Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-346/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Pelicariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2280/2019-38 od 27. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ABC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2280/2019-38 od 27. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 28.531,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.788,46 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

5.1. Naime, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP, budući da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa presuda ne mora sadržavati razloge o odlučnim činjenicama koja su predstavljala činjeničnu osnovu u tom kolektivnom sporu za donošenje zaključka da se radi o nepoštenim, a time i ništetnim ugovornim odredbama, niti razloge o primjeni materijalnog prava na kojem su ta pravna utvrđenja utemeljena, već samo razloge o tome da su ispunjene procesne pretpostavke za primjenu čl. 502.c ZPP, što pobijana presuda sadrži.

5.2. No, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati, sukladno čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj, 125/07, dalje: ZZP), da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj bio informiran o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i o svim parametrima koje banka uzima u obzir prilikom određivanja (promjene) visine kamatne stope, te načinu na koji se formira valutni tečaj, a što je tuženik dokazivao svjedokinjom CU, koja je kao zaposlenica tuženika bila zadužena za obradu predmetnog stambenog kredita, a pobijana presuda sadrži razloge o tome zašto njezin iskaz nije doveo sud prvog stupnja do zaključka koji bi bio suprotan pravnim utvrđenjima preuzetim iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

5.3. Osim toga, prvostupanjski je sud saslušao i tužitelja na okolnost pregovaranja i zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te pobijana presuda sadrži razloge o tome zašto je njegov iskaz prihvaćen, tako da neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da sud prvog stupnja nije utvrdio sve specifične okolnosti konkretnog slučaja.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 28.531,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama, koji potražuje po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Prije svega treba reći da je, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja na temelju podataka iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja kao stranke pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 3. alineja 9. ZZP da se tužitelju u ovom postupku, kao stranici predmetnog ugovora o kreditu, prizna status potrošača. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetni ugovor o kreditu nije bio namijenjen poslovnoj / poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, već rješavanju stambenog pitanja bivše supruge, te da nije od odlučnog značaja to što je tužitelj po struci ekonomista.

9. Nastavno na rečeno, pravilno se sud prvog stupnja pritom pozvao na pravna stajališta iznesenim u presudama Suda Europske unije broj C-630/2017 i C- 498/2016, prema kojima pojam „potrošač”, u smislu članaka 15. i 16. Uredbe br. 44/2001, treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne subjektivan položaj te iste osobe, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih transakcija (vidjeti u tom smislu presude od 3. srpnja 1997., Benincasa, C‑269/95, EU:C:1997:337, t. 16., i od 20. siječnja 2005., P, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 36.).

10. Prema tome, imajući u vidu izneseno pravno stajalište Suda Europske unije da pojam „potrošač“ u smislu članaka 15. i 16. Uredbe br. 44/2001, treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne subjektivan položaj te iste osobe, tuženik je kao ugovorna strana koja je ponudila predmetni ugovor o kreditu na tržištu bio dužan postupati u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja i upoznati tužitelja sa svim rizicima zaključenja ugovora o kreditu koji sadrži valutnu klauzulu u CHF, jer je znao, odnosno morao znati da tečaj CHF ne štiti Narodna banka Hrvatske, kao što to čini sa tečajem eura, te ga upoznati i sa svim rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope kod takvih ugovora, a što, kako to proizlazi iz iskaza zaposlenice tuženika, nije učinio, pa je upravo takvo njegovo postupanje dovelo do toga da su sporne ugovorne odredbe nepoštene (čl. 96. st. 1. ZZP), a time i ništetne (čl. 102. st. 1. ZZP), tako da je to što je tužitelj po struci ekonomist, i njegovo eventualno znanje o financijama i poslovanju banaka, bez utjecaja na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da tužitelj ne može uživati zaštitu prema propisima o zaštiti potrošača, jer nije pročitao ugovor prije potpisivanja. Ovo stoga jer je zaposlenica tuženika u svom iskazu navela da su zajedno prošli tekst ponuđenog ugovora (što ne znači da ga je upoznala sa svim potrebnim parametrima i rizicima spornih ugovornih odredbi), iz čega proizlazi da je tužitelj bio upoznat sa sadržajem ugovora te se stoga ne može reći da prilikom sklapanja ugovora nije primijenio niti minimum pažnje.

12. Slijedom izloženog, prvostupanjski je sud pravilno na temelju pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i na promjenjivu kamatnu stopu.

13. Prvostupanjski je sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, iz razloga koje prihvaća i ovaj sud. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije imao primjedbe na sam izračun, već je osporavao metodologiju koja je korištena pri izradi nalaza i mišljenja, a što osporava i u žalbi.

13.1. Na takve žalbene navode tuženika, kojima se ukazuje da nije pravno opravdana primjena početno ugovorene kamatne stope, treba reći da prema stabilnoj i ustaljenoj sudskoj praksi potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, a to je početno ugovorena kamatna stopa (Rev-308/2022 od 19. travnja 2022.).

14. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je izračun trebalo izvršiti primjenom prosječnih kamatnih stopa Hrvatske narodne banke za kredite bez valute. Naime, prema ustaljenoj i stabilnoj sudskoj praksi nepoštene su i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koje se odnose na način otplate kredita, tako da je i dalje na snazi ugovorna odredba kojom banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti, pa je financijski vještak pravilno obračunao više plaćeno po osnovi promjene tečaja u CHF u razdoblju otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

15. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je prigovor zastare tuženika neosnovan. Naime, prema ustaljenoj i stabilnoj sudskoj praksi pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

16. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., računajući od toga dana do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (podnesena 29. travnja 2019.), nije protekao zastarni rok od 5 godina, tako da zahtjev za isplatu na ime razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije u zastari.

17. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., tako da od dana pravomoćnosti tog dijela presude do dana podnošenja predmetne tužbe za isplatu po osnovi preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nije protekao zastarni rok od 5 godina

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.

19. Tuženik je znao, ili morao znati da su sporne ugovorne odredbe suprotno čl. 96. st. 1. ZZP pa je stoga bio nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO, tako da je prvostupanjski sud zatezne kamate pravilno dosudio od dana isplate spornih iznosa tuženiku.

20. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude.

21. Pravilno je sud prvog stupnja trošak postupka obračunao prema vrijednosti boda iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: OT), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke, kako je to propisano Tbr. 52/3 OT, a o tome pobijana presuda sadrži dostatne razloge, time što je navedeno da je trošak obračunat prema vrijednosti boda od 2,00 eura (Tbr. 54. OT), tako da je trebalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi stavak II. i III. izreke pobijane presude.

22. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st .1 .ZPP).

U Velikoj Gorici 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković