24 P-1650/19

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB:29399232217, po sucu Silvani Klisović, na prijedlog više sudske savjetnice-specijaliste TT, u pravnoj stvari tužitelja UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Boljatu, odvjetniku iz Šibenika, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz OD Matulić, Bilić & Vrsalović d.o.o., radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 12. studenog 2024. godine, u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i u odsutnosti punomoćnika tuženika, po objavi odluke 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da, tužitelju UT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.887,84 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od:

- 30. rujna 2006. godine na iznos od 0,02 EUR,

- 29. veljače 2008. godine na iznos od 7,15 EUR,

- 31. ožujka 2008. godine na iznos od 10,24 EUR,

- 30. travnja 2008. na iznos od 5,14 EUR,

- 31. svibnja 2008. godine na iznos od 4,02 EUR,

- 30. lipnja 2008. godine na iznos od 5,68 EUR,

- 31. srpnja 2008. godine na iznos od 2,39 EUR,

- 31. kolovoza 2008. godine na iznos od 2,57 EUR,

- 30. rujna 2008. godine na iznos od 4,52 EUR,

- 31. listopada 2008. godine na iznos od 20,83 EUR,

- 30. studenog 2008. godine na iznos od 9,83 EUR,

- 31. prosinca 2008. godine na iznos od 21,57 EUR,

- 31. siječnja 2009. godine na iznos od 23,37 EUR,

- 28. veljače 2009. godine na iznos od 24,15 EUR,

- 31. ožujka 2009. godine na iznos od 21,68 EUR,

- 30. travnja 2009. godine na iznos od 22,07 EUR,

- 31. svibnja 2009. godine na iznos od 18,85 EUR,

- 30. lipnja 2009. godine na iznos od 16,10 EUR,

- 31. srpnja 2009. godine na iznos od 16,72 EUR,

- 31. kolovoza 2009. godine na iznos od 18,30 EUR,

- 30. rujna 2009. godine na iznos od 18,12 EUR,

- 31. listopada 2009. godine na iznos od 16,61 EUR,

- 30. studenog 2009. godine na iznos od 19,44 EUR,

- 31. prosinca 2009. godine na iznos od 21,51 EUR,

- 31. siječnja 2010. godine na iznos od 24,83 EUR,

- 28. veljače 2010. godine na iznos od 23,96 EUR,

- 31. ožujka 2010. godine na iznos od 28,25 EUR,

- 30. travnja 2010. godine na iznos od 27,31 EUR,

- 31. svibnja 2010. godine na iznos od 29,27 EUR,

- 30. lipnja 2010. godine na iznos od 42,24 EUR,

- 31. srpnja 2010. godine na iznos od 39,47 EUR,

- 31. kolovoza 2010. godine na iznos od 46,95 EUR,

- 30. rujna 2010. godine na iznos od 44,54 EUR,

- 31. listopada 2010. godine na iznos od 39,45 EUR,

- 30. studenog 2010. godine na iznos od 49,30 EUR,

- 31. prosinca 2010. godine na iznos od 61,56 EUR,

- 31. siječnja 2011. godine na iznos od 53,11 EUR,

- 28. veljače 2011. godine na iznos od 56,18 EUR,

- 31. ožujka 2011. godine na iznos od 52,06 EUR,

- 30. travnja 2011. godine na iznos od 52,68 EUR,

- 31. svibnja 2011. godine na iznos od 69,06 EUR,

- 30. lipnja 2011. godine na iznos od 70,17 EUR,

- 31. srpnja 2011. godine na iznos od 84,31 EUR,

- 31. kolovoza 2011. godine na iznos od 77,45 EUR,

- 30. rujna 2011. godine na iznos od 69,89 EUR,

- 31. listopada 2011. godine na iznos od 68,95 EUR,

- 30. studenog 2011. godine na iznos od 68,28 EUR,

- 31. prosinca 2011. godine na iznos od 71,60 EUR,

- 31.siječnja 2012. godine na iznos od 75,09 EUR,

- 29. veljače 2012. godine na iznos od 75,36 EUR,

- 31. ožujka 2012. godine na iznos od 73,02 EUR,

- 30. travnja 2012. godine na iznos od 74,17 EUR,

- 31. svibnja 2012. godine na iznos od 75,27 EUR,

- 30. lipnja 2012. godine na iznos od 73,53 EUR,

- 31. srpnja 2012. godine na iznos od 74,12 EUR,

- 31. kolovoza 2012. godine na iznos od 73,14 EUR,

- 30. rujna 2012. godine na iznos od 70,65 EUR,

- 31. listopada 2012. godine na iznos od 73,28 EUR,

- 30. studenog 2012. godine na iznos od 74,73 EUR,

- 31. prosinca 2012. godine na iznos od 74,22 EUR,

- 31. siječnja 2013. godine na iznos od 68,59 EUR,

- 28. veljače 2013. godine na iznos od 73,39 EUR,

- 31. ožujka 2013. godine na iznos od 73,62 EUR,

- 30. travnja 2013. godine na iznos od 71,60 EUR,

- 31. svibnja 2013. godine na iznos od 66,23 EUR,

- 30. lipnja 2013. godine na iznos od 66,08 EUR

pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% koja stopa se izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodište za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana, nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.925,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. 17. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodište za pet postotnih poena.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 30. lipnja 2006. godine u Šibeniku sklopio Ugovor o kreditu br. 9011616522, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 19.594,05 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, a koji ugovor da je solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletina pod posl. brojem OU-603/06 dana 30. lipnja 2006. godine.

1.1. Navedeni ugovor da je sklopljen na razdoblje od 7 godina, odnosno u 84 jednakih mjesečnih anuiteta. Prvotna ugovorena kamatna stopa da je iznosila 5,17 % godišnje, promjenjiva, a na dan zaključenja Ugovora anuitet da je iznosio 278,51 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke na dan otplate.

1.2. Kredit da je u cijelosti otplaćen 11. srpnja 2013. godine i da nije konvertiran.

1.3. Tužitelj navodi da je tuženik u standardiziranom ugovoru u članku 4. Ugovora utvrdio da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika, bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, a o kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo.

1.4. Tuženik da je dakle, povrijedio potrošačko pravo tužitelja tako što je u Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba da je ništetna. Dakle, tuženik da je protupravno, jednostrano, neobrazloženo i na štetu tužitelja vršio promjene kamatne stope.

1.5. Da je navedeno postupanje tuženika protupravno, a da je odredba kojom je tuženiku dozvoljena jednostrana promjena kamate ništetna nedvojbeno da dokazuje pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj 43 Pž-7129/13-4, donesena dana 16. srpnja 2014. godine, a kojom presudom da je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koje presude da su potvrđene i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, i to između ostalog u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u tom postupku 4. tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede da traju i na dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. Tužitelj navodi kako je razvidno da je Ugovor između tužitelja i tuženika zaključen u navedenom razdoblju na koje razdoblje se presuda odnosi u kojem razdoblju da je tuženik u odnosu na tužitelja povećavao kamatnu stopu, a što da je vidljivo pregledom Ugovora o kreditu i pregledom knjigovodstvene kartice. Iz istog da proizlazi protupravnost takvog postupanja tuženika.

1.7. Tužitelj navodi da je tuženik odobrio korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.594,05 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan isplate. Odredbom članka 7. Ugovora, ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan korištenja kredita.

1.8. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.9. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.10. Tužitelj navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. 43 Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno da je utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik u tom postupku 4. tuženik i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljkedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

1.11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke.

1.12. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

1.13. Naime, tužitelj smatra da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda u razlici obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih (ništetnih) promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu, kao i u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora.

1.14. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da mu tuženik isplati iznos od 22.295,54 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

1.15. Podneskom od 30. ožujka 2023. godine tužitelj je sukladno Financijsko- računovodstvenom vještačenju stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, dipl. oec. od 6. ožujka 2023. godine, te promjeni službene valute u Republici Hrvatskoj u EUR, uskladio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu 2.887,84 EUR / 21.758,41 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog iznosa.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije isticanja ništetnosti prema čl. 326.st.2. ZOO-a.

2.1. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti da je neosnovan iz razloga kako slijedi:

Tužitelj i tuženik da su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9011616522 30. lipnja 2006. kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.594,05 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,17 %.

2.2. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, predmetni je ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom kredita i zatvaranjem dana 15. srpnja 2013., a koja činjenica isplate kredita da je nesporna među strankama.

2.3. Stoga, tuženik predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima da je propisano: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana da je bila manjeg značaja. Jedno od temeljnih načela obveznog prava u našem pravnom sustavu jest „Pacta sunt servanda“ sukladno kojemu je ugovore potrebno održati na snazi kada je god to moguće

2.4. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda da se ukazuju pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

2.5. Nadalje, tuženik navodi kako je nesporno Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope.

2.6. Nadalje, tužitelj da samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope i pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi da ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

2.7. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. da je izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

2.8. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jeste da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite, novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik da je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

2.9. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor da je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj da je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

2.10. Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

2.11. Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Ovo poglavito iz razloga što je predmetni kredit zatvoren još 15. srpnja 2013., odnosno obveznopravni odnos koji je postojao između tužitelja i tuženika da je prestao ispunjenjem ugovora prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

2.12. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH

2.13. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3.U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj: 90116161522 od 30. lipnja 2006. godine, otplatnog plana, prometa po kreditnoj kartici, pisanog nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa od 6. ožujka 2023. godine, pročitan je iskaz tužiteljice.

4.Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.

5.Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate i uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od rujna 2006. godine do lipnja 2013. godine.

7.U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 11. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

8.U ovom postupku je utvrđeno da su dana 30. lipnja 2006. godine stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 9011616522, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 19.594,05 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu.

9.Sukladno čl. 4. Ugovora, redovna (nominalna) kamatna stopa je ugovorena po stopi od 5,17 % godišnje, kao promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

10. Odredbom čl. 6. Ugovora određena je otplata kredita na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

11. Dakle, iz kreditne dokumentacije, je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

12. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

13. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

16. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

17. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

18. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

19. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

20. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

21. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

22. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

23. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

25. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

27. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope i razliku anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Goranu Miljasu dipl. oecc.

28. Što se tiče dokumentacije iz spisa nužne za izradu vještačenja, stalni sudski vještak Goran Miljas dipl. oec. je naveo da uz ugovor, inicijalni otplatni plan u sitnom (nečitljivom ) fontu, a da je promet po kreditnoj kartici u kunama, te da je od tuženika zatražio nedostajuću dokumentaciju kao i inicijalni otplatni plan u čitljivom fontu. Inicijalni otplatni plan da je dostavljen, ali ne i promet u kunama s obrazloženjem da je banka promet vodila jedino u valuti CHF, te da će u vještačenju biti korištene knjigovodstvene kartice tuženika u valuti CHF, a kunska protuvrijednost da će biti izračunata primjenom srednjeg tečaja PBZ-a na dan plaćanja.

28.1. Vještak Miljas navodi da je izračun anuiteta u početnom i izmijenjenom otplatnom planu izvršen temeljem Odluke HNB-a o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Narodne Novine“ 56/2001, dopune u 87/2001, i 111/2001) kao i temeljem Odluke o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija, te ugovaranju usluga s potrošačima („Narodne Novine“ 1/2009 i 41/2009).

28.2. Nadalje, vještak Miljas navodi da su kamate u cijelom razdoblju otplate izračunate po proporcionalnoj metodi.

28.3.Promjenu kamatnih stopa i mjesečnih anuiteta po utuženom kreditu (sukladno podacima iz realiziranog otplatnog plana PBZ-a, vještak Miljas da je dao u tabličnom prikazu (list 84 spisa).

28.4. Vještak Miljas navodi da je razlika anuiteta nastala temeljem promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja (efekat valutne klauzule).

28.5. Povećana kamatna stopa i posljedično povećani anuiteti da su proizveli dio razlike anuiteta koji se sastoji od razlike između kamata izračunatih po promjenjivim kamatnim stopama i kamata izračunatih po ugovorenoj kamatnoj stopi.

28.6. Drugim dijelom razlika anuiteta da je generirana promjenom (povećanjem) tečaja, s obzirom da je riječ o kreditu s valutnom klauzulom, pa da se kreditna obveza dužnika (tužitelja) neprestano povećavala sa svakim rastom vrijednosti valute obveze (CHF) u kojoj je nominiran kredit u odnosu na domaću valutu koja predstavlja valutu plaćanja.

28.7. Vještak Miljas navodi da se razlika anuiteta izračunava na bazi početnog anuiteta u kunama, izračunatog temeljem isplaćenog kunskog iznosa kredita, primijenjenog tečaja na dan isplate kredita i uz sve ostale ugovorene parametre (kamatna stopa, rok otplate).

28.8. Sukladno podacima tuženika, kredit da je isplaćen 30. lipnja 2009. godine u kunskom iznosu od 91.029,86 kuna uz primijenjeni srednji tečaj kreditora od 4,645791 kuna za CHF na dan isplate. Na bazi ugovorenih parametara, izračunati početni anuitet u kunama da iznosi 1.293,90 kuna.

28.9. Početni anuitet da se dovodi u korelaciju sa stvarno uplaćenim anuitetima od strane tužitelja (u kunama), a dobivena (pozitivna) razlika anuiteta u kunama u sebi da sadrži porast po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja. Negativne razlike anuiteta da su nastale uglavnom prije promjene (povećanja) ugovorene kamatne stope i to zbog plaćanja po manjem tečaju od ugovorenog, ali da ih ima i nakon povećanja kamatne stope zbog nastavka trenda intervalutarnih promjena s negativnim predznakom.

28.10. Nadalje, vještak navodi kako je dinamika plaćanja dospjelih obveza tužitelja bila pretežno uredna, budući da je u većem dijelu razdoblja otplate kredita anuitete plaćala uglavnom u roku dospijeća.

28.11. Dospijeće razlike anuiteta da je na dan konačne otplate pojedinog anuiteta, odnosno tek kada je dospjela obveza u cijelosti plaćena.

28.12. Iznosi u mišljenju vještaka Miljasa prikazani u kunama da su preračunati u EUR-e primjenom jedinstvenog pravila za preračunavanje i zaokruživanje definiranog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022), primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za EUR. 28.13. Na temelju izvršenih izračuna razlike anuiteta, prikazanih u tablicama (list 86-87 spisa) vještak Goran Miljas je mišljenja da je tužiteljica u razdoblju otplate utuženog kredita br. 9011616522 uplatila ukupno 129.956,66 kuna (na ime glavnice i redovne kamate), a da nije bilo promjene kamatne stope i promjene tečaja (sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli) da je trebala na bazi ugovorenih parametara uplatiti 108.687,54 kuna (na ime glavnice i redovne kamate).

28.14. Razlika anuiteta (koja uključuje pozitivne i negativne razlike) nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF u promatranom razdoblju, da iznosi 21.269,12 kuna (2.822,90 EUR), od čega da se 5.950,78 kuna odnosi na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene kamatne stope, a 15.318,34 kuna na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene tečaja CHF 28.15. Pozitivne razlike anuiteta (preplata) nastale uslijed plaćanja po uvećanoj kamatnoj stopi (u odnosu na ugovorenu) i većem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) da iznose 21.758,41 kn (2.887,84 EUR), odnosno s mjesečnim iznosima i dospijećima mjesečnih razlika kako je to navedeno na listu 88-89 spisa.

29. Tužitelj je bio suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka Gorana Miljasa, te s istim uskladio tužbeni zahtjev.

30. Tuženik se protivi uređenom tužbenom zahtjevu, te smatra da je potrebno primijeniti razliku anuiteta koja uključuje i pozitivne i negativne razlike

30.1. Tuženik se protivi i tako postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, te ističe kako je riječ i o djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na tužbu od 12. lipnja 2019. kojem se djelomičnom povlačenju tužbe se isti ne protivi, ali potražuje razmjeran iznos troškova postupka prema čl. 154.st.2. ZPP-a

31. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, te da su prigovori tuženika neosnovani i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

32. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 2.887,84 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod I.

34. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP.

35. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 27. listopada 2022. godine, 25. svibnja 2023., 24. rujna 2024. i 12. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako prema Tbr.9.t.1., za sastav podneska od 14. listopada 2022., 30. ožujka 2023., 27. travnja 2023. i 16. lipnja 2023. za svako u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 i 103/14 dalje Tarifa), zastupanje na ročištu objave 17. prosinca 2024. godine u iznosu od 100,00 EUR, sve uvećano za 25% PDV-a, za sudske pristojbe tužbe u iznosu 76,05 EUR, sudske pristojbe presude u iznosu od 76,05 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.527,10 EUR, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,16 EUR jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.925,26 EUR, dok tužitelju nije priznat trošak vještačenja ZT budući je isto izrađeno za privatne svrhe, a ne po oduci suda.

Šibenik, 17. prosinca 2024.

Sudac:

Silvana Klisović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika