Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-759/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Zinke Bulka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČUO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Igor Leskovar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11056/2019-47 od 12. srpnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-11056/2019-51 od 21. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11056/2019-47 od 12. srpnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-11056/2019-51 od 21. kolovoza 2024. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Nalaže se tuženici da isplati tužiteljici 24.805,28 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to:

-na 16.554,02 eura od 26.7.2019.

-na 456,31 eura od 16.8.2019.

-na 382,63 eura od 16.9.2019.

-na 382,63 eura od 16.10.2019.

-na 382,63 eura od 16.11.2019.

-na 382,63 eura od 16.12.2019.

-na 429,11 eura od 16.1.2020.

-na 429,11 eura od 16.2.2020.

-na 429,11 eura od 16.3.2020.

-na 429,11 eura od 16.4.2020.

-na 429,11 eura od 16.5.2020.

-na 429,11 eura od 16.6.2020.

-na 429,11 eura od 16.7.2020.

-na 429,11 eura od 16.8.2020.

-na 557,49 eura od 16.9.2020.

-na 557,49 eura od 16.10.2020.

-na 557,49 eura od 16.11.2020.

-na 557,49 eura od 16.12.2020.

-na 601,59 eura od 16.1.2021., i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila Posl.br. 17-P-11056/2019- 47 na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate:

-na 456,31 eura od 26.7.2019. do 16.8.2019.

-na 382,63 eura od 26.7.2019. do 16.9.2019.

-na 382,63 eura od 26.7.2019. do 16.10.2019.

-na 382,63 eura od 26.7.2019. do 16.11.2019.

-na 382,63 eura od 26.7.2019. do 16.12.2019.

-na 429,11 eura od 26.7.2019. do 16.1.2020.

-na 429,11 eura od 26.7.2019. do 16.2.2020.

-na 429,11 eura od 26.7.2019. do 16.3.2020.

-na 429,11 eura od 26.7.2019. do 16.4.2020.

-na 429,11 eura od 26.7.2019. do 16.5.2020.

-na 429,11 eura od 26.7.2019. do 16.6.2020.

-na 429,11 eura od 26.7.2019. do 16.7.2020.

-na 429,11 eura od 26.7.2019. do 16.8.2020.

-na 557,49 eura od 26.7.2019. do 16.9.2020.

-na 557,49 eura od 26.7.2019. do 16.10.2020.

-na 557,49 eura od 26.7.2019. do 16.11.2020.

-na 557,49 eura od 26.7.2019. do 16.12.2020.

-na 601,59 eura od 26.7.2019. do 16.1.2021. kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženici da plati tužiteljici parnični trošak od 10.382,64 eura sa zateznim kamatama od 13.7.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u 15 dana.

2. Protiv navedene presude tužena je uložila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužena ističe prigovor promašene pasivne i aktivne legitimacije. Pogrešno i nepotpuno je utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te izreka presude proturječi razlozima presude, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, slijedom čega je potrebno podnijeti žalbu na navedenu presudu vezano za status zaštićene najmoprimke i visinu zaštićene najamnine. Sud u obrazloženju presude navodi: „Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu - stana u [adresa], površine 29.38 m2, a predmetni stan se nalazi u [adresa]. Svakako postoji proturječje između izreke i obrazloženja presude, odnosno o odlučnim činjenicama vezano za vlasništvo stana u kojem stanuje zaštićeni najmoprimac, odnosno postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava. Tužiteljica nije dokazala kako je ugovor o darovanju sklopljen u formi javnobilježničkog akta ili sudskog zapisnika. U konkretnom slučaju, tužiteljica nije stupila u neposredan posjed nekretnine (koji nije imao niti njezin prednik jer je u posjedu stana treća osoba-zaštićeni najmoprimac sa svojim prednicima već nekoliko desetljeća). Tužiteljica je trebala dokazati pravnu valjanost Ugovora o darovanju nekretnine od 27. prosinca 1990., tj. da je isti sklopljen u obliku sudskog zapisnika, a time ujedno i daje aktivno legitimirana na podnošenje ove tužbe, a što je propustila dokazati. Tužiteljica nije izvorni vlasnik predmetnoga stana kojoj je stan oduzet odnosno koja je bila prisiljena trpjeti da se u njezin stan useli nositelj stanarskog prava (na temelju odluke, rješenja, ugovora o korištenju stana) te je svjesno stekla vlasništvo stana kojim je mogla ograničeno raspolagati i prije donošenja Zakona o najmu stanova koji je za određene nositelje stanarskog prava omogućio sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom. U odnosu na visinu zaštićene najamnine, sud prvog stupnja nije cijenio visinu zaštićene najamnine u odnosu na dokumentaciju koja prileži spisu. Sud je propustio pravilno utvrditi činjenično stanje o kojem ovisi visina zaštićene najamnine, te je propustio primijeniti materijalno pravo i to čl. 37. st. 1. Zakona o najmu stanova. Tužena ponovno ističe prigovore u odnosu na utvrđenu visinu tržišne najamnine i primjenu baznih indeksa, a ističe se prigovor zastare za zahtjev naknadu štete. Osporava se i odluka o parničnom trošku u cijelosti. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici naknadu tuženoj troškova parničnog postupka, kao i troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ovaj sud pregledao je sve provedene parnične radnje te ispitao pobijanu presudu i na temelju toga ustanovio da sud prvoga stupnja nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda ima jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Ukazuje se da je rješenjem istog suda poslovni broj P-11056/2019-51 od 21. kolovoza 2024. ispravljena pobijana presuda u toč. 6. obrazloženja na način da umjesto teksta: „“[adresa], površine 29,38 m2“ treba pravilno pisati: „[adresa].

4.1. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. U provedenom postupku prvostupanjski sud utvrdio je potrebno činjenično stanje za pravilno presuđenje prijepora, nakon što je proveo sve potrebne i predložene dokaze za utvrđivanje spornih činjenica.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u [adresa].

7. U obrazloženju pobijane odluke, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je sporna osnova zahtjeva tužiteljice, njezina aktivna legitimacija, pasivna legitimacija tuženice, prekluzija i zastara, te visina zahtjeva

- da je uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu utvrđeno da je kao vlasnica upisana tužiteljica

- da je iz uvida u ugovor o najmu stana od 16.5.2005. utvrđeno da je riječ o ugovoru koji se odnosi na najam predmetne nekretnine između tužiteljice kao najmodavca i ČU kao najmoprimca

- da visina najamnine nije ugovorena, već se prema tvrdnji tužiteljice isplaćivala prema izračunu visine zaštićene najamnine i to u iznosu od 403,03 kn mjesečno do 31.8.2018., nakon toga do 31.8.2019. najamninu od 886,66 kn mjesečno, od 1.9.2019. do 1.8.2020. mjesečno 1.370,29 kn

- da je odbijen prigovor promašene pasivne legitimacije

- da je iz iskaza ČU, zaštićenog najmoprimca u predmetnom stanu, utvrđeno da u stanu živi od rođenja, 1953., da sada tamo živi sa suprugom i sinom, a stanarsko je pravo stekao njezin otac Č, iza njega njezina majka Ž

- da ČU po čl. 37. i 38. Zakona o najmu stanova pripada pravo zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu

- da na pravo tužiteljice koje ona želi ostvariti u ovom postupku ne utječe imovno stanje zaštićenog najmoprimca, jer tužiteljica ima pravo na potpuno obeštećenje i ne smije biti opterećena još i vođenjem računa o imovinskim prilikama (nametnutog) najmoprimca

- da nije osnovan prigovor tuženice da tužiteljica, koja je predmetni stan stekla darovanjem, nema pravo na naknadu koju traži jer joj je u trenutku darovanja moralo biti poznato da u stanu živi zaštićeni najmoprimac

- da je tužiteljica stan stekla 1990., prije donošenja Zakona o najmu stanova i ratifikacije Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama

- da je tuženica osporila valjanost ugovora o darovanju jer tužiteljica nije dokazala da je taj ugovor sklopljen u propisanoj formi s obzirom da je očigledno bila riječ o darovanju bez prave predaje

- da nije sporno da je ugovor sklopljen 27.12.1990.

- da je iz izvatka za predmetnu nekretninu utvrđeno da je tužiteljica upisana kao vlasnica

- da tužiteljica tužbom traži isplatu razlike između iznosa zaštićene najamnine koja joj je isplaćivana u periodu od travnja 2016. do siječnja 2021. i tržišne najamnine

- da je visinu tržišne najamnine sud utvrdio provedenim vještačenjem po vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina dipl. ing. Mladenu Ožiću s kojim je izašao i na lice mjesta kako bi se identificirala nekretnina

- da je na temelju rezultata očevida, podataka s javnih servisa, katastra, zemljišnih knjiga, ortofotokarata, urbanizam, korištenjem baznih indeksa cijena prema statističkim podacima iz biltena DZS, koristeći izvadak iz zbirke ugovora o najmu Službe za vrednovanje Grada Zagreba, vještak izradio nalaz i mišljenje u kojem je obračunao vrijednost tržišne najamnine te nekretnine

- da je utvrđeno da je visina utužene tužiteljeve tražbine od 1.4.2016. do dana izrade nalaza i mišljenja 56.713,54 eura

- da je tužiteljica podneskom od 26.5.2024. u skladu s nalazom i mišljenjem, postavila zahtjev za utuženo razdoblje (od travnja 2016. do zaključno siječnja 2021.) tražeći isplatu 24.805,28 eura

- da je taj iznos dobiven umanjenjem tržišne najamnine obračunate po vještaku za porez i prirez te zaštićenu najamninu koju je tužiteljica primala

- da je sud utvrdio da je razlika između vrijednosti tržišne najamnine nekretnine i zaštićene najamnine u predmetnom razdoblju 24.805,28 eura

- da prigovor zastare i zastare samoga prava je neosnovan

- da potraživanje naknade štete zastarijeva po čl. 230. ZOO-a u trogodišnjem roku

- da se tužiteljica tuženici u smislu čl. 186.a ZPP-a obratila 15.4.2019. sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

8. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže navodeći da je pravni položaj vlasnika stana u kojem živi tzv. zaštićeni najmoprimac propisan odredbama Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 - dalje: ZNS), ali i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta - dalje: ZVDSP).

9. Postoji čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca pa tako primjerice:

- vlasnik stana je obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme,

- vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca,

- vlasnik stana je obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine,

- vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke,

- vlasnik stana je dužan plaćati pričuvu i održavati stan,

- vlasnik stana je dužan plaćati porez na dohodak od najamnine,

- otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan,

- ne postoji bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja sustava zaštićenog najma i dr. 10. U Republici Hrvatskoj je 5. studenog 1997. stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - međunarodni ugovori", broj 18/97 i 6/99 – pročišćeni tekst - dalje: Konvencija), te se tužena obvezala istu primjenjivati, kao i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama.

11. Pravo vlasništva prema čl. 30. ZVDSP-a je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama). Slijedi da je uvođenjem brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima, došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, pri čemu je tužiteljica dokazala da je vlasnica predmetnog stana.

12. Ovakvim miješanjem tužene je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.

13. Zaključno, da pozitivni pravni propisi u Republici Hrvatskoj za područje zaštićenih najamnina ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer je taj teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu, najmodavce. Najmodavac, odnosno vlasnik stana (pa tako i tužiteljica), mora sam snositi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca zbog čega je povrijeđeno tužiteljičino pravo na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo joj je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i odredbom čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.).

14. Republika Hrvatska dužna je tužiteljici kao vlasnici stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac naknaditi imovinsku štetu koju je pretrpjela zbog činjenice da je bila spriječena naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine, pri čemu tužiteljica nije dužna dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmila, jer bi se na taj način tražilo od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetu nekretninu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev 2364/16 od 18. siječnja 2018.).

15. Tužiteljica ima pravo na naknadu štete u iznosu razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine s time da je tužiteljica, kao najmodavac, dužna podmiriti porezna davanja. Prema čl. 56. i čl. 57. st. 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16, 106/18 i 121/19) dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se razlika između primitka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitka od vremenskog ograničenog ustupa autorskog prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava, primitka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primitcima. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju se izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine

16. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica u utuženom razdoblju pretrpjela imovinsku štetu kao razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, uz umanjenje poreza i prireza u ukupnom iznosu 24.805,28 eura.

17. Na svaki mjesečni iznos štete, tužiteljica ima pravo na zatezne kamate temeljem čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – dalje: ZOO) za tekući mjesec.

18. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare, navodeći da ista počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete- gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno, pa se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl. 230. st. 1. ZOO-a (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-1104/18 od 22. siječnja 2019. i dr.).

19. Utvrđujući da je tužena, propisujući Zakonom o najmu stanova niz zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, uvela brojna ograničenja za vlasnike takvih stanova, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da im je time nametnula prekomjeran individualni teret, a da tužena pozitivnim propisima nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer je taj teret prebačen samo na jednu društvenu skupinu, najmodavce stanova sa zaštićenim najmoprimcem, te da je time povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, koje pravo je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava, točnije čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, koja je u odnosu na tuženu stupila na snagu 5. studenog 1997. Prvostupanjski je sud pravilno prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu utuženih mjesečnih svota na ime naknade imovinske štete koja čini razliku između tržišne i zaštićene najamnine.

20. Odredbom iz čl. 33. ZNS-a uređena su pitanja rokova i načina uspostavljanja međusobnih odnosa između vlasnika stana i osobe koja je na temelju stanarskog prava živjela u stanu sadašnjeg vlasnika, a koja je tim zakonom stekla položaj najmoprimca temeljem čl. 30. st. 2. ZNS-a i koja na temelju takvog, zakonom stečenog statusa, ima pravo tražiti sklapanje ugovora iz čl. 31. tog Zakona. Prema odredbama Zakona o najmu stanova vlasnici stanova sa zaštićenim najmoprimcima su mogli ugovoriti samo zaštićenu najamninu koja je bila propisana.

21. Uz obrazloženje prvostupanjskog suda, valja reda da o pravu vlasnika na mirno uživanje stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci ESLJP je odlučivao u nekoliko predmeta (Ć, M, ŽU i Đuričić, ..., ...), u kojima su činjenice predmeta slične i koje je Sud okarakterizirao kao kontrolu korištenja vlasništva. Odlučujući o naknadi materijalne štete podnositeljima, ESLJP je naglasio da takva naknada treba pokriti razliku između zaštićene najamnine i odgovarajuće najamnine, što je dovelo do toga da su hrvatski sudovi počeli mijenjati svoju sudsku praksu i pozivajući se na presudu Statileo i dosuđivati razliku između tržišne i zaštićene najamnine vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stav prema kojem se tražbina vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosi na naknadu štete

- gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan čl. 230. stavka 1. ZOO-a. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (čl. 1086. ZOO-a). Međutim, ESLJP je u presudama ... protiv Hrvatske (st. 11.) i ... protiv Hrvatske (st. 15.) utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do 6 mjeseci nakon presude VSRH od 19. prosinca 2018., kada se ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine. Drugim riječima, vlasnici stanova su tek od 19. lipnja 2019. znali da ako podnesu tužbu za isplatu razlike naknade, domaći sudovi će o tome meritorno odlučivati. Dakle, od tada imaju na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo od kojeg trenutka i teče trogodišnji zastarni rok za podnošenje tužbe s ovog osnova od strane vlasnika stanova, pa u žalbi ponovljeni prigovor zastare prava i zastare potraživanja nije osnovan.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke.

24. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

25. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njezina žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina