Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-252/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnice tužitelja u zamjeni IU, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, odvjetnice u Osijeku, i punomoćnice tužene u zamjeni SU, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, po objavi 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe pod člankom 2. Ugovora o kreditu broj: 3205795085 sklopljenog između parničnih stranaka 26. studenoga 2005., potvrđenog u Vukovaru 28. studenoga 2005. po javnom bilježniku Bori Arambašiću, br. OU-776/ 2005, a koji glasi: „…. redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,…“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 3205795085 sklopljenog između parničnih stranaka 26. studenoga 2005., potvrđenog u Vukovaru 28. studenoga 2005. po javnom bilježniku Bori Arambašiću, br. OU-776/2005, a koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 667,83 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 8.553,11 EUR (slovima: osam tisuća petsto pedeset tri eura jedanaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koje teku na iznos: - iznos od 9,45 € s dospijećem 15.11.2008. pa do isplate;

- iznos od 12,37 € s dospijećem 15.01.2009. pa do isplate

- iznos od 16,37 € s dospijećem 15.02.2009. pa do isplate;

- iznos od 18,37 € s dospijećem 15.03.2009. pa do isplate;

- iznos od 13,60 € s dospijećem 15.04.2009. pa do isplate;

- iznos od 12,90 € s dospijećem 15.05.2009. pa do isplate;

- iznos od 5,40 € s dospijećem 15.06.2009. pa do isplate;

- iznos od 1,12 € s dospijećem 15.08.2009. pa do isplate;

- iznos od 6,11 € s dospijećem 15.09.2009. pa do isplate;

- iznos od 3,27 € s dospijećem 15.10.2009. pa do isplate;

- iznos od 0,50 € s dospijećem 15.11.2009. pa do isplate;

- iznos od 6,86 € s dospijećem 15.12.2009. pa do isplate;

- iznos od 12,88 € s dospijećem 15.01.2010. pa do isplate

- iznos od 19,23 € s dospijećem 15.02.2010. pa do isplate;

- iznos od 17,56 € s dospijećem 15.03.2010. pa do isplate;

- iznos od 28,24 € s dospijećem 15.04.2010. pa do isplate;

- iznos od 25,49 € s dospijećem 15.05.2010. pa do isplate;

- iznos od 30,66 € s dospijećem 15.06.2010. pa do isplate;

- iznos od 60,71 € s dospijećem 15.07.2010. pa do isplate;

- iznos od 53,87 € s dospijećem 15.08.2010. pa do isplate;

- iznos od 79,52 € s dospijećem 15.09.2010. pa do isplate;

- iznos od 65,99 € s dospijećem 15.10.2010. pa do isplate;

- iznos od 55,81 € s dospijećem 15.11.2010. pa do isplate;

- iznos od 85,61 € s dospijećem 15.12.2010. pa do isplate;

- iznos od 104,49 € s dospijećem 15.01.2011. pa do isplate

- iznos od 90,80 € s dospijećem 15.02.2011. pa do isplate;

- iznos od 92,80 € s dospijećem 15.03.2011. pa do isplate;

- iznos od 82,97 € s dospijećem 15.04.2011. pa do isplate;

- iznos od 86,01 € s dospijećem 15.05.2011. pa do isplate;

- iznos od 119,44 € s dospijećem 15.06.2011. pa do isplate;

- iznos od 124,13 € s dospijećem 15.07.2011. pa do isplate;

- iznos od 160,27 € s dospijećem 15.08.2011. pa do isplate;

- iznos od 146,91 € s dospijećem 15.09.2011. pa do isplate;

- iznos od 126,09 € s dospijećem 15.10.2011. pa do isplate;

- iznos od 125,55 € s dospijećem 15.11.2011. pa do isplate;

- iznos od 123,27 € s dospijećem 15.12.2011. pa do isplate;

- iznos od 130,83 € s dospijećem 15.01.2012. pa do isplate

- iznos od 139,15 € s dospijećem 15.02.2012. pa do isplate;

- iznos od 139,40 € s dospijećem 15.03.2012. pa do isplate;

- iznos od 134,17 € s dospijećem 15.04.2012. pa do isplate;

- iznos od 136,29 € s dospijećem 15.05.2012. pa do isplate;

- iznos od 139,41 € s dospijećem 15.06.2012. pa do isplate;

- iznos od 136,05 € s dospijećem 15.07.2012. pa do isplate;

- iznos od 136,34 € s dospijećem 15.08.2012. pa do isplate;

- iznos od 133,24 € s dospijećem 15.09.2012. pa do isplate;

- iznos od 127,50 € s dospijećem 15.10.2012. pa do isplate;

- iznos od 134,49 € s dospijećem 15.11.2012. pa do isplate;

- iznos od 137,04 € s dospijećem 15.12.2012. pa do isplate;

- iznos od 136,02 € s dospijećem 15.01.2013. pa do isplate

- iznos od 125,80 € s dospijećem 15.02.2013. pa do isplate;

- iznos od 132,88 € s dospijećem 15.03.2013. pa do isplate;

- iznos od 134,51 € s dospijećem 15.04.2013. pa do isplate;

- iznos od 131,32 € s dospijećem 15.05.2013. pa do isplate;

- iznos od 121,90 € s dospijećem 15.06.2013. pa do isplate;

- iznos od 116,05 € s dospijećem 15.07.2013. pa do isplate;

- iznos od 121,24 € s dospijećem 15.08.2013. pa do isplate;

- iznos od 124,81 € s dospijećem 15.09.2013. pa do isplate;

- iznos od 133,93 € s dospijećem 15.10.2013. pa do isplate;

- iznos od 128,91 € s dospijećem 15.11.2013. pa do isplate;

- iznos od 131,16 € s dospijećem 15.12.2013. pa do isplate;

- iznos od 133,00 € s dospijećem 15.01.2014. pa do isplate

- iznos od 133,82 € s dospijećem 15.02.2014. pa do isplate;

- iznos od 137,42 € s dospijećem 15.03.2014. pa do isplate;

- iznos od 135,57 € s dospijećem 15.04.2014. pa do isplate;

- iznos od 131,97 € s dospijećem 15.05.2014. pa do isplate;

- iznos od 130,35 € s dospijećem 15.06.2014. pa do isplate;

- iznos od 131,06 € s dospijećem 15.07.2014. pa do isplate;

- iznos od 135,59 € s dospijećem 15.08.2014. pa do isplate;

- iznos od 140,21 € s dospijećem 15.09.2014. pa do isplate;

- iznos od 139,80 € s dospijećem 15.10.2014. pa do isplate;

- iznos od 142,12 € s dospijećem 15.11.2014. pa do isplate;

- iznos od 145,46 € s dospijećem 15.12.2014. pa do isplate;

- iznos od 144,10 € s dospijećem 15.01.2015. pa do isplate

- iznos od 1.585,55 € s dospijećem 15.01.2015. pa do isplate;

sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom zahtjeva koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate i to počev od dospijeća 1. u mjesecu pa do dana uplate.

V. Utvrđuje se da je neosnovan prigovor radi prijeboja te da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju za isplatu iznosa od 762,01 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 3,47 EUR od 01.01.2006. pa do isplate,

- 4,68 EUR od 01.02.2006. pa do isplate,

- 9,78 EUR od 01.03.2006. pa do isplate,

- 12,88 EUR od 01.04.2006. pa do isplate,

- 12,86 EUR od 01.05.2006. pa do isplate,

- 10,85 EUR od 01.06.2006. pa do isplate,

- 14,23 EUR od 01.07.2006. pa do isplate,

- 15,22 EUR od 01.08.2006. pa do isplate,

- 11,98 EUR od 01.09.2006. pa do isplate,

- 12,34 EUR od 01.10.2006. pa do isplate,

- 13,30 EUR od 01.11.2006. pa do isplate,

- 14,86 EUR od 01.12.2006. pa do isplate,

- 18,82 EUR od 01.01.2007. pa do isplate,

- 21,55 EUR od 01.02.2007. pa do isplate,

- 20,35 EUR od 01.03.2007. pa do isplate,

- 21,27 EUR od 01.04.2007. pa do isplate,

- 26,89 EUR od 01.05.2007. pa do isplate,

- 30,94 EUR od 01.06.2007. pa do isplate,

- 33,33 EUR od 01.07.2007. pa do isplate,

- 31,85 EUR od 01.08.2007. pa do isplate,

- 30,02 EUR od 01.09.2007. pa do isplate,

- 34,98 EUR od 01.10.2007. pa do isplate,

- 36,51 EUR od 01.11.2007. pa do isplate,

- 32,80 EUR od 01.12.2007. pa do isplate,

- 32,39 EUR od 01.01.2008. pa do isplate,

- 25,60 EUR od 01.02.2008. pa do isplate,

- 19,77 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

- 13,99 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

- 26,58 EUR od 01.05.2008. pa do isplate,

- 30,79 EUR od 01.06.2008. pa do isplate,

- 25,10 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

- 34,18 EUR od 01.08.2008. pa do isplate,

- 32,83 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

- 26,71 EUR od 01.10.2008. pa do isplate,

- 17,10 EUR od 01.12.2008. pa do isplate,

- 1,20 EUR od 01.07.2009. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VI. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.452,39 eura (slovima: dvije tisuće četiristo pedeset dva eura trideset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 23. ožujka 2023. navodi da je 26. studenoga 2005. s tuženom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu (izgradnja kuće) broj: 3205795085, potvrđen u Vukovaru 28. studenoga 2005. po javnom bilježniku Bori Arambašiću, br. OU-776/ 2005, a prema kojem ugovoru je tužena kao Kreditor tužitelju kao Korisniku kredita stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 10 godina. Člankom 2. Ugovora ugovorena je kamatna stopa u visini od 4,40% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, a člankom 6. Ugovora tužitelj je svojim potpisom pristao na izmjenu redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužena je tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjala visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tužena je povrijedila odredbu članka 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te na savjesnost i poštenje, kao i odredbe članka 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" 96/03. (nadalje ZZP). Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. posl. br. Pž-7129/13, u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da su banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope te su time postupili suprotno odredbama ZOO-a i ZZP/03. I stav Vrhovnog suda RH u odluci povodom revizije (Revt 249/14-2) na gore navedene presude je da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Nadalje, člankom 7. Ugovora tužitelj se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 667,83 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tužena je na taj način u članku 7. Ugovora inkorporirala valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezala za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tužena kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ustavni sud RH u odluci br. U-III- 2521/2015 od 13. prosinca 2016. navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući su banke, uključujući i tuženu, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Sve ove odluke su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno članku 502.a Zakona o parničnom postupku te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je u individualnim parnicama vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. stavka 2. 3. i članka 84. ZZP/03, odredbe članaka 96. i 99. ZZP/07 te odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tužena ugovaranjem valutne klauzule i ovakvog načina promjene kamatne stope postupala nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudila nisku kamatnu stopu i inkorporirala valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope. Kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetna, tužena je dužna vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. U slučaju već pravomoćno utvrđene ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF i načinu promjene kamatne stope u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, jedini iznos anuiteta koji je tužitelj trebao plaćati je 667,83 CHF pomnoženo sa tečajem CHF na dan isplate kredita tužitelju po srednjem tečaju HNB-a, odnosno svaka promjena iznosa anuiteta na ime promjene kamatne stope i razlike tečaja je ništetna pa stoga tužitelj ima pravo na povrat preplaćenog temeljem odredbi ZOO-a o stjecanju bez osnove. Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu: "I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe pod člankom 2. Ugovora o kreditu broj: 3205795085 sklopljenog između parničnih stranaka 26. studenoga 2005., potvrđenog u Vukovaru 28. studenoga 2005. po javnom bilježniku Bori Arambašiću, br. OU- 776/2005, a koji glasi: „…. redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,…“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 3205795085 sklopljenog između parničnih stranaka 26. studenoga 2005., potvrđenog u Vukovaru 28. studenoga 2005. po javnom bilježniku Bori Arambašiću, br. OU-776/2005, a koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 667,83 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime preplaćenog iznosa tečajne razlike zbog promjene tečaja isplati iznos od 7.743,28 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa (koji će biti specificirani po primitku nalaza vještaka) tj. od prvog dospjelog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku 15 dana."

1.1. U podnesku od 2. rujna 2024., u odnosu na prigovor prijeboja tužene istaknutog podneskom od 21. kolovoza 2024., tužitelj ističe kako ne postoji novčana tražbina tužene prema tužitelju u iznosu od 736,17€. Naime, Zakon o zaštiti potrošača uređuje zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, a utvrđenje ugovornih odredaba ništetnim navedeni zakon predviđa ukoliko idu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, ali ne i obrnuto! Tužitelj je sve novčane iznose temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženoj u kunama koje je tužena od njega i tražila, stoga tužena ne može tvrditi da joj tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživala pa tužitelj nije ništa stekao bez osnove, jer je svaka uplata bila izvršena na temelju izračuna anuiteta koju je izvršila tužena i sukladno takvom izračunu tužene je tužitelj vršio plaćanja. Kada je ta pravna osnova iz ugovora o kreditu otpala, tužena je dužna vratiti imovinu (novac) tužitelju koji je stečen na temelju te pravne osnove. Dakle, ukupno 736,17€ jesu iznosi koje je tužitelj platio tuženoj upravo koliko je tužena od njega i tražila i to je tužiteljev novac, a ne tuženičin, tužena nije tužitelju taj novac dala niti pozajmila. Stoga tužitelj nije stekao nikakvu korist, već je upravo tužena stekla takvu korist. Na istaknuti iznos prijeboja tužitelj ističe i prigovor zastare. Bilo kakvo potraživanje tužene koje bi se odnosilo na „negativne razlike“, odnosno razlike kada je tužitelj plaćao anuitet po tečaju koji je bio manji od početno ugovorenog bilo bi u svakom slučaju u zastari, a sam prigovor protiv prijeboja neosnovan jer u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a naročito ne neka koja bi bila kompenzabilna. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud uvaži prigovor zastare, odnosno odbije istaknuti prigovor prijeboja kao neosnovan.

1.2. U podnesku od 7. studenoga 2024., tužitelj je iznio da je suglasan sa dostavljenim nalazom i mišljenjem te specificira tužbeni zahtjev glede visine na način da određuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 8.553,11 EUR (ukupan iznos pretplate po kreditu zbog promjenjivosti tečaja Švicarskog franka). Sukladno navedenom tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u točki III. i točki IV. na način da iste sada glase:

„III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime preplaćenog iznosa tečajne razlike zbog promjene tečaja isplati iznos od: 8.553,11 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do isplate, tj. od 1. studenoga 2008. pa do 15. siječnja 2015. tj. od 1. prosinca 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 12% godišnje a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana, i to na:

- iznos od 9,45 € s dospijećem 1.11.2008. pa do isplate;

- iznos od 12,37 € s dospijećem 1.01.2009. pa do isplate

- iznos od 16,37 € s dospijećem 1.02.2009. pa do isplate;

- iznos od 18,37 € s dospijećem 1.03.2009. pa do isplate;

- iznos od 13,60 € s dospijećem 1.04.2009. pa do isplate;

- iznos od 12,90 € s dospijećem 1.05.2009. pa do isplate;

- iznos od 5,40 € s dospijećem 1.06.2009. pa do isplate;

- iznos od 1,12 € s dospijećem 1.08.2009. pa do isplate;

- iznos od 6,11 € s dospijećem 1.09.2009. pa do isplate;

- iznos od 3,27 € s dospijećem 1.10.2009. pa do isplate;

- iznos od 0,50 € s dospijećem 1.11.2009. pa do isplate;

- iznos od 6,86 € s dospijećem 1.12.2009. pa do isplate;

- iznos od 12,88 € s dospijećem 1.01.2010. pa do isplate

- iznos od 19,23 € s dospijećem 1.02.2010. pa do isplate;

- iznos od 17,56 € s dospijećem 1.03.2010. pa do isplate;

- iznos od 28,24 € s dospijećem 1.04.2010. pa do isplate;

- iznos od 25,49 € s dospijećem 1.05.2010. pa do isplate;

- iznos od 30,66 € s dospijećem 1.06.2010. pa do isplate;

- iznos od 60,71 € s dospijećem 1.07.2010. pa do isplate;

- iznos od 53,87 € s dospijećem 1.08.2010. pa do isplate;

- iznos od 79,52 € s dospijećem 1.09.2010. pa do isplate;

- iznos od 65,99 € s dospijećem 1.10.2010. pa do isplate;

- iznos od 55,81 € s dospijećem 1.11.2010. pa do isplate;

- iznos od 85,61 € s dospijećem 1.12.2010. pa do isplate;

- iznos od 104,49 € s dospijećem 1.01.2011. pa do isplate

- iznos od 90,80 € s dospijećem 1.02.2011. pa do isplate;

- iznos od 92,80 € s dospijećem 1.03.2011. pa do isplate;

- iznos od 82,97 € s dospijećem 1.04.2011. pa do isplate;

- iznos od 86,01 € s dospijećem 1.05.2011. pa do isplate;

- iznos od 119,44 € s dospijećem 1.06.2011. pa do isplate;

- iznos od 124,13 € s dospijećem 1.07.2011. pa do isplate;

- iznos od 160,27 € s dospijećem 1.08.2011. pa do isplate;

- iznos od 146,91 € s dospijećem 1.09.2011. pa do isplate;

- iznos od 126,09 € s dospijećem 1.10.2011. pa do isplate;

- iznos od 125,55 € s dospijećem 1.11.2011. pa do isplate;

- iznos od 123,27 € s dospijećem 1.12.2011. pa do isplate;

- iznos od 130,83 € s dospijećem 1.01.2012. pa do isplate

- iznos od 139,15 € s dospijećem 1.02.2012. pa do isplate;

- iznos od 139,40 € s dospijećem 1.03.2012. pa do isplate;

- iznos od 134,17 € s dospijećem 1.04.2012. pa do isplate;

- iznos od 136,29 € s dospijećem 1.05.2012. pa do isplate;

- iznos od 139,41 € s dospijećem 1.06.2012. pa do isplate;

- iznos od 136,05 € s dospijećem 1.07.2012. pa do isplate;

- iznos od 136,34 € s dospijećem 1.08.2012. pa do isplate;

- iznos od 133,24 € s dospijećem 1.09.2012. pa do isplate;

- iznos od 127,50 € s dospijećem 1.10.2012. pa do isplate;

- iznos od 134,49 € s dospijećem 1.11.2012. pa do isplate;

- iznos od 137,04 € s dospijećem 1.12.2012. pa do isplate;

- iznos od 136,02 € s dospijećem 1.01.2013. pa do isplate

- iznos od 125,80 € s dospijećem 1.02.2013. pa do isplate;

- iznos od 132,88 € s dospijećem 1.03.2013. pa do isplate;

- iznos od 134,51 € s dospijećem 1.04.2013. pa do isplate;

- iznos od 131,32 € s dospijećem 1.05.2013. pa do isplate;

- iznos od 121,90 € s dospijećem 1.06.2013. pa do isplate;

- iznos od 116,05 € s dospijećem 1.07.2013. pa do isplate;

- iznos od 121,24 € s dospijećem 1.08.2013. pa do isplate;

- iznos od 124,81 € s dospijećem 1.09.2013. pa do isplate;

- iznos od 133,93 € s dospijećem 1.10.2013. pa do isplate;

- iznos od 128,91 € s dospijećem 1.11.2013. pa do isplate;

- iznos od 131,16 € s dospijećem 1.12.2013. pa do isplate;

- iznos od 133,00 € s dospijećem 1.01.2014. pa do isplate

- iznos od 133,82 € s dospijećem 1.02.2014. pa do isplate;

- iznos od 137,42 € s dospijećem 1.03.2014. pa do isplate;

- iznos od 135,57 € s dospijećem 1.04.2014. pa do isplate;

- iznos od 131,97 € s dospijećem 1.05.2014. pa do isplate;

- iznos od 130,35 € s dospijećem 1.06.2014. pa do isplate;

- iznos od 131,06 € s dospijećem 1.07.2014. pa do isplate;

- iznos od 135,59 € s dospijećem 1.08.2014. pa do isplate;

- iznos od 140,21 € s dospijećem 1.09.2014. pa do isplate;

- iznos od 139,80 € s dospijećem 1.10.2014. pa do isplate;

- iznos od 142,12 € s dospijećem 1.11.2014. pa do isplate;

- iznos od 145,46 € s dospijećem 1.12.2014. pa do isplate;

- iznos od 144,10 € s dospijećem 1.01.2015. pa do isplate

- iznos od 1585,55 € s dospijećem 15.01.2015. pa do isplate;

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, a sve to u roku 15 dana.“

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a, kojom je propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 3. ZPP-a. Stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavka 1. ZPP-a naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

Tužena osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. stavak 1. točka 21. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 19/22., dalje: ZZP). Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Tužena ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 23. ožujka 2023., to tužena ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 25. travnja 2013. nastupila zastara. Sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, potraživanje tužitelja bi opet bilo u zastari. Zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila je 14. lipnja 2019., odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe 23. ožujka 2023., nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužena smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tužene kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora (točka 22. odluka). Stoga tužena ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno tužitelj je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Svim zaposlenicima u nadležnim službama tužene bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. I u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

Tužena smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tužene, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tužena su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tužene nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Spomenuti rizik promjenjivosti tečaja se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tužena je prije donošenja ZIDZPK (112/12. i 143/13.) bila u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, "Narodne novine" 84/02., 141/06.), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" 117/08.) tužena je bila dužna obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tužena je to u ovoj stvari uredno činila. Tužena se, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodila i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava RH, tužena ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tužene nije nepošteno. Daljnjim izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 27. studenoga 2013. (ZIDZPK "Narodne novine" 143/13.) utjecalo se dalje na ovaj ugovorni odnos i to kroz odredbu članka 11.a stavka 5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućena izravna, progresivna, mjesečna restitucija kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi članka 138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (članak 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tužene. Navedena zakonska odredba se odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru (4,40%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe članka 11. stavka 5. ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe članka 11.a stavka 5. ZPK, te u vezi s njome odredba članka 16. Ustava Republike Hrvatske.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun. Odredba članka 2. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,40% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj i tužena su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovali svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Deklaratorni tužbeni zahtjev se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tužena kao pružatelj financijskih usluga, u smislu odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestila tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti je očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14.) odredbom članka 118., odnosno 126. ZZP-a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tužene iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tužena stekla iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa, tužena ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženoj za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te ju se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnom.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tužena se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Ukoliko bi sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tužena predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita; (za razliku u kamati) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženoj troškove ovoga postupka.

2.1. U podnesku od 21. kolovoza 2024. u točki III. tužena je istaknula prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 736,17 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), pa predlaže sudu presudom utvrditi da postoji tražbina tužene prema tužitelju koja iznosi 736,17 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate. Također sudu je predložila konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tužene s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tužena predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja.

2.2. U podnesku od 13. studenoga 2024. tužena je iznijela da se izričito protivi preinaci tužbe od strane tužitelja iz podneska od 7. studenoga 2024., naime, tim podneskom tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju, te preinačava prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od 8.553,11 eur sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Time je tužitelj izvršio preinaku tužbenog zahtjeva u visini od 809,83 eur s osnove navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Tužena ističe kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka s obzirom je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe raspolagao svom potrebno dokumentacijom za konačno postavljanje tužbenog zahtjeva. Ukoliko sud dozvoli preinaku, tužena ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev. Tužena ističe da se na eventualno potraživanje u iznosu od 809,83 eur primjenjuje trogodišnji zastarni rok, i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Cijeneći okolnost da je preinačeni tužbeni zahtjev postavljen 7. studenoga 2024., prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tužena ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Istaknuti prigovor radi prijeboja je uvjetni procesnopravni prigovor kojim tužena ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego tužena ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocjeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine te u tom slučaju tužena zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina. Kako je vještak dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 762,01 eura, tužena za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja. Ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tužena izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 762,01 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 3,47 EUR od 01.01.2006. pa do isplate,

- 4,68 EUR od 01.02.2006. pa do isplate,

- 9,78 EUR od 01.03.2006. pa do isplate,

- 12,88 EUR od 01.04.2006. pa do isplate,

- 12,86 EUR od 01.05.2006. pa do isplate,

- 10,85 EUR od 01.06.2006. pa do isplate,

- 14,23 EUR od 01.07.2006. pa do isplate,

- 15,22 EUR od 01.08.2006. pa do isplate,

- 11,98 EUR od 01.09.2006. pa do isplate,

- 12,34 EUR od 01.10.2006. pa do isplate,

- 13,30 EUR od 01.11.2006. pa do isplate,

- 14,86 EUR od 01.12.2006. pa do isplate,

- 18,82 EUR od 01.01.2007. pa do isplate,

- 21,55 EUR od 01.02.2007. pa do isplate,

- 20,35 EUR od 01.03.2007. pa do isplate,

- 21,27 EUR od 01.04.2007. pa do isplate,

- 26,89 EUR od 01.05.2007. pa do isplate,

- 30,94 EUR od 01.06.2007. pa do isplate,

- 33,33 EUR od 01.07.2007. pa do isplate,

- 31,85 EUR od 01.08.2007. pa do isplate,

- 30,02 EUR od 01.09.2007. pa do isplate,

- 34,98 EUR od 01.10.2007. pa do isplate,

- 36,51 EUR od 01.11.2007. pa do isplate,

- 32,80 EUR od 01.12.2007. pa do isplate,

- 32,39 EUR od 01.01.2008. pa do isplate,

- 25,60 EUR od 01.02.2008. pa do isplate,

- 19,77 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

- 13,99 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

- 26,58 EUR od 01.05.2008. pa do isplate,

- 30,79 EUR od 01.06.2008. pa do isplate,

- 25,10 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

- 34,18 EUR od 01.08.2008. pa do isplate,

- 32,83 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

- 26,71 EUR od 01.10.2008. pa do isplate,

- 17,10 EUR od 01.12.2008. pa do isplate,

- 1,20 EUR od 01.07.2009. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tužene s tražbinom tužitelja. Što se tiče prigovora zastare istaknutom od strane tužitelja u pogledu prigovora radi prijeboja, tužena ističe da je odredbom članka 198. stavka 1. ZOO-a propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Budući tužitelj potražuje isplatu preplaćenih anuiteta za razdoblje od 1. studenoga 2008. pa do 15. siječnja 2015., a tužena je stavila u prijeboj svoja potraživanja i to s osnove manje plaćenih anuiteta za razdoblje od 1. siječnja 2006. pa do 1. srpnja 2009., to je u trenutku stjecanja pretpostavki prijeboja (datumi kada su vršena plaćanja) nijedna tražbina tužene prema tužitelju nije bila zastarjela. Stoga, tužena otklanja tužiteljev prigovor zastare te ističe kako njezin prigovor radi prebijanja nije u zastari.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 26. studenoga 2005. (stranica 8-13 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 14 spisa), promet po kreditu (stranica 37-46 spisa), iskaz tužitelja (stranica 66-67 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 17. listopada 2024. (stranica 72-81 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka – službenika banke, budući je tužena u podnesku od 21. kolovoza 2024. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po Ugovoru o namjenskom kreditu od 26. studenoga 2005. sklopljenom s tuženom. Ujedno predmet spora čini i tuženičin prigovor radi prebijanja.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 26. studenoga 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o namjenskom kreditu za iznos 65.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je kredit odobren za izgradnju kuće,

- da je ugovoren rok otplate kredita 10 godina,

- da je tužitelj dužan tuženoj platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tužene (članak 2.),

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 667,83 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (članak 7.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je, prije svega, sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporno je, je li tužitelj potrošač, zatim visina navedenog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja. Sporna je i osnovanost tuženičinog prigovora radi prebijanja.

8. Prije svega valja navesti da se tužena u podnesku od 13. studenoga 2024. usprotivila preinaci tužbe, koju je tužitelj učinio povisivši tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja.

8.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, potraživao isplatu iznosa od ukupno 8.551,11 eura, time da je po toj osnovi u tužbi utužio ukupan iznos od 7.743,28 eura. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunala financijska vještakinja, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe članka 191. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), ne može niti protiviti. Uostalom sud je na raspravnom zapisniku 10. prosinca 2024., a u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP, dopustio preinaku tužbe iz podneska od 7. studenoga 2024. smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka.

9. Suprotno stavu tužene, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stavu ovoga suda tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen ugovor o namjenskom kreditu - za izgradnju kuće, dok je tužitelj iskazao da je podigao kredit u Zagrebačkoj banci, da su mu sredstva bila potrebna za izgradnju kuće u kojoj je stanovao, da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je kuću koju je kupio sredstvima kredita unio u imovinu obrta ili tvrtke. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

11. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je podigao kredit u Zagrebačkoj banci, da su mu sredstva bila potrebna za izgradnju kuće u kojoj je stanovao, da mu je u banci ponuđen kredit u CHF, da mu je rečeno da je isti najpovoljniji jer da je CHF najstabilnija valuta, pa se odlučio uzeti kredit u CHF. Nije mu od strane bankara rečeno što znači promjenjiva kamatna stopa niti mu je iznijeto koji elementi utječu na promjenu kamatne stope, nije mu pojašnjeno niti što znači valutna klauzula odnosno koji elementi utječu na promjenu tečaja. Ugovor je pročitao i njemu je bilo najbitnije rok otplate, visina rate i iznos koji će dobiti. Ostalo mu nije bilo bitno, a i nije baš razumio, po struci je liječnik. Rata kredita početno mu je iznosila 3.200,00 kn da bi narasla na 4.700,00 kn i da je znao da će doći do tako velikog porasta ne bi uzimao taj kredit. Kredit je otplaćivao na način da je dao trajni nalog na plaću i otplatio ga sve do kraja. Solemnizirao je ugovor o kreditu kod javnog bilježnika ali od strane istog mu nije ništa pojašnjeno u vezi samih odredaba ugovora o kreditu. Postavljao je pitanja bankaru ali radilo se ustvari o pitanjima tehničke prirode, odnosno isplate kredita, roka u kojem će mu biti isplaćen, procijene nekretnine, plaćanja nekih drugih eventualnih troškova.

12.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu od strane bankara nije rečeno što znači promjenjiva kamatna stopa niti mu je iznijeto koji elementi utječu na promjenu kamatne stope, nije mu pojašnjeno niti što znači valutna klauzula odnosno koji elementi utječu na promjenu tečaja, dakle radi se o elementima ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa i ovaj sud utvrđuje da se navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima promjene kamatne stope odnosno tečaja švicarskog franka, tu okolnost tijekom postupka nije ničim dokazala. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja promjenjive kamate stope i valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

13. Na okolnost visine zahtjeva s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku više plaćenog iznosa između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno. Vještaku je naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

13.1. Iz nalaza vještaka od 17. listopada 2024. proizlazi da:

- razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na da isplate kredita iznosi 7.791,10 eura (stupac 6. tablica br. 3),

- anuiteti uplaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita iznose -762,01 eura (stupac 8. tablica br. 3),

- ukupna preplata po kreditu zbog promjenjivog tečaja švicarskog franka iznosi 8.553,11 eura (stupac 10. tablica br. 3.).

13.2. Tužitelj je u podnesku od 7. studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev tako da u točki III. potražuje od tužene ukupan iznos od 8.553,11 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

13.3. Tužena ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka.

13.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka od 17. listopada 2024., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora, a vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

14. Nije osnovan prigovor zastare za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. ožujka 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14.2. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev. Naime, VSRH je na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzeo obvezujuće pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

15. U odnosu na uračunavanje tzv. negativnih razlika u iznosu od 762,01 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tužena istakla radi prijebijanja, ovaj sud je utvrdio da je bilo razdoblja tijekom otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj, tj. razdoblja u kojem je tužena obračunavala anuitete kredita, a tužitelj vršio otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita, tako da tzv. negativna tečajna razlika iznosi 762,01 eura. Stajalište je ovog suda da ovo nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja. Unatoč tome što je u tom razdoblju vršena otplata anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita te iznose po ocjeni ovoga suda ne treba uračunati u iznos pretplate jer se ne radi o iznosima na naknadu kojih bi tužena kao kreditor imala pravo. Naime, kada je tužena, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženoj ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tužena ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njihova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

15.1. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tužene (primio je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratio), a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist - prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO-a.

15.2. Osim toga, za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

15.3. Uostalom osnovan je i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 1. siječnja 2006. do zaključno 1. srpnja 2009. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21. kolovoza 2024. nastupila zastara, odnosno protekao je opći zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na to potraživanje tužene, time da zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja .

15.4. Stoga je o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, a kako je isti konačno postavljen u podnesku od 13. studenoga 2024., odlučeno kao u točki V. izreke presude.

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je, a obzirom je tužitelj potraživao zateznu kamatu počev od dospijeća svakog anuiteta (1. u mjesecu), a ne od dana uplate (15-tog u mjesecu), tužitelju dosuđena zatezna kamata počev od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, 15-tog u mjesecu, dok je s ostatkom zahtjeva (od 1. u mjesecu do upate) tužitelja valjalo odbiti.

17. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 16. rujna 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 29. kolovoza 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 2. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 26. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 7. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 22. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 10. prosinca 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 17. prosinca 2024. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), sve uvećano za pripadajući iznos PDV-a ukupno iznosi 2.125,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura i plaćena sudska pristojba za tužbu u iznosu 61,94 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.452,39 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 17. prosinca 2024., kao dana presuđenja, pa do isplate.

19. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 17. prosinca 2024.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6