REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2447/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DAVID TRADE d.o.o., OIB: 04810005494, Doboj, Dobojskih brigada 34, Bosna i Hercegovina, kojeg zastupa punomoćnik Petar Krnić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE, OIB: 38922958547, Martićeva ulica 71, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1984/2020 od 26. travnja 2024., 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1984/2020 od 26. travnja 2024.

Obrazloženje

1. U točki I. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete iznosa od 35.755,56 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 EUR, dok je u točki III. izreke odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer tužitelj nije dokazao kao osnovanu visinu svoga tužbenog zahtjeva kojim traži naknadu štete izmakle dobiti koja je nastala jer nije mogao koristiti svoje teretno vozilo na kojemu je prouzročena totalna šteta, a za čiju naknadu odgovara tuženik. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog vještačenja utvrdio da je stvarna izmakla dobit tužitelja jednaka ili manja paušalnom iznosu od 3.000,00 EUR koji je tuženik na ime naknade izmakle dobiti već isplatio tužitelju. Odluku o troškovima postupka sud temelji na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), a u vezi s čl. 155. ZPP-a.

3. Protiv presude pravodobnu žalbu je podnio tužitelj kojom pobija presudu radi bitne povrede odredaba parničnoga postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnoga stanja i pogrešne primjene odredbi materijalnoga prava. Tužitelj posebno ističe u svojoj žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio razdoblje u kojem tužitelj ima pravo na isplatu izmakle dobiti jer je sud uzeo da to razdoblje traje do 25. travnja 2017. umjesto 25. srpnja 2017. Tuženik ukazuje da je cjelokupni iznos totalne štete tek plaćen 25. srpnja 2017. i da je tek tada uspostavljeno prijašnje stanje. Tužitelj navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio visinu izmakle dobiti tužitelja. Ističe da je prije nezgode s prijepornim vozilom imao mjesečni prihod od 9.911,00 EUR te ističe da prema navodima vještaka da iznos od 35.755,56 EUR predstavlja štetu koju tužitelj trpi zbog neobavljanja djelatnosti. Predlaže drugostupanjskome suda da prihvati žalbu tužitelja kao osnovanu i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet natrag prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja u kojoj osporava sve žalbene navode tužitelja.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitavši presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je ona pravilna i zakonita.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev za naknadu štete s osnove izmakle koristi, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala jer se nije mogao baviti prijevozničkom djelatnošću s obzirom da je na njegovom teretnom vozilu u prometnoj nesreći nastala totalna šteta koju je skrivio vozač s osiguranjem iz inozemstva, a za koju štetu onda odgovara tuženik.

8. Tijekom postupka nije bila sporna aktivna i pasivna legitimacija, nije bio sporan ni štetni događaj ni da je šteta nastala. Sporna je visina štete u obliku izmakle koristi koju je tužitelj trpio. Tuženik je tužitelju 25. travnja 2017. isplatio veći dio stvarne imovinske štete i potom je 25. srpnja 2017. isplaćen ostatak manjeg dijela stvarne imovinske štete, ostali troškovi i paušalan iznos od 3.000,00 EUR na ime izmakle dobiti koju je tužitelj eventualno trpio.

9. Tužitelj nakon što je povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 4.785,08 EUR je ostao pri ostatku tužbenog zahtjeva kojim potražuje naknadu izmakle koristi u iznosu od 35.755,56 EUR koju je pretrpio time što je u razdoblju od 20. siječnja 2017. kada se je dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno tužiteljevo vozilo (kamion) na kojem je nastala totalna šteta, do 25. srpnja 2017. kada je tužitelj primio zadnju uplatu po osnovi imovinske štete, bio onemogućen u ostvarivanju prihoda.

10. Sa stajališta odgovornosti za naknadu štete zbog izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke i to da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovit tijek stvari), kao i dopuštena pravna osnova po kojoj bi korist bila ostvarena. Sve navedena pretpostavke trebaju biti kumulativno utvrđene da dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi. Uvidom u spis predmeta neosporno je da je tužitelj mogao očekivati dobit od svoga teretnoga vozila jer je tužitelj prijevoznik i bavi se redovno poslovima prijevoza. Ipak na tužitelju je također i teret dokaza visine izmakle koristi koja mu je nastala.

11. U odnosu na pitanje visine izmake koristi koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju tijekom postupka je provedeno vještačenje po sudskom vještaku prometne struke. Tužitelj temelji svoj zahtjev za isplatu izmakle koristi na činjenici da je vještak u dopuni svoga nalaza i vještačenja na stranici 206. spisa naveo da ako sud smatra da je pravično tužitelju nadoknaditi izmaklu dobit i troškove poslovanja koji nastaju i kada je vozilo oštećeno i van pogona da tada ukupna šteta zbog neobavljanja djelatnosti koju trpi tužitelj iznosi 35.755,56 EUR. Nasuprot navedenom, u svome nalazu na stranici 225. spisa i svome iskazu vještak je naveo da izmakla dobit koju tužitelj trpi do 25. srpnja 2017. nakon plaćanja poreza iznosi 3.022,96 EUR te prvostupanjski sud pravilno zaključuje da navedeni obračun vještaka upravo predstavlja izmaklu korist na koju tužitelj sukladno čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ima pravo naknade. Takvo pravno stajalište je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-184/06 od 27. ožujka 2007. u kojoj stoji da pri određivanju visine izmakle koristi je potrebno uzeti u obzir i iznos poreza i drugih troškova koje bi oštećenik imao. Stoga, neosnovan je žalbeni navod tužitelja u kojem ističe da se iznos izmakle koristi izračuna na način da osnova za obračun izmakle koristi bude mjesečni prihod od 9.911,00 EUR koji je tužitelj s uništenim vozilom imao prije nezgode. Nasuprot navedenom, prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir obračun izmakle koristi na temelju dopunskog nalaza i mišljena te iskaza vještaka koji prileži spisu iz kojeg proizlazi da do 25. srpnja 2017. izmakla neto korist koju trpi tužitelj iznosi 3.022,96 EUR te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj već nakon isplate 25. travnja 2017. kada mu je isplaćen iznos od 88% totalne materijalne štete mogao započeti radnje s ciljem uspostavljana stanja kakvo je bilo prije štetnoga događaja. Jedino, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da takvo stanje tužitelj može uspostaviti isti dan kada je zaprimio navedenu isplatu te je pravilno prvostupanjski sud bio dužan tužitelju zaračunati i primjereni rok nakon isplate za radnje povezane s poslovanjem tužitelja kao npr. nabava novog teretnog vozila koje kada bi bile obavljene se tužitelju zaista vraća materijalno-ekonomski u stanje prije nesreće. Navedeni propust nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske odluke jer bi svakako i taj dodatni rok istekao prije 25. srpnja 2017. te je zato nesporno da je tuženik isplatom tužitelju paušalnog iznosa od 3.000,00 EUR na ime izmakle koristi u cijelosti nadoknadio štetu koja je nastala tužitelju s te osnove.

12. Zaključno, s obzirom na sve gore navedeno pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev jer je pravilno na temelju rezultata vještačenja i iskaza vještaka zaključio da je tužitelju već isplatom tuženika od 25. srpnja 2017. u iznosu od 3.000,00 EUR u cijelosti namirena nastala štete s osnove izmakle koristi, sve u skladu s čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima.

13. Također, neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogriješio jer nije poklonio vjeru iskazu zakonskoga zastupnika tužitelja u pogledu utvrđivanja visine izmakle dobiti koju je trpio tužitelj. Iskaz zakonskog zastupnika tužitelja nije odlučujuće dokazno sredstvo za utvrđivanje visine štete s osnova izmakle dobiti koju trpi tužitelj već upravo vještačenje i iskaz vještaka na temelju kojeg je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu predmetne štete.

14. S obzirom na sve gore navedeno, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude te sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljevu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

15. Tužitelj u svojoj žalbi nije izrekom osporavao odluku o troškovima postupka. Odluka je pravilna i zakonita i utemeljena na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak