REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6, Zagreb
Poslovni broj: Us I-458/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Vinko Adžić, odvjetnik u Zagrebu, Držićeva 6/3, protiv tuženog Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, OIB: 95131524528, Zagreb, Trg N. Topalušić 1, radi statusa ratnog vojnog invalida, 17. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2670, URBROJ: 522- 04/2-13-2 od 26. listopada 2013.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II- 562-02/13-0015/2670, URBROJ: 522-04/2-13-2 od 26. listopada 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar KLASA: UP/I-562-02/98-26/485, URBROJ: 519-110-98-2 od 17. prosinca 1998. i rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata KLASA: 562-02/99-01/15319, URBROJ: 519-08-99-2 od 1. prosinca 1999. kojim je tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida V. grupe s 70% oštećenja organizma.
2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da rješenje tuženika u cijelosti osporava kao nezakonito zbog nepravilne primjene zakona. Smatra da je tuženik spornim rješenjem povrijedio njegova ustavna prava kao što su načelo pravne sigurnosti, jednakosti te pravo na pošteno suđenje. Dodaje da ako je Republika Hrvatska izdala rješenje 17. prosinca 1998., a to je ujedno i pravomoćno rješenje, tada su njegova legitimna očekivanja da će pravo utvrđeno tim rješenjem moći nesmetano koristiti. Iznosi da niti jednom argumentacijom tuženik nije doveo u pitanje pravilnost ranijeg rješenja te da ne postoji pravni temelj za njegovo oglašavanje ništavim. Opisuje da tuženik razlog ništavosti nalazi u činjenici da je on bio pripadnik HVO, pa da zaključuje da nije bilo zakonske osnove za donošenje rješenja kojim mu je utvrđen status HRVI, budući da prema ranije važećem, a niti prema sadašnjem Zakonu pripadnici HVO ne mogu ostvariti taj status. Ističe da tuženik gubi iz vida da on ima uredne potvrde Republike Hrvatske kako o svome stradavanju u obrani suvereniteta Republike Hrvatske tako i onu o statusu hrvatskog branitelja, a da je kao hrvatski branitelj sa statusom HRVI ostvario i invalidsku mirovinu kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Navodi da su tvrdnje tuženika da prijava stradavanja od 28. listopada 1997. nije izdana sukladno službenoj evidenciji Ministarstva obrane i da nije potpisana od ovlaštene osobe paušalne i neutemeljene. Dodaje da mu nije poznato da je tuženik ili drugo nadležno tijelo pokrenulo postupak u kojem bi se osporavala valjanost te potvrde, niti je poznato da je pokretan ili vođen bilo kakvi postupak protiv potpisnika te potvrde ili bilo kojih drugih osoba s tim u svezi. Iznosi da je neupitno da se u ovoj upravnoj stvari isključivo Država putem svojih tijela pojavljuje kao generator dokaza. Napominje da se stečena prava oduzimaju nezakonitim postupanjem vlasti, kršenjem osnovnih načela upravnog postupka i pravne države koje se očituje primjenom retroaktivnosti te nepoštivanjem pravomoćnosti sudske odluke i rješenja. Iznosi da potvrda Ministarstva obrane postoji u spisu, pa da je nedvojbeno da je rješenje od 17. prosinca 1998. kao i ono revizijsko od 1. prosinca 1999. izdano u skladu sa Zakonom. Nastavlja da je on kao hrvatski branitelj zbog predmetnog ranjavanja ostvario invalidsku mirovinu, a da je osnova za mirovinu bilo upravo predmetno rješenje o statusu HRVI. Poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske. Zaključuje da ako je nadležno Ministarstvo obrane izdalo uredne potvrde o stradavanju u obrani suvereniteta RH, o statusu hrvatskog branitelja kroz određeno razdoblje, te o visini plaće za konkretni mjesec tada je nedvojbeno da su navedena rješenja od 17. prosinca 1998. te od 1. prosinca 1999. ispravna i na zakonu utemeljena. Navodi da kako je navedenim konačnim i pravomoćnim rješenjima već utvrđena uzročno posljedična veza između njegovog sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i njegovog stradavanja, to tuženik novim rješenjem više nije mogao ponovno odlučivati o postojanju navedene uzročno posljedične veze. Poziva se na praksu Upravnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Splitu. Smatra da je tuženik odlučivao izvan zakonom propisanih kriterija za stavljanje izvan snage konačnog upravnog akta i da je oglasio ništavim predmetna rješenja bez valjanih razloga, što ukazuje da je osporeno rješenje nezakonito i protivno osnovnim načelima Zakona o općem upravnom posutpku (načelo zakonitosti i načelo materijalne istine). Dodaje da sve da je i bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, kao što to tvrdi tuženik, on, premda nerado, ali ipak ukazuje da su gotovo svi stradalnici Hrvatskog vijeća obrane koji su u Bosni i Hercegovini ostvarili status RVT sa 100 %-nim tjelesnim oštećenjem 1. grupe ostvarili u Republici Hrvatskoj sva prava propisana Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Iznosi da im, ako je točna tvrdnja da su svi oni stradali na Južnom bojištu pod istim uvjetima kao i on, tada pripadaju i ista prava neovisno o postotku tjelesnog oštećenja ili o nekom drugom kriteriju, čime se dovodi u pitanje ustavno pravo o jednakosti građana pred zakonom. Podsjeća da Ustav Republike Hrvatske posebno štiti kategoriju invalida i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Poziva se na odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra da je od strane tuženika diskriminiran na vrlo jasan način. Slijedom navedenog predlaže poništiti rješenje tuženika uz naknadu troškova upravnog spora.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je osporavano rješenje doneseno u postupku primjene članka 42. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, koji je stupio na snagu 17. prosinca 2012., a u svezi članka 42. stavka 1. toga Zakona. Ističe da je iz očitovanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 22. listopada 2013. vidljivo da tužitelj za vrijeme stradavanja nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, odnosno nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Iznosi da je činjenica sudjelovanja u obrani suvereniteta RH i stradavanja u ovoj upravnoj stvari, utvrđena putem pisanih dokaza, pribavljenih od nadležnog tijela, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a koje tijelo sukladno zakonu vodi službenu evidenciju o priznatim statusima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, a koje dokaze je u ovoj upravnoj stvari zatražio primjenom članka 60., a u svezi članka 159. Zakona o općem upravnom postupku. Vezano za ranije izdane potvrde o stradavanju napominje da potvrda (uvjerenje) koja je izdana na temelju članka 171. Zakona o općem upravnom postupku, nije upravni akt i nema značenje ni sadržaj rješenja kojim bi mogla steći svojstvo konačnosti, odnosno pravomoćnosti u smislu članka 11.a odnosno članka 12. toga Zakona. Pojašnjava da se potvrdom daje izvod iz službene evidencije i potvrđuju činjenice o kojima se vodi službena evidencija, a da je prema članku 164. stavku 3. toga Zakona dopušteno dokazivati da su u ispravi iz članka 164. stavka 1. Zakona činjenice neistinito utvrđene ili da je sama isprava neispravno sastavljena. Slijedom navedenog, smatra da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno članak 42. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, pa predlaže da se odbaci tužba, odnosno podredno da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te su održana ročišta.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Nesporno je da je tužitelju rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar KLASA: UP/I-562-02/98- 26/485, URBROJ: 519-110-98-2 od 17. prosinca 1998. i rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata KLASA: 562-02/99-01/15319, URBROJ: 519-08-99-2 od 1. prosinca 1999. priznat status ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% oštećenja organizma.
6. Sporno je, jesu li pravilno osporavanim rješenjem ta rješenja oglašena ništavim.
7. Prvotno, treba navesti da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U- III-38/2022 od 20. prosinca 2023. predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak u bitnome navodeći da je Ustavni sud u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022., u kojoj je ispitivao slučaj istovrstan slučaju koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka, ocijenio da je Visoki upravni sud odbijanjem tužbenog zahtjeva podnositelja povrijedio pravo na pravično suđenje, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava ("Narodne novine", broj: ). Pojasnio je da je Ustavni sud u toj odluci utvrdio da je Visoki upravni sud zanemario činjenicu da je u trenutku njegovog odlučivanja na snazi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihove obitelji ("Narodne novine" broj: 121/17., dalje: ZoHBDR/17) koji drukčije uređuje status i prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, te da je Visoki upravni sud propustio imati u vidu legitiman cilj odredbe članka 139. ZoHBDR-a/17 u skladu s kojim se načelom zaštite stečena prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su već ostvarili status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu. Ustavni sud je ocijenio da je i u ovom slučaju osporenim presudama Visokog upravnog suda i Upravnog suda u Zagrebu podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
8. Nakon predmetne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravni stav (vidi primjerice presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1527/2024-2 od 19. rujna 2024.) kojim taj Sud, polazeći od suverenog prava hrvatskog zakonodavca da vrednuje doprinos pripadnika HVO-a, državljana Republike Hrvatske, u obrani suvereniteta Republike Hrvatske priznavanjem određenih prava, u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom je naglasio da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske. Obrazložio je da su prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena Glavom IX. ZoHBDR-a/17. (članci 139. do 148.). Dodao je da pored članka 139. ZoHBDR-a/17., u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZoHBDR-a/17. koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, broj: 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona. Opisao je da članak 139. ZoHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status Ja odnosno Ua iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Istaknuo je da je intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR-a/17. razvidna iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR-a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi:
“Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu.
…
Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.” Zaključio je da iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR- a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Iznio je da je riječ o pripadnicima HVO-a koji ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine. Pojasnio je da je dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta:
1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status Ja odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i
2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.
9. Stoga kako je opunomoćenik tužitelja na ročištu održanom 5. prosinca 2024. izjavio da tužitelj na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nije bio na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine ovaj sud utvrđuje, a imajući u vidu stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR-a/17. Stoga u takvoj situaciji nije bilo pravne zapreke za donošenje osporavanog rješenja već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 140/12.) čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.
10. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) riješiti kao u točki I. izreke.
11. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. istog Zakona odlučeno je kao u točki II. izreke.
U Zagrebu 17. prosinca 2024.
Sutkinja
Vanja Crnković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Odvjetnik Vinko Adžić – e. komunikacijom
2. Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg N. Topalušić
3. u spis
