Poslovni broj: P-3333/2022-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UG iz [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], zastupan po Josipu Pintarić, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB; 92963223473, zastupana po odvjetnicima odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 17. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju GG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.514,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose i to;

iznos 3,72 EUR od 1. siječanj 2009. do isplate,

iznos 5,84 EUR od 1. veljača 2009. do isplate,

iznos 8,42 EUR od 1. ožujak 2009. do isplate,

iznos 4,42 EUR od 1. travanj 2009. do isplate,

iznos 3,99 EUR od 1. svibanj 2009. do isplate,

iznos 3,32 EUR od 1. lipanj 2009. do isplate,

iznos 2,93 EUR od 1. srpanj 2009. do isplate,

iznos 2,20 EUR od 1. kolovoz 2009. do isplate,

iznos 3,01 EUR od 1. rujan 2009. do isplate,

iznos 2,02 EUR od 1. listopad 2009. do isplate,

iznos 33,50 EUR od 1. studeni 2009. do isplate,

iznos 2,64 EUR od 1. prosinac 2009. do isplate,

iznos 5,24 EUR od 1. siječanj 2010. do isplate,

iznos 6,80 EUR od 1. veljača 2010. do isplate,

iznos 6,44 EUR od 1. ožujak 2010. do isplate,

iznos 9,05 EUR od 1. travanj 2010. do isplate,

iznos 10,10 EUR od 1. svibanj 2010. do isplate,

iznos 12,43 EUR od 1. lipanj 2010. do isplate,

iznos 16,47 EUR od 1. srpanj 2010. do isplate,

iznos 13,05 EUR od 1. kolovoz 2010. do isplate,

iznos 23,04 EUR od 1. rujan 2010. do isplate,

iznos 18,69 EUR od 1. listopad 2010. do isplate,

iznos 19,38 EUR od 1. studeni 2010. do isplate,

iznos 24,01 EUR od 1. prosinac 2010. do isplate,

iznos 29,76 EUR od 1. siječanj 2011. do isplate,

iznos 24,25 EUR od 1. veljača 2011. do isplate,

iznos 24,58 EUR od 1. ožujak 2011. do isplate,

iznos 22,26 EUR od 1. travanj 2011. do isplate,

iznos 28,39 EUR od 1. svibanj 2011. do isplate,

iznos 33,95 EUR od 1. lipanj 2011. do isplate,

iznos 40,97 EUR od 1. srpanj 2011. do isplate,

iznos 50,66 EUR od 1. kolovoz 2011. do isplate,

iznos 1.019,01 EUR od 30. kolovoz 2011. do isplate,

kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.12.2024. godine do isplate, a koje kamate su do 31.07.2015. godine određene u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti potražuje da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 73,72 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.

Obrazloženje

1. Stranke su dana 18. studenog 2008.g. sklopile Ugovor o kreditu broj 3214968732/08, i to tuženik kao Banka (kreditor) i tužitelj kao korisnik kredita. Radilo se o nenamjenskom kreditu u iznosu glavnice od 8.912,66 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 60 mjeseci. Odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi. Poziva se na presudu Trgovačkog suda poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013 i na presudu Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. Navedena odredba predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, je ništetna iz razloga nepoštenosti, a što je izloženo u nastavku kako slijedi. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako je odredba citiranog ugovora koje se odnosi na valutnu klauzulu nepoštena, a time i ništetna, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe kao nepotreban (sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti), već ovu tužbu podnosi radi isplate, budući je svako plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Budući su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli ništetne, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Stoga konačno potražuje da sud naloži tuženiku da mu isplati ukupan iznos od 1.514,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Poziva se na odluku VSTH poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 10-14 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 15 spisa), u promet po kreditu (list 16-22 i 46-49 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. (list 123-128 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 145-146 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 18.11.2008. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 3214968732/08 kojim je tuženik odobrio tužitelju nenamjenski kredit u iznosu od 8.912,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate uz rok otplate od 60 mjeseci.

5. Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje, te je sporna visina tužbenog zahtjeva, kao i činjenica da li je tužitelj potrošač.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazala, valja reći da je u članku 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se radi o nenamjenskom kreditu. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti sklopio takav ugovor obzirom mu je novac trebao za osobne potrebe i za potrebe obitelji pa je tako s njime i djelomično zatvorio minus na tekućem računu, platio neke račune, koristio ga za prehranu i uzdržavanje obitelji obzirom supruga tada nije bila zaposlena, a kojem iskazu tužitelja je sud poklonio vjeru.

8. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31. 12 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

13. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik i tužitelj koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako prilikom i prije sklapanja predmetnog ugovora nitko od djelatnika tuženika nije mu objasnio rizike vezane uz sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Zna samo osnovno što znači valutna klauzula. U banci jesu spominjali i neke druge kredite no forsirali su ovaj i govorili kako je to najpovoljniji kredit. U banci nije imao priliku pregovaranja oko pojedinih odredaba ugovora, ovaj ugovor su mu kao takav ponudili i kao takvog forsirali. Kredit je u cijelosti otplaćen, a sve rate sam platio je tužitelj. Prije potpisivanja pročitao je ugovor, dok mu je djelatnik tuženika samo objasnio kolika će mi biti mjesečna rata kolike su kamate i koliki iznos ću platiti.

14. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj konačno tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od siječnja 2009 do kolovoza 2011. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćenu kamatu i preplaćeni tečaj CHF iznova počinje teći 15. lipnja 2018. godine.

16. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 10.06.2022. godine, stoga je prigovor zastare neosnovan.

17. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

18. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da je tuženik za trajanja kredita u više navrata mijenjao stopu ugovorne kamate pa da je tako ona tijekom otplate kredita postupno narasla s početnih 8,90 % godišnje sve do stope od 9,40% godišnje, dok se tečaj mijenjao od 4,8606 do 6,7551 te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio 01.01.2009., a da je posljednji utuženi anuitet tužitelj platio 03.08.2011. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

19. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika iznosa računatih temeljem promjene tečaja koje su tužitelju naplaćene za predmetno razdoblje iznosi 1.514,54 eura.

20. Na ovakav nalaz i mišljenje stranke nisu prigovarale u matematičkom izračunu vještaka, te tuženik nije predložio, a niti sud smatra, da je tu bilo nužno provesti dokaz saslušanjem vještaka imajući u vidu prvenstveno načelo ekonomičnosti postupka.

21. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

22. Tužitelj je tijekom postupka djelomično povukao tužbeni zahtjev i to podneskom od 31. svibnja 2023. godine, usklađujući svoj tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju. Tuženik se takvom povlačenju protivio.

23. Sukladno čl. 193 ZPP-a, nakon što se tuženik upusti u raspravljanje u glavnoj stvari, tužitelj može povući tužbu samo uz pristanak tuženika. Kako se tuženik protivio povlačenju, to se smatra da povlačenja nema, odnosno u konkretnom slučaju da egzistira onaj tužbeni zahtjev koji je bio postavljen prije djelomičnog povlačenja, odnosno da tužitelj potražuje iznos od 11.966,73 kuna (1.588,26 eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Stoga je za razliku između dosuđenog iznosa i prvotno potraživanog iznosa (73,72 eura), valjalo odbiti tužbeni zahtjev, a kako je i učinjeno u točki II izreke presude.

24. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 26.07.2022. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 19.09.2022. prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak sastava podneska od 02.01.2023. prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 17.04.2023. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 18.04.2023. prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak sastava podneska od 29.05.2023. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 24.10.2024. prema Tbr 8/3 25 bodova, te trošak pristupa na ročište dana od 12.11.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 1.500,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.700,00 eura. Na dosuđeni trošak sud je odredio kamate sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

25. U odnosu na povlačenje tužbenog zahtjeva tužitelja, sud tuženiku nije dosudio trošak, obzirom smatra da tuženik nije imao nikakav poseban trošak u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je tužitelj povukao.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude

U Zagrebu, dana 17. prosinca 2024. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku