Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-191/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice KF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB 140363338777 Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri, Zagreb, Ilica 1A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 6. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 406- 72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji su 17. prosinca 2004. sklopili tužiteljica KF kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d., kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,99 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 406- 72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji su 17. prosinca 2004. sklopili tužiteljica KF kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici KF isplati iznos od 3.165,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 4,77 € počam od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 23,78 € počam od 02.11.2010.g.,

- na iznos od 35,44 € počam od 01.12.2010.g.,

- na iznos od 50,28 € počam od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 39,77 € počam od 31.01.2011.g.,

- na iznos od 43,82 € počam od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 39,12 € počam od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 39,98 € počam od 30.04.2011.g.,

- na iznos od 59,84 € počam od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 61,77 € počam od 30.06.2011.g.,

- na iznos od 78,36 € počam od 01.08.2011.g.,

- na iznos od 69,84 € počam od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 60,51 € počam od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 59,51 € počam od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 58,79 € počam od 30.11.2011.g.,

- na iznos od 21,36 € počam od 31.12.2011.g.

- na iznos od 22,67 € počam od 31.01.2012.g.,

- na iznos od 21,31 € počam od 29.02.2012.g.,

- na iznos od 21,94 € počam od 31.03.2012.g.,

- na iznos od 21,76 € počam od 30.04.2012.g.,

- na iznos od 22,97 € počam od 31.05.2012.g.,

- na iznos od 21,49 € počam od 30.06.2012.g.

- na iznos od 22,45 € počam od 31.07.2012.g.,

- na iznos od 21,92 € počam od 31.08.2012.g.,

- na iznos od 20,07 € počam od 01.10.2012.g.,

- na iznos od 22,01 € počam od 31.10.2012.g.,

- na iznos od 21,81 € počam od 30.11.2012.g.,

- na iznos od 65,64 € počam od 31.12.2012.g.,

- na iznos od 58,85 € počam od 31.01.2013.g.,

- na iznos od 64,62 € počam od 28.02.2013.g.,

- na iznos od 65,13 € počam od 02.04.2013.g.,

- na iznos od 62,86 € počam od 30.04.2013.g.,

- na iznos od 55,83 € počam od 31.05.2013.g.,

- na iznos od 55,65 € počam od 01.07.2013.g.

- na iznos od 57,38 € počam od 31.07.2013.g.,

- na iznos od 60,15 € počam od 31.08.2013.g.,

- na iznos od 63,99 € počam od 30.09.2013.g.,

- na iznos od 62,01 € počam od 31.10.2013.g.,

- na iznos od 63,41 € počam od 30.11.2013.g.,

- na iznos od 65,00 € počam od 31.12.2013.g.,

- na iznos od 62,19 € počam od 31.01.2014.g.,

- na iznos od 64,16 € počam od 28.02.2014.g.

- na iznos od 63,52 € počam od 31.03.2014.g.

- na iznos od 61,34 € počam od 30.04.2014.g.,

- na iznos od 60,64 € počam od 31.05.2014.g.,

- na iznos od 60,96 € počam od 30.06.2014.g.,

- na iznos od 63,43 € počam od 31.07.2014.g.,

- na iznos od 65,51 € počam od 01.09.2014.g.,

- na iznos od 65,08 € počam od 30.09.2014.g.,

- na iznos od 66,88 € počam od 31.10.2014.g.,

- na iznos od 68,10 € počam od 01.12.2014.g.,

- na iznos od 67,38 € počam od 31.12.2014.g.

- na iznos od 67,58 € počam od 31.01.2015.g.,

- na iznos od 67,58 € počam od 28.02.2015.g. ,

- na iznos od 67,58 € počam od 31.03.2015.g.,

- na iznos od 67,58 € počam od 30.04.2015.g.,

- na iznos od 67,58 € počam od 01.06.2015.g,

- na iznos od 67,58 € počam od 30.06.2015.g,

- na iznos od 67,58 € počam od 31.07.2015.g.,

- na iznos od 67,58 € počam od 31.08.2015.g.,

- na iznos od 67,58 € počam od 30.09.2015.g.,

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici KF isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 160,85 eur po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to:

- na iznos od 1,68 € počam od 31.12.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 3,96 € počam od 02.02.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 4,99 € počam od 02.03.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 2,15 € počam od 31.03.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 2,69 € počam od 30.04.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 1,60 € počam od 31.12.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 5,24 € počam od 01.02.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 4,41 € počam od 01.03.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 9,35 € počam od 31.03.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 8,41 € počam od 30.04.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 10,24 € počam od 31.05.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 26,05 € počam od 30.06.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 22,80 € počam od 02.08.2010. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 32,74 € počam od 31.08.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 24,54 € počam od 30.09.2010. do 30. 9. 2015., sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice KF u dijelu radi isplate iznosa od 160,85 eur, kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice KF u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 160,85 eur preko iznosa dosuđenog toč. IV. izreke presude, kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici KF naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.506,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica KF podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je KF kao korisnik kredita s Hypo Alpe-Adria-bank d.d. kao pravnim prednikom Addiko bank d.d. kao kreditorom sklopila 17. prosinca 2004. ugovor o kreditu broj: 406-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ( u daljnjem tekstu: Ugovor) . Isto tako, stranke su sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 406-72/2004sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ( u daljnjem tekstu: Dodatak ). Člankom 20. ugovoreno je da je za sve sporove iz Ugovora nadležan sud u [adresa]. Obzirom na ugovornu odredbu za rješavanje spora stvarno i mjesno je nadležan Općinski sud u Sisku. Ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Odredbom Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih V-tuženika Addiko bank d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Addiko bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je V- tuženik Addiko bank d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je temeljem odredbe Ugovora bio dužan otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 3.458,35 eur /26.056,94 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015.g. koja je iznosila 14.008,59 eur/ 105.547,75 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C- 118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj K. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu (prvotno ugovorenu) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 12.867,40 eur/96.949,41 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 14.008,59 eur/ 105.547,75 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 1.141,19 eur/ 8.598,33 kn iz čega je razvidno kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti te ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Te se tužitelj ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. Nadalje, tužitelj je podnio tužbu dana 8. svibnja 2023. te tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Naime, u presudi i rješenju broj Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je obrazložio stav da (citat sa str. 7): „pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine…). Budući da je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, (u sporu „Potrošač“) P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna danom donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13, dana 13. lipnja 2014., proizlazi da je dana 13. lipnja 2019. godine protekao petogodišnji zastani rok za podnošenje ove tužbe u dijelu u kojem tužitelj traži povrat navodno preplaćenih kamata. Nadalje, tužitelj pogrešno smatra da bi se i na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. Čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. Tuženik napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franakkođer, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Zaključno, tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima 23 da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. Ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tuženik također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. Tužitelj paušalnim navodima nastoji utvrditi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer osim pozivanjem na sudsku praksu i odredbe ZZP i ZOO, ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba e i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva. Slijedom do sada navedenog, odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stope ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem čl. 99. ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Tužitelj sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih i povlaštenih kamata koje je imao, pokušava ostvariti i dodane koristi time što traži povrat navodno preplaćenih kamata. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 406-72/2004 (str. 8-15, 17 spisa), izvadak iz zemljišnih knjiga (str.16 spisa), otplatni plan (str. 18-23, 26 i 277 spisa), izračun konverzije (str. 24 i 25, 28 -30 spisa), popis uplata (str. 31-34 spisa), simulirani otplatni plan (str. 35-38 spisa), izvod po kreditu (str. 39-60 spisa), otplatni plan (str. 61-77 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa, analizu rizika, mišljenje (str. 118-240 spisa), izjavu (str. 269 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (str. 325-329 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Dragani Bubalo, saslušana je svjedokinja CF te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Svjedokinja CF iskazala je da je 2004. u Hypo Alpe Adria bank d.d. radila kao financijski savjetnik i to u podružnici te banke u [adresa], a osim nje je u toj podružnici radila još jedna kolegica. Sjeća se tužiteljice, no ne sjeća se da li je ona obrađivala njezin kredit, pod obrađivanjem kredita smatra skupljanje dokumentacije potrebne kako bi se utvrdila kreditna sposobnost, koja se potom slala na odobravanje i to ovisno o iznosu što znači, da je neke kredite mogao odobriti voditelj podružnice, a neki su se mogli odobriti u Zagrebu. Misli da se konkretni kredit odobravao u Zagrebu zbog visine iznosa. Ne sjeća se, iako pretpostavlja, da je razgovarala sa tužiteljicom sve vezano za sklapanje konkretnog ugovora o kreditu, no konkretnog razgovora se ne sjeća. Može samo reći općenito da se sa svakim klijentom razgovara o uvjetima kreditiranja da se isti upoznaje sa dokumentacijom potrebnom za obradu kreditnog zahtjeva, a u situaciji kada je odobren kredit sadržaj, odnosno tekst ugovora o kreditu se sastavlja u Zagrebu u sjedištu banke i potom se taj ugovor šalje u [adresa], poziva se klijent s kojim se ugovor pročita i klijent se šalje javnom bilježniku te ga informiraju da i od javnog bilježnika može dobiti sve potrebne informacije. Dakle ona pojašnjava svakom klijentu da, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, to znači da se ista može mijenjati ovisno o stanju na tržištu, no nije pojašnjavala kakvo bi to stanje na tržištu trebalo biti koje bi dovelo do promjene kamatne stope, a pojašnjavala je i da se kredit otplaćuje po tečaju CHF na dan dospijeća ili na dan plaćanja anuiteta ovisno o tome kako je to ugovoreno. Detaljnije od toga niti u odnosu na navedenu valutnu klauzulu klijentima nisu pojašnjavali. Ističe da je postojala mogućnost i da klijent utječe na sadržaj ugovora o kreditu u smislu da se dogovara o pojedinoj ugovornoj odredbi. Koliko je njoj poznato dogodila se jedna situacija da se ugovorna odredba mijenja na zahtjev klijenta, no ne sjeća se o kojoj se odredbi ugovora radilo. Ne sjeća se da li je tužiteljica tražila kakva pojašnjenja vezano za ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu kamatu ili valutnu klauzulu. Svaki klijent je imao mogućnost od djelatnika banke tražiti kakva pojašnjenja ili postavljati pitanja. Klijent je imao slobodu odlučiti u kojoj će valuti ugovoriti kredit. Djelatnici banke nisu utjecali na klijente pri odabiru vrste kredita već je to bila isključivo odluka korisnika kredita. Klijentima nisu smjeli davati nikakve preporuke. Ne sjeća se da li je tužiteljici ponuđen kredit u još kojoj valuti osim CHF. Može reći da su u to vrijeme bili u ponudi krediti u valutama CHF i eur i da su vrlo često radili paralelne izračune otplate kredita kako bi klijenti mogli usporediti kredite. Banka nije uvjetovala prilikom pregovora korisnicima kredita koju valutu bi trebali ugovoriti. Uvijek je postojala mogućnost promjene valute kredita tijekom otplate, no ne zna da li je tužiteljica bila upoznata sa tom mogućnošću. Pri izradi paralelnih izračuna otplate kredita u valutama euro i CHF izračun otplate kredita u CHF bio povoljniji zbog niže kamate. U tim situacijama se znalo događati da je i dio klijenata bio kreditno nesposoban za kredit u eur, a sposoban za kredit u CHF. Preko 20 godina je radila u Hypo Alpe Adria bank te je sudjelovala u radu s velikim brojem kredita.

6. Tužiteljica KF je iskazala da je kredit podigla u svrhu izgradnje kuće, a koja služi za stambene potrebe nje i njezine obitelji. Ona je u tu svrhu obilazila više banaka te je zaključila da je najpovoljniji kredit u CHF koji joj je ponuđen u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank i to obzirom na kamatu koja je bila ponuđena, odnosno uzimajući u obzir anuitet koji bi ona trebala otplaćivati u odnosu na njezinu plaću. Ona je u banci tražila da joj ponude najpovoljniji kredit i oni su joj ponudili samo kredit u CHF i uvjetovali su da mora biti klijent te banke pa je potom i tekući račun otvorila u toj banci. Zna da je ugovorila promjenjivu kamatnu stopu i da to znači da se ista tijekom otplate kredita može mijenjati, no nitko u banci joj nije pojasnio uslijed kojih okolnosti i uslijed kojih kretanja na tržištu bi do toga moglo doći. Zna i da je ugovorila da visina anuiteta ovisi o tečaju CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja, no nitko joj nije pojasnio niti uslijed kojih kretanja na tržištu do takve promjene dolazi. Nitko joj u banci nije ukazao na bilo kakve rizičnosti ugovaranja kredita u CHF. Sadržaj ugovora o kreditu je sastavila banka te ona nije imala mogućnosti utjecaja ili pregovaranja o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. Ističe da je konvertirala navedeni kredit i to iz razloga što nije više mogla anuitete plaćati jer je u odnosu na početnu narastao dvostruko i došlo je do situacije da je kroz period od godine dana plaćala samo kamatu, a ne i glavnicu. Ne sjeća se više da joj je u konverziji priznata kakva preplata. Ističe da je ugovor o kreditu prije sklapanja pročitala. Pročitala je aneks ugovora o kreditu i ne može reći konkretno što je od toga razumjela, no može treći da je jedino znala da će nadalje moći kredit otplaćivati.

7. Podneskom od 28. 5. 2024. tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirala tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa 3.326,12 eur, sa zateznim kamatama.

8. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 406-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.

12. 2004. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Podružnica Sisak, prednika tuženika, kao kreditora, utvrđeno je da banka tužiteljici odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 45.400,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu izgradnje kuće (čl. 2. Ugovora), zatim, da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.400,0 CHF zaračunavaju kamate od 4,99 % dekurzivno godišnje, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 358,78 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, da je ugovoreno trajanje kredita do 31. 12. 2019. (čl. 3. Ugovora), te je odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama i sve njene kasnije izmjene dopune.

10. Nadalje, između stranka nije sporno, a također proizlazi iz priloženog otplatnog plana, da je odlukom tuženika, izmijenjena visina kamatne stope po ugovoru o kreditu br. 406-72/2004, i to na način da, nakon tri godine otplate kredita ista iznosi 5,25 %.

11. Nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, tuženika kao banke, 19. 1. 2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu br. 406-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks o konverziji) te prema čl. 1. Aneksa o konverziji ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu br. 406-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 45.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF. Nadalje, čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno je da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Aneksom o konverziji regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 9. 2015. iznosi 13.829,49 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. 9. 2015. iznosi 1.211,90 HRK, da se visina iznosa preplate utvrđena na dan 30. 9. 2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju te da se iznos preplate od 1.211,90 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

14. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

15. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl.

3. i čl. 6. ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

16. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

17. U odnosu na odredbe čl. 3. i 6. ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., te uzimajući u obzir iskaze svjedokinje CF i tužiteljice za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

18. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

19. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 3. ugovora o kreditu br. 406- 72/2004 od 17. 12. 2004., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaze svjedokinje CF te tužiteljice, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

20. Iz iskaza svjedokinje CF te tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

21. Nema mjesta tumačenju da bi se čitanje pisanog iskaza KFC od 24. 8. 2020., zaposlenice tuženika, kojeg tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu, imalo smatrati izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka (čl. 235. – 249. ZPP), te tuženik niti ne predlaže izvođenje takvog dokaza, no za istaknuti je da niti iz tog pisanog iskaza ne proizlazi da je upravo KFC u ime tuženika neposredno sudjelovala u pregovaranju oko sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, odnosno u sklapanju istog, niti to proizlazi iz ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., a navodi iz tog pisanog iskaza prema kojima ista pojašnjava da su svim klijentima tuženika bile dostupne sve relevantne informacije za bilo koju vrstu kreditiranja nisu dokaz da je tužiteljica prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu doista od strane tuženika bila informirana o tome koji bi bili osnovni parametri o kojima ovisi kretanje tečaja valute švicarski franak u nekom budućem razdoblju ili da je između stranaka ugovora uopće bilo pregovora oko neke konkretne ugovorne odredbe.

22. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

23. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i 6. ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

24. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

25. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Aneks o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

26. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 K od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

27. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

28. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica, temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

29. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo te iz pismenog nalaza i mišljenja iste od 30. 4. 2024. proizlazi da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 3.305,79 €, od čega se iznos od 3.326,12 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -20,33 € se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Tužitelj je 19.1.2016. sklopio s tuženikom Aneks uz ugovor o kreditu broj 406-72/2004. Navedeni dodatak osnovnom ugovoru sklopio se između ugovornih strana radi provedbe postupka konverzije denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Navedenim ugovorom prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. utvrđeno je slijedeće: neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 13.829,49 (105.547,75 HRK) , neotplaćena glavnica kredita u CHF (prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita) iznosi 19.849,59 CHF(96.949,41 HRK) , razlika u glavnicama iznosi 8.598,33 HRK (1.141,19 € preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1€=7,5345 HKR). Iznos preplate na dan 30.09.2015., veći od zbroja preostalih obveza po otplatnom planu, za povrat iznosi 1.211,90 HRK.

30. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještakinje dok je tuženik prigovorio ističući da nalaz nije cjelovit i točan, da je svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama ni u materijalnim propisima, da sud treba primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite te da vještakinja nije od pozitivne razlike odbila negativnu razliku.

31. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. 11. 2024. vještakinja Dragana Bubalo iskazala je da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Izračun je izradila sukladno zadatku te izračunala pozitivne i negativne isključivo tečajne razlike. Prilikom izračuna valuta primijenila je anuitet prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Anulirana je promjena kamatne stope kroz razdoblje. To znači da je u njezinom izračunu isključivo tečajna razlika, odnosno razlika u valuti. Ističe da je i izračun preplate izradila kao razliku između anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan dospijeća pojedinog anuiteta, a koji tečaj je primijenila banka. Ističe da su sve uplate izvršene do konverzije uzete u obzir prilikom izračuna konverzije, a preplata utvrđena u konverziji iskorištena je za otplatu kredita u periodu nakon konverzije. Kamatnu stopu od 4,99 koristila je kao početno ugovorenu kamatnu stopu tijekom cijelog razdoblja. Ističe da je primijenila tečaj po kojem je kredit isplaćen 4,884202 kn za 1 CHF. Pri izračunu nije uopće računala eventualnu zateznu kamatu koju bi tužitelj platio zbog eventualnog zakašnjenja jer to nije bio niti predmet zadatka vještačenja. Iz priloženog pregleda plaćanja nije niti utvrdila da bi tužitelj bio u zakašnjenju sa plaćanjem anuiteta.

32. Sud u cijelosti kao stručan i obrazložen prihvaća izračun vještakinje Dragane Bubalo od 30. 4. 2024., a koji izračun paušalni prigovori tuženika nisu uspjeli dovesti u pitanje.

33. Naime, tuženik niti ne navodi razloge iz kojih matematički izračun vještaka ne bi bio ispravan, te neutemeljeno iznosi da je vještakinja trebala izraditi izračun temeljem kamatne stope koja je u vrijeme sklapanju ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite jer je takav izračun irelevantan za ovaj spor obzirom da je predmet spora razlika iznosa kojeg je tužiteljica stvarno i faktički plaćala i iznosa koji bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita te u konačnici tuženik tijekom postupka, niti do zaključenja prethodnog postupka, a niti na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. 11. 2024. ne predlaže kakvu dopunu izračuna ili provođenje novog financijskog vještačenja. Bespredmetan je i prigovor da vještakinja od pozitivne razlike nije odbila negativnu razliku, kraj činjenice da je vještakinja izradila upravo takav izračun.

34. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 3.326,12 eur, te da preplata priznata tužiteljici prilikom konverzije na dan 30. 9. 2015 iznosi 1.211,90 HRK, a preplata u toj visini ugovorena je i čl. 2. Aneksa o konverziji, kao i da se ista koristi za namirenje budućih anuiteta.

35. Nadalje, tužiteljica kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja je joj je priznata Aneksom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužiteljici, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa od 3.326,12 eur kojeg je zatražila tužiteljica prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu (po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004. u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak) i iznosa preplate od 160,85 eur (1.211,90 HRK, fiksni tečaj konverzije 7,53450, utvrđenog Aneksom o konverziji) i to u iznosu od 3.165,27 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

36. Nadalje, tužiteljica, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 160,85 eur, i to od datuma plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužiteljice na ime preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 406-72/2004 od 17. 12. 2004., u dijelu radi isplate iznosa od 160,85 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužiteljici već priznata preplata Aneksom o konverziji, dok Aneksom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije). Stoga je odlučeno kao u toč. III. i IV. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. V. i VI. izreke presude).

37. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da prema Aneksu o konverziji neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije, isto nije od utjecaja na ishod ovog postupka jer su tužiteljica i tuženik sklapanjem Aneksa o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Aneks je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

38. Prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 28. 5. 2023., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu utužene preplate po osnovi valutne klauzule, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

39. Konačno, obzirom da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, a niti je istaknuo prigovor radi prijeboja neutemeljeni su navodi tuženika da je ukupno utuženi iznos po osnovi preplaćenih anuiteta sud trebao umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

41. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužiteljica je po osnovi uspjela 100%, a po visini 95 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 97,5 % (100%+95%=195%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 5 %, odnosno u konačnici 2,5 % (5%:2). Stoga uspjeh tužiteljice iznosi 95 % (97,5%-2,5%).

42. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 4. 3. 2024. i 6. 11. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 20. 12. 2023. i 28. 5. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 275,00 eur, ukupno 1.375,00 eur, no obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu od 95 % dosuđen joj je parnični trošak u iznosu od 1.306,25 eur te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eur u cijelosti, sveukupno 1.506,25 eur.

43. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 17. prosinca 2024.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku