REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-930/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TŠZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Vlatki Glad-Zakšek, iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 07. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu tužiteljice Vlatku Glad-Zakšek, odvjetnice i punomoćnice tuženika Sanje Krišto, odvjetnice, dana 17. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici TŠZ, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate iznos u visini od 26.360,01 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 0,64 EUR tekućom od 31. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 64,20 EUR tekućom od 31. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 59,14 EUR tekućom od 30.rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 59,07 EUR tekućom od 31. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 60,49 EUR tekućom od 30. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 59,46 EUR tekućom od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 67,88 EUR tekućom od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 124,79 EUR tekućom od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznso od 138,70 EUR tekuće od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 115,78 EUR tekućom od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 110,73 EUR tekućom od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 118,20 EUR tekućom od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 105,25 EUR tekućom od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 105,36 EUR tekućom od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 112,96 EUR tekućom od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 186,41 EUR tekućom od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 136,87 EUR tekućom od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 189,75 EUR tekućom od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 201,16 EUR tekućom od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 204,72 EUR tekućom od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 193,54 EUR tekućom od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 195,32 EUR tekućom od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 180,75 EUR tekućom od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 168,32 EUR tekućom od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 171,10 EUR tekućom od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 178,27 EUR tekućom od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 177,47 EUR tekućom od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 170,63 EUR tekućom od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 183,42 EUR tekućom od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 192,75 EUR tekućom od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 207,75 EUR tekućom od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 203,84 EUR tekućom od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 223,22 EUR tekućom od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 218,97 EUR tekućom od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 226,31 EUR tekućom od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 286,48 EUR tekućom od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 273,94 EUR tekućom od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 307,75 EUR tekućom od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 296,88 EUR tekućom od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 273,86 EUR tekućom od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 294,20 EUR tekućom od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 348,29 EUR tekućom od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 311,01 EUR tekućom od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 324,53 EUR tekućom od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 306,36 EUR tekućom od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 309,09 EUR tekućom od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 359,21 EUR tekućom od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 368,02 EUR tekućom od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 429,33 EUR tekućom od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 381,26 EUR tekućom od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 349,04 EUR tekućom od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 345,03 EUR tekućom od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 342,17 EUR tekućom od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 356,32 EUR tekućom od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 371,21 EUR tekućom od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 372,34 EUR tekućom od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 362,35 EUR tekućom od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 367,29 EUR tekućom od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 371,96 EUR tekućom od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 364,56 EUR tekućom od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 367,04 EUR tekućom od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 362,87 EUR tekućom od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 352,27 EUR tekućom od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 363,46 EUR tekućom od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 369,64 EUR tekućom od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 367,49 EUR tekućom od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 343,50 EUR tekućom od 31.siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 363,93 EUR tekućom od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 364,92 EUR tekućom od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 356,32 EUR tekućom od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 333,46 EUR tekućom od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 332,84 EUR tekućom od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 337,78 EUR tekućom od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 347,03 EUR tekućom od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 361,17 EUR tekućom od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 353,89 EUR tekućom od 31. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 358,07 EUR tekućom od 30. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 362,86 EUR tekućom od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 291,87 EUR tekućom od 31.siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 297,53 EUR tekućom od 28. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 295,81 EUR tekućom od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 289,17 EUR tekućom od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 286,46 EUR tekućom od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 287,18 EUR tekućom od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 295,77 EUR tekućom od 31. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 302,01 EUR tekućom od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 300,60 EUR tekućom od 30. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 306,58 EUR tekućom od 31. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 310,76 EUR tekućom od 30. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 308,53 EUR tekućom od 31. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 28. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 30. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 31. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 30. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 31. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 31. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 311,50 EUR tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova razlike glavnice iznos u visini od 7.781,33 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, naknaditi tužiteljici TŠZ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 7.429,27 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012481439 dana 07. svibnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 188.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Nadalje navodi da je ugovorena kamatna stopa u visini od 4,15% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana. Tužiteljica ističe kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke ovdje tuženika mijenjala se tijekom ugovornog odnosa, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a koja presuda je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik povrijedio u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine prava i interese potrošača zaključujući ugovore o kreditu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva jednostranom odukom banke. Nadalje navodi da je dana 18. prosinca 2018. godine s tuženikom sklopila Dodatak Ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali da sklapnjem Dodatka Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica ističe kako u virjeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu još nije bila donesena pravomoćna odluka u odnosu na valutnu klauzulu pa prilikom konverzije nije uzeto u obzir da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak. Tužiteljica osporava valjanost ugovaranja valutne klauzule sukladno odredbama sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima, a koje stajalište u odnosu na ništetnost je zauzeo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine te je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Tužiteljica potražuje iznose koje preplatila s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupaka sa zateznom kamatom tekućom do dana presuđenja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako se tužiteljica neosnovano poziva na odluke donesene u kolektivnom sporu jer fizičke i pravne osobe mogu se pozivati na takva utvrđenja u postupku radi naknade štete, a tužiteljica je pokrenula parnicu radi utvrđenja i stjecanja bez osnove. Navodi kako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo iz razloga kako bi se u obračun uključila sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit bio početno u valuti EUR, što uključuje i kamate, te da je početni kreditu u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR. Zaključno navodi da tužiteljica nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje navodi da se preplata priznala tužiteljici kao potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Ističe kako tužiteljica nema i ne može imati nikakvih potraživanja obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev time da je tužiteljica potpisom Dodatka Ugovora o kreditu priznala da joj je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužiteljica izvršavala, pa tako i uplate po osnovi kamate. Ističe da u ovoj pravnoj stvari tužiteljica prvenstveno treba zahtijevati utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a potom zatražiti isplatu preplaćenih kamata, da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je visinu kamatne stope mijenjao isključivo zbog promjene tržišnih uvjeta. Navodi da je tužiteljica Ugovor o kreditu potpisala i solemnizirala i da akt o solemnizaciji predstavlja odraz stvarne volje stranaka, te da je tužiteljica poslovno sposobna osoba koja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije izdvojila niti jedno pitanje, pa je razumno očekivati da su tužiteljici bile jasne odredbe kao i njezina prava i obveze. Tuženik ističe da tužiteljica pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te očito pogrešno zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa. Tuženik tvrdi kako ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je ugovorena Ugovorom o kreditu nije ništetna budući se o istoj pojedinačno pregovaralo i da je tuženik bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu, a iz ugovornih odredbi proizlazi da je tužiteljica bila upoznata o mogućnosti izmjene visine mjesečnih anuiteta te je tužiteljica potvrdila da ju je tuženik upoznao s mogućim promjenama anuiteta u kunama uslijed promjene visine tečaja valute CHF. Tuženik detaljno navodi iz kojih razloga je bio ovlašten mijenjati visinu kamatne stope te se pri tome poziva na tada važeći Zakon o bankama, Zakon o kreditnim institucijama i ZZP-a. Navodi kako je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF pa je riječ o općepoznatoj činjenici koja tužiteljici nije mogla ostati nepoznata. Tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Tuženik ističe prigovor zastare, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012481439 od 07.05.2007.g. uz otplatni plan i Dodatak Ugovora o kreditu od 18.12.2015.g. uz plan otplate (list 10-29 spisa), Plan otplate, knjigovodstvenu karticu po kreditu tužiteljice (list 30-47 spisa), odluke Županijskih sudova (list 58-61, list 105-119, list 135-140 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima, Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana (list 62-70 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF te isplata razlike glavnice.

5. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 04. listopada 2019. godine (list 73-80 spisa). Tužiteljica u bitnom navodi da je tuženik nije upozorio na rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti joj je pružio dovoljno informacija o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Ističe kako prilikom konverzije među strankama je postojao nesporazum jer nije postojala odluka o valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Navodi da ništetne ugovorne odredbe ne mogu naknadno konvalidirati. Tužiteljica se protivi istaknutom prigovoru zastare.

Tuženik ističe da je provedena konverzija sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da provedba konverzije nije prepuštena na volju ugovornih stranaka. Protivi se svim navodima tužiteljice sadržajno kao u podneksu od 17. listopada 2019. godine (list 81-83 spisa). Ostaje kod istaknutog prigovora zastare tražbine tužiteljice. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/2019 od 04. ožujka 2020. godine u kojem je zauzeto stjaalište kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama ima pravne učinke i valjan je u slučaju ako su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da citirano rješenje Vrhovnog suda usklađeno je na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“ predmetu broj C-260/18 kojom se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU suda te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodataka ugovorima o kreditu. Ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Tuženik navodi da usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaju na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, protivno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda.

Navode tuženika tužiteljica osporava sadržajno kao u podnesku od 13. svibnja 2020. godine (list 89-93 spisa). U bitnom ističe da činjenica da je tužiteljica prihvatila konverziju nije od utjecaja na pravo tužiteljice da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze i isplatu razlike budući da su predmetni Dodatak ugovora i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršeni na temelju ZID ZPK s time da se niti odredbama ZID ZPK, a niti aneksima izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenljiva kamatna stopa i tečaj u CHF niti se ne spominje na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Tužiteljica se poziva i na čl. 25. i čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da konverzijom kredita potrošač je prihvatio pretvorbu kredita u EUR prema izračunu konverzije (simulaciji otplate eur kredita) i novim otplatnim planom od potpisa Dodatka Ugovoru, ali se nije odrekao svojih prava za isplatu iznosa stečenih bez osnove na temelju nepoštenih i ništavih ugovornih odredbi. Ističe ako je temeljem Dodatka Ugovoru, postao valjan Ugovor o kreditu u EUR, kao dodatak osnovnom Ugovoru, i tužiteljica je izjednačena s osobama koji su u EUR podigli kredite, potrebno je tužiteljici vratiti sve ono što je u odnosu na taj Dodatak preplatila prema početnom otplatnom planu do zaključenja novog Ugovora, uzimajući u obzir izračun konverzije.

6. Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao i isplata razlike glavnice.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012481439 dana 07. svibnja 2007. godine na iznos od 188.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,15% na rok otplate 240 mjeseci, wvrha -adaptacija stambenog objekta (čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu – list 10-16 spisa). Nadalje je utvrđeno da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja od 07. svibnja 2007. godine primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu promjenjiva jednostranom Odlukom banke, tuženika,

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 18. 12. 2015. godine (list 17-29 spisa).

8. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je trebala stambeni kredit jer je kupovala stan za osobne potrebe, otišla je u poslovnicu tuženika, djelatnica banke joj je rekla da je najpovoljnije da uzme kredit u CHF jer je u tom slučaju mjesečni anuitet najniži. Navodi da je trebala visoki iznos kredita, pa je gledala koja će biti visina rate imajući u vidu njezina i suprugova mjesečna primanja. Ističe da je po struci dipl. ekonomist, zaposlena je u Fondu za zaštitu okoliša i energetske učinkovitosti, pročitala je ugovor i kao ekonomist je znala što je to valutna klauzula, ali nije pratila kretanja kamatnih stopa po kreditima. Iskazuje da je djelatnica banke nije upozorila na nikakve rizike da bi mogli nastati zbog sklapanja ugovora u CHF, niti joj je pojašnjavala temeljem kojih parametara se mijenjaju kamatne stope, rečeno joj je da je sve regulirano općim uvjetima banke, ona je imala povjerenja u banku i sklopila je ugovor u CHF jer joj je rečeno da je to najbolja opcija za nju, a ugovorne odredbe joj nije tumačio niti javni bilježnik. Navodi da je njoj predan napisani ugovor u banci, kao i dodatak ugovora o kreditu, nije imala mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama, mogli je samo ili prihvatiti ili odustati od kredita. Tužiteljica ističe da se mjesečna rata otplate kredite uvećala od iznosa 5.000,00 kn na iznos od 8.000,00 kn a u jednom trenutku je čak bila veća od njezine mjesečne plaće, pa kada joj je ponuđena konverzija kredita ona je to prihvatila jer bi joj bila puno niža mjesečna rata. Nadalje iskazuje da je nitko nije upozorio da bi se odrekla bilo kakvih prava prilikom potpisa dodatka ugovoru. Tužiteljica navodi da je prilikom konverzije utvrđena preplata i taj iznos je banka uračunala za buduće rate kredite, tj. smanjena joj je glavnica, odnosno napravljen je novi otplatni plan, pa je time uračunata ta preplata, dakle nije joj isplaćen nikakav novac. Navodi da nije bila nositelj obrta u to vrijeme, niti je bila nositelj poslovnih aktivnosti, osobno je otplaćivala kredit

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćeni novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 07. svibnja 2007. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužiteljica kao korisnik kredita morala prihvatiti ponuđeno. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba koje su predmet ovog spora. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka jer da je tužiteljica podnijela tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. Tuženik u odgovoru na tužu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužiteljica protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 29. svibnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara nastupa danom 14. lipnja 2019. godine a u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF s danom 14. lipnja 2023. godine).

12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012481439 dana 18.12.2015.g. (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 81.590,77 EUR, da je iznos preplate u visini od 14.361,59 EUR, te će se ukupan iznos preplate u visini od 14.361,59 EUR koristiti za namirenje budućih rata (čl. 3., čl. 4. i čl. 5. Dodatka Ugovora o kreditu). Nadalje su stranke člankom 7. Dodatka Ugovora o kreditu utvrdile visinu kamatne stope od 5,41% godišnje, promjenjiva. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.5. i čl.6. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih nuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl. 10. –troškovi vezani za zaključenje ugovora, čl.6., čl.7., čl.8., čl.9, čl.11.- način izračuna mjesečnih anuiteta,visina kamatne stope, dospjelost tražbine, klauzula ovršnosti, obavijest korisnika kredita (tužitelja) o stanju kredita i obavještavanju tužitelja o promjeni kamatne stope, sredstva osiguranja kredita). Člankom 10. Dodatka Ugovora o kreditu tužiteljica izjavljuje da joj je tuženik kao kreditor prije sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu pružio odgovarajuća pojašnjenja te pravovremeno pružio i pojasnio sve informacije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju a isto tako je upozorio na rizik promjene tečaja (valutni rizik) koji može nastati zbog promjene tečaja valute EUR.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno parametrima koje detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužiteljica poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

15. U tijeku postupka sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012481439 dana 21. svibnja 2007. godine na iznos od 188.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,15% na rok 240 mjeseci, da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja od 30.06.2007. godine do 31.07.2007. godine primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu u visini od 4,15%, potom je mijenjao kamatnu stopu od 23.08.2007.g. do 31.01.2007.g. na 5,15%, od 29.02.2008.g. do 31.12.2008.g. na 5,90%, od 31.01.2009.g. do 31.10.2010.g. na 5,95%, od 30.11.2010.g. do 30.04.2011.g. na 5,60%, od 31.05.2011.g. do 31.07.2011.g. na 5,35%, od 31.08.2011. g. do 31.12.2013. u visini od 5,10%, od 31.01.2014.g. do 30.09.2015.g. u visini od 3,23%.

16. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 21. svibnja 2007. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom se visina kamatne stope mijenjala jednostranom odlukom banke za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

17. U ovoj pravnoj stvari tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljici pojasnio temeljem kojih parametara se mijenjala visina kamatne stope a koja je promjenjiva kamatna stopa ugovorena osnovnim Ugovorom o kreditu od 27.05.2007. godine niti da je tužiteljica bila upoznata s rizikom ugovaranja kredita s valutnom kaluzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Slijedom navedenog tuženik je jednostrano bez suglasnosti tužiteljice uračunao sve uplate, dakle i one koje je izvršila temeljem ništetnih odredbi i unosio u otplatni plan. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića od 04.12.2023.godine koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio utvrđeno je da je tuženik proveo konverziju na način da je konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR te kod izračuna konverzije uzete su sve uplate tužiteljice.

18. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

19. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni brojevi broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

21. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti Izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 27. svibnja 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 188.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

23. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 04.12.2023. godine (list 158-177 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,15% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,15%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 11.042,57 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 59.157,55 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.851,55 EUR,

- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 136.171,80 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 18.073,12 EUR,

- ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete koji za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 195.329,35 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 25.924,67 EUR,

- konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužiteljice. Iznos preplate koju tužiteljica potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 54.778,00 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 7.270,29 EUR. - iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Dodatak ugovoru o kreditu (list 17-19 spisa) iznosi 81.590,77 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan konverzije iznosi 623.149,51 HRK. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 127.910,77 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 568.371,51 HRK.

- razlika između iznosa 623.149,51 HRK i iznosa 568.371,51 HRK je 54.778,00 HRK,

- prema Dodatku ugovoru o kreditu (list 17-19 spisa) utvrđena je preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 14.361,59 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke iznosi 109.686,64 HRK.

- izračun zateznih kamata na razlike između anuiteta do dana 30.09.2015. godine: a) ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene s osnove kamatne stope do dana 30.09.2015. godine iznose 36.376,72 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznose 4.828,01 EUR. b) ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 44.979,07 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznose 5.969,77 EUR. c) ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene s osnove kamatne stope i s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 81.355,79 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznose 10.797,78 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica predlaže da sud dopuni nalaz i mišljenje sadržajno kao u podnesku od 16.01.2024. godine. Tuženik smatra se nalaz i mišljenje ne može koristiti u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu navode tuženika tijekom postupka tj. da tužiteljica nije dokazala osnov tužbenog zahtjeva. Ističe da vještak nije utvrdio koja je to visina kamatnih stopa bila primjenjivana u spornom razdoblju te se i u tom primjeru nalaz i mišljenje vještaka osporava i pobija kako nepotpuno. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republiek Hrvatske te odlukama donijetim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. Pri tome sud ističe kako tuženik ne predlaže do zaključenja prethodnog postupka provođenje dokaza vještačenjem na okolnost utvrđivanja primjenjive kamatne stope u utuženom vremenskom razdoblju.

24. U pismenoj dopuni nalaza i mišljenja od 06.03.2024. godine (lsit 198-215 vještak navodi u zaključku da:

- ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje u simuliranom početnom otplatnom planu nakon 01.01.2014.g.) za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 11.780,72 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 63.835,35 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.472,39 EUR,

- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 134.773,99 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 17.887,62 EUR,

- ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete koji za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 198.609,34 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 26.360,01 EUR,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 58.628,43 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 7.781,33 EUR,

- ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene s osnove kamatne stope i s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 81.664,31 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznose 10.838,71 EUR,

- da iz navedene dokumentacije razvidno je kako su anuiteti i uplate tužiteljice nakon 30.09.2015.g., odnosno za listopad i studeni 2015.g., obračunati i naplaćeni u valuti CHF, no isti iznosi su nakon toga stornirani za listopad i studeni 2015.g. u valuti CHF, te potom iskazani u valuti EUR počevši od listopada 2015.g. pa nadalje. Zbog navedenog vještak ostaje pri svom izračunu preplate s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule, te izračuna zakonskih zateznih kamata do provedbe konverzije na dan 30.09.2015.g.,

- da su na dan 30.09.2015.g. utvrđeni:

- razlika iznosa glavnice po konverziji u iznosu od 7.270,29 EUR (bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g.) preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR u iznosu 14.361,59 EUR

Pismenu dopunu nalaza i mišljenja sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na pismenu dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Tuženik ističe primjedbe te navodi da je vještak trebao za preplaćeni iznos koji je utvrđen prilikom konverzije, a koji se koristio za zatvaranje budućih rata u kreditu EUR, umanjiti iznose koji su utvrđeni kao preplaćeni iznosi u ovoj pravnoj stvari povodom tužbe tužiteljice. Tužiteljica navodi da ukupan iznos od 34.141,34 EUR se odnosi na preplaćeni iznos uvećano za razliku glavnice. U odnosu na zahtjev tuženika da se umanji utuženi iznos za priznati preplaćeni iznos od 14.361,59 EUR ističe prigovor zastare te ističe da tužiteljica nije ništa stekla s ovim iznosom, pa nije niti u obvezi vraćati makar to bilo kroz umanjenje utuženog iznosa. Tuženik ostaje kod prijedloga da vještak umanji preplaćene iznose za priznati iznos koji je uračunat za buduće rate za otplatu kredita u valuti EUR.

Sud je odbio prijedlog tuženika za dopunom nalaza i mišljenja sa zadatkom vještaku da se umanji utuženi iznos za preplaćene iznose utvrđene prilikom konverzije kredita, budući da takvi iznosi su izračunati i uračunati u buduće rate kredita koje treba otplatiti tužiteljica sukladno čl. 19. c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

25. Nadalje tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužiteljica se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćenje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

26. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu broj 9012481439 sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovoranje valutne kaluzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, a niti javni bilježnik nije je upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke te je djelatnica tuženika i obavijestila tužiteljicu da je keditu u CHF za nju najpovoljniji kredit.

27. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka i pismene dopune nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 17.887,62 EUR. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke ove presude.

28. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

29. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

30. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

31. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

32. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 4. Ugovora o kreditu sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice IŠZ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

33. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića sud je utvrdio da preplaćeni iznos s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope iznosi 8.472,39 EUR. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

34. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

35. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 7.781,33 EUR. Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita (preostala glavnica na dan 30.09.2015.g.) u iznosu od 293.843,85 kn u valutu EUR te je potom primjenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužiteljica sklopala s tuženikom Ugovor o kreditu 2007. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tuženik nije bio u obvezi vratiti tužiteljici konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 7.781,33 EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF i početnoj ugovorenoj kamtnoj stopi te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Sud pri tome ističe da je tuženik proveo konverziju prema odredbama ZID Zakon o potrošačkom kreditiranju. Imajući u vidu da je riječ o prisilnim propisima to tuženik nije u obvezi vratiti tužiteljici razliku glavnice u odnosu na koju tuženik niti nije utvrdio obvezu tužiteljice za povratom razlike glavnice. Sama činjenica da bi nastala razlika u visini glavnice kako to tvrdi tužiteljica svakako ne može teretiti tuženika koji je proveo konverziju sukladno prisilnim zakonskim propisima za tuženika. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

36. Tužiteljica nakon provedenog vještačenja usklađuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik se protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem utuženog iznosa.

Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. propisano da nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem objektivne preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužiteljici se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za povrat preplaćenih iznosa, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju visinu tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a objektivna preinaka tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu T protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

37. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 30.05.2019. g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 04.10.2019.g. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.11.2019.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 5. OT-a), sastav podneska od 13.05.2020.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 06.10.2020.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.10.2020.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 09.02.2023.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.02.2023.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 21.11.2023.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 22.01.2024.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 17.10.2024.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.11.2024.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 17.12.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 12.762,50 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 3.190,62 EUR, ukupno 15.953,12 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (70,48%, tužiteljica, tuženik 29,52%, ukupno tužiteljica 40,96%) priznat je trošak u iznosu od 6.534,39 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 564,53 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 330,35 EUR, ukupno 7.429,27 EUR.

Tužtieljici nije priznat trošak sastava podneska od 11.06.2019.g. i sastav podneska od 15.02.2024.g. u iznosu od 62,50 EUR svaki (Tbr.8. točka 3. OT-a), jer nisu bili nužni za vođenje postupka, nije priznat trošak sastava podneska od 17.10.2024.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), jer je tužiteljica dostavila samo jedan podnesak dana 17.10.2024.g. a ne dva kako zahtjeva troškovnikom. Tužiteljica je dostavila podnesak dana 29.10.2024.g. ali u odnosu na sastav navedenog podneska ne zahtjeva trošak. Nije priznat trošak sastava podneska od 28.10.2020.g. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), jer se istim nije očitovala na relevatne činjenice već zahtjeva produljenje roka za uplatu predujma.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku