REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4413/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri, iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu tužiteljice ĆC, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika Đine Lukac Novaković, odvjetnice, dana 17. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici TC, iz [adresa], iznos u visini od 1.376,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznos:

- 0,89 EUR tekuće od 01. rujna 2005. godine pa do isplate,

- 0,35 EUR tekuće od 01. listopada 2005. godine pa do isplate,

- 0,29 EUR tekuće od 01. studenog 2005. godine pa do isplate,

- 0,61 EUR tekuće od 01. prosinca 2005. godine pa do isplate,

- 5,83 EUR tekuće od 01. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 6,58 EUR tekuće od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 8,47 EUR tekuće od 01. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 9,29 EUR tekuće od 01. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 6,70 EUR tekuće od 01. travnja 2009. godine pa do isplate,

- 6,18 EUR tekuće od 05. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 3,72 EUR tekuće od 01. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 0,35 EUR tekuće od 02. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 1,57 EUR tekuće od 04. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 3,35 EUR tekuće od 08. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 2,97 EUR tekuće od 01. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 1,38 EUR tekuće od 01. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 4,10 EUR tekuće od 02. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 6,24 EUR tekuće od 05. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 10,04 EUR tekuće od 02. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 9,12 EUR tekuće od 02. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 13,43 EUR tekuće od 02. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 12,55 EUR tekuće od 04. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 14,36 EUR tekuće od 02. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 27,55 EUR tekuće od 02. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 29,65 EUR tekuće od 06. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 28,72 EUR tekuće od 12. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 28,72 EUR tekuće od 12. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 39,85 EUR tekuće od 01. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 39,85 EUR tekuće od 01. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 38,53 EUR tekuće od 10. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 38,53 EUR tekuće od 10. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 40,49 EUR tekuće od 24. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 36,31 EUR tekuće od 08. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 39,82 EUR tekuće od 04. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 55,80 EUR tekuće od 16. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 51,12 EUR tekuće od 06. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 95,91 EUR tekuće od 13. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 58,61 EUR tekuće od 05. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 58,61 EUR tekuće od 05. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 56,55 EUR tekuće od 01. studenog 2011. godine pa do isplate,

- 55,84 EUR tekuće od 01. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 59,34 EUR tekuće od 01. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 62,73 EUR tekuće od 16. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 60,48 EUR tekuće od 16. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- 60,16 EUR tekuće od 14. travnja 2012. godine pa do isplate,

- 61,18 EUR tekuće od 04. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- 62,18 EUR tekuće od 30. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- 61,25 EUR tekuće od 14. srpnja 2012. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici TC, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.654,21 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 17. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 09. lipnja 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 9010583790 na iznos u visini od 20.846,42 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), u kunskoj protuvrijednosti, s promjenjivom kamatnom stopom, jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, ovdje tuženika. Navodi da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, da joj je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Tužiteljica nadalje navodi kako je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da citirana odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obvezujuća je za ovaj sud (čl.502.c.ZPP-a). Slijedom navedenog tužiteljica zahtjeva vraćanje onog što je primljeno sa zateznom kamatom, na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zahtjeva i naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe da je ugovor ispunjen u cijelosti i da se tužiteljica kao individualni potrošač poziva na pravni institut stjecanja bez osnove pa kako se ne radi o parnici za naknadu štete to se neosnovano poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navodi da se sud ne može pozivati na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske ako prethodno ne utvrditi ništetnost pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Tuženik navodi da ugovaranje valutne klauzule temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima je dopušteno, a svaki poduzetnik neovisno kojom se djelatnošću bavi može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu pa tako i tuženik kao vjerovnik novčane tražbine kojem je odobravanja kredita glavna djelatnost. Nadalje navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Ističe da je Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, da je isti odraz stvarne volje ugovornih strana, pa kako je riječ o javnobilježničkom aktu zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora je neosnovan, a takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 09. veljače 2005. godine. Tuženik nadalje navodi da tužiteljica pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u smislu da bi navedenom presudom bila ustanovljen fiksni tečaj kroz cijelo razdoblja otplate kredita. Tuženik navodi da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stanaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te je valutna klauzula izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljicom tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povredu koju mu tužiteljica pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije prilikom promjene tečaja. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Izračun tečajne razlike po kreditu tužiteljice (list 7-10 spisa), knjigovodstvenu karticu i otplatni plan (list 11-12 spisa), pregled uplata po kreditu i plan otplate (list 29-34 spisa), Ugovor o kreditu broj 9010583790 od 09.06.2005.g. (list 34-42 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod činjeničnih navoda tužbe, osporava istaknuti prigovor zastare, osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 13. prosinca 2023. godine (list 55-60 spisa)

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, ostaje kod istaknutog prigovora zastare iz razloga jer podnošenje kolektivne tužbe ne prekida tijek zastare kako to tvrdi tužiteljica (podnesak tuženika od 19. prosinca 2023. godine - list 61-63 spisa).

5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nadalje nije sporno da su se stranke ugovorile valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

6. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. U ovaj pravnoj stvari sud primjenjuje odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužiteljicu s rizicima ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franaka prije sklapanja ugovora, pa da je tužiteljica tek onda pristala na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu.

7. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka jer da je tužiteljica podnijela tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Pri tome ovaj sud ističe kako se o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjene su u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku.

8. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010583790 od 09. lipnja 2006. g. utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 20.846,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 2. i članak 4. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (84 mjesečna anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

9. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

10. U tijeku postupka tužiteljica navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužiteljici bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

11. Sud je na okolnost spornih činjenica saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi je kupovala vozilo za osobne potrebe, vozilo je koristila za privatne svrhe, da su je djelatnici auto salona uputili u poslovnicu tuženika. Navodi da su joj djelatnici banke ponudili kredit u CHF, nije pitala zašto je ugovor u CHF, te da su njoj ugovorne odredbe bile jasne, pa nije ništa pitala time da ne bi ugovor potpisala da joj nešto nije bilo jasno. Navodi da je osobno otplaćivala kredit, ne sjeća se da bi je netko upozoravao da postoji bilo kakav rizik za kredite u CHF. Tužiteljica iskazuje da je dobila napisani ugovor i njoj je u auto salonu rečeno da mora ići baš kod tuženika uzeti u kredit. Ističe da nije bila nositelj obrta.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

12. U odnosu na zahtjev tužiteljice kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se ne sjeća da bi je netko upozoravao da postoji bilo kakav rizik za kredite u CHF, da je dobila napisani ugovor i da joj je u auto salonu rečeno da mora ići baš kod tuženika uzeti u kredit

13. Sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao detaljno tužiteljicu prije sklapanja ugovora o riziku sklapanja ugovora u kojem je ugovorena valutu za koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), pa da je tužiteljica tek onda pristao na sklapanje Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora niti u tijeku ovog postupka iznosi relevantne činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu "Potrošač".

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak u članku 1. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice TC, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 19/22., 59/23).

14. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 15. srpnja 2024. godine (list 69-76 spisa) utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.368,86 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.376,15 EUR. Navodi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -2.292,34 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -304,24 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik osporava nalaz i mišljenje jer je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren kunski kredit, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu. Tuženik nadalje navodi kako je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako se u pogledu samog izračuna vještaka kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena.

Navode tuženika sud je ocijenio kao neosnovane iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

15. Tuženik predlaže utvrđivanje tvz. negativne razlike,a koja visina je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuiteta za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.292,34 kn odnosno eurska protuvrijednost iznosi 304,24 EUR. Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

16. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je tužiteljica podnijela tužbu dana 29. svibnja 2023. godine, a zastara tražbine tužiteljice s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine.

17. Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu TCO i TCOM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

Kako je prethodno navedeno i obrazloženo u ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktivu 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbama članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužiteljica nije bila u zastari u bilo kojemu dijelu te je tužiteljica opravdano smatrala da će se pitanje osnovanosti osnove njezina zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužiteljica iz članka 502.c ZPP ovlaštena štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

18. Nadalje podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužiteljice kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvala, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. kolovoza 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

19. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da joj tuženik na ime razlike isplati iznos od 1.376,15 EUR s osnova valutne klauzule te je primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

20. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno … banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

21. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak s uračunatim PDV-om za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 29.05.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.12.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.06.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 25.07.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.11.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana17.12.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), ukupno 1.100,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 275,00 EUR, ukupno 1.375,00 EUR, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR kao i plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 29,20 EUR tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 1.654,21 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151.st.3. ZID ZPP-a ("Narodne novine" broj 80/22).

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku