Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
P-612/2023-73
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužiteljice ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Vuljku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Čuljak, iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. studenog 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, MR, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom društvu Rešetar & Partneri, iz Osijeka, i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, uz javnu objavu od dana 17. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I.Tuženik "Privredna banka Zagreb" d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužan je tužiteljici ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos 1.547,06 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do plaćanja, a koja za razdoblje od 01.08.2008.g do 31.07.2015.g teče po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015.g do 31.12.2022.g po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023.g pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 23,08 EUR koja teče od 1.8.2010
na iznos od 30,29 EUR koja teče od 1.9.2010
na iznos od 28,34 EUR koja teče od 1.10.2010
na iznos od 23,50 EUR koja teče od 1.11.2010
na iznos od 32,69 EUR koja teče od 1.12.2010
na iznos od 43,30 EUR koja teče od 1.1.2011
na iznos od 35,79 EUR koja teče od 1.2.2011
na iznos od 38,71 EUR koja teče od 1.3.2011
na iznos od 34,57 EUR koja teče od 1.4.2011
na iznos od 35,46 EUR koja teče od 1.5.2011
na iznos od 50,19 EUR koja teče od 1.6.2011
na iznos od 51,01 EUR koja teče od 1.7.2011
na iznos od 56,23 EUR koja teče od 1.8.2011
na iznos od 56,64 EUR koja teče od 1.9.2011
na iznos od 52,15 EUR koja teče od 1.10.2011
na iznos od 51,30 EUR koja teče od 1.11.2011
na iznos od 50,12 EUR koja teče od 1.12.2011
na iznos od 56,64 EUR koja teče od 1.1.2012
na iznos od 53,34 EUR koja teče od 1.2.2012
na iznos od 57,85 EUR koja teče od 1.3.2012
na iznos od 47,23 EUR koja teče od 1.4.2012
na iznos od 57,75 EUR koja teče od 1.5.2012
na iznos od 57,75 EUR koja teče od 1.6.2012
na iznos od 53,93 EUR koja teče od 1.7.2012
na iznos od 54,41 EUR koja teče od 1.8.2012
na iznos od 21,96 EUR koja teče od 1.9.2012
na iznos od 0,00 EUR koja teče od 1.10.2012
na iznos od 392,83 EUR koja teče od 1.11.2012
pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.
II. Tuženik je dužan tužiteljici platiti parnični trošak u iznosu od 3.025,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od presuđenja, odnosno od 17. prosinca 2024., pa do plaćanja, u roku od 15 dana.
III. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 3.025,00 EUR tužiteljica se odbija kao neosnovan.
IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu prouzročenog parničnog troška u iznosu od 3.033,18 EUR, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 8. veljače 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011006195, kojim ugovorom je valuta glavnice kredita vezana uz švicarski franak bez da je tužitelj mogao s tuženikom uopće pregovarati o navedenoj odredbi. Tužitelj navodi da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita prebacujući na korisnika kredita na ovaj način rizik promjene tečaja valute. Kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorene odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, to tužitelj predlaže donošenje presude pobliže opisane kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 8. veljače 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011006195, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18), te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.
3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke DV Consulting d.o.o., TR, dipl. oec., [adresa], te saslušao tužiteljicu.
4. Saslušanjem tužiteljice, ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica realizirala kod tuženika kredit za kupovinu osobnog vozila, da je sve oko kredita iskomunicirala još u auto kući "Zubak" iz Osijeka, da se ne sjeća da li joj je u to vrijeme ponuđen nekakav drugi kredit, odnosno kredit u drugoj valuti, da je potpisala gotovi obrazac kredita, te da odredbe kredita nisu dogovarane niti u auto kući niti kod tuženika, da u to vrijeme kada je realizirala kredit nije imala nikakav obrt u svome vlasništvu, a niti trgovačko društvo, da u banci nije upozorena na mogućnost znatnijeg rasta tečaja CHF, te da je tužiteljica ona ta koja je plaćala rate kredita.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u potpunosti.
6. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka DV Consulting d.o.o., TR, dipl. oec., [adresa] od 14. studenog 2023. godine, kao i ispravke nalaza i mišljenja, sud utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao tečaj valute CHF, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 1.547,06 EUR, a koji se odnosi na tečajne razlike u otplati anuiteta u spornom periodu.
7. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, kao i ispravke nalaza i mišljenja ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine.
8. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
9. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
10. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
11. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
13. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 5,17 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.229,25 kn.
14. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad iznositi 1.229,25 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.
15. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).
16. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
17. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
18. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
19. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).
20. Iznos od 1.547,06 EUR koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku anuiteta koja se odnosi na valutnu klauzulu, odnosno na preplaćenost kredita zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF važećem na dan isplate kredita, u razdoblju od kolovoza 2010. do zaključno do studenog 2012. godine, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.
21. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 1.547,06 EUR, osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.
22. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan.
23. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
24. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.
25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužiteljica imala za sastav tužbe 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav podnesaka od 28. kolovoza 2023., 14. studenoga 2023., 4. prosinca 2023. i 16. travnja 2024. svaki po 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podnesaka od 29. kolovoza 2023., 2. studenoga 2023. i 19. ožujka 2024. svaki po 100,00 eura (Tbr. 8. t. 3. OT-a), zastupanje na ročištima od 10. listopada 2023., 13. prosinca 2023., 7. listopada 2024. i 26. studenoga 2024. svako po 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge, te trošak vještačenja od 400,00 eura, daje konačni iznos troška od 3.025,00 eura.
26. Sud nije mogao prihvatiti kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 20. svibnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, iz toga razloga što tužiteljici u smislu odredbe Tarifnog broja 8 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.) može biti dosuđen trošak sastava četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, kao i za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište za objavu presude, a takav trošak je zatražio, pa je stoga slijedom izloženog valjalo odlučiti kao pod III. izreke presude.
27. Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak nakon što je tužitelj podneskom od 20. svibnja 2024. snizio tužbeni zahtjev za 67,55 eura, jer nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.
28. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“
Osijek, 17. prosinca 2024.
Sudac
Davor Liščić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, Nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.
Dostaviti:
1. punomoćniku tužiteljice
2. punomoćniku tuženika
