REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-134/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika ŠP zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 21. srpnja 2023. broj K-Us-6/2023-318 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2024. broj I Kž-Us-12/2024-14, u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika ŠP za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 21. srpnja 2023. broj K-Us-6/2023-318 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2024. broj I Kž-Us-12/2024-14, osuđenik ŠP proglašen je krivim zbog produljenog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama počinjenog u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. sve uz primjenu članka 52. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora od sedam godina. U tu mu je kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 28. siječnja 2020. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. i člankom 559. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; - dalje: ZKP/22.), utvrđeno je da novčani iznos od 30.000,00 (trideset tisuća) eura predstavlja imovinsku korist koju je osuđenik ŠP ostvario kaznenim djelom te da je 30.000,00 eura imovina Republike Hrvatske. Iz privremeno oduzetih 68.030,00 eura oduzeto je od osuđenika ŠP 30.000,00 eura koji se kao imovinska korist imaju uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske po pravomoćnosti ove presude.

1.2. Na temelju članka 78. stavaka 1. i 2. KZ/11. u vezi s člankom 77. KZ/11. od osuđenika ŠP kao prošireno oduzimanje imovinske koristi oduzet je preostali novčani iznos koji je oduzet uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i to: 38.030 eura, 320 CHF te 8.200,00 kuna pa se navedeni iznosi, koji postaju imovina Republike Hrvatske, imaju uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

1.3. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od osuđenika ŠP oduzeti su mobitel marke [naziv] [broj telefona] i [naziv] s pripadajućom SIM karticom, mobitel marke [naziv], mobitel crne boje na čijoj poleđini je natpis „1+“, mobitel marke [naziv] [IMEI broj] s pripadajućom SIM karticom operatera A1 [IMEI broj], mobitel sivo srebrne boje, na čijoj poleđini je natpis „1+“.

1.4. Na temelju članka 190. stavka 8. KZ/11. od osuđenika ŠP oduzeto je 16,70 grama droge marihuana, 0,16 grama amfetamina te uređaj za vakumiranje na kojem je utvrđena prisutnost amfetamina.

1.5. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1.,6. i 7. ZKP/22. naloženo je osuđeniku ŠP da u roku 15 dana od pravomoćnosti presude podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 663,61 eura / 5.000,00 kuna, troškove vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ i to toksikološko vještačenje koje se odnosi na vještačenje materije simulirano otkupljene dana 11. kolovoza 2019. u iznosu od 199,08 eura / 1.550,00 kuna, toksikološko vještačenje materije oduzete od MP 11. srpnja 2019. u iznosu od 165,90 eura / 1.250,00 kuna, daktiloskopsko vještačenje u iznosu 291,19 eura / 2.194,00 kune, toksikološko vještačenje materije simulirano otkupljene dana 15. svibnja 2019. u iznosu od 5.574,35 eura / 42.000,00 kuna te toksikološko vještačenje materije simulirano otkupljene 1. srpnja 2019. u iznosu od 1.984,20 / 14.950,00 kuna, dok će se o ostalim troškovima donijeti posebno rješenje.

2. Osuđenik ŠP je pravovremeno po braniteljici Niki Pinter, odvjetnici iz Zagreba, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to „iz osnova propisanih u članu 517 st.1 t.2 i 3 i stav 2 ZKP/08.“. U zahtjevu se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pravomoćnu presudu Visokog kaznenog suda Kž – Us- 12/2024 i Županijskog suda u Rijeci broj K-Us- 6/2023 ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.“.

3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; - dalje: ZKP/24.).

4. Zahtjev osuđenika ŠP nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da je „…pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz člana 487 st 1 u vezi člana 468 st 1 t.11 ZKP, a te su povrede utjecale na presudu...“ te da „…drugostupanjski sud nije ispitao niti u razlozima presude cjelovito ocijenio žalbu branitelja i osuđenika u, po ocjeni obrane, onom dijelu žalbe kojim se tvrdi i obrazlaže da se presuda temelji na dokazima koji su pribavljeni povredom Ustava, zakona ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane. Obrana nije dobila odgovor na tvrdnju u žalbi da je obrani povrijeđeno konfrontacijsko pravo, da postupak nije bio pravično proveden jer su dokazi protiv osuđenika pribavljeni na jeziku koji ne razumije, da je sud povrijedio pravo obrane ignorirajući izjavu sada osuđenika da želi prisutnost izabranog branitelja a ne branitelja po službenoj dužnosti u kojeg nema povjerenja.“. Dakle, osuđenik smatra da drugostupanjski sud nije odgovorio na istaknute žalbene navode, čime u biti ističe povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/22. Tu povredu u jednom dijelu zahtjeva osuđenik isprepliće s povredom iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/22., smatrajući da postupak u kojem je osuđen nije bio pravičan. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu.

5.1. Naime, iz obrazloženja drugostupanjske presude vidljivo je da je taj sud dao jasne, dostatne, razumne i za ovaj sud prihvatljive razloge koji nisu proizvoljni, nego se temelje na u tijeku postupka provedenim dokazima i to u odnosu na gotovo sve odlučne prigovore istaknute u osuđenikovoj žalbi te je, u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, razmatrao eventualne povrede zakona. Pritom sadržaj žalbe većim dijelom odgovara sadržaju ovog zahtjeva i drugostupanjski sud je najvećim dijelom u svojoj presudi i odgovarao na okolnosti koje se sada ističu u zahtjevu.

5.2. Tako se je drugostupanjski sud u odlomku 14. jasnim, razumnim i prihvatljivim razlozima očitovao na osuđenikove žalbene navode u odnosu na oduzimanje imovinske koristi, pa i u odnosu na prošireno oduzimanje imovinske koristi. Pritom se je jednim dijelom pozvao i na vrlo opširno i detaljno obrazloženje prvostupanjskog suda pa stoga nije osnovana tvrdnja u osuđenikovom zahtjevu da „…nema obrazloženja u presudi VKS o žalbi u odnosu na prošireno oduzimanje imovinske koristi.“.

5.3. Jednaka je situacija i s prigovorima u odnosu na postupanje prikrivenog istražitelja, odnosno tvrdnje da su njegove radnje bile poticateljske, zakonitost naloga kojim su određene posebne dokazne radnje te upiranje na izostanak naloga suca istrage u smislu članka 339.a ZKP/22. Naime, drugostupanjski sud je u odlomcima 10.3., 10.4., 10.5., 10.6. i 10.7. sasvim dostatnim, razumnim i prihvatljivim argumentima odgovorio na žalbene navode osuđenika upravo u odnosu na u zahtjevu navedeno postupanje prikrivenog istražitelja, zakonitost naloga kojim su određene posebne dokazne radnje te izostanak naloga suca istrage u smislu članka 339.a ZKP/22. Pritom je u odnosu na duljinu trajanja naloga što se ponovno ističe i sada u zahtjevu, jasno odgovoreno u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske 9. veljače 2021. broj I Kž-Us-9/2021-4 kojim je odlučeno o osuđenikovoj žalbi protiv rješenja kojim je odbijeno izdvajanje kao nezakonitih dokaza o kojim je kasnije odlučeno i pobijanom pravomoćnom presudom i na koje su se pozvali, kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski sud. Prema tome, u ovom dijelu također nije ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/22. Pritom treba napomenuti da se je na iste okolnosti vrlo opširno očitovao i prvostupanjski sud, a osuđenikovo nezadovoljstvo takvim obrazloženjem predstavlja nedopušteno pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, u odredbi članka 517. stavka 1. ZKP/22. izričito su navedeni razlozi zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti (točno određene povrede materijalnog i procesnog zakona), a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (što sadržajno jednim dijelom predstavljaju navodi u osuđenikovom zahtjevu) nije među njima.

6. Nije u pravu osuđenik niti kada u zahtjevu tvrdi da mu je u tijeku postupka povrijeđeno pravo na obranu koje da je imalo utjecaja na presudu jer da Županijski sud u Rijeci u ponovljenom postupku nije postupio prema uputi višeg suda iz ukidnog rješenja Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 2023. broj I Kž- Us-58/2022., što je u konačnici dovelo i do nepravičnog postupka protiv osuđenika.

6.1. Naime, Županijski sud u Rijeci je prema uputi Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske odlučio o osuđenikovom prijedlogu za prevođenje optužnice Specijaliziranog tužilaštva u Ljubljani na hrvatski jezik. Pritom je, nakon što je pozvao osuđenika da sam odredi koje dijelove optužnice želi da se prevedu, na što se je osuđenik oglušio, preveo one dijelove optužnice koji su odlučni za postupanje osuđenika ŠP u okviru zločinačkog udruženja kojeg je ustrojio ZP. Uz optužnicu, prevedene su i presude Okružnog suda u Ljubljani odlučne za donošenje presude u odnosu na osuđenikovo postupanje u okviru zločinačkog udruženja te izvješća i druge rezultate posebnih dokaznih radnji uz europski istražni nalog. Stoga ne stoji osuđenikova tvrdnja da nije postupljeno po uputi drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenje. O svemu navedenom se je u povodu osuđenikove žalbe očitovao i drugostupanjski sud u odlomku 9. svoje presude, vrlo jasnim, iscrpnim i razumnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud.

6.2. Jednaka je situacija i u odnosu na osuđenikov prijedlog za ispitivanje svjedoka te povredu načela konfrontacije i jednakosti oružja, na što se također upire u zahtjevu.

6.3. Naime, nakon što je ukinuta ranija presuda, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud je prihvaćanjem osuđenikovog prijedloga ispitao u svojstvu svjedoka prikrivene istražitelje, HP i MP, dok je odbio dokazni prijedlog da se u svojstvu svjedoka ispita ZP koji je u Sloveniji osuđen upravo zbog toga što je ustrojio zločinačko udruženje u okviru kojega je djelovao i osuđenik ŠP. Pritom pogrešno smatra osuđenik da je odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga prvostupanjski sud postupio protivno uputi drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja, čime da je počinjena tzv. relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Naime, drugostupanjski sud je u uputi za postupanje u ponovljenom postupku, između ostaloga, naveo: „Također će provesti sve do sada izvedene dokaze, a nakon toga ponovno odlučiti o dokaznim prijedlozima obrane, posebno vodeći računa o potrebi provjere navoda obrane da optuženik nije sudionik zločinačke organizacije, a sve kako bi se i optuženiku omogućilo ispitivanje svjedoka koje je predložio pod jednakim uvjetima kao i svjedoka optužbe.“. Dakle, iz upute je sasvim jasno da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku ponovno trebao odlučiti o osuđenikovim dokaznim prijedlozima (što je i učinio, prihvativši dio dokaznih prijedloga, dok je dio odbio te je za takvu svoju odluku, protivno navodima u zahtjevu, naveo i razloge), no, nije navedeno koje svjedoke treba ispitati u ponovnom postupku, kako to pogrešno smatra osuđenik. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se upire u zahtjevu jer je prvostupanjski sud postupio prema uputi prvostupanjskog sud. Stoga nije osuđeniku povrijeđeno pravo na obranu na raspravi.

6.4. Odlučujući o osuđenikovoj žalbi, drugostupanjski sud se je također očitovao na okolnost odbijanja većine osuđenikovih dokaznih prijedloga sasvim jasnim, dostatnim i razumnim razlozima, koji nisu proizvoljni i koji su prihvatljivi i za ovaj sud (odlomci 10.1., 10.2. 12.3.). Iz tih je razloga jasno vidljivo da sud nije dužan izvesti sve osuđenikove dokaze. Međutim, za svoju odluku da određene dokaze ne izvede, sud je dužan navesti razloge, a to je prvostupanjski sud i učinio (odlomci 22. – 22.30.). Pritom osuđenik, protivno navodima u zahtjevu, nije osuđen na temelju nekonfrontiranih dokaza, nego se odluka o njegovoj krivnji temelji na dokazima koji su izvedeni u tijeku rasprave, prvenstveno na rezultatima mjera tajnog praćenja, snimljenim telefonskim razgovorima, iskazima i izvješćima prikrivenih istražitelja, fotodokumentaciji i snimkama, oduzetim predmetima te provedenim vještačenjima i drugoj dokumentaciji koja je priložena u spisu predmeta. Prema tome, slovenska optužnica i presude te presude na temelju sporazuma protiv osoba koje su pred hrvatskim sudom također bile optužene zajedno s osuđenikom ŠP ne predstavljaju niti jedini niti odlučujući dokaz na kojem se temelji osuđenikova krivnja. Tu se radi samo o podupirućim dokazima na temelju kojih nije utvrđena osuđenikova krivnja, nego samo činjenica da su drugi supočinitelji osuđeni za isto kazneno djelo. Stoga u tom dijelu nije povrijeđeno osuđenikovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Osim toga, osuđenik je imao mogućnost predlaganja dokaza, koju je mogućnost iskoristio i pri čemu mu je dio predloženih dokaza i izveden dok je dio, osim odbijanja da se u svojstvu svjedoka ispita ZP, odbijen uz valjano i prihvatljivo obrazloženje. Jednako tako mu je bilo omogućeno ispitivati svjedoke koje je predložio državni odvjetnik. Dakle, nema govora da bi mu u tom dijelu postupka bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

6.5. Što se tiče odbijanja prijedloga za ispitivanje u svojstvu svjedoka ZP, obrazloženje prvostupanjskog suda da njegovo ispitivanje nije moguće jer „…je u odnosu na istoga donesena nepravomoćna presuda od strane Okružnog suda u Ljubljani a kojom presudom je oglašen krivim i za dio inkriminacija koje se stavljaju na teret II-opt. Š“ je pogrešno. Pritom s pravom osuđenik u zahtjevu tvrdi da se Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije očitovao na navedenu okolnost koja je istaknuta u žalbi. No, to još uvijek ne znači da pobijanu presudu iz tog razloga treba ukinuti. Da bi došlo i do ukidanja pravomoćne presude, potrebno je da je ovaj propust bio od utjecaja na presudu, a ocjena je ovog suda da nije.

6.6. Naime, ispitivanjem u svojstvu svjedoka ZP ne bi se u postupku izmijenila pravna pozicija osuđenika ŠP u odnosu na dokazanost djela. Njegovu krivnju za počinjenje kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. prvostupanjski je sud obrazložio dovodeći u vezu više u tijeku postupka izvedenih dokaza, prvenstveno, kako je već navedeno, rezultate mjera tajnog praćenja, snimljene telefonske razgovore, iskaze i izvješća prikrivenih istražitelja, fotodokumentaciju i snimke, oduzete predmete te provedena vještačenja, kao i drugu dokumentaciju koja je priložena u spisu predmeta. Analizirajući sve izvedene dokaze i dovodeći ih u međusobnu vezu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio te sasvim jasno, valjano i dostatno obrazložio na temelju kojih je okolnosti utvrdio da je ovaj osuđenik kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama počinio u sastavu zločinačkog udruženja kojeg je ustrojio ZP (odlomci 7.-7.21.17. prvostupanjske presude).

7. Protivno navodima u osuđenikovom zahtjevu, opisanim postupanjem sudova nije došlo niti do povrede osuđenika na pravično suđenje. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede načela pravičnosti (koje sadržajno obuhvaća načela jednakosti oružja i kontradiktornosti), a koje je propisano u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: Konvencija) i članku 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.; dalje: Ustav), može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. Budući da u konkretnoj situaciji, premda je konkretan dokazni prijedlog bio dostatno obrazložen (radi se o osobi koja je bila terećena kao osoba koja je ustrojila zločinačko udruženje u kojem je sudjelovao i osuđenik ŠP), te unatoč činjenici što je njegovo provođenje odbijeno s pogrešnim obrazloženjem, nije se radilo o dokaznom prijedlogu koji je bio važan u kaznenom postupku na način da bi mogao pojačati poziciju osuđenika ŠP u tijeku kaznenog postupka. Zbog toga nije došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468 stavka 2. ZKP/22.

7.1. Naime, pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Vodeći računa o navedenom, kao i o odredbi članka 418. stavka 1. ZKP/22. prema kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, ocjena je ovog suda da ispitivanjem ZP, u odnosu na osuđenika ŠP ne bilo došlo do drugačijeg presuđenja. Naime, kao što je to naveo i drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje su stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/22. pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, premda je doista do neispitivanja ovog svjedoka došlo zbog toga što je prvostupanjski sud ovaj dokazni prijedlog odbio s pogrešnim razlozima, ta okolnost sama za sebe, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

7.2. Budući da je prvostupanjski sud u tijeku postupka proveo i jedan dio od strane osuđenika predloženih dokaza, pravilno pritom odbijajući provođenje ostalih predloženih dokaza (osim ispitivanja kao svjedoka ZP), te je sve te dokaze pravilno vrednovao i na temelju njihove sveobuhvatne ocjene utvrdio krivnju osuđenika ŠP, ocjena je ovog suda da ispitivanjem u svojstvu svjedoka ZP, bez obzira na mogući sadržaj njegovog iskaza, ne bi došlo do povoljnije pozicije osuđenika u ovom postupku, odnosno do drugačijeg presuđenja.

8. Pritom treba napomenuti i da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. Konvencije ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

8.1. Ujedno, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, o tome ovdje nije riječ. Naime, kako je to već navedeno, drugostupanjski sud je u povodu podnesenih žalbi dao razloge za svoju odluku (osim za odbijanje ispitivanja ZP, o čemu se je izjasnio ovaj sud), oni su dostatni i razumni, a iz raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni.

8.2. Dakle, prema ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud je dostatno obrazložio zbog kojih razloga otklanja žalbene prigovore. Neslaganje osuđenika s navedenim razlozima zapravo predstavlja preispitivanje činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude, a takvo preispitivanje, kao što je to već navedeno, po zakonu (članak 515. stavak 1. i članka 517. stavak 1. ZKP/24.) nije predmet odlučivanja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

8.3. Osim toga, prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači da je riječ o samovoljnoj odluci drugostupanjskog suda. To ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u postupku zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ. Pravomoćna presuda se, kao što je to već navedeno, temelji na personalnim dokazima, rezultatima posebnih dokaznih radnji i provedenim vještačenjima, potkrijepljenim navodima iz presuda, kako slovenskog, tako i hrvatskog suda, čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu. Slijedom toga, i zaključci o dokazanosti navoda optužbe pravilno su izvedeni i valjano obrazloženi.

