REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9141/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Požar, a na prijedlog više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. studenoga 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Nadu Magdić, odvjetnicu i punomoćnicu tuženika Sanju Porobija, odvjetnicu, 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb isplatiti tužitelju ŽF iznos od 9.396,02 eura sa zateznim kamatama koje teku, i to:

- na iznos od 0,52 eura od dana 01.11.2005. godine do isplate,

- na iznos od 2,20 eura od dana 01.12.2005. godine do isplate,

- na iznos od 20,61 eura od dana 01.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,05 eura od dana 01.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,82 eura od dana 01.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,06 eura od dana 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,74 eura od dana 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,12 eura od dana 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,10 eura od dana 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,43 eura od dana 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,38 eura od dana 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,76 eura od dana 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,04 eura od dana 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,36 eura od dana 01.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,91 eura od dana 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,32 eura od dana 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 21,72 eura od dana 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,08 eura od dana 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,58 eura od dana 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,47 eura od dana 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,34 eura od dana 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 60,80 eura od dana 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 93,70 eura od dana 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 74,54 eura od dana 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 78,97 eura od dana 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 99,77 eura od dana 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 101,63 eura od dana 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 94,23 eura od dana 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 98,71 eura od dana 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 98,94 eura od dana 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 112,62 eura od dana 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 141,68 eura od dana 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 174,76 eura od dana 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 210,85 eura od dana 01.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 153,85 eura od dana 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 134,68 eura od dana 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 135,96 eura od dana 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 138,61 eura od dana 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 155,15 eura od dana 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 160,13 eura od dana 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 154,71 eura od dana 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 153,89 eura od dana 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 156,64 eura od dana 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 161,41 eura od dana 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 155,46 eura od dana 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 153,81 eura od dana 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 139,20 eura od dana 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 151,80 eura od dana 01.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 157,66 eura od dana 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 153,76 eura od dana 01.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 149,09 eura od dana 01.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 147,48 eura od dana 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 145,82 eura od dana 01.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 157,45 eura od dana 01.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 140,34 eura od dana 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 137,54 eura od dana 01.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 139,21 eura od dana 01.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 137,45 eura od dana 01.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 143,71 eura od dana 01.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 147,77 eura od dana 01.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 149,74 eura od dana 01.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 156,79 eura od dana 01.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 149,68 eura od dana 01.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 156,80 eura od dana 01.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 161,15 eura od dana 01.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 157,36 eura od dana 01.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 151,92 eura od dana 01.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 153,09 eura od dana 01.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 156,98 eura od dana 01.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 160,08 eura od dana 01.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 160,87 eura od dana 01.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 164,19 eura od dana 01.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 168,97 eura od dana 01.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 169,86 eura od dana 01.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 170,56 eura od dana 01.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 170,20 eura od dana 01.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 170,20 eura od dana 01.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 170,20 eura od dana 01.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 170,20 eura od dana 01.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 170,20 eura od dana 01.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 170,20 eura od dana 01.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 170,20 eura od dana 01.08.2015. godine do isplate i

- na iznos od 170,17 eura od dana 01.09.2015. godine do isplate,

sve po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe od 23. studenoga 2022.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužitelju ŽF troškove parničnog postupka u iznosu od 1.653,55 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 17. prosinca 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelju u tužbi navodi da je s tuženikom 14. srpnja 2005. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204883386, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 77.800,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita sa rokom otplate od 120 mjeseci. Ugovorom o kreditu ugovorena je u čl. 1. valuta CHF za glavnicu po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom time da je čl. 7. utvrđen mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa 802,93 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio u mjesecu rujnu 2015. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda, posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u trgovačkom sporu Udruge Potrošač protiv osam tuženih banaka kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/12 od 4.07.2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 1.04.2005. do 31.12.2008. koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj, međutim, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamatama te ističe prigovor zastare. Ističe da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, stoga nakon što je valjano ugovorena, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Ističe da banka nije znala niti je imala razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja CHF budući da je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina. Također navodi da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije,a da tužitelj nije dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U daljnjem tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor presuđene stvari jer da je tužitelj pred ovim sudom već vodio postupka protiv tuženika u odnosu na isti Ugovor o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pod poslovnim brojem P-5574/2015 koji postupak je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Puli, Gž-538/2020-2 od 21. rujna 2020. Također prigovara da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbu na način da potražuje iznos od 9.396,02 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke presude. Tužitelj je navedenom specifikacijom tužbenog zahtjeva odustao od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, kojim traži da sud utvrdi da je ovopredmetni ugovor o kreditu ništetan, postavljenog u smislu čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP). S obzirom da se navedeno ima smatrati djelomičnim povlačenjem, a kojem se tuženik nije protivio u tijeku postupka sud o istom nije odlučivao izrekom.

5. Nasuprot tome, tužitelj se usprotivio preinaci tužbe u pogledu povećanju tužbenog zahtjeva, a podredno je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

6. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 191. st. 1. istog zakona, određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodni postupak zaključen 6. listopada 2022., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 103. i 104. spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od 23. studenoga 2022. preinačiti tužbeni zahtjev. Međutim, odredbom čl. 191. st. 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ako bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogla znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio znatnije odstupanje od činjenica koje su se mogle utvrditi temeljem same dokumentacije. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Medunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Kako su u konkretnom slučaju po provedenom vještačenju utvrđeni elementi koji su od utjecaja i opravdavaju povećanje tužbenog zahtjeva, to je takva preinaka dopuštena te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su- IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

7. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: SU-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzet stav da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

8. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 11-16 spisa), otplatni plan (list 17-28 spisa), vještački nalaz sačinjen prije podnošenja tužbe (list 29-32 spisa), izlaganje vice guvernera Švicarske narodne banke ŽFZ od 24.02 2020. s prijevodom (list 49-82 spisa), objavljene članke u novinama (list 83-87 spisa) izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. (list 88 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja po vještaku Petri Blašković, (list 109-117 spisa), dopunsko očitovanje vještaka Petre Blašković (list 154-157 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku (list 167- 168 spisa).

9. Tijekom postupka tuženik je odustao od saslušanja bankara, a prije zaključenja glavne rasprave stranke su navele da su svi predloženi dokazi provedeni, slijedom čega je sud ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a) našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

10. Nesporno je da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu kako je naznačeno u točki 1. obrazloženja te da je u valuti švicarskog franka ugovoreno da se kamata obračunava u švicarskim francima, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za švicarski franak na dan plaćanja.

11. Sporno je jesu li ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

12. U odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, sud je izvršio uvid u predmet ovog suda, poslovni broj: P-5574/15 te je utvrdio da je predmet navedenog postupka zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa s naslova razlike između ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja se jednostrano mijenjala odlukom tuženika.

13. S obzirom da je predmet ovog postupka potraživanje s osnova valutne klauzule, sud je utvrdio da se ne radi o presuđenoj stvari.

14. Čitanjem ugovora o namjenskom kreditu zaključenom 14. srpnja 2005. između stranaka utvrđeno je da je istim odobren i stavljen tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Tužitelj se obvezao kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.

15. U odnosu na pitanje nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

17. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

a. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

b. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

c. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

d. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

e. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

f. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

18. Prema odredbi čl. 502c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

19. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

20. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

21. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu te je u tom slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli razumljiva, jasna i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo i da su tužitelju obrazloženi rizici ugovaranja valutne klauzule u koju svrhu je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

22. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu zaključio radi kupnje nekretnine odnosno rješavanja stambenog pitanja s obzirom da je u to vrijeme živio kao podstanar. Navodi da mu je to bila prva nekretnina, nalazila se u Zagrebu, Ulica Sokolgradska. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao otvoren obrt niti je bio osnivač trgovačkog društva. Navodi da trenutno ima osnovano trgovačko društvo KOMOTEL d.o.o. koje je 2018. preuzeo od punca, a bavi se veleprodajom. Odlučio se za ugovor u valuti CHF, s obzirom da mu je osobni bankar sugerirao da je to najpovoljniji kredit, vjerovao je osobnom bankaru pa nije pretjerano razmišljao o drugim opcijama. U to vrijeme bio je klijent Zagrebačke banke pa mu je bilo logično podići i kredit u toj banci. Načelno je razumio pojam valutne klauzule da može rasti ili padati, ali nije znao koliki mogu biti razmjeri toga niti mehanizam po kojem dolazi do promjene. Na početku je plaćao mjesečnu ratu od otprilike 3.400,00 kn, a pred kraj je ona skočila na 6.500,00 kn. Promjena je bila jednostrana od strane banke, nije niti jednom bio pozvan u banku radi dogovora oko preostale otplate već su ga o promjenama obavještavali pisano. Ističe da je imao priliku pročitati ugovor o kreditu, da je pročitao bitne sastojke ugovora, i to: iznos, kamatu, rok, da je upisana hipoteka i da je kredit u CHF. Nadalje navodi da je javni bilježnik pročitao ugovor o kreditu, da je naveo da je to formalnost, ali da to mora pročitati, naveo je bitne stavke ugovora i pojasnio. Prije zaključenja ugovora o kreditu informirao se o kretanju tečaja CHF i koliko je vidio nije bilo značajnih oscilacija. Nadalje navodi da je vjerovao osobnom bankaru kada je govorio da je kredit u CHF najpovoljniji, ističe da nije stručnjak, a rizike sklapanja ovakvog kredita nije mogao u potpunosti razumjeti. Na upit punomoćnika tuženika je li tražio pojašnjenja vezano za valutu CHF tužitelj je naveo da ne zna uopće što bi pitao bankara jer navedeno nadilazi njegova laička znanja o bankarskim pojmovima. Nadalje navodi da mu u banci tuženika nisu ponudili kredit u nekoj drugoj valuti, odnosno nisu mu predočili otplatni plan za npr. kredit u eurima. To mu je bio prvi kredit koji je u svom životu podigao, predmetni stan u [adresa] nikada nije iznajmljivao niti je taj stan koristio za neku drugu poslovnu svrhu već isključivo za stanovanje.

23. Sud je ocijenio iskaz tužitelja kao istinit, životno logičan i uvjerljiv te ga je kao takvog prihvatio u cijelosti. Iz iskaza tužitelja sud je zaključio da je ugovor o kreditu tužitelj zaključio u svrhu rješavanja stambenog pitanja, da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt niti je bio osnivač trgovačkog društva, stoga prema ocjeni suda predmetni ugovor o kreditu ima sve značajke potrošačkog ugovora. Nadalje, sud je utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu niti je tuženik upozorio tužitelja na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom. Štoviše, tuženik je predstavljao ugovor u CHF kao najpovoljniji.

24. Slijedom navedenog, tuženik niti izvođenjem predloženog dokaza nije uspio dokazati da su odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF poštene, odnosno, da su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

25. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je vezan spomenutom kolektivnom tužbom, odnosno, odlukom Visokog trgovačkog suda, kao što je to ranije obrazloženo, te nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka, tužitelju kao potrošaču, nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

26. Iz toga nadalje proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

27. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijsko vještačenje d.o.o., a zadatak vještaka bio je izvršiti izračun razlike iznosa koji je tužitelj više uplatio na ime odredbe o valutnoj klauzuli u odnosu na iznose koje bi platio da se cijelo vrijeme primjenjivao tečaj važeći na dan isplate kredita iskazano po pojedinim mjesecima sa datum dospijeća.

28. Iz nalaza vještaka proizlazi da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju, iznosi ukupno 70.794,33 kn (stupac 10 Tabele 1 nalaza) što primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR iznosi 9.396,02 EUR (stupac 12 Tabele 1 nalaza).

29. Dopunskim nalazom i mišljenjem, nakon što je sud naložio dodatno očitovanje u kojem će vještak uzeti u obzir i razdoblja kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, odnosno kada je tužitelj manje plaćao anuitete), vještakinja je navela da u nastavku u Tabeli 2. daje izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i prikaz više i manje plaćenog zbog promjene tečaja na više i niže. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj: 1. Ukupan iznos mjesečnih preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 9.396,02 EUR što je istovjetno inicijalnom Nalazu i mišljenju (Tabela 2, stupac '13'). 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 857,63 EUR (Tabela 2 stupac '14'). Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 8.538,40 EUR (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 2 stupac '15').

30. Nakon ovako sačinjenog nalaza i mišljenja stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, već je tuženik i nadalje osporavao osnovu potraživanja tužitelja te isticao da ako sud nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan je u obzir uzeti i iznose odnosno razdoblje kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković kojim je izračunala pozitivne razlike kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, dok dopunsko vještačenje sud nije uzeo u obzir budući da tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor prijeboja. Sud smatra da je prvotno postavljeni zadatak vještakinji određen sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo. U odnosu na navode tuženika da se u obzir trebaju uzeti i iznosi pojedinih anuiteta plaćenih tijekom razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen tužitelju (tzv. negativne razlike), treba reći da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu čl. 323. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora (to jest u ovom slučaju ugovorne odredbe). Kao što je naprijed već rečeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, no tuženik tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev za povrat iznosa koje je tužitelj manje platio zbog pada tečaja. Stoga sud, koji odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP), ne može odlučivati o zahtjevu tuženika koji nije niti postavljen tijekom postupka. Isto tako, tuženik tijekom postupka nije istaknuo niti prigovor prijeboja pa ne može biti izvršen niti prijeboj s tražbinom tužitelja budući da prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

32. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

33. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

34. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

35. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim te je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. I izreke presude.

36. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

37. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

38. Na temelju čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora, dosuđen je trošak i to na ime sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 23. studenoga 202. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife (100 bodova), trošak sastava podneska od 31. siječnja 2023. prema Tbr. 8. toč. 5. Tarifa 25 bodova zatim trošak zastupanja na ročištima održanim 6. listopada 2022., 11. litopada 2023. i 13. studenoga 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife (3x100 bodova) što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 1.050,00 eura. Na navedeni iznos valjalo je obračunati PDV od 25% što ukupno iznosi 1.312,50 eura. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 75,61 eura prema Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.), kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,44 eura pa je tužitelju ukupno odmjeren trošak u iznosu od 1.653,55 eura.

39. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 dalje OZ), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

40. Sud nije našao osnovanim trošak vještačenja sačinjenog prije podnošenja tužbe s obzirom da nalaz nije sačinio stalni sudski vještak niti ga je odredio sud. Također, sud nije našao osnovanim trošak sastava podneska od 31. siječnja 2023. preko dosuđenog iznosa jer se isti ne smatra obrazloženim podneskom kako to propisuje Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke rješenja.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Sutkinja

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku