REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-160/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika Valentina Šiptarića zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11.,144/12., 56/15., 61/15 - ispravak., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 5. ožujka 2024. broj Kmp-3/2023-101. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 20. lipnja 2024. broj Kžmp-7/2024-5, u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika Valentina Šiptarića za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 5. ožujka 2024. broj Kmp-3/2023-101. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 20. lipnja 2024. broj Kžmp-7/2024-5, osuđenik Valentino Šiptarić proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora od jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 25. stavka 4. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19.; dalje: ZSM) uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od uhićenja 26. lipnja 2023. pa nadalje.
1.1. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; - dalje: ZKP), osuđenik je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka te isti padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Osuđenik je pravovremeno po branitelju Željku Palatinušu, odvjetniku u Virovitici, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude jer je „drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi okrivljenika teško povrijedio pravo okr. na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda“. Smatra da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske time „počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku, zbog čega je ostvarena pretpostavka za podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku“. U zahtjevu je predloženo „preinačiti pravomoćnu odluku te okrivljenika osloboditi od optužbe, a podredno se predlaže ukinuti odluku prvostupanjskog i drugostupanjskog te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“
3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik u zahtjevu navodi da je „obrana u žalbi predložila provođenje i novih dokaza za koje je obrana saznala nakon zaključenja glavne rasprave, a koji dokaz također ukazuje da je iskaz žrtve konstrukcija da se našteti optuženiku“. Prema navodima iz zahtjeva radi se o dijelu „snimke poruke koja se reproducira na telefonu, a koju snimku je ošt./žrtva poslala svjedokinji Emi Jakuš na telefon. Priložena snimka sadržajno predstavlja detaljnu uputu svjedokinjama o tome na koji način i što da iskazuju, uključujući i detalje vezane za uplakanost“. Osuđenik tvrdi da se Visoki kazneni sud Republike Hrvatske tek „kratko u obrazloženju osvrnuo na argumente obrane navodeći pod toč. 8. obrazloženja tek kao je ispravno prvostupanjski sud pod točkom 33. odbio i obrazložio odbijanje dokaznih prijedloga kao nevažne i to ispitivanje Nike Filipović kao svjedoka koja nema neposrednih saznanja o događaju, ponovno svjedokinja Antonije Benko i Eme Jakuš koje su iskazivale jasno i određeno na dokaznom ročištu kod suca istrage te svjedokinje Sare Haban, tadašnje djevojke optuženog na okolnosti ponašanja žrtve prema njoj, iz kojih dokaza se ne bi utvrdile neke nove odlučne činjenice jer očevica događaja nema niti se tim dokazima može osporiti vjerodostojnost iskaza žrtve kao i razgledavanjem različitih CD medija, USB stikova, audio snimaka, izlista s društvenih mreža, kojima bi obrana željela prikaza iskaz žrtve kao nevjerodostojan, čime se žalbom neosnovano upire da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. U nastavku je navedeno kako nije u pravu žalitelj kada navodi da bi snimka koju je poslala žrtva svjedokinji Emi Jakuš u kojoj govori što se tada dešavalo pa je ta snimka koju je dobila Ema Jakuš, a predočila ju je Sari Haban, koja je potom dostavila ocu optuženika 15. ožujka 2024., a potom je ista završila kod branitelja optuženika, ukazivala da su svjedokinje morale govoriti po diktatu žrtve kada su davale iskaz na dokaznom ročištu, dana 7. srpnja 2023. jer su bile upozorene na dužnost govorenja istine.“
5.1. Iz zahtjeva zapravo proizlazi da osuđenik sadržajno ističe povredu prava osuđenika na obrazloženu sudsku odluku i povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP, koja bi bila od utjecaja na presudu. Međutim, te povrede su počinjene, tim više što već iz samog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude proizlazi da se drugostupanjski sud očitovao na žalbene navode osuđenika, uključujući i one koji se odnose na predmetnu snimku koju je, prema navodima osuđenika, žrtva poslala svjedokinji Emi Jakuš.
5.2. Pri tome treba reći da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) te konvencijskog prava sadržanog u člancima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 2/10. i 13/17.; - dalje: Konvencija), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja, što znači da pravo na pravično suđenje obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). Pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).
5.3. Prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni, a to u ovom predmetu nije slučaj jer je drugostupanjski sud u točkama 8. i 8.1. obrazloženja pobijane odluke iznio jasne i razumne razloge koje prihvaća i ovaj sud. 5.4. Čak i kada drugostupanjski sud, odgovarajući na žalbene navode, prihvaća argumentaciju navedenu u prvostupanjskoj presudi, to ne znači automatski da je drugostupanjski sud propustio odgovoriti na navode žalbe, već ukazuje na to da se žalbom, u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđivanje odlučnih činjenica dovelo u sumnju. Obveza drugostupanjskog suda bi bila drugačija u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, međutim, o tome ovdje nije riječ.
5.5. Osuđenikovo neslaganje s argumentima i zaključcima sudova odnosi se u biti na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz te osnove se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi.
6. Slijedom iznijetoga, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP, odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos
