REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Psp-29/2024-17

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom, po sucu Bori Misiru, u građanskopravnoj stvari tužitelja 1. AE ud. A iz [adresa], sada u [adresa], 2. UE pok. A iz [adresa], 3. CE pok. A iz [adresa], sada u [adresa] i 4. ZE pok. A iz [adresa], sada u [adresa], svih zastupanih po pun. Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika: 1. OE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa skrbnik, DE iz [adresa], 2. ŠE iz (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], MN 55812 – 2601 i 3. VE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] (oni ad/2 i ad/3 zastupani po pun. Marku Perkušiću i Mirku Perkušiću, odvjetnicima iz Imotskog), nakon što je dana 21. studenog 2024. god. zaključio glavnu raspravu, dana 17. prosinca 2024. god.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Tuženi su smetali tužitelje u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine na Kamenmostu, na način da su dana 2.9.1997. god. započeli i kasnije dovršili izgradnju pregradnog zida betonskim elementima, te su pregradili i srušili zajedničko stepenište u obiteljskoj kući stranaka na Kamenmostu, koje stepenište vodi u podrum, kat i potkrovlje ove kuće, koji sada dijeli ulazno stubište stranaka na dva dijela i to na lijevu stranu širine 120 cm i destu širine 100 cm i to pregradnim zidom dužine 7,61 m te širine 19 cm, a koji je u stručnom vještvu vještaka Daria Vučka od 11.3.2002. god. u skici postojećeg stanja izgrađenosti označen žutom bojom, te su izgradili i stepenište za kat koje je na skici postojećeg stanja izgrađenosti označeno sa desne strane pregradnog zida te su na taj način onemogućili tužitelje u normalnom i nesmetanom dolaženju u podrum, kat i potkrovlje kuće, pa se tuženima nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja rušenjem pregradnog zida dužine 7,61 m te širine 19 cm, a koji je u stručnom vještvu vještaka Daria Vučka od 11.3.2002. god. u skici postojećeg stanja izgrađenosti označen žutom bojom i stepeništa za kat, koje na skici postojećeg stanja izgrađenosti označeno sa desne strane od pregradnog zida i izgradnju zajedničkog stepeništa sukladno postojećim originalnim nacrtima koji se nalaze u spisu predmeta, kako bi tužiteljima omogućili ulazak u kuću te uspostavu komunikacije za kat i podrum kuće, i predaja suposjeda predmetnog dijela nekretnine tužiteljima, te se tuženima zabranjuje svako takvo ili slično smetanje tužitelja u navedenom posjedu, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Dužni su tužitelji, u roku od 15 dana, na ime troškova postupka, isplatiti tuženicima ad/2 i ad/3 500,00 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, teče počev od dana donošenja odluke (17.12.2024. god.) pa do isplate.

Obrazloženje

U tužbi koju je 02.09.1997. god. sada pok. prednik tužitelja GE pok. A – u bitnome – navedeno da su još prednici stranaka podijelili kuću opisanu u tužbi izuzev njenog dijela koji predstavlja hodnik funkcijski namijenjen biti komunikacijskim prostorom za kat, prizemlje i podrumske prostorije, a da su oni/stranke (taj tužitelj i ondašnji tuženi) dogovorili podjelu i tog dijela kuće na način da se zidom podijeli sjeverni dio hodnika, a južni da ostane komunikacijskim prostorom, baš prostorom na kojem će stranke izgraditi novo stepenište za kat i potkrovlje. Pak, po otpočimanju gradnje tuženici da nisu primijenili određenja stranačkog sporazuma. Naime, oni da su započeli s gradnjom zida i da taj zid i u vrijeme podnošenja tužbe grade na onom dijelu hodnika koji je predviđen za gradnju stepeništa i da su time njemu oduzeli suposjed na mjestu građenja i dijelove hodnika na koji se građenje ne/izravno očituje.

Na izloženoj osnovi zahtijevao je udjelu pravne su/posjedovne zaštite sadržaja, u bitnom, opisanog u izreci ove odluke.

Tuženici (dakako, tuženici u vrijeme podnošenja tužbe, prednici sadašnjih tuženika) su osporili pravnu osnovanost zahtijevanja tužitelja.

Pak – ponajprije - potvrdili su tvrdnje tužitelja o slijedu i načinu diobe stranačkih prednika, no u pogledu sadržaja onog dijela diobe hodnika koju su same stranke ugovarale, ne sporeći da su stranke pristupile toj diobi, iznijeli su raspolaganja suprotivna raspolaganju tužitelja.

Naveli su, naime, da su stranke ugovorile diobu do tada zajedničkog hodnika po njegovoj središnjoj crti koja odvaja dijelove na zapadni i istočni i baš potpunu diobu od sjevernog do južnog zida, a kako da su oni gradili i grade isključivo na njima pripadajućom istočnoj strani negdašnjeg hodnika, dakle, u skladu s dogovorom stranaka, njihova građenja da nisu samovlasna i da utoliko ne predstavljaju smetanje suposjeda tužitelja.

U tijeku parnice tužitelji su dopunili tužbeni supstrat tvrdnjom da su tuženici okončali uparničeno građenje, opisali su koje su učine tuženici poduzeli od vremena podnošenja izvorne tužbe do te preinake, te su ostali pri zahtijevanju pravne zaštite suštinski jednake zatraženoj u izvorno postavljenom zahtjevu, a tom i takvom preinačenom zahtjevu tuženici su suprotstavili prigovore istovjetne prigovorima koji su suprotstavili izvornom zahtjevu tužbe.

U dokaznom postupku pročitan je zapisnik o uviđaju ranije uređujućeg sudca u ovoj pravnoj stvari od 23.10.1997. god., pročitan je i pregledan uradak (nalaz i mišljenje, skice i fotosnimci) vještaka IE od 6.11.1997. god., pregledane su fotosnimke priložene uz vještakov uradak (omotnica ispred lista 12 spisa), pročitane su isprave sastavnice ovosudnog spisa P-1312/96, pročitano je rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu O-1712/99 od 19.9.2000. god., pročitan je zapisnik o uviđaju ranije uređujućeg sudca u ovoj pravnoj stvari od 1.3.2002. god., pročitan je i pregledan uradak (očitovanje, skice i fotosnimci) vještaka IE od 11.3.2002. god., pročitan je zapisnik o uviđaju ranije uređujućeg sudca (sudca različitog od prethodno spominjanog) od 10.1.2005. god., pročitano je rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Imotskom O-28/08 od 14.3.2008. god., pročitana je smrtovnica PE (list 82 spisa), pregledana je isprava Nacrt kuće Lončar " U" VE i A. PE u [adresa] (listovi 21 – 22 spisa), obavljen je uviđaj na nekretnini 27.3.2018. god., pročitana je isprava KBC Split od 14.11.2019. god., pročitano je ovosudno rješenje o nasljeđivanju O-44/2020 od 23.9.2022. god., pročitano je rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu O-717/2022 od 28.3.2023. god., pročitano je rješenje Centra za socijalnu skrb od 18.11.2022. god., obavljen je uviđaj na predmetnoj nekretnini 30.8.2024. god., pročitan je i pregledan uradak (nalaz i mišljenje te fotosnimci) vještaka IE od 10.9.2024. god., izveden je dokaz saslušanjem svjedoka IE, te su pročitani zapisnici o saslušanjima svjedoka TE, AEM, UEM i JE pok. PE te su izvedeni dokazi prednika sadašnjih parničnih stranaka, baš tada kao parničnih stranaka, GE pok. A, KE i PE pok. VE.

Nakon analize i ocjene stranačkih raspolaganja i rezultata dokaza koje je izveo u postupku – zbog niže izloženih razloga – zauzeto je stajalište da zahtjev/i tužitelja nema/ju kvalitetu pravno osnovanih zahtijevanja.

Istovjetna su – već je to kazano u iznošenju raspolaganja stranaka, no smatram potrebnim to ponovno uvodno naglasiti – stranačka raspolaganja u pogledu slijeda i sadržaja diobe/a njihovih prednika i napokon njihovih postignutih rezultata u pogledu podjele/a. Naime, stranke su istovjetno raspolagale da su još njihovi prednici podijelili građevinu na dva jednaka dijela i da je nakon njihove/ih diobe/a ostao nepodijeljen isključivo hodnik položen u središnjem dijelu građevine u smjeru sjever jug i namijenjen biti isključivo u funkciji prostora za komunikaciju, bilo komunikacijom njegovom podnicom, bilo komunikacijom stepeništima (prema katu i podrumu) koja su bila vezana s tim hodničkim prostorom.

Napokon, istovjetna su i raspolaganja stranaka u pogledu toga da su baš stranke i baš izvorni tužitelj te tužena KE pok. VE (ona u svoje ime i kao predstavnik ostalih suvlasnika tadašnjeg istočnog dijela građevine) postigle dogovor i u pogledu "novog" uređenja odnosa vezano za vlasničko pripadanje i daljnju funkciju tog prostora građevine.

Pak, sporno je – a za pravilno i zakonito presuđenje u ovoj pravnoj stvari i odlučno – u kakvom je sadržaju potonje opisani stranački sporazum ostvaren. Sporno je, naime, jesu li stranke ugovorile da će samo u pogledu sjevernog dijela hodnika stranke razvrći suvlasništvo i materijalizirati to razvrgnuće izgradnjom zida na crti diobe, a preostali prostor (južni dio hodnika) ostaviti u suvlasništvu u svrhu stvaranja uvjeta kako za neposrednu komunikaciju tim prostorom, tako i za gradnju stepeništa kojim je taj prostor trebao biti osloncem (kako su to u postupku tvrdili tužitelji) ili su stranke ugovorile da će promatrani prostor u cijelosti biti podijeljen zidom izgrađenim u smjeru sjever jug i tako suvlasništvo na tom dijelu građevine (hodniku) u potpunosti razvrgli suvlasništvo i postali vlasnici odvojenih dijelova negdašnjeg hodnika (istočnog tuženici, a zapadnog tužitelji - kako su to u postupku tvrdili tuženici).

Pak, nije bilo spora u postupku o tome da stranke nisu sastavile ispravu koja bi svjedočila o njihovoj diobi (dakako, diobi izvornog tužitelja i izvorne tužene KE pok. VE), a napokon nesporno je i to da dogovaranju ugovornika nitko treći nije bio nazočan pa je utoliko otklonjena mogućnost da se prvenstveno sporna okolnost (rekli smo i odlučna) u ovoj parnici utvrđuje korištenjem dokaznih sredstava koja bi sadržavala izravno posvjedočenje na tu okolnost.

Budući je nesporno da je stranački sporazum postignut i da su očitovane i njegove manifestacije, sud je naprosto morao pristupiti donošenju zaključka o sadržaju tog sporazuma pa makar i na osnovi i u kontekstu činjenica koje su kadre neizravno posvjedočiti na promatranu relevantnu okolnost.

Još prije nego su tuženici pristupili realizaciji realne podjele hodnika promatrane građevine i laicima je naprosto moralo biti jasno da se u toj varijanti rušenja i građenja, zbog prostorne ograničenosti, neće moći postići građenje komunikacije kojima bi obje stranke mogle komunicirati i u podrumske i u katne prostorije.

Jasno je to u stručnom uratku, bez primjedbi stranaka na taj dio njegovog mišljenja, iskazao vještak Dario Vučak.

Tuženici su već tada, dakle, još prije stranačkog dogovora o gradnji i otpočimanja te gradnje, kako su to implicite oni sami posvjedočili u postupku, imali ulaz u podrum s druge strane kuće pa ih činjenica da ne mogu u promatranoj varijanti, varijanti u kojoj se hodnik dijeli u cijeloj dužini na dva jednaka dijela, izgraditi stepenice i za podrum i kat nije trebala naročito tangirati, no tužitelja, koji je izgradnjom zida ili gubio mogućnost pristupa katnom dijelu građevine ili ostati bez tada postojećeg pristupa u podrumski dio građevine, to je trebalo itekako tangirati.

Utoliko su konzekvence koje su se imale ostvariti realizacijom varijante gradnje koje su poduzeli tuženici (i koju oni označavaju ugovorenom varijantom gradnje) predstavljala takvu tegobnost za tužitelja da je uistinu teško povjerovati da bi bilo tko, dakle i tužitelj, takvu varijantu prihvatio u dogovaranju i realizaciji iste.

Stoga bi, ukoliko nisu ostvarene i druge konzekvence koje imaju značenje posebno važnih okolnosti za formiranje zaključka o ne/istinitosti tvrdnji stranaka o važnim okolnostima, tvrdnju tužitelja u sadržaju stranačkog ugovora valjalo na mah oglasiti istinitom.

Tuženici su tvrdili da jesu ostvarene, pa je u postupku valjalo provesti dokazivanje njihovog postojanja, a potom i ocjenu njihovog značenja na utvrđenje važne okolnosti ove parnice.

Do svog podruma položenog na istočnoj strani promatrane građevine tuženici su dolazili ulazeći na zapadna vrata postojeća na zapadnom dijelu građevine, potom silazili u podrum tužitelja i naposljetku kroz otvor na pregradnom zidu između podruma stranaka ulazili u njihov podrum.

Prethodno izloženo nije među strankama bilo sporno, a da je tome bilo tako proizlazi i prema dokaznim rezultatima koji su pribavljeni u ovoj parnici.

Nakon realizacije gradnje po tuženicima ona vrata koja smo spomenuli na zapadnoj strani građevine kao vrata kroz koja su stranke obavljale komunikaciju prema podrumima pripadaju isključivo dijelu građevine tužitelja, a prostor nekadašnjeg prolaza tuženika u njihov podrum, postavljanjem zapreke na ulaz tog podruma gradnjom zida, konsolidiran je s ostalim dijelom podrumskog dijela građevine tužitelja. Proizlazi dakle da je upravo radi onakvog izvođenja gradnje kojeg su poduzeli tuženici tužitelj ostvario isključivu vlast na cjelovitom dijelu zapadnog dijela podruma promatrane građevine, dakle dobio je isključivo svoj ulaz u podrumski dio građevine i lišio se tereta koji je na tom dijelu građevine postojao u obliku ograničenog stvarnog prava tuženika, pa utoliko u daljnjem proizlazi da izvornog tužitelja nije sustizala samo tegobnost zbog primjene varijante građenja koju su kao ugovorenu i realiziranu prezentirali tuženici, nego ga je sustigla i ne tako mala korist, korist koja se kao ekvivalencija ili dio ekvivalencije naprosto može suprotstaviti probitku koji su tuženici ostvarili gradnjom kakvu su poduzeli ili pak gubitku koji je tužitelj ostvario zbog realizacije te gradnje.

Baš ta činjenica što je i sam tužitelj ostvario dobit zbog gradnje tuženika, dobit koju je naprosto morao očekivati još prije započimanja gradnje, umanjuje onaj stupanj vjerojatnosti o ne/istinitosti tvrdnji stranaka kakav je iskazan nakon analize prethodno opisanog "gubitka" tužitelja u okolnostima primjene one varijante gradnje kakvu su tuženici naposljetku realizirali.

Skica vještaka Daria Vučka od 06.11.1997. god., dakle, skica iz vremena kada radovi na promatranom dijelu građevine nisu bili dovršeni (vidjeti foto snimke uratka) pokazuje da je nakon započimanja gradnje zida tužitelju ostao slobodan prostor u širini 1,20 metara, da je započeta izgradnja zida u širini od 0,20 metara, a da je prostor ostao na strani istočnog zida širok 1,00 metar.

Iste mjere kao i prethodna skica izloženi su i na skici istog vještaka od 22.03.2022. god., dakle skici sačinjenoj nakon dovršetka ukupnosti promatrane gradnje.

Dakle, i prije započimanja gradnje i nakon završetka gradnje onaj zid koji dijeli ranije zajednički hodnik stranaka građen je (započet i dovršen) isključivo na onom dijelu hodnika koji je ranije predstavljaju njegovu istočnu stranu.

Valja se zapitati zašto je to tome tako, dakle zbog čega je zid građen isključivo na dijelu hodnika koji je pripadao tuženicima, istina još uvijek pitati, a ne i zaključiti, pa je zasada kazati samo to da i ta okolnost snažno svjedoči u prilog tome da su tuženici istinito tvrdili u odnosu sadržaj stranačkog sporazuma o tome koja će se varijanta gradnje u konkretnom slučaju implementirati na gradnju poduzetu u okviru hodnika promatranih građevina.

Čitanjem isprava sastavnica ovosudnog spisa P-1213/96 utvrđeno je da su, kako tužitelj u tužbi koju je podnio 19.11.1996. god., dakle nakon što su stranke – nesporno – postigle promatrani sporazum o diobi, tako i tuženici na ročištu 25.11.1996. god. održanom u tom predmetu, iznijeli suglasne tvrdnje – posvjedočenja – da se međa između dijelova hodnika koji pripadaju strankama pruža u smjeru sjever – jug i da se pruža sredinom tog, na svim njegovim dijelovima podjednako širokog, i baš 2,40 metara širokog hodnika.

Sve prethodno izloženo utvrđeno je pravomoćnom presudom od 25.11.1996. god. koja je donijeta u tom predmetu.

Proizlazi dakle da su baš parnične stranke i baš za takvo što mjerodavnom postupku, njihovim raspolaganjima učinjenima nakon stranačke diobe hodnika pružile osnovu za donošenje pravomoćne odluke sadržaj koje je potpuno kompatibilan s tvrdnjama tuženika koje su oni o bitnom/spornom dijelu stranačkog ugovora iznijeli u ovoj parnici.

Utoliko se – naglašavamo: baš zbog ugrađenosti stranačkih izjava volje i znanja u pravomoćnu odluku koja svjedoči na esencijalnu okolnost promatranu u ovoj parnici - čini gotovo suvišnim naglašavati da je i prethodno izložena posredno relevantna činjenica svjedoči o istinitosti tvrdnji tuženika o sadržaju stranačkog sporazuma, no zbog procesne korektnosti bilježimo i taj sadržaj.

Dakle, niz posredno važnih činjenica snažno svjedoči – ponajprije – da je onaj "gubitak" kojeg smo i sami na početku analize gubitaka/dobitaka stranaka ocijenili kao tužiteljev veliki gubitak, na osnovi ostalih konzekvenci gradnje u takvoj mjeri izjednačen sa gubitcima "dobitcima" tuženika da se temeljeno samo na toj dimenziji ne može graditi pouzdani zaključak o stupnju vjerojatnosti istinitosti stranačkih tvrdnji o ne/ostvarenju označene važne okolnosti.

No kada se tome pridoda već opisano stajalište izvornog tužitelja (i ostalih stranaka) iz postupka P-1213/96, dakle iskazani klasični nevlasnički odnos koji je on verbalno pokazao u toj parnici prema istočnom dijelu negdašnjeg zajedničkog, već tada podijeljenog, hodnika te imaju na umu posvjedočenja svjedoka saslušanih u parnici o njegovom realno pokazanom odnosu prema tom dijelu hodnika prilikom samog rušenja/gradnje, dakle da je i tada pokazivao nevlasnički odnos prema istočnom dijelu negdašnjeg zajedničkog hodnika, a, napokon, kada se ima na umu i to da je izvornom tužitelju naprosto nije moglo ostati nepoznato da ima mogućnost osiguranja komunikacije na oba stepenišna odredišta (podrum i kat), i na drugi način (načini su iznijeti u postupku i uzgredno zabilježeni u spisu), za ovaj sud naprosto nema dvojbe kojoj parničnoj strani podariti vjeru glede ne/istinitosti njihovih relevantnih tvrdnji, pa je u skladu s izloženim i podario vjeru tvrdnjama tuženika.

Nakon podarivanja vjere tuženicima naprosto je morao uslijediti zaključak da su tuženici gradili u skladu sa sporazumom, dakle gradili na mjestima i na način na koji su temeljem stranačkog ugovora bili ovlašteni graditi, dakle da njihova postupanja nismo samovlasna i ne predstavljaju radnje smetanja suposjeda tužitelja.

Stoga je zahtjev tužitelja i valjalo odbiti, dakle, u pogledu glavne stvari ove parnice, odlučiti kao u izreci.

Budući su tuženici u cijelosti uspjeli u parnici, u skladu s određenjima čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku, valjalo je tužitelje obvezati da im naknade izdatke koje su oni/tuženici razložno učinili zbog vođenja ove parnice.

Pak, kako je jedini po tuženicima (govorimo o tuženicima ad/2 i ad/3 jer su oni, a ne i tužena ad/1 podnijeli troškovnike) podnijeli učinjeni i u troškovniku popisani izdatak povezan sa zastupanjem u ovoj parnici po punomoćniku u osobi odvjetnika, a budući je taj izdatak prema određenjima st. 2. tar. broja 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023; dalje: Tarifa) u bodovnom smislu honoriran sa 250 bodova (barem), odnosno u vrijednosnom smislu s 500 eura, tužitelje je, dosuđujući trošak u granicama prikazanog troškovnika, valjalo obvezati da baš taj iznos (mada bi im prema Tarifi pripadalo pravo i na veći novčani iznos) na ime troškova postupka isplate tuženicima, dakle o dosudi/snošenju troškova ove parnice, valjalo odlučiti kao u izreci.

U Imotskom 17. prosinca 2024. god.

S U D A C:

BORO MISIR

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15

dana, Županijskom sudu, a putem ovog suda.