Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4298/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici DK, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika ZB d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Z Kneževiću i dr. odvjetnicima iz OD M, K & p d.o.o. iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3661/2021-20 od 15. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3661/2021-20 od 15. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3661/2021-20 od 15. svibnja 2024. pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene sljedeće ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj:

3214603378/08 zaključenog između stranaka dana 9. listopada 2008. i to: u čl. 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kreditor odobrava korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od CHF 15.546,67 obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan 9.listopada 2008. i da se korisnik kredita obvezuje iznos isplaćenog kredita vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom o kreditu. Nadalje, u članku 2. u kojem je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obaveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama ZB d.d. Zatim, u čl. 6. st.1. u dijelu kojim je određen iznos anuiteta gdje je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor pristaje da povisi ili snizi iznos iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.576,17 € sa pripadajućim zakonskim zateznima kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

1.2. Rješenjem istog suda u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.701,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1., 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3214603378/08 od 9. listopada 2008., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio pravilno primijeniti odredbu čl. 186. ZPP kao i odredbu čl. 186.b ZPP, jer iz stanja spisa proizlazi da je u tužbi tužiteljica zatražila dostavu dokumentacije i postavila djelomično u odnosu na isplatu tzv. stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP, te nakon što je tuženik tek po rješenju suda sa ročišta od 22. veljače 2023. dostavio podatke, tužiteljica je nakon izvedenog financijskog vještačenja podneskom od 06. ožujka 2024. specificirala tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu iznosa od 2.576,17 €.

7. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP koju sadržajno ističe žalitelj jer uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe, niti preinaku tužbe. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-44/2023 od 12. ožujka 2024.)

8. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je tužiteljica mogla podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023., pa kako je to tek učinila podneskom od 6. ožujka 2024. da je nastupila zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika, valja reći da su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužiteljica je podneskom od 6. ožujka 2024. specificirala tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno jer ga nije mogla bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužiteljica već u tužbi utužila razliku s osnova tečajnih razlika (iako nije točno specificiran iznos), a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako postavljeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev postavljen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari.

9. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 221.a ZPP koju sadržajno ističe tuženik, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice te neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužiteljice proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila jer je ugovor sklopljen između tužiteljice kao fizičke osobe i korisnice kredita i tuženika kao kreditora radi kupnje motornog vozila te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužiteljica sklopila u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Isto tako, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je odlučila kupiti motorno vozilo, te je otišla u autokuću i nakon što je odabrala vozilo, isti su je uputili u poslovnicu tuženika, gdje ju je čekalo sve pripremljeno, a osobno vozilo kupovala je isključivo u privatne svrhe te u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao i do današnjeg dana, nije bila obrtnik niti je obavljala samostalnu poslovnu djelatnost, a nije bila ni vlasnica poslovnog udjela, odnosno navedeno vozilo koristi isključivo u privatne svrhe. Stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26.svibnja 2020.) Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

10. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/07, koji je u čl. 96. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tuženik.

12. Tako je tijekom postupka utvrđeno

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 9. listopada 2008. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, Ugovor broj 3214603378/08, u kunskoj protuvrijednosti od 15.546,67 CHF obračunato prema srednjem prema srednjem tečaju HNB na dan 9. listopada 2008., te se korisnik kredita obvezao vratiti isplaćeni iznos kredita s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom o kreditu (čl. 1.),

- da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 15.546,67 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama ZB d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,55% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, zatim da na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja;

- da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Isto tako, proizlazi da je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužiteljica kao korisnik predmetnog kredita zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, (iskazano u eurima) platila je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-o u iznosu od 2.576,17 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) u iznosu od 19.410,15

HRK-a, bez utjecaja promjene kamatnih stopa;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju je u banki čekao pripremljen ugovor u valuti CHF, imala je povjerenje kao i drugi u banku te je išla ugovor ovjeriti kod javnog bilježnika. Zatim, proizlazi da običnim građanima nije bila razumljiva niti jasna, pa tako niti njoj, odredba ugovora koja se odnosi na valutu CHF, kao ni odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a i ostali izrazi su nerazumljivi, a nitko od zaposlenika tuženika ju nije upozoravao niti objašnjavao što znači isplata kredita vezana za tečaj CHF, niti na koji način bi se promjenjiva kamata mijenjala. Isto tako, proizlazi da u trenutku sklapanja ugovora nije znala da će rastom tečaja CHF rasti i mjesečna rata za otplatu kredita, a navedeni kredit zatvorila je redovnom otplatom;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je navedenom presudom utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

13. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 326. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da na temelju naprijed navedenih utvrđenja, dio odredbi čl. 1., 2. i 6. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne te odlučuje kao u izreci pobijane presude pod točkom I. Isto tako, zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužiteljici vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona te odlučuje kao u izreci pod točkom II. pobijane presude.

14. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

16. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, dok tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao. 17. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjenu tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je mogla samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužiteljice izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

18. Nadalje, sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope, postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Radi se o ugovornoj odredbi čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije razumljiv, dok ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Prema tome, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

19. Prema tome, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

20. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

21. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom smislu je i neosnovano pozivanje tuženika i na presudu Suda EU u odluci C-243/20 da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jer je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu pri čemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu (tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.). U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

22. Nadalje, žalbeni navodi tuženika da je sud pogrešno cijenio iskaz tužiteljice kojem iskazu pridaje potpunu vjeru iako iz dokumentacije predane tijekom postupka proizlazi u potpunosti drugačije činjenično stanje, nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud. Isto tako, nisu jasni navodi tuženika da se u obrazloženju prvostupanjski sud nije "…osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje dostavio … i kojom je dokazao razinu informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu …", budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog navedenim tvrdnjama, s time da je prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika izveo dokaz saslušanjem tužiteljice, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio dokumentaciju i predložene dokaze tuženika vezano uz informiranost tužiteljice.

23. Prema tome, kako je u postupku zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna) jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku Suda Europske unije (C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020.).

24. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud prilikom utvrđenja činjenice uživa li tužiteljica potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača, valja reći da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u banki čekao pripremljen ugovor u valuti CHF, imala je povjerenje kao i drugi u banku te je posebno navela da običnim građanima nije bila razumljiva niti jasna, pa tako niti njoj odredba ugovora koja se odnosi na valutu CHF, kao ni odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a i ostali izrazi su nerazumljivi, a nitko od zaposlenika tuženika ju nije upozoravao niti objašnjavao što znači isplata kredita vezana za tečaj CHF, niti na koji način bi se promjenjiva kamata mijenjala, a niti je znala da će rastom tečaja CHF rasti i mjesečna rata za otplatu kredita, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da nije upotrijebila niti nužan stupanj pažnje.

25. Naime, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužiteljice kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već su joj trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njegove financijske obveze, a koje tužiteljici, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani kao i pozivanje na presudu suda Europske Unije (presuda C-26/13 u predmetu S od 30. travnja 2014.)

26. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 11. listopada 2021., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu dok bi za potraživanje koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, nastupila zastara.

27. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

28. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

29. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020., temeljem odredbe čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj: 53/2020) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj: 83/2020), je određeno da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu toga Zakona ne teku zatezne kamate, valja reći da su ocijenjeni neosnovani. Naime, odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj: 83/2020) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj: 83/2020), ne odnose se na tražbine o kojima se odlučuje u parničnom postupku, već samo na tražbine koje su dospjele i u vezi kojih su u tijeku ovršni ili stečajni postupci.

30. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

31. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužiteljice. Osim toga, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača, što tužitelj nije ništa stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju i što ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi takozvane "negativne razlike", a nastavno niti obveza tužitelja na vraćanje, a time niti za uračunavanje iznosa takozvane "negativne razlike".

32. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od ukupno 2.576,17 € s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

33. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru mjesne nenadležnosti.

34. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti od strane tuženika, vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta tuženika iz predmetnog Ugovora o kreditu, jer vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prorogacijska klauzula je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužiteljice koja bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bila izložena povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka kao i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi, a obzirom na njezino prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava trebala putovati na sud u [adresa], u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i [adresa], bila izložena povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužiteljice i same tužiteljice, prvostupanjsjki sud utvrdio da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužiteljicu odvratila od njenog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bila, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, dovedena u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

35. Slijedom toga, a imajući u vidu da je prema sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, isti sklopila tuženikova poslovnica u [adresa], gdje je i Dodatak sklopljen, a i ovjeren, to se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je sukladno članku 59. ZPP-a prvostupanjski sud ocjenjuje da je mjesno nadležan Općinski sud u Splitu.

36. Utvrđenja o mjesnoj nadležnosti prihvaća i ovaj sud. Naime, u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika takva da tužiteljica, na koju se kao potrošača primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda čine odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštenom, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

37. Slijedom navedenog, kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP te je navedena odredba ništetna, to je pitanje mjesne nadležnosti trebalo odrediti imajući u vidu odredbe iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, odnosno odredbu iz čl. 59. ZPP.

38. Naime, odredbom iz čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Prema odredbi iz čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, prema odredbi iz čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca nalazi.

39. Stoga, upravo podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Splitu, tužiteljica je postupila sukladno odredbi čl. 59. ZPP izabravši taj sud kao nadležan sud za postupanje u predmetnom postupku budući da je Ugovor, kao i sve poslove u vezi toga obrađivala poslovnica (Podružnica) u [adresa], dok su suprotni navodi tuženika neosnovani te je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

40. Odluka o trošku postupka pravilno je donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u cijelosti sa svojim zahtjevom, dok tuženiku nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

41. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci presude dok je rješenjem žalba tuženika odbijena kao neosnovana u pogledu odluke o parničnom trošku te rješenja o prigovoru mjesne nenadležnosti te je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. izreke.

42. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić