Poslovni broj: P-625/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JH iz [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], zastupana po Juri Grbavac, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB; 87939104217, zastupana po odvjetnicima odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 17. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 917489 od 1. lipnja 2005. kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor i to:

- odredbe ugovora u kojem se tužiteljica obvezala platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 6.50 % godišnje, a što je posebno propisano člankom 2., točkom 2.1. u dijelu koji glasi: „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, člankom 2. točkom 2.4. u dijelu koji glasi: „Promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“ i člankom 12. točkom 12.4. u dijelu koji glasi: „Korisnik prihvaća primjenu svih akata Kreditora koji budu doneseni u toku trajanja ovog Ugovora, a koji se odnose na ovaj Ugovor“

- odredbe ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak), a što je posebno propisano člankom 1. u dijelu koji glasi „CHF 12.000,00 (CHF dvanaesttisuća) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan isplate.“, člankom 4. koji glasi: „Kredit se ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“, člankom 9. u dijelu koji glasi: „CHF 136,26 (stotridesetšest i 26/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora vežećem na dan dospjeća“

- odredbe ugovora u kojima se ugovara plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a što je posebno propisano člankom 7. stavkom 7.1. koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“

- odredbe ugovora u kojima se ugovara plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je posebno propisano člankom 12. stavkom 12.1. u dijelu koji glasi: „a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“, kao i akata tuženika koji propisuju takvo plaćanje.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, platiti tužiteljici UH OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnova više naplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed ništetnog porasta kamatne stope i promjene tečaja, novčani iznos od 1.948,49 Eura uvećano za zakonske kamate na pojedine iznose i to na iznos od;

- 1,05 Eura teče od 20.06.2005. pa do isplate,

- 1,04 Eura teče od 20.08.2005. pa do isplate,

- 1,70 Eura teče od 20.09.2005. pa do isplate,

- 0,84 Eura teče od 20.10.2005. pa do isplate,

- 1,12 Eura teče od 20.11.2005. pa do isplate,

- 1,51 Eura teče od 20.12.2005. pa do isplate,

- 1,04 Eura teče od 20.01.2006. pa do isplate,

- 0,02 Eura teče od 21.01.2008. pa do isplate,

- 1,92 Eura teče od 20.03.2008. pa do isplate,

- 3,19 Eura teče od 20.10.2008. pa do isplate,

- 2,61 Eura teče od 20.11.2008. pa do isplate,

- 2,37 Eura teče od 20.12.2008. pa do isplate,

- 11,98 Eura teče od 20.01.2009. pa do isplate,

- 12,68 Eura teče od 20.02.2009. pa do isplate,

- 9,87 Eura teče od 20.03.2009. pa do isplate,

- 10,14 Eura teče od 20.04.2009. pa do isplate,

- 10,40 Eura teče od 20.05.2009. pa do isplate,

- 9,33 Eura teče od 20.06.2009. pa do isplate,

- 9,44 Eura teče od 20.07.2009. pa do isplate,

- 9,39 Eura teče od 20.08.2009. pa do isplate,

- 9,28 Eura teče od 21.09.2009. pa do isplate,

- 8,51 Eura teče od 20.10.2009. pa do isplate,

- 9,81 Eura teče od 20.11.2009. pa do isplate,

- 10,51 Eura teče od 21.12.2009. pa do isplate,

- 11,73 Eura teče od 20.01.2010. pa do isplate,

- 12,58 Eura teče od 20.02.2010. pa do isplate,

- 13,93 Eura teče od 20.03.2010. pa do isplate,

- 14,14 Eura teče od 20.04.2010. pa do isplate,

- 15,82 Eura teče od 20.05.2010. pa do isplate,

- 17,86 Eura teče od 21.06.2010. pa do isplate,

- 18,85 Eura teče od 20.07.2010. pa do isplate,

- 22,16 Eura teče od 20.08.2010. pa do isplate,

- 22,31 Eura teče od 20.09.2010. pa do isplate,

- 0,48 Eura teče od 20.10.2010. pa do isplate,

- 5,02 Eura teče od 20.11.2010. pa do isplate,

- 17,26 Eura teče od 20.12.2010. pa do isplate,

- 23,17 Eura teče od 20.01.2011. pa do isplate,

- 29,73 Eura teče od 11.01.2011. pa do isplate,

- 28,50 Eura teče od 09.02.2011. pa do isplate,

- 28,88 Eura teče od 11.03.2011. pa do isplate,

- 21,28 Eura teče od 11.04.2011. pa do isplate,

- 8,74 Eura teče od 10.05.2011. pa do isplate,

- 28,63 Eura teče od 10.05.2011. pa do isplate,

- 32,00 Eura teče od 09.06.2011. pa do isplate,

- 36,99 Eura teče od 08.07.2011. pa do isplate,

- 45,95 Eura teče od 20.08.2011. pa do isplate,

- 45,95 Eura teče od 20.09.2011. pa do isplate,

- 38,50 Eura teče od 21.09.2011. pa do isplate,

- 1268,29 Eura teče od 21.09.2011. pa do isplate,

koje kamate su do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4,platiti tužiteljici UH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova naplaćene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita novčani iznos od 152,03 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2005. pa do isplate koje kamate su do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4,, platiti tužiteljici UH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita novčani iznos od 184,35 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2011. pa do isplate, a koje kamate su do 31. prosinca 2022. godine određene po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4,, platiti tužiteljici UH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2024. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su ona i tuženik (tada Volksbank d.d.) dana 1. travnja 2005. zaključili ugovor o kreditu broj 917489 temeljem kojega joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 12.000,00 CHF po kupovnom tečaju tuženika na dan isplate s kamatom od 6.50% godišnje, promjenjivo. Navedeni kredit u potpunosti je prijevremeno isplaćen. Sve odredbe predmetnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništave (npr. odredbe u člancima 1., 2., 4. i 9.) jer tužiteljici nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužiteljici, kako u pogledu valutne klauzule, tako i u pogledu načina promjene kamatne stope, njezine visine itd., ali i u pogledu drugih odredaba ugovora. Navedeno postupanje tuženika uzrokovalo je značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužiteljice što je suprotno Zakonu o obveznim odnosima, kao i Zakonu o zaštiti potrošača. Tuženikovo agresivno medijsko reklamiranje predmetnih kredita sa isticanjem niže kamatne stope u odnosu na druge valute, kao i nagovaranje zaposlenika tuženika da kredit podigne upravo sa valutnom klauzulom u Francima jer joj je to „najisplativije“, stvorilo je kod tužiteljice dojam o jedinstvenoj prilici koju mora iskoristiti. Za vrijeme procedure ishođenja i potpisivanja ugovora o kreditu tužitelj ne samo da nije dobila od tuženika adekvatna objašnjenja o rizicima valutne klauzule, o visini i načinu utvrđenja promjenjive kamatne stope, te o riziku kada se prethodna dva parametra kombiniraju, već je, kako je to prethodno pojašnjeno, bila uvjeravana u isplativost i sigurnost upravo tog kredita. Opisano postupanje tuženika nemoralno je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i dr. odredbama Zakona. Sve prethodno navedeno je već pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Poziva se na čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c Zakona o parničnom postupku. Iz priloženog ugovora o kreditu je razvidno kako su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ugovorene na isti način kao što je to u ugovorima koji su obuhvaćeni kolektivnom presudom. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj: Revt 249/14-2, od 09. travnja 2015., Visokog trgovački sud RH, posl.broj: Pž-7129/13, od 13.06.2014. te presudu Pž- 6632/2017, od 14.06.2018., koji su jasno izrazili da predmetne odredbe nisu mogle biti jasne ni stručnjacima, kamoli prosječnim potrošačima. Ističe ništetnost odredbama ugovora o troškovima obrate kredita kao i naknadi za prijevremenom zatvaranje kredita, s obzirom na to da nije jasno na koju se konkretnu uslugu banke ti troškovi odnose, a ugovorene su u nerealnom i neopravdano visokom iznosu, bez konkretnih kriterija za njihovo objektivno određenje, dakle nepošteno. O tim odredbama se također nije unaprijed pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj, a prouzročile se značajnu neravnotežu među strankama na štetu potrošača. Stoga su ove odredbe ništetne temeljem članka 87. stavka 1. ZZP. Tako je tužiteljici naplaćena naknada za obradu i administraciju kreditnog zahtjeva u iznosu od čak 1.145,44 kune, bez da takva naknada ima uporište u stvarnim troškovima ili da joj je uopće objašnjeno na što se ta naknada odnosi. Nadalje, člankom 12. točkom 12.1. ugovora o kreditu je ugovoreno da tužiteljica može prijevremeno otplatiti kredit na pisani zahtjev, ali sve to sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Dakle, tuženik je u ugovoru tužiteljici nametnuo da može izvršiti prijevremenu isplatu kredita, ali samo po uvjetima koje propisuje svojim internim aktima samostalno i svojevoljno tuženik (dakle i za iznos koji on proizvoljno propiše), što je tuženik naposljetku i napravio te naplatio tužiteljici naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.388,97 kuna. Tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o navedenim naknadama već se radi o unaprijed formuliranim odredbama ugovora koje su nametnute tužiteljici. Tužbenim zahtjevom potražuje utvrđenje ništetnim odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, te ulaznu i izlaznu naknadu, te da joj tuženik zbog ništetnist tih odredbi plati ukupan iznos od 2.284,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pa do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja. Dalje navodi da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet budući da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanja na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju. Ističe da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u Parnici Potrošač. Utužene odredbe ne mogu biti ništetne pozivanjem na presudu VTS-a budući da takve odredbe nisu bile predmet ispitivanja u parnici Potrošač pa time niti dio dispozitiva Presude VTS-a. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač dok je Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o potrošačkom kreditiranju predviđao mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala, tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućim kamatnih stopa u portfelju tuženika, pri tome se vodio kombinacijom nekoliko parametara koje detaljno obrazlaže. Zaključuje da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja odnosno da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana, njihov sadržaj je određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koja ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora, te je mogao od službenika tuženika u svakom momentu zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Kako je tužitelj svojom Izjavom jasno dao do znanja da je upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i sa rizicima povezanim s tečajnim razlikama, odnosno da razumije i da je informiran o valutnoj klauzuli, nije dopuštena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz presude VTS-a po pitanju nepoštenosti valutne klauzule vezane za CHF. Stoga kako je u konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84 ZZP ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81 ZZP-a nije dopuštena. Također, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupak protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Također, u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije postojao niti jedan zakonski niti podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su stranke imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, no smatra kako evenutalna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 917486 (list 472- 475 spisa), u Plan otplate (list 476-478 spisa), u otplatnu tablicu (list 479-481 spisa), u prometnu karticu (list 482-488 spisa), u izračun (list 500-505 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 675-676 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 01.04.2005. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 917489 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 12.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate uz rok otplate od 120 mjeseci uz redovnu kamatu od 6,50% godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, te da je čl. 9 određeno da korisnik otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 132,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Također, nije sporno da je čl. 7 određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu zahtjeve i administraciju kredita jednokratno 2%, a ne manje od 200,00 kuna., te da je čl. 12 određeno da tužiteljica može prijevremeno otplatiti kredit na pisani zahtjev, ali sve to sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, pa tako niti da je tužitelj tuženiku dana 02.06.2005. platio ulaznu naknadu u visini od 1.145,44 kuna, te dana 21.09.2011. izlaznu naknadu u iznosu od 1.388,97 kuna. Nije sporno da je tuženik u cijelosti otplatio kredit.

5. Sporno je da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kredita, te naknadi za prijevremenu otplatu ništetne, te je sporno da li je nastupila zastara potraživanje.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. 7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

8. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša stranka ili njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača. Iz tog razloga sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora niti jedna odredba ugovora nije im objašnjena odnosno zaposlenik tuženika samo im je dao ugovor i rekao da samo pod tim uvjetima tužiteljica može plaćati mjesečne rate, a obzirom na njezina primanja. Prvi put je ugovor pročitala kod javnog bilježnika i tamo ga je pitala što znače neke od odredaba, odnosno konkretno da li će rata kredita biti uvijek ista, na što joj je javni bilježnik odgovorio da je Švicarska stabilna država te da do sada nije bilo nikakvih problema s valutnom klauzulom pa da neće biti niti od sada. Također je ponovio da su to jedini uvjeti temeljem koji može sklopiti kredit. Ugovor o kreditu sklopila je radi kupnje vozila, a koji je koristila ona i njezina obitelj.

11. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od rujna 2007 do lipnja 2014. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćenu kamatu i preplaćeni tečaj CHF iznova počinje teći 15. lipnja 2018. godine. Naime, dana 13. lipnja 2014. donesena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odbijen zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. na utvrđenje ništetnost promjenjive kamatne stope i valute. No, Presudom VTS Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je u odnosu na tuženika ništetnost valutne te je utvrđena i ništetnost promjenjive kamatne stope presudom, pa zastara za jednostrano promjenjivu kta stopu i valutu za tuženika teče od 14.06.2018.

13. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 07. lipnja 2023. godine, stoga je sukladno gore navedenom, prigovor zastare neosnovan za sve anutitete koje tužitelj potražuje nakon 04.04.2007. godine.

14. No, valja reći da je Vrhovni sud dana 30. siječnja 2020. godine na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15. Slijedom navedenog, jasno je da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja. Naime, ukoliko točka I ove presude postane pravomoćna, od tada će početi teći rok za podnošenje tužbe za povrat na temelju ništetne odredbe ugovora, a iz čega proizlazi da nije niti mogla nastupiti zastara ovog potraživanja, dok sud, obzirom na okolnosti ne smatra da je tužba preuranjena, a niti se radi o dilatornom roku ili stadiju.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

17. Kako je navedeno, visina tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj nije sporna, a iz čega sud zaključuje da nije sporno niti da je tuženik za trajanja kredita u više navrata mijenjao stopu ugovorne kamate pa da je tako ona tijekom otplate kredita postupno narasla, kao i da nije sporno da se tijekom otplate kredita mijenjao tečaj CHF-a. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

18. Tužitelj plaćene iznose u eurima uzimajući u obzir odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22. i 88/22.) a na koji izračun tuženik nije imao primjedbi.

19. Prigovor tuženika kako stranke nisu ugovorile fiksnu, nego promjenjivu kamatnu stopu ne utječe na odluku u ovoj stvari obzirom je nakon utvrđenja da je dio ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništav, kao valjani dio ugovora preostao samo dio te odredbe iz kojeg je razvidna visina stope ugovorne kamate u trenutku sklapanja ugovora pa se temeljem čl. 105. ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedene ugovorne odredbe prema kojem je početna visina ugovorne kamate iznosila 5,10 % godišnje.

20. U odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu valja reći da je tu također proveden dokaz saslušanjem tužiteljice koja je u tom dijelu navela da, nakon što je već potpisala ugovor, zaposlenik tuženika rekao joj je da za sklapanje tog ugovora moraju platiti i naknadu, a koja se odnosi na troškove papirologije i da je to uvriježeno pravilo svih banaka. Nije bilo u mogućnosti sklopiti ugovor o kreditu bez tih odredaba.

21. Iz ovako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu.

22. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje u tekstu ZZP) propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito, između ostalog, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da stranke o navedenom uopće nisu pregovarale, a niti je to bila tema njihovog razgovora, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% iznosa kredita, odnosno najmanje 200,00 kuna.

24. Prema mišljenju suda predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Članak 84. ZZP-a navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP-a ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

25. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, dok tuženik također nije niti prilikom sklapanja ugovora, a niti u ovom postupku naveo koji su to troškovi koje je tuženik imao prilikom sklapanja ugovora, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

27. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

28. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

29. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

30. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

31. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

32. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

33. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju predmetne odredbe Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 7. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP-a, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

34. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 7.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 2% na iznos kredita.

35. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, a koja visina među strankama nije sporna.

36. Iz prometne kartice, a što nije niti sporno među strankama, vidljivo je da je tužiteljica po toj osnovi dana 02.06.2005. godine platila iznos od 1.145,44 kune, odnosno 152,03 eura.

37. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim odredbe o prijevremenoj konačnoj otplati kredita, valja reći kako nije sporno da je ista ugovorena čl. 12.1 predmetnog ugovora u kojem stoji da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Nije sporno da je tužiteljica prijevremeno konačno otplatila kredit , te da je platila i naknadu u iznosu od 1.388,97 kuna, odnosno 184,35 eura i to dana 21.09.2011., a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka, a što tuženik ne spori.

38. Sud je ocijenio i da je sporna ugovorna odredba čl. 12.1. Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke u ovom postupku ništetna imajući u vidu i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje: ZZP) koji odredbom čl 81. st. 1. i 2. propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U tijeku ovog postupka tuženik nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojom ugovornom odredbom je bilo propisano da korisnik kredita, tužitelj, može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor tj. uz plaćanje naknade određene Naknadama u poslovima kreditiranja građana.

39. Sud smatra da je ovakva naknada prouzročila i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja te je zbog toga ova odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 87.st.1. ZZP. Slijedom navedenog sud ističe da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništetna, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca tj. tuženika kao kreditora. U tijeku ovog postupka tuženik nije dokazao da bi pojedinačno pregovarao s tužiteljem u odnosu na sadržaj odredbe čl. 12.Ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužitelja proizlazi kako je prijevremeno je otplatila kredit i to na način da je digla drugi kredit, a tom prilikom je također tuženiku platila naknadu dok joj je zaposlenik tuženika rekao da je to iz razloga što ranije zatvara kredit. Nije bilo u mogućnosti sklopiti ugovor o kreditu bez tih odredaba.

40. Također, člankom 59 Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora i prijevremene otplate kredita naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a što nije navedeno u čl. 12 predmetnog Ugovora o kreditu.

41. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 12.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

42. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, a koja visina među strankama nije sporna.

43. Iz prometne kartice, a što nije niti sporno među strankama, vidljivo je da je tužiteljica po toj osnovi dana 21.09.2011. godine platila iznos od 1.388,97 kune, odnosno 184,35 eura.

44. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

45. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 08.12.2023. prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak sastava podneska od 28.03.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 29.04.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 29.10.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 08.11.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 525 bodova, odnosno 1.050,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 1.312,50 eura. Na dosuđeni trošak sud je odredio kamate sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku