Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-517/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Draženu Pandureviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tužene u zamjeni IF, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, po objavi 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se nepoštenim i ništetnim dijelovi odredbe članka 1., članka 2. i članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, od 5. srpnja 2007., koji je zaključen između tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao Korisnika Kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao Kreditora, u dijelu u kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu u kojoj je ugovoreno plaćanje kredita u anuitetima i redovne kamate u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF, te time iste odredbe u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke.

II. Utvrđuju se nepoštenim i ništetnim dijelovi odredbi članka 2. i članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, od 5. srpnja 2007., koji je zaključen između tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao Korisnika Kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koja je vezana uz valutnu klauzulu, te koja se određuje u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke, te u tom dijelu ista odredba ne proizvode nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.742,14 eur (slovima: tri tisuće sedamsto četrdeset dva eura četrnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

-na iznos od 54,59 eur od 1.01.2009.

-na iznos od 215,42 eur od 1.01.2010.

-na iznos od 355,15 eur od 1.01.2011.

-na iznos od 831,56 eur od 1.01.2012.

-na iznos od 2.285,42 eura od 1.01.2013.

do pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.179,71 eura (slovima: dvije tisuće stotinu sedamdeset devet eura sedamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 31. svibnja 2023. navodi da je 5. srpnja 2007. s tuženom kao Davateljem kredita, zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, temeljem kojeg ugovora je tužena odobrila i isplatila tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 20.051,58 CHF (švicarskih franaka) u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 1. Ugovora je određeno da je tužitelj dužan vratiti dani kredit uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama na način utvrđen tim ugovorom. Odredbom članka 2. određena je promjenjiva kamatna stopa prema Odluci o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%. Prema ugovoru i prvom/početnom otplatnom planu tužene, visina mjesečnog anutiteta je utvrđena u iznosu od 285,31 CHF, što je prema srednjem tečaju HNB-a, na dan isplate kredita 6. srpnja 2007. 1 CHF = 4,41 kn, iznosilo u kunskoj protuvrijednosti 1.258,31 kn. Međutim, tužena je tijekom otplate kredita svojom jednostranom odlukom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bez da je o tome pregovarala s tužiteljem, mijenjala ugovorenu kamatnu stopu na način da je istu povećavala, s tim da je istovremeno uz to rastao i tečaj švicarskog franka, pa je uslijed takvog jednostranog povećanja kamatne stope, uz rast tečaja švicarskog franka došlo i do promjene, odnosno povećanja u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi mjesečni anuitet. Uslijed navedenih promjena (jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka), došlo je i do preplate mjesečnih anuiteta u odnosu na prvotno ugovoreni mjesečni anuitet, tako da je u periodu od zaključenja Ugovora o kreditu pa do dana potpune otplate kredita 3. prosinca 2012., na godišnjoj razini dolazilo do ukupne preplate anuiteta, i to 48,45 kn, tijekom 2007. godine; 1.120,00 kn, tijekom 2008. godine; 2.480,28 kn, tijekom 2009. godine; 3.950,28 kn, tijekom 2010. godine; 6.810,28 kn, tijekom 2011. godine, ukupno: 14.409,01 kn. Zbog konstantnog rasta tečaja i kamatne stope, tužitelj je bio primoran prijevremeno zatvoriti navedeni kredit na način da je 29. studenoga 2012. izvršena uplata iznosa od 37.057,82 kn, tako da je 3. prosinca 2012., kredit u konačnici zatvoren. Prema prvom početnom planu, ukupan iznos kredita koji je tužitelj kroz 84 anuiteta trebao platiti, iznosio je 105.698,04 kn. Međutim, tužitelj je na ime kredita zbog porasta tečaja i kamatne stope ukupno uplatio iznos od 140.057,82 kn, iz čega proizlazi kako je tužitelj preplatio ukupan iznos od 34.359,78 kn. Tužitelj je prilikom prijevremene otplate kredita u prosincu 2012. godine, preplatio ukupan iznos od 19.950,77 kn (34.359,78- 14.409,01 kn). Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., djelomično je potvrđena presuda Trgovačkog suda Zagreb, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, između ostalog i tužena banka, povrijedili kolektivna prava i interese potrošača korisnika kredita i koje povrede traju i dalje, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je ništetna. Naknadnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. je također potvrđena prvostupanjska presuda P- 1402/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17, su donesene u okviru postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, te stoga obvezuju ostale sudove u posebnim postupcima koje pokrenu pojedini potrošači radi individualne pravne zaštite. Prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), sada članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14., 100/15. i 14/19.), odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos tužitelja i tužene. Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom na izneseno, tužitelj se u zaštiti svojih prava i interesa poziva na gore navedene sudske presude i na pravna utvrđenja iz tih presuda, te drži da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kako je nastupila zastara potraživanja po osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovu ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka i zaključene glavne rasprave, donese presudu:

"I. Utvrđuju se nepoštenim i ništetnim dijelovi odredbe članka 1., članka 2. i članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, od 5. srpnja 2007., koji je zaključen između tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao Korisnika Kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao Kreditora, u dijelu u kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu u kojoj je ugovoreno plaćanje kredita u anuitetima i redovne kamate u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF, te time iste odredbe u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke.

II. Utvrđuju se nepoštenim i ništetnim dijelovi odredbi članka 2. i članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, od 5. srpnja 2007., koji je zaključen između tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao Korisnika Kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koja je vezana uz valutnu klauzulu, te koja se određuje u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke, te u tom dijelu ista odredba ne proizvode nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju po osnovu nedopuštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, isplati iznos od 3.207,15 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

-na iznos od 4,50 eur, od 1.01.2008.

-na iznos od 104,05 eur, od 1.01.2009.

-na iznos od 230,94 eur, od 1.01.2010.

-na iznos od 376,45 eur, od 1.01.2011.

-na iznos od 637,07 eur, od 1.01.2012.

-na iznos od 1.854,14 eur, od 1.01.2013. do 1.08.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, od 1.08.2015. pa do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.01.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

1.1. U podnesku od 6. studenoga 2024. tužitelj je naveo kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka Dubravke Herceg, dipl.oec., te isti u cijelosti prihvaća. Prema Nalazu i mišljenju vještaka, ukupna pretplata po kreditu zbog povećanja tečaja iznosi 3.744,67 eura, što umanjeno za tzv. negativne stavke odnosno tzv. negativne tečajne razlike, u iznosu od 2,53 eur, iznosi ukupno 3.742,14 eur, a kako je to prikazano u Tablici 4. Nalaz i mišljenja. Prema navedenoj Tablici br. 4. (Stupac 6.), pretplata po osnovu rasta tečaja na godišnjoj razini je iznosila na slijedeći način:

-tijekom 2007. godine, pretplaćen je ukupan iznos od 1,21 eur

-tijekom 2008. godine, preplaćen je ukupan iznos 55,91 eur

-tijekom 2009. godine, preplaćen je ukupan iznos od 215,42 eur

-tijekom 2010. godine, preplaćen je ukupan iznos od 355,15 eur

-tijekom 2011. godine, preplaćen je ukupan iznos od 831,56 eur

-tijekom 2012.. godine, preplaćen je ukupan iznos od 2.285,42 eur ili ukupno 3.744,67 eur.

Iako tužena formalno nije izjavila prigovor radi prijeboja zbog navodnog svog potraživanja po osnovu negativnih tečajnih razlika, tužitelj potražuje u konačnici iznos od 3.742,14 eur, tj. iznos umanjen za negativne tečajne razlike u iznosu od 2,53 eura, pri čemu je s tim iznosom zatvorio pretplatu za 2007. godinu, u iznosu od 1,21 eur i dio pretplate iz 2008. godine za iznos od 1,32 eur.

Na taj način, tužitelj u konačnici potražuje iznos pretplate, za:

-2008. godinu, iznos od 54,59 eur, sa kamatama od 01.01.2009. godine

-2009. godinu, iznos od 215,42 eur, sa kamatama od 01.01.2010. godine

-2010. godinu, iznos od 355,15 eur, sa kamatama od 01.01.2011. godine

-2011. godinu, iznos od 831,56 eur, sa kamatama od 01.01.2012. godine

-2012. godinu, iznos od 2.285,42 eura, sa kamatama od 01.01.2013. godine Slijedom toga, tužitelj postavlja svoj konačni tužbeni zahtjev, te predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuju se nepoštenim i ništetnim dijelovi odredbe članka 1., članka 2. i članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, od 5. srpnja 2007., koji je zaključen između tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao Korisnika Kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao Kreditora, u dijelu u kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu u kojoj je ugovoreno plaćanje kredita u anuitetima i redovne kamate u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF, te time iste odredbe u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke.

II. Utvrđuju se nepoštenim i ništetnim dijelovi odredbi članka 2. i članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, od 5. srpnja 2007. godine, koji je zaključen između tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao Korisnika Kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koja je vezana uz valutnu klauzulu, te koja se određuje u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke, te u tom dijelu ista odredba ne proizvode nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovu nedopuštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, isplati iznos od 3.742,14 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

-na iznos od 54,59 eur, od 01.01.2009. godine

-na iznos od 215,42 eur, od 01.01.2010. godine

-na iznos od 355,15 eur, od 01.01.2011. godine

-na iznos od 831,56 eur, od 01.01.2012. godine

-na iznos od 2.285,42 eura, od 01.01.2013. godine

do 1.08.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, od 1.08.2015. pa do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, od 1.01.2023. pa do 30.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a, kojom je propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 3. ZPP-a. Stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavka 1. ZPP-a naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

Tužena ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio. Naime, iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane Saponia d.d. te uplatom izvan poslovnice u Hypo-Alpe-Adria banci.

Tuženik osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 19/22., dalje: ZZP). Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Tužena ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 126. ZZP-a u svezi odredbe članka 230. ZOO-a. Odredbom članka 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2023., tužena ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) i za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 31. svibnja 2018. bi nastupila zastara.

Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužena smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tužene tužitelj je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Svim zaposlenicima u nadležnim službama tužene bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.).

Tužena smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tužena su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tužene nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Spomenuti rizik promjenjivosti tečaja se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tužena ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršila sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tužena je prije donošenja ZIDZPK (112/12. i 143/13.) bila u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02., 141/06.), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tužena je bila dužna obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tužena je to u ovoj stvari uredno činila. Tužena se, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodila i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, tužena ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Prema njima postupanje tužene nije nepošteno.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,20 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Deklaratorni tužbeni zahtjev se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tužena spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tužena ikakvu štetu prouzročila svojim postupanjem tužitelju Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 126. ZZP-a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tužena stekla iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tužena ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. , Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tužena se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Ukoliko bi sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj 12 CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženoj troškove ovoga postupka.

2.1. U podnesku od 23. listopada 2024. tužena je iznijela da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, ali da smatra da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Naime, kao pravni učinak ništetnosti ZOO odredbom članka 323. propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tužena imala potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

2.2. U podnesku od 12. studenoga 2024. tužena navodi kako je tužitelj podneskom od 6. studenoga 2024. preinačio tužbeni zahtjev na način da sada s osnove navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zahtijeva isplatu iznosa od 3.742,14 EUR čime je tužitelj povećao tužbeni zahtjev za iznos od 516,99 EUR s obzirom da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 3.207,15 EUR. Izričito se protivi učinjenoj preinaci tužbenog zahtjeva! Ističe kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka. Ukoliko sud dozvoli preinaku, ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev, na eventualno potraživanje u iznosu od 516,99 EUR primjenjuje se trogodišnji zastarni rok, i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 5. srpnja 2007. (stranica 7-11 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 18 spisa), promet po kreditu (stranica 19-25 spisa), očitovanje Saponia d.d. Osijek, (stranica 68 spisa), očitovanje HZMO područna služba Osijek, (stranica 69-70 spisa), iskaz tužitelja (stranica 73-74 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 14. listopada 2024. (stranica 78-87 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila od 5. srpnja 2007. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 5. srpnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za iznos 20.051,58 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da je tužitelj dužan tuženoj platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene (članak 2.),

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 285,31 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit iskorišten,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je, prije svega, sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporno je, je li tužitelj potrošač, aktivna legitimacija tužitelja, zatim visina navedenog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Prije svega valja navesti da se tužena u podnesku od 12. studenoga 2024. usprotivila preinaci tužbe, koju je tužitelj učinio povisivši tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja.

8.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, potraživao isplatu iznosa od ukupno 3.742,14 eura, time da je po toj osnovi u tužbi utužio ukupan iznos od 3.207,15 eura. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunala financijska vještakinja, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe članka 191. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), ne može niti protiviti. Uostalom sud je na raspravnom zapisniku 10. prosinca 2024., a u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP, dopustio preinaku tužbe iz podneska od 6. studenoga 2024. smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka.

9. Suprotno stavu tužene, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stavu ovoga suda tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen ugovor o namjenskom kreditu - za kupnju vozila, dok je tužitelj iskazao da je kupio vozilo za vlastite potrebe jer da je bio lovac pa mu je trebao auto. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

11. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit dignuo 2007.godine u Zagrebačkoj banci, da je odlučio kupiti novi auto, bio je lovac pa se odlučio za Ladu Nivu, otišao je u auto kuću iz koje su ga uputili u Zagrebačku banku jer da s njom posluju. U Zagrebačkoj banci je podnio zahtjev, dostavio tražene podatke i odobren mu je kredit, sredstva kredita nisu prebačena njemu nego su prebačena direktno na račun auto kuće Adria Lada. Mislio je da će moći podići kredit u eurima, ali su mu rekli da s obzirom na njegovu visinu plaće može dobiti kredit u CHF. Nisu mu u banci pojasnili niti što znači promjenjiva kamatna stopa niti koji elementi utječu na promjenu kamatne stope. Nije mu pojašnjeno ni što znači valutna klauzula odnosno koji elementi utječu na promjenu tečaja CHF. Početno mu je rata iznosila 1.000,00 kn da bi s vremenom narasla na iznos od 2.000,00 kn. Da je znao da će doći do tako velikog povećanja rate kredita, ne bi ga sigurno uzeo, obzirom na visinu plaće ne bi ni mogao pomirivati ratu kredita. Prije potpisivanja kredita, ugovor je pročitao, bitno mu je bilo da je rata takva da je može otplaćivati, ostalo baš i nije razumio, po struci je soboslikar, ličilac. Banka je sačinila ugovor o kreditu i nije mogao utjecati na odredbe tog ugovora. Kredit je redovito otplaćivao 5 godina i došao u fazu da ga više ne može otplaćivati pa je digao drugi kredit i prijevremeno otplatio predmetni kredit.

12.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa i ovaj sud utvrđuje da se navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o promjenjivoj kamatnoj stopi i rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost tijekom postupka nije ničim dokazala. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

13. Tužena prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužitelja jer da tužitelj nije cijelo vrijeme sam otplaćivao kredit, već da je to činio netko drugi umjesto njega- Saponia d.d. Osijek, pa da iz tog razloga ne može potraživati po osnovi stečenog bez osnove one iznose koje nije sam uplatio. Na tu okolnost tužitelj je iskazao da je kredit otplaćivao na način da mu se direktno s plaće svaki mjesec ustezao iznos rate kredita, radio je u Saponiji d.d. u Osijeku. Nadalje, iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 13. rujna 2024. proizlazi da je RF bio zaposlen u Saponia Osijek, od 1. travnja 2001. do 10. ožujka 2019. Iz očitovanja Saponije d.d. Osijek, od 16. rujna 2024. proizlazi da je RF bio u radnom odnosu u Saponiji od 9. studenoga 1982. do 10. ožujka 2019. te da su ustege s plaće RF bile po kreditu Zagrebačke banke d.d. broj: 7103720597 od obračunskog mjeseca 07/2007 do 10/2012, znači 64 obustavljene i uplaćene rate u ukupnom iznosu od 103.000,00 kn. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je tužitelju svako mjesečno s plaće koju je ostvarivao u Saponii Osijek, ustezan iznos plaće za podmirenja kredita koji je imao kod tužene i da iz tog razloga kao uplatitelj u nekim mjesecima stoji Saponia Osijek. Također spomenute uplate tužena je proknjižila na ime otplate kredita koji je glasio na tužitelja. Stoga ovaj sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelj cijeni neosnovanim, tim više što tužena, na kojoj je teret dokaza nije dokazala da otplata dijela kredita od strane Saponije Osijek ili eventualno nekog drugog, nije učinjena u ime tužitelja.

14. Na okolnost visine zahtjeva s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno. Vještaku je naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

14.1. Iz nalaza vještaka od 14. listopada 2024. proizlazi da:

- razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na da isplate kredita iznosi 3.742,14 eura (stupac 6. tablica br. 4.),

- anuiteti plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita iznose -2,53 eura (stupac 8. tablica br. 4.),

- ukupna preplata po kreditu zbog povečanja tečaja švicarskog franka iznosi 3.744,67 eura (stupac 10. tablica br. 4.) .

14.2. Tužitelj je u podnesku od 6. studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev tako da u točki III. potražuje od tužene ukupan iznos od 3.742,14 eura, pri čemu je naveo da je ukupnu preplatu po kreditu zbog povečanja tečaja u iznosu 3.744,67 eura umanjio za tzv. negativne stavke odnosno tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 2,53 eura.

14.3. Tužena ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka.

14.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka od 14. listopada 2024., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora, a vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

15. Nije osnovan prigovor zastare za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

15.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. svibnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

15.2. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev. Naime, VSRH je na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzeo obvezujuće pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate.

17. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 18.ožujka 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 29. kolovoza 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 26. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 6. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 22. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 10. prosinca 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 17. prosinca 2024. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), sve uvećano za pripadajući iznos PDV-a ukupno iznosi 1.875,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura i plaćena sudska pristojba za tužbu u iznosu 39,26 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.179,71 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 17. prosinca 2024., kao dana presuđenja, pa do isplate.

18.1. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

19. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 17. prosinca 2024.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). Ova presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Dražen Pandurević, odvjetnik u Osijeku,

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6