Poslovni broj P-497/2022

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Niko Merdžan, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika HI, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasnik Obrta Drito, Od Izvora 55, Mokošica, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Lujak, odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 7. studenog 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 17. prosinca 2024. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.343,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. srpnja 2022. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži isplata daljnjeg iznosa od 3.378,99 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. studenog 2019. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu kojim se traži isplata zateznih kamata koje teku na iznos od 10.343,29 EUR za razdoblje od 13. studenog 2019. do 8. srpnja 2022.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.343,75 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 8. srpnja 2022. tužitelj u bitnome navodi da su tužitelj kao investitor i tuženik kao izvođač, dogovorili izvedbu soboslikarskih i završnih radova na nekretnini tužitelja oznake 4. suvlasnički dio 10983/29067 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s kojim je suvlasničkim dijelom neodvojivo povezana cjelina prava vlasništva stana na prvom katu i potkrovlju ukupne površine 109,83 m2. Navodi se, dalje, da je na tuženikovo traženje tužitelj na razne načine na ime ugovorenog posla isplatio iznos od 220.000,00 HRK, no, da tuženik nije izveo sve radove, odnosno, da nije izveo radove u vrijednosti uplaćenog iznosa novca. Tužitelj je angažirao drugog izvođača da radove završi, kako na nekretnini ne bi nastala šteta, a prije angažiranja drugog izvođača, pokrenuo je postupak osiguranja dokaza pod brojem R1- 30/2020 gdje je izveden dokaz vještačenjem postojećeg stanja na predmetnoj nekretnini. Stalni sudski vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je ukupna vrijednost izvedenih radova i utrošenog materijala bez PDV-a 116.609,72 HRK, pa se stoga ovom tužbom potražuje razlika između uplaćenog iznosa od 220.000,00 HRK i vrijednosti izvedenih radova u visini od 116.609,72 HRK, koje je tuženik stekao bez osnove.

2. U odgovoru na tužbu koji je pred ovim sudom zaprimljen dana 9. rujna 2022., tuženik osporava u cijelosti osnovanost tužbenog zahtjeva, pritom navodeći kako neosnovanost tužbe proizlazi upravo iz spisa R1-30/20, na koji se poziva tužitelj. Tuženik, dalje, navodi kako je upravo po prigovoru tuženika, stalni sudski vještak izmijenio vrijednost radova na 142.068,72 HRK, no kako je i na tako utvrđenu vrijednost tuženik imao niz prigovora koji nisu otklonjeni, pa se vještačenje ne može prihvatiti u ovom predmetu kao vjerodostojno. Tužbom se zanemaruje, ističe tuženik, da su stranke u ovom postupku postigle sporazum (ponuda i prihvat) o izvedenim radovima i njihovoj cijeni, o čemu postoji dokumentacija. Zanemaruje se i osobita vrijednost izvođačevog rada, te činjenica da izvođač koristi kvalitetnije materijale – što utječe i na cijenu, na koju je tužitelj pristao. Apstraktna, tržišna vrijednost nije odlučna za rješavanje ovog spora imajući u vidu slobodu uređivanja obveznih odnosa. Navodi da tuženik nikada ne bi pristao izvoditi radove po cijeni po kojoj ih vještak procjenjuje nakon njihovog izvođenja.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je izvršio uvid u priklopljeni spis R1- 30/20, potom zk izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na dan 7. srpnja 2022. (list spisa 5-6), račun obrta [obrt] na 40.000,00 HRK sa specifikacijom radova (list spisa 7-8), račun obrta [obrt] na 90.000,00 HRK (list spisa 9-10), knjigovodstvena kartica (list spisa 10-12), račun izdan od [obrt] na 27.000,00 HRK (list spisa 20), izvadak iz spisa R1-30/20 (list spisa 29-38), izvod prometa po računu (list spisa 39), saslušane su parnične stranke, kao i svjedoci MI, DI i EI.

4. Predmet ovog postupka je isplata iznosa od 13.722,29 EUR (103.390,28 HRK) na ime plaćenog, a neodrađenog dijela ugovorenog posla – soboslikarskih i završnih radova na nekretnini – stanu na prvom katu i potkrovlju k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sklopljenog između tužitelja kao naručitelja i tuženika kao izvođača.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Među strankama nije sporno da se tuženik obvezao izvesti soboslikarske i završne radove u stanu tužitelja, a da se tužitelj obvezao za to mu isplatiti ugovorenu naknadu, drugim riječima, nije sporno da je među strankama postojao Ugovor o izvođenju radova. Nije sporno ni da radovi nisu izvršeni do kraja. Nije sporno da je ugovor raskinut odlaskom tuženika s gradilišta. Nije sporno ni da je tužitelj tuženiku na ime ugovorenog posla isplatio ukupan iznos od 220.000,00 HRK, i to 130.000,00 na račun tuženika, a 90.000,00 na račun tuženikovog brata, svjedoka GI.

7. Sporno je, pak, jesu li svi naplaćeni radovi zaista i izvedeni, odnosno, je li tuženik izveo radove u vrijednosti od 220.000,00 HRK prema dogovorenoj cijeni između stranaka, sporno je može li se, s obzirom na ugovoreni posao između stranaka, u obzir uopće uzimati nalaz i mišljenje vještaka u postupku osiguranja dokaza u predmetu R1-30/20, imajući u vidu da je isti procjenjivao tržišnu vrijednost izvedenih radova i materijala.

8. Odredbom članka 620. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) ZOO-a propisano je da se ugovorom o građenju izvođač obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu (stavak 1.), te da ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanim obliku (stavak 2.).

8.1. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 2. istog članka da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom članka 1111. stavka 3. ZOO-a propisuje da obveza vraćanja, odnosno, nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

9. Prvenstveno valja reći da je između stranaka sklopljen Ugovor o izvođenju radova, a s obzirom na obim i vrstu radova – radovi rušenja, zidarski radovi, vodoinstalacijski radovi, elektroinstalacijski radovi, zidarski, keramički, soboslikarski, između stranaka je sklopljen Ugovor o građenju. Pravilno tuženik navodi da između ugovornih stranaka vrijedi ono što su se iste dogovorile. U tome se očituje načelo dispozitivnosti kao jedno od temeljnih načela obveznog prava. Konkretno, sklopljenim ugovorom o izvođenju radova tuženik se obvezao izvršiti završne radove u stanu tužitelja za određenu cijenu na koju je tužitelj kao naručitelj pristao. Ugovor nastaje kad se stranke usuglase o bitnim sastojcima ugovora, te su ugovor odnosno postignuti dogovor obje stranke dužne poštivati i ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom te su odgovorne za ispunjenje tih obveza. Dopušteno je za izvođenje radova ugovoriti cijenu veću od tržišne, pa ako je takva viša cijena zaista i ugovorena, neodlučno je kolika je tržišna cijena takvih radova. Isto tako, svatko snosi posljedice svog vlastitog propusta, a tužitelj sam u svom iskazu (list spisa 44) navodi da ni s kim nije provjeravao ponudu koju mu je tuženik dao, niti da je uopće tražio druge ponude, vjerujući izvođaču s obzirom na zajedničkog poznanika, a i ne osporava da je na ponudu pristao. Imajući sve to u vidu, ipak je tužbeni zahtjev tužitelja (u pretežitom dijelu) osnovan, a iz razloga kako slijedi.

10. Iz iskaza stranaka (list spisa 43-45) nesporno proizlazi da su stranke bile u ugovornom odnosu, da se tuženik kao izvođač obvezao izvršiti završne radove u stanu tužitelja, a tužitelj mu je obećao za to platiti određenu naknadu – iznos od 255.400,00 HRK (prvotna ponuda), a zbog nepredviđenih radova je kasnije narasla na, kako tuženik navodi “preko 300 tisuća kuna”, točnije 376.340,00 kn (spis R1-30/2020). Radovi su počeli u rujnu 2019., a u prosincu 2019. je tuženik napustio gradilište. Stranke zapravo ne osporavaju da je ugovor raskinut, a da je to zaista tako, proizlazi iz držanja stranaka, jer nakon odlaska tuženika s gradilišta sredinom prosinca 2019., stranke više ni ne komuniciraju i u iznimno su lošim odnosima, a tužitelj angažira drugog izvođača da mu ne nastane šteta (navod u tužbi), no stan nije završio do kraja ni dan danas (iskaz tužitelja). Činjenica raskida nedvojbeno proizlazi i iz iskaza stranaka i svjedoka, pa tužitelj oko razloga raskida ugovora navodi “kad sam ja shvatio da radovi za koje on tvrdi da su izvedeni, nisu izvedeni, uzeo sam ključ nazad i naložio mu da napusti gradilište”, čime tužitelj zapravo ističe da mu je bilo jasno da radovi ni neće biti izvedeni sukladno njihovom dogovoru jer tuženik ne prikazuje istinite podatke o izvedenim radovima. Tuženik, pak, navodi da je “morao napustiti gradilište”, ali njegov brat, svjedok DI navodi da su shvatili (on i brat) da ako dođe do spora, neće moći pristupiti svom alatu, pa da su upravo zato pokupili alat i napustili gradilište, ističući nedvojbeno jasno: “ RI nam nije rekao da napustimo gradilište, već smo mi to sami učinili.” Tužitelj tako očigledno smatra da je za raskid odgovoran tuženik jer nije odradio ono što je naveo unutar mailova da je već odrađeno (i naplaćeno), a tuženik da je odgovoran tužitelj, jer je “ostao bez novaca pa pokušava vratiti novac za ono što smo mu mi napravili… jer smo ga navodno oderali” (list spisa 45). U svakom slučaju, niti jedna od stranaka ne osporava činjenicu da je ugovor raskinut odlaskom tuženika s gradilišta, te da ugovor više nije na snazi. Nesporno je i da ugovor nije do kraja izvršen, kao i da su određeni radovi izvršeni, te da je na ime tih radova, temeljem ugovornog odnosa, isplaćen iznos od 220.000,00 HRK. Tužitelj je po raskidu ugovora, prije angažiranja drugog izvođača, pokrenuo postupak osiguranja dokaza, R1-30/2020, u kojem je stalni sudski vještak EI sačinio nalaz i mišljenje u kojem je procijenio vrijednost izvedenih radova i deponiranog materijala koji je na gradilištu ostao neugrađen.

10.1. Ovdje je ugovorena ukupnost svih završnih radova u stanu tužitelja, što se u konačnici nije realiziralo u cijelosti. Iz ponuda tuženika unutar priklopljenog R1 spisa, razvidno je da je tuženik vrste radova koji se imaju izvesti navodio uglavnom paušalno, odnosno, uglavnom nije pojedinačno raščanjivao pojedine stavke, već se navodi, primjerice: “ugradnja podloga (izvođenje podloga s termoizolacijom), ugradnja skala, ugradnja hidroizolacije, vodoinstalaterski radovi” i slično. Nesporno je da je dio tih radova odrađen i nesporno je da cijeli posao nije odrađen. Svakako da bi tužitelj u ovom konkretnom slučaju bio dužan nadoknaditi tuženiku sve radove koje je tuženik prije raskida ugovora izveo i to po onim cijenama koje su između njih ugovorene, jer ugovor predstavlja za stranke zakon. No, ovaj sud nema stručnih znanja da bi oslonom na pisane ponude sadržane unutar spisa R1-30/2020 usporedno s Nalazom i mišljenjem vještaka u tom spisu koji je elaborirao zatečeno stanje, mogao utvrditi koji je dio radova (u kolikoj mjeri i u kolikoj cijeni) izveden prema ponudi. Sve to tim više jer u stavci, primjerice, “vodoinstalaterski radovi” osobama koje nemaju specifična stručna znanja ni saznanja o "nultom" stanju, nije jasno što sve ta stavka obuhvaća, a uz to, nije jasno ni koliko svaka od pojedinih podstavki unutar te stavke vrijedi, koliko primjerice unutar stavke “vodoinstalaterski radovi” vrijedi otvaranje šliceva potrebnih za ugradnju vodovodnih i kanalizacijskih cijevi, koliko polaganje cijevi, koliko montaža cijevi, koliko postavljanje tuš kabine i slično.

10.2. Tuženik u ovom postupku nije predlagao vještačenje u smislu da se građevinski vještak očituje koliko je toga po ponudi izvedeno i koliko to što je izvedeno financijski vrijedi u odnosu na ponudu, odnosno, nije predlagao dokaze u smislu utvrđenja vrijednosti izvedenih radova po ponudi. Štoviše, vještak iz predmeta R1-30/2020, EI, unutar ovog postupka saslušan kao svjedok, navodi da njegov zadatak u predmetu R1- 30/2020 nije bila usporedba ponude i izvedenih radova (a što bi unutar ovog postupka bio adekvatan dokazni prijedlog), već je njegov zadatak bilo utvrđenje vrijednosti izvedenih i zatečenih radova. Navodi isto tako u svom iskazu i da je ”procjena vrijednosti izvedenih radova gotovo pa rutinski posao, no da ponuda tuženika otežava posao više nego što bi to bilo da postoji ponuda stručnjaka u kojoj bi sve bilo jasno definirano.” (list spisa 62). U nalazu i mišljenju (Elaboratu) u spisu R1-30/2020 (list spisa 120-132) vještak EI navodi da je unutar ponude nejasno koji je krajnji opseg radova, definiran ponuđenom cijenom.

10.3. Međutim, svakako se ovdje naglašava i to da vještak EI (ovdje saslušan kao svjedok) navodi da je pri izračunu vrijednosti izvedenih radova i deponiranog materijala unutar spisa R1-30/2020 preuzeo cijene upravo iz (prihvaćene) ponude tuženika, ako se radilo o stavkama i jediničnim cijenama koje su ponudom bile definirane, no, ako se radilo o jediničnim cijenama koje nisu ponudom definirane, uzeti su u obzir tržišni odnosi i specifične okolnosti svakog posla. Stoga, u situaciji u kojoj tuženik ni ne predlaže da se unutar ovog postupka vještači vrijednost izvedenih radova u odnosu na ponudu i u okviru dane (i prihvaćene) ponude, ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka EI sačinjenog u postupku osiguranja dokaza R1-30/2020 te zaključuje kako je upravo iznos koji je vještak EI u svom nalazu i mišljenju naveo kao iznos izvedenih radova onaj iznos koji je tužitelj dužan isplatiti tuženiku na ime radova izvedenih temeljem tada obvezujućeg ugovora o izvođenju radova, koji je naknadno, kao osnova, otpao između stranaka.

10.4. Iz spisa predmeta R1-30/2020, proizlazi da je vještak po prigovorima tuženika mijenjao nalaz i mišljenje, konačno utvrdivši da sveukupna vrijednost izvedenih radova i deponiranog materijala na terenu iznosi 142.068,72 HRK (list spisa 152-161 predmetnog priklopljenog spisa). Saslušan kao svjedok, vještak je iskazivao o nalazu i mišljenju, kao i dopuni istog opširno, jasno i argumentirano objašnjavajući sve okolnosti koje su dovele do takvog nalaza i mišljenja, a što je objektivno provjerljivo i jasno vidljivo iz njegovog iskaza u ovom predmetu (list spisa 62-64).

10.5. U odnosu na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje, u kojima tuženik ustraje i u ovom postupku, a koji se tiču toga da je vještak u tom predmetu “utvrđivao samo vrijednost vidljivih radova i to tržišnu vrijednost bez obzira na postignuti dogovor između parničnih stranaka i bez obzira na stvarno izvedene radove” (list spisa 64), valja reći da je vještak u obzir uzimao jedinične cijene u ponudi, ako su u ponudi navedene. Tržišnu vrijednost radova je uzimao u obzir samo ukoliko u ponudi ne bi bilo naznaka ugovorene vrijednosti, a tako se vještak i očituje u postupku osiguranja dokaza. Uz to što način pisanja ponude, pogotovo u slučaju kad dođe do spora o tome što je izvedeno i po kojoj cijeni, pada na teret onog tko je tako neodređenu ponudu dao, treba reći i da vještak nema na raspolaganju nikakav način utvrditi “stvarno izvedene radove” mimo onih koje može utvrditi vizualnim pregledom i po pravilima struke, specifičnim znanjima iz oblasti građevine i vlastitom iskustvu, jer na terenu nije zatečen građevinski dnevnik, koji predstavlja kronološku evidenciju svih izvedenih radova, vođenje kojeg je nesporno obveza izvođača i nepostojanje kojeg je propust izvođača. Nije zatečena ni ikakva druga dokumentacija iz koje bi proizlazila točnost tvrdnji tuženika da je ugrađivao kvalitetnije materijale (atestna dokumentacija materijala i opreme), nije zatečen dinamički plan izvedbe niti financijski plan realizacije (list spisa 262, R1-30/2020). Nadalje, tuženik u svojem iskazu u više navrata govori o posebnoj vrijednosti svojeg rada (“ruku”) i specifičnog (kvalitetnijeg) načina rada. Pa tako, recimo, tuženik prigovara kako se kvaliteta njegovog rada (između ostalog) očituje u postavljanju dvostruke rabic mreže, što vještak, koji to vizualno ne vidi, ni ne može uzeti u obzir. Vještak otklanja i taj prigovor navodeći da nije ulazio u to je li izvođač postavio dvostruku rabic mrežu jer za takvo što nema nikakvog opravdanja sa stajališta struke. Isto tako, vještak navodi da je uzeo u obzir i posebne uvjete rada, pa da tako pristupačnost terena ne opravdava znatnije povećanje stavki, no, navodi da je u slučaju primjerice rada na otvorima za klima uređaje, “za svaki slučaj dodano i 10 sati rada polukvalificiranog radnika”, a posebice navodi da je pri izradi nalaza i mišljenja u predmetu R1-30/2020 (osiguranje dokaza) uzeo u obzir, ne samo završno stanje koje je zatekao, već i cjelokupnu dokumentaciju i sve okolnosti slučaja i dostupne podatke, te ocjenjivao sve te okolnosti da jedna od stranaka ne bi bila oštećena (list spisa 63).

10.6. Stoga, kako iz nalaza i mišljenja vještaka EI iz predmeta osiguranja dokaza R1-30/2020 proizlazi da je vještak procjenjivao zatečeno stanje imajući u vidu i dokumentaciju u tom spisu – odnosno, ponude tuženika, tako sud utvrđuje da je upravo iznos od 142.068,72 HRK iznos koji je tužitelj bio dužan isplatiti tuženiku na ime radova izvedenih do trenutka raskida ugovora (odlazak tuženika s gradilišta). Tuženik nije predložio tijekom ovog postupka niti jedan dokazni prijedlog iz kojeg bi sud mogao zaključiti drugačije, odnosno, da je vrijednost izvedenih radova po ponudi upravo 220.000,00 HRK (ili više), a teret dokaza te činjenice je na tuženiku.

10.7. Uz to treba reći da stranke drugačije iskazuju i po pitanju toga što se dogodilo nakon raskida ugovora, pa dok tužitelj tvrdi da mu je tuženik nudio dio novaca natrag, tuženik tvrdi da mu je tužitelj ostao dužan još 27.000,00 HRK na ime izvedenih radova. MI, svjedok koji je doveo u vezu tužitelja i tuženika, te koji je s tužiteljem u dobrim, ali s tuženikom u izvrsnim odnosima, potvrđuje navode tužitelja i ističe da su se stranke preko njega probale nešto dogovoriti, kao i da je tuženik bio spreman vratiti iznos od 15,20 tisuća kuna, na što tužitelj nije pristao, a komunikacija se između stranaka odvijala upravo preko LI (iskaz na listu spisa 56), jer stranke međusobno ne komuniciraju. Nije životno uvjerljivo da bi osoba koja zaista ima potraživanje prema drugoj strani u iznosu od 27 tisuća kuna temeljem izvedenih, a neplaćenih radova, nudila vraćanje dijela iznosa primljenog na ime izvedbe radova gotovo u vrijednosti navodnog potraživanja, a kako proizlazi iz iskaza LI, čiji iskaz sud cijeni kao vjerodostojan i uvjerljiv. 10.8. Uzgredno, tužitelj zapravo navodi da je ugovor raskinuo jer je bilo jasno da tuženik naplaćuje radove koje ne izvodi, pa tako treba reći da iz dokumentacije u spisu osiguranja dokaza R1-30/2020 proizlazi da je dana 6. studenog 2019. tuženik naveo da je vrijednost do tog trenutka izvedenih radova 120.000,00 HRK (list spisa 74), da bi dana 10. prosinca 2019. naveo da je vrijednost dotad izvedenih radova i opreme 266.549,00 HRK (list spisa 75-76), nakon čega zapravo dolazi do neriješivog sukoba među strankama, jer tužitelj uviđa da ta vrijednost radova nije izvedena i da tužitelj tvrdi da je odrađeno nešto što nije odrađeno. Da je to zaista tako, proizlazi i iz držanja tuženika nakon raskida, koji preko LI, pokušava tužitelju vratiti 15,20 tisuća kuna, a nakon toga, izdaje račun na 27.000,00 HRK, za navodno neplaćene radove, a ne na iznos od 46 tisuća kuna, koliko je najmanje navodno ostao dužan tužitelj (266.549,00 HRK vrijednosti navodno izvedenih radova na dan 10. prosinca 2019. – 220.000,00 HRK koliko je uplaćeno do tog trenutka), da je tuženik zaista izveo ono što je naveo da je izveo.

11. U odnosu na pravnu osnovu, tužitelj ističe, u bitnome, da se ovdje radi o stjecanju bez osnove, u odnosu na onaj dio radova koji je naplaćen, a nije izvršen, temeljem ugovora koji je naknadno, kao osnova otpao. Tuženik se takvoj pravnoj kvalifikaciji protivi, navodeći pritom, da se radi o odgovornosti izvođača za izvedene radove, kao i da je iznos od 90.000,00 HRK isplaćen bratu tuženika (obrt R), pa nikada nije ni ušao u imovinu tuženika, radi čega se ovdje ne može raditi o stjecanju bez osnove. Suprotno stavu tuženika, ovdje je nesporno postojao ugovorni odnos među strankama, temeljem kojeg je izvođač izvodio niz radova u stanu, a tužitelj mu uplaćivao iznose na ime izvođenja tih radova. To je i nesporno, kao što je nesporno da ugovor nije izvršen i da je raskinut. Svaka stranka ima pravo, raskidom ugovora, na povrat onog što je dala (368. stavak 2. ZOO-a). Međutim, za dio radova koji su odrađeni sukladno ugovoru koji je naknadno kao osnova otpao, tužitelj ni ne traži vraćanje isplaćenog, jer je dužan podmiriti ono što je izvedeno i u mjeri u kojoj je izvedeno. No, sukladno prethodnom utvrđenju da je vrijednost izvedenog (uzimajući u obzir svu dokumentaciju u spisu, kako ovom tako i onom osiguranja dokaza R1-30/2020) upravo u iznosu od 142.068,72 HRK, preostali uplaćeni iznos (220.000,00- 142.068,72=77.931,28 HRK) je zaista stečen bez osnove, jer je osnova za taj daljnji iznos (naknada predstojećih radova) otpala.

11.1. Nesporno je, pritom, da je tužitelj izvršio uplate u tri navrata na traženje tuženika – prvo iznos od 40.000,00 HRK, na račun tuženika, pa iznos od 90.000,00 HRK, na račun tuženikovog brata (obrt R), pa iznos od 90.000,00 HRK na račun tuženika. Tuženik navodi kako se u stečeno ne može ubrojiti iznos od 90.000,00 HRK uplaćenih na račun tuženikovog brata, jer tom uplatom nije povećana imovina tuženika (a povećanje imovine na strani tuženika je jedna od pretpostavki za institut stjecanja bez osnove).

11.2. Pretpostavke za stjecanje bez osnove su povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje imovine na drugoj strani, uzročna povezanost između povećanja i smanjenja, nepostojanje odgovarajuće osnove i činidba koja nema obilježje štetne radnje, te sve moraju biti ispunjene kumulativno. U ovom je postupku nesporno da su posao izvedbe radova ugovorili tužitelj i tuženik, tako iskazuju i same stranke, a i svjedoci MI i DI, te da se upravo tuženik obvezao tužitelju izvršiti predmetni posao. Pritom, nije sporno, a i životno je logično da nije tuženik sve vrste ugovorenih poslova obavljao sam, već da je na teren dovodio stručne osobe za pojedine radove, kako i svjedok EI u svom iskazu navodi. Tužitelj iskazuje da je tuženik tražio da iznos od 90.000,00 HRK tužitelj uplati na račun obrta tuženikovog brata (list spisa 43). Tuženik pak navodi da je “uplate tražio povremeno, dijelom za radove koji su izvedeni, a nešto za radove koji neposredno predstoje.” Stoga, sud prihvaća, jer je to životno uvjerljivo, da je upravo tuženik dao nalog tužitelju da na ime ugovorenog posla, uplati na račun njegovog brata GI iznos od 90.000,00 HRK, kako tuženik navodi “za domenu njegovih radova”, jer tužitelj nije ni u kakvom ugovornom odnosu s tuženikovim bratom, niti ga je za posao angažirao. Stoga, neovisno što je predmetni iznos od 90.000,00 HRK išao izravno na račun brata izvođača, plaćanje je izvršeno za račun i u korist izvođača (s kojim je u naručitelj u ugovornom odnosu) i po nalogu tog izvođača. U situaciji u kojoj tuženik kao izvođač, a na ime dijela odrađenog (ili predstojećeg) posla, traži uplatu od 90.000,00 HRK na drugi račun, pa kad tužitelj kao investitor po takvom nalogu druge ugovorne strane postupi, uplaćeni iznos se ne može kvalificirati kao imovina trećeg s kojom tuženik nema veze niti takvo što može tuženika osloboditi obveze vraćanja (dijela) tog iznosa koji je stečen bez osnove, odnosno, s obzirom na osnovu koja je naknadno otpala. Da je to zaista tako, nedvojbeno proizlazi i iz e-maila tuženika od 6. studenog 2019. upućenog tužitelju u kojem navodi “izvršene financijske situacije – 2.10.2019 - 40.000,00 HRK, 18.10.2019. – 90.000,00 HRK, zatražena nova situacija u ovom momentu – 90.000,00 HRK”. Dakle, jasno je i iz vlastite “rekapitulacije” tuženika da je iznos od 90.000,00 HRK uplaćen za račun HI na ime ugovorenog posla, a na račun GI. Odnos, pak, ugovaratelja posla i ujedno izvođača HI s njegovim bratom, nije predmet ovog postupka, niti utječe na potraživanje tužitelja prema tuženiku.

12. Kako je tužitelj na ime ugovorenog posla tuženiku isplatio 220.000,00 HRK, a tuženik je izveo radove u vrijednosti od 142.068,72 HRK, tako je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 10.343,29 EUR (77.931,28 HRK, fiksni tečaj konverzije 7.53450).

13. U odnosu na zatezne kamate, valja prvo reći da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sve sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. U trenutku kad tuženik na račun prima zadnju uplatu tužitelja u iznosu od 90.000,00 HRK (nesporno dana 12. studenog 2019.), u tom trenutku je ugovor na snazi, a predmetni iznos uplaćen na ime izvršenih i predstojećih radova. Tuženik novac prima sukladno dogovoru stranaka i u očekivanju da će posao završiti do kraja, pa neovisno o tvrdnjama tužitelja da je tuženik cijene ”prenapuhavao” i tvrdio da je izvedeno ono što nije izvedeno, tuženik nije u trenutku primitka tog iznosa nepošten. Tuženik je postao nepošten tek nakon raskida ugovora, kad napušta gradilište i kad mu postaje jasno da ugovor neće biti do kraja izvršen i da nije izvršeno sve ono što je naplaćeno, a, s obzirom da je zahtjev tužitelja za vraćanje iznosa stečenog bez osnove (koja je naknadno otpala) postavljen prema tuženiku prvi put u ovoj tužbi, zatezne kamate na iznos koji tuženik mora vratiti tužitelju teku od dana podnošenja tužbe ovom sudu.

13. 1. Uz to još treba reći da raskid ugovora uvijek djeluje ex tunc ako ugovor nije izvršen, no ako je ugovor djelomično izvršen (kao ovdje), onda raskid djeluje ex nunc, dakle od dana raskida (sredina prosinca 2019.), za buduće obveze. Kako je nakon raskida tužitelj prvi put postavio zahtjev za isplatu prema tuženiku ovom tužbom i definirao visinu zahtijevanog iznosa, tako zatezne kamate i u tom slučaju počinju teći (na iznos koji se ima vratiti) tek od trenutka podnošenja zahtjeva za povratom, a ne retroaktivno (od trenutka primitka uplate).

13.1. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod I. i III. izreke ove presude.

14. U odnosu na točku II. izreke ove presude, valja reći da tužitelj ne uzima u obzir u tužbi i tijekom postupka da je vještak dopunio nalaz i mišljenje, kojim je povećao procijenjenu vrijednost izvedenih radova i materijala, upravo na iznos od 142.068,72 HRK. Usputno se navodi da je prva procjena vještaka bila u iznosu od 115.750,61 HRK (list spisa 132, R1- 30/20202), a ne 116.609,72 HRK, kako se u tužbi navodi. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo odbiti u preostalom dijelu, za iznos od 3.378,99 EUR (103.390,28 HRK – 77.931,28 HRK = 25.459,00 HRK), zajedno sa zatraženim zateznim kamatama.

15. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova donesena je temeljem čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje. ZPP). Ovdje su bile sporne i osnova i visina tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom, a u odnosu na visinu 75%, dok tuženik nije uspio s osnovom, a u odnosu na visinu je uspio 25%. Stoga, ukupan je uspjeh tužitelja 87,5% (175:2), a tuženika 12,5 % (25:2). Kad se ti uspjesi stave u omjer u smislu odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 75% troškova.

15. 1. Tužitelju je kao osnovan, potreban i opravdan trošak, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a priznat trošak tužbe u iznosu od 500,00 EUR temeljem Tbr.7. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), potom trošak zastupanja na ročištima od 20. travnja 2023., 20. studenog 2023., 8. srpnja 2024. i 7. studenog 2024., svako u iznosu od 500,00 EUR temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, pa trošak tužitelja iznosi 2.500,00 EUR što s pripadajućim PDV-om kojeg tužitelj obračunava temeljem Tbr. 46. Tarife iznosi 3.125,00 EUR.

15.2. Kako je tužiteljev uspjeh u ovoj parnici 75%, tako je tuženik dužan tužitelju naknaditi iznos od 2.343,75 EUR (75% od 3.125,00 EUR). Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, a visina kamate na odredbi članka 29. ZOO-a, pa je odlučeno kao pod IV. izreke ove presude.

U Dubrovniku, 17. prosinca 2024.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.