim saslušanjem vještakinje.

10. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je specificiran podneskom od 21.10.2024., u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. Nije sporno da su tužitelj NV kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka kao banka sklopili u Čakovcu Ugovor o kreditu broj 2109-01-05-03/1-19-12 od 25.5.2006. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.160,00 CHF (švicarskih franaka) i to gotovinski kredit uz hipoteku s rokom vraćanja od 216 mjeseci uz početnu kamatnu stopu od 8,25%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja računa banke. Utvrđen je i početni mjesečni anuitet u visini od 384,19 CHF. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodi iz Čakovca.

14. Nije sporno da je u čl. 8. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 8,25% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

15. Nije sporno da su dana 7.1.2016. u Čakovcu tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (banka) sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija ugovora u CHF-u u ugovor sa valutom euro sa danom 30.9.2015.

16. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o potraživanju vezanom uz pitanja tzv. kolektivne tužbe.

17. Sporan je status potrošača tužitelja.

18. Sporna je mjesna nadležnost ovog suda.

19. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa preplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

20. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 8, čl. 2. čl. 7. i dio odredbe čl. 7 u kojoj se navodi da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospjelosti nastalog uslijed promjene tečaja, traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

21. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

22. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

23. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).

24. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

25. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

26. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

28. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

29. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

30. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

31. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

32. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

33. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

35. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

36. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak).

37. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Valja istaći da je tužitelj postavio zahtjev samo za preplatu anuiteta po snovi otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz CHF.

38. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu

39. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

40. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

41. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

42. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 17. svibnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu.

43. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

44. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 17. svibnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

45. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje. Tužitelj je podneskom od 21.10.2024. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev te uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi potražuje iznose kako su navedeni u izreci s time da ih specificira u valuti euro kao važećoj valuti, a sukladno nalazu i mišljenu vještakinje od 24.7.2024., s time da potražuje iznos od 4.345,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. pa do isplate.

46. Tuženik je također podneskom od 31.7.2024. podnio prijedlog radi utvrđenja postojanjem tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 179,35 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti do isplate s osnova potplaćenih anuiteta i povlaštenih anuiteta vezano uz valutnu klauzulu.

47. Tužitelj NV iskazao je da je sa tuženikom 25.5.2006. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je odobren iznos od 43.160,00 CFH po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj a isplatu je dobio na blagajni tuženika, uplatom na tekući račun a on je podizao novac sa računa i plaćao rate, a povremeno je novac davao supruzi te je ona išla plaćati ratu za njegov kredit. Sredstva je utrošio na kupnju motornog vozila Mercedes benz, a vozilo je moralo biti komforno i povišeno obzirom na ozljedu 6 kralježaka i moralo je služiti njemu i obitelji, a jednako tako i sredstva koja je uložio u kuću su korištena upravo za izgradnju kuće za obitelj i obitelj ju je koristila. Vozilom nije obavljao nikakvu djelatnost a niti u kući, a kasnije je imao registriran obrt na toj adresi. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu u banci mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit i najsigurnija valuta. Ništa mu nije rečeno o eventualnim rizicima valutne klauzule sa CHF, primjerice valuta utočišta, rizična i da HNB ne štiti tečaj CFH prema kuni kao što je to slučaj sa eurom. Uz kredit je dobio otplatni plan u kojem su mu mjesečni obroci bili jednako iskazani u valuti CHF s time da je početno rata iznosila 384,19 CHF. O rizicima valute mu ništa nije rečeno na ovjeri kod javnog bilježnika. Isto se desilo i kod konverzije na koju je pristao prema izračunu banke, imao je preplatu, to mu se činilo bolje a ni tada nisu posebno razgovarali o odredbama aneksa već je pripremljen tekst i izračun dobio na potpis. Kredit je on otplaćivao. I konverzija i ugovor su mu ponuđeni u tekstu tipičnog potrošačkog ugovora. Kredit je u cijelosti po uvjetima banke otplatio. Sjeća se da mu je početni mjesečni obrok bio oko 1500 a pri kraju oko 2600 kuna. Kad su išli pitati je mjesečni obrok skočio za skoro 500 kuna, a na upit su im u banci rekli da je to normalno i da su takav ugovor i potpisali. Kredit je ja otplaćivao i sudužnici nisu postavljali nikakve zahtjeve niti prema njemu niti prema banci jer za to nije bilo razloga. Nisu pregovarali ni o kojoj odredbi ugovora pa tako ni o nadležnosti. Tužitelj je iz mjesta [adresa] i zbog bolesti i zbog financija najbliži i najpristupačniji mu je Općinski sud u Čakovcu, a u konačnici ugovor su sklopili u poslovnici u Čakovcu kao i aneks ugovoru i ovjera je izvršena u Čakovcu. Ugovor je pročitao, nije se upuštao u detalje obzirom je od strane banke kojoj je vjerovao rečeno da je najpovoljniji. Sada vidi da ga nije razumio. Nikakve kriterije ni metodu prema kojima će se kamata mijenjati, nije dobio. Na kućnu adresu je dobio obavijest o povećanju mjesečnog obroka. Prilikom sklapanja ugovora od strane banke nije mu ništa rečeno temeljem čega banka donosi odluku o promjenjivoj kamatnoj stopi. Što se tiče uplata koje je izvršila GV iskazao je da je on njoj taj iznos vratio u cijelosti, išao je s njom u banku i tamo mu je dodatno izračunata naknada koju je platio. Riječ je o rođakinji njegove supruge.

48. Svjedokinja ŠV, iskazala je da je kao sudužnik potpisala svom suprugu ugovor o kreditu od 25.5.2006. sklopljen u Čakovcu a riječ je bilo o kreditu u visini 43.160,00 švic. franaka, sa početnom kamatom od 8,25% promjenjiva po odluci banke i utanačenoj na vrijeme vraćanja od 216 mjeseci, sa početnim anuitetom od 384,19 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke. Riječ je o ugovoru koji je identičan preslici na listu 8-15 spisa. Također je nakon toga 7.1.2016. sklopljen aneks broj 1 kojim je provedena konverzija a koji je identičan preslici na listovima 20- 25 spisa. Zajedno sa suprugom je išla u banku kada su potpisivali ugovor i ni o kojoj odredbi iz ugovora osobito ne o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu u banci ni sa kime raspravljali već ih je ugovor pripremljen kao tipski ugovor čekao. U banci im ništa nije rečeno o rizicima valutne klauzule vezanosti kredita uz valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi već im je rečeno da je to sigurna valuta i najpovoljniji kredit. Njen suprug je otplaćivao kredit stoga se i pojavljuje kao tužitelj. Kredit su uzeli za kupnju motornog vozila, vozilo je služilo za osobne potrebe obitelji a dio za uređenje obiteljske kuće, a kredit um je isplaćen u gotovini na blagajni tuženika. Kad su obroci počeli rasti išli su u banku pitati za razloge, te su im rekli da je porastao tečaj, i da je tako ugovoreno i da kredit moraju uredno otplaćivati. Kredit je u cijelosti otplaćen po uvjetima banke 1.7.2024. Potpisali su aneks o konverziji i to iz razloga što im je donio malu preplatu, nešto manji obrok, ni suprug ni ona nisu sudjelovali kod kreiranja aneksa niti kod izračuna preplate u konverziji, misli da je bilo riječ od oko 29.000 hrk i taj tekst je pripremila banka u cijelosti. Obroke je i ona znala odnijeti u banku fizički jer to suprug nije mogao, ali je plaćala za njega i za njegov kredit.

49. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa, a jednako tako njegove navode potvrdila je u svom iskazu svjedokinja ŠV.

50. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

51. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

52. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.

53. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

54. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

55. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

56. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

57. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

58. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

59. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

60. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

61. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

62. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

63. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

64. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

65. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

66. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

67. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

68. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

69. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

70. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

71. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

72. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

73. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

74. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

75. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

76. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

77. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom Aneksu o prihvatu konverzije.

78. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa (Dodatka), a koji je među strankama nesporno sklopljen, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

79. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

80. Kamatna stopa određena Aneksom (konverzija) određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

81. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 7. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

82. Sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

83. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

84. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

85. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

86. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

87. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

88. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

89. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

90. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

91. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

92. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 93. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

94. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

95. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

96. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istom je priznao svojstvo potrošača.

97. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj po kreditu imao preplatu u iznosu od 29.320,00 HRK..

98. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

99. Iz iskaza tužitelja (potrošača) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

100. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

101. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

102. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule a za koju je tužitelj konačno postavio zahtjev ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

103. Sud je u toku postupka odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje rješenjem od 17.5.2024. radi utvrđenja preplate uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 8,25% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 30.9.2015. odnosno do izračuna konverzije time da se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije namire više uplaćeni iznosi kao i kamate obračunate na iste, te je naloženo vještaku da prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir i tzv. "negativne tečajne razlike" - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz toč. IX. a) prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu od dana 05.07.2019. godine.

104. Tužitelj potražuje preplatu u iznosu od 4.345,56 eura sa kamatom koja teče od 1.10.2015. u koju su uključene i negativne tečajne razlike.

105. Uvidom u vještački nalaz također je utvrđeno da je u konverziji utvrđena preplata i to na dan 30.9.2015. u iznosu od 3.891,43 eura, a koji iznos je iskorišten za zatvaranje 50% anuiteta u eurima do 30.9.2015. Iz nalaza proizlazi da je utvrđena preplata uz primjenu početne kamatne stope u iznosu od 1.105,01 CHF, a također i preplata po osnovu valute CHF do 30.9.2015. u iznosu od 5.160,98 eura. Izračunate su kamate na preplatu do 30.9.2015. u iznosu od 1.971,07 eura. Uz prijeboj preplate priznate u konverziji u visini od 3.891,43 eura utvrđena je preplata u ukupnom iznosu od 4.345,63 eura. S time da je nastavno vještakinja iskazala i pojedine dospjelosti mjesečnih iznosa preplate. Tužitelj je svoj zahtjev specificirao sukladno provedenom vještačkom nalazu vještakinje Slađane Srnec.

106. Vještakinja je u izradi nalaza koristila dokumentaciju dostavljenu u spis. 107. Tužitelj nije imao primjedaba na nalaza i mišljenje vještakinje te je sukladno nalazu i specificirao tužbeni zahtjev.

108. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu utvrđenom provedenim vještačenjem no osporavao je metodologiju i pravnu osnovanost zahtjeva.

109. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje jer je dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u svom nalazu vještak je dao sve odgovore na postavljena pitanja.

110. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je već prethodno obrazloženo i odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama. A pri čemu valja kazati da tuženik na matematički izračun nije imao primjedaba, a niti je inzistirao da se vještakinju nakon očitovanja neposredno sasluša.

Također nije ni predlagao drugog vještaka.

111. Sud smatra da tako specificirani tužbeni zahtjev nije preinačen tužbeni zahtjev jer je tužitelj nakon provedenog vještačenja i nakon što je u odnosu na prvobitno postavljen tužbeni zahtjev dostavljena sva dokumentacija, specificirala tužbeni zahtjev. Stoga je prigovor tuženika i protivljenje preinaci neosnovan jer preinake nije niti bilo, obzirom je riječ o tužbi podnijetoj sukladno odredbi čl. 186b ZPP- a.

112. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznos preplate u visini od 4.345,63 eura zajedno sa kamatom tekućom od 1.10.2015. jer je do tog datuma vještakinja izvršila prijeboj dospjelih anuiteta do proveden konverzije odnosno dospjele kamate.

113. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana 1.10.2015. pa do isplate obzirom je zateznu kamatu vještakinja prebila sa obvezama tuženika do 30.9.2015. kao dan na koji je provedena konverzija, nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

114. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose preplate od dana 1.10.2015., a ne od presuđenja.

115. Tuženik je već u odgovoru na tužbu specificirao prijedlog radi prijeboja međusobnih tražbina stranaka, a podneskom od 31.7.2024. zahtjev za prijeboj je specificirao te potražuje ukupni iznos od 179,35 eura s osnova njegove tražbine po potplaćenim i povlaštenim anuitetima zajedno sa kamatom na pojedene mjesečne iznose potplaćenih anuiteta. Ovaj sud je mišljenja da tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih rata tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik kao trgovac zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Tužitelj se predloženom prijeboju protivio iz razloga su u nalazu već oscilacije u tečaju i kamatnoj stopi uzete u obzir.

116. Stoga je valjalo slijedom naprijed rečenog zahtjev tuženika za utvrđenje i prijeboj njegovog potraživanja specificiranog podneskom od 31.7.2024. odbiti kao neosnovan.

117. Sud smatra da odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika, uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj, koji ima prebivalište na području [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajuće na tužitelja u smislu prava na pristup sudu. Dakle, radi se o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, a slijedom čega stranke nisu ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu.

118. Odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je isti zaključen u poslovnici tuženika u Čakovcu, dok to što predmetna poslovnica tuženika nije podružnica upisana u sudski registar u smislu odredbe članka 8. st. 1. u svezi sa odredbama članka 7. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), nije odlučno za ocjenu mjesne nadležnosti suda u smislu prednje citirane odredbe članka 59. ZPP-a, a iz razloga što se pojam podružnice ne može poistovjetiti s pojmom poslovne jedinice. U konkretnom slučaju iz same činjenice da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u Čakovcu nedvojbeno proizlazi da je u vrijeme odobrenja kredita iz navedenog Ugovora o kreditu tuženik svoju poslovnu djelatnost kreditiranja građana obavljao i izvan svog registriranog sjedišta, i to konkretno u svojoj poslovnici u Čakovcu, a povodom djelatnosti koje je poslovne jedinice tuženika i nastao ovaj spor između parničnih stranaka.

119. Obzirom na ništetnu odredbu iz članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu, te činjenicu da je pored Općinskog suda u Rijeci kao opće mjesno nadležnog prema sjedištu tuženika, za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan i Općinski sud u Čakovcu. Stoga je sud smatrao da je nadležan u ovoj pravnoj stvari i da je ovlašten donijeti odluku kao mjesno nadležan sud. Te je stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbio kao neosnovan. U prilog ovakvoj odluci suda govori i pravno stajalište iz rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-886/2022-3 od 29. studenog 2022.

120. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

121. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7/1), podnesak od 16.9.2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 18.9.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 19.2.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), podnesak od 5.6.2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/4), podnesak od 14.8.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), podnesak od 21.10.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 28.11.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3), sve uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 387,50 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 41,01 eura, troškovi fotokopiranja u iznosu od 9,69 eura, trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 159,27 eura, te predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 210,00 eura, što sveukupno iznosi 2.357,47 eura.

122. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.357,47 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. V. izreke.

123. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci

U Čakovcu, 17. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.