8.4. Naime, kada žalbeni sud odbija žalbu, tada načelno može jednostavno potvrditi razloge za odluku nižeg suda (v. odluku i rješenje Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-6870/2021., od 18. travnja 2023. te predmete ESLJP-a García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96., § 29., presuda od 21. siječnja 1999.; Harisch protiv Njemačke, br. 50053/16., § 35., presuda od 11. travnja 2019.; te Mazahir Jafarov protiv Azerbajdžana, br. 39331/09, § 45., presuda od 2. travnja 2020.). U nekim situacijama razlozi mogu proizlaziti i iz okolnosti predmeta (v. predmete ESLJP-a Harisch protiv Njemačke, navedeno, § 35.; te Sawoniuk protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 63716/00, odluka od 29. svibnja 2001.). Dakle, ako drugostupanjski sud prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda, onda ne mora nužno davati svoju ili drukčiju pravnu argumentaciju od one koju je dao prvostupanjski sud. To što osuđenik nije zadovoljan takvim obrazloženjem drugostupanjskog suda nije odlučno s aspekta povrede prava na pravično suđenje kao i povrede dužnosti iz članka 487. stavka 1. ZKP/22. koja bi bila od utjecaja na presudu.

9. Nije u pravu osuđenik niti kada u zahtjevu tvrdi da mu je u jednom dijelu postupka bio nezakonito postavljen branitelj po službenoj dužnosti, premda je on inzistirao na tome da ga brani izabrani branitelj. Naime, osuđenik smatra da njegovo postupanje u tijeku postupka, protivno razlozima zbog kojih mu je bio postavljen branitelj po službenoj dužnosti, nije bilo odugovlačenje postupka, a potporu za takve svoje tvrdnje nalazi u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 24. travnja 2024. broj U-IIIA-452/2024. Tom je odlukom utvrđeno da je osuđeniku u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku te da on svojim postupanjem nije u bitnome pridonio duljini trajanja postupka.

9.1. Prije svega, tvrdnje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke kojom se je odlučivalo o povredi prava na suđenje u razumnom roku, nisu ni od kakvog utjecaja na odluku da se osuđeniku postavi branitelj po službenoj dužnosti. Naime, iz podataka u spisu predmeta te iz obrazloženja, kako prvostupanjske, tako i drugostupanjske presude, vidljivo je da je osuđenik u tijeku postupka u većem dijelu imao više izabranih branitelja, da je braniteljica po službenoj dužnosti, odvjetnica Ksenija Lućić postavljena 24. studenog. 2021. kada je osuđenik izabranom branitelju, odvjetniku Antonu Denoni otkazao punomoć. Navedena braniteljica je bila nazočna na svim raspravama (osim u razdoblju od 21. lipnja 2023. do 5. srpnja 2023. kada je razriješena, ali je ponovno postavljena), upravo radi neometanog vođenja postupka jer, iako je osuđenik angažirao više drugih branitelja (odvjetnike Ivu Bilandžija, Niku Pinter, Davora Štorgu, Matiju Miloša, Mateu Bojanić Kožul) koji su se izmjenjivali te je istovremeno imao tri izabrana branitelja, tim je braniteljima istog dana otkazao punomoć uzimajući nove, od kojih se dvoje nisu ni pojavili na raspravi, pri čemu su novi branitelji vrlo brzo otkazali punomoć, a posljednji branitelj je to učinio 13. srpnja 2023., nakon čega je do kraja postupka 19. srpnja 2023. osuđenika branila samo braniteljica po službenoj dužnosti. Iz navedenog je očigledno da se je radilo o zloupotrebi prava od strane osuđenika, kako je to i utvrdio prvostupanjski sud na raspravnom zapisniku od 14. srpnja 2023. kada je uskratio pravo osuđeniku da traži razrješenje braniteljice po službenoj dužnosti, odvjetnice Ksenije Lučić, a sve s ciljem odugovlačenja postupka jer je osuđeniku isticalo maksimalno vrijeme koje je mogao provesti u istražnom zatvoru do donošenja prvostupanjske presude. Slijedom svega navedenog, osuđeniku postupanjem sudova nije povrijeđeno pravo na obranu na raspravi iz članka 468. stavak 3. ZKP/22. na koju povredu osuđenik očito upire, premda je izričito ne naznačuje.

10. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/24., odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos