REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2327/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD RIJEKA iz Rijeke, Korzo 16, OIB: 54382731928, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.t.d. u Rijeci, Ribarska 4, protiv tuženika Stečajna masa iza M.C.K. d.o.o. u stečaju iz Buzdohnja, Ledine 7, OIB: 48636049998, kojeg zastupa punomoćnik Marko Zagorac, odvjetnik u Rijeci, Ante Starčevića 5, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa (ovrhe) nedopuštenim, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-38/2024-22 od 19. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-38/2024-22 od 19. travnja 2024. u točki I. izreke.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-38/2024-22 od 19. travnja 2024. u točkama III. i V. izreke i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku platiti/vratiti tužitelju iznos od 97.639,98 kuna / 12.959,05 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 23. listopada 2019. po stopi od 6,30% godišnje do 31. prosinca 2019., od 1. siječnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje do 30. lipnja 2020., od 1. srpnja 2020. po stopi od 5,89% godišnje do 31. prosinca 2020., od 1. siječnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje do 30. lipnja 2021., od 1. srpnja 2021. po stopi od 5,61% godišnje do 31. prosinca 2021., od 1. siječnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje do 30. lipnja 2022. od 1. srpnja 2022. po stopi od 5,31% godišnje do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje do 30. lipnja 2023., od 1. srpnja 2023. po stopi od 7,00% godišnje do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.
2. Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova drugostupanjskog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud proglasio nedopuštenim pljenidbu i prijenos novčanih sredstava ovršenika Grada Rijeke temeljem zahtjeva ovrhovoditelja Stečajna masa iza M.C.K. d.o.o. u stečaju za naplatu potraživanja u iznosu od 97.639,98 kn / 12.959,05 EUR podnesenog na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7245/2017-2 od 21. svibnja 2019. (točka I. izreke presude). Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstva ovršenika Grada Rijeke temeljem zahtjeva ovrhovoditelja Stečajna masa iza M.C.K. d.o.o. u stečaju za naplatu potraživanja u iznosu od 5.636,36 kn / 748,07 EUR podnesenog na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7245/2017-2 od 21. svibnja 2019. (točka II. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud naložio tuženiku da plati/vrati tužitelju iznos od 97.639,98 kn / 12.959,05 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. listopada 2019. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka III. izreke presude), a odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj od tuženika tražio isplatu iznosa od 5.636,36 kn / 748,07 EUR s pripadajućim kamatama (točka IV. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi sud prvog stupnja je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.861,15 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 19. travnja 2024. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka V. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom postupku, a nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1951/2023 od 19. prosinca 2023., ocijenio da (ovdje) tužitelj kao vjerovnik stečajne mase može prebiti svoje potraživanje prema tuženiku po osnovi neplaćene zakupnine od ožujka 2014. do siječnja 2015. godine kao i komunalne naknade određene tužiteljevim rješenjima te naknade za uređenje voda koje su također utvrđene tužiteljevim rješenjima. Pri tome, budući da je tuženikovo potraživanje utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7245/17 od 21. svibnja 2019. dospjelo 22. srpnja 2016., to je tužitelj sukladno odredbi članka 198. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) mogao prebiti svoje potraživanje prema tuženiku koje do 22. srpnja 2016. nije bilo zastarjelo, a čiju visinu je uvidom u tužiteljeve račune i obračune zateznih kamata sud utvrdio u visini od 97.639,98 kn. Nadalje, budući da je s tužiteljevog računa na temelju ovršne isprave (presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7245/17 od 21. svibnja 2019.) zaplijenjen iznos od 103.276,34 kn u korist tuženika, to je sud utvrdio da je bez osnove došlo do povećanja imovine tuženika za iznos od 97.639,98 odnosno do smanjenja imovine tužitelja za taj iznos pa je stoga tuženik sukladno odredbi članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju navedeni iznos (dok je odbio tužbeni zahtjev za povratom iznosa od 5.636,36 kn / 748,07 EUR). Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv točaka I., III. i V. izreke te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka. Žalitelj prvenstveno navodi da je drugostupanjski sud u svom rješenju od 19. prosinca 2023. ukinuo prvostupanjsku presudu te predmet vratio na ponovno odlučivanje. Međutim, iako drugostupanjski sud u obrazloženju daje svoje viđenje rješenja ovog predmeta, on ne vrši preinaku presude već predmet vraća na ponovno suđenje kako bi se utvrdile one odlučne činjenice za koje smatra da nisu utvrđene, no prvostupanjski sud donosi presudu na način da prepisuje naputak Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske bez ikakve provjere i provođenja dokaza, dapače odbijajući provesti dokaze. Žalitelj ističe da je sud u ponovljenom postupku odbio izvesti dokaze koje je predložio tuženik i koji je, osim što je osporavao pravo na prijeboj s pravomoćnom i ovršnom presudom, također osporavao i visinu i osnovu izdanog računa od strane Grada Rijeke, a s kojim se vrši prijeboj. Žalitelj ističe da je račun od 90.448,55 kn izmišljen i naštelan kako bi se prebio s pravomoćnom i ovršnom presudom. Žalitelj smatra ako se radi o najmu zemljišta, tada bi tužitelj imao račun za svaki pojedini mjesec najma i predočio bi takvih 10 računa te ne bi izdao račun četiri godine nakon prestanka poslovnog odnosa i to u trenutku kada je već nastupila zastara tog potraživanja i to za neplaćeni najam koji u lipu odgovara obvezi tužitelja prema tuženiku. Tuženik ističe da obveze po osnovi najma zastarijevaju za tri godine, a sud je neosnovano odbio izvesti dokaz vještačenjem izdanih i plaćenih računa po osnovi najma te utvrditi postoji li stvarno dug tuženika prema tužitelju. Žalitelj ističe da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7245/19 kojom se nalaže tužitelju da isplati tuženiku novčani iznos postala pravomoćna i ovršna 26. lipnja 2019. pa je stoga tuženik sukladno zakonskim ovlastima pokrenuo postupak izravne naplate potraživanog dijela jer ovršenik nije bio voljan dobrovoljno ispuniti tražbinu. Tuženik napominje da do danas nije primio na svoj račun ni jedne kune / EUR-a jer FINA nikada nije izvršila prijenos zaplijenjenih sredstava na račun tuženika već je novac cijelo vrijeme na računu tužitelja, ali pod rezervacijom (tužitelj ne može s njim slobodno raspolagati). U nastavku žalbe tuženik ukazuje da je tužitelj podnio prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava, no taj je prijedlog pravomoćno odbijen donošenjem rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž Ovr-187/22 od 7. rujna 2022. Osim toga, tuženik se poziva na odredbe članaka 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima te ističe da je člankom 105. točkom 1. (ranijeg) Stečajnog zakona („Narodne novine” broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 110/12 i 133/12) propisano da prijeboj nije dopušten ako je obveza stečajnog dužnika nastala nakon otvaranja stečajnog postupka. Tuženik ističe da je stečajni postupak nad tuženikom pravomoćno zaključen 6. srpnja 2015. bez da je Grad Rijeka istaknuo primjedbu na završni račun radi bilo kakvog duga, a kamoli po osnovi zakupa za period od 3/2014-1/2015. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na odredbe članka 210. stavaka 1. i 2. Ovršnog zakona („Narodne novine” broj: 112/12, 93/14, 73/17, 131/20 i 114/22) kao i članka 65. Ovršnog zakona te smatra da obveza tuženika prema tužitelju ne postoji niti je mogla biti prebijena jednostranom izjavom tužitelja. Upravo suprotno, obveza tužitelja prema tuženiku postoji, pravomoćno je utvrđena, ovršna i dospjela. Tuženik u žalbi smatra da je sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je proglasio nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava Grada Rijeke temeljem zahtjeva (ovdje) tuženika na naplatu potraživanja u iznosu od 97.639,98 kn / 12.959,05 EUR i dodatno u točki III. izreke naložio tuženiku da plati/vrati navedeni iznos – time prema mišljenju žalitelja sud određuje dvostruku naplatu u korist tužitelja. Tuženik neće dobiti svoj novac po pravomoćnoj i ovršnoj presudi jer se dopušta prijeboj te se k tome nalaže još jednom isplata iznosa kojeg će tuženik platiti/vratiti. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nikada nije vodio ni jedan postupak radi naplate svog eventualnog potraživanja, a da on pokrene postupak njegova tražbina bi zastarjela jer je zastara nastupila još 2018. godine. Osim toga, proglašenjem pljenidbe i prijenosa (ovrhe) nedopuštenim izravno se nanosi šteta tuženikovim vjerovnicima koji gube mogućnost namirenja svojih potraživanja. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu u cijelosti, preinači pobijanu presudu u točkama I., III. i V. izreke na način da proglasi pljenidbu i prijenos dopuštenim bez ikakve obveze da tuženik plati/vrati novce koje nikada nije ni dobio te da obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška kojeg je zatražio na ročištu od 28. ožujka 2024.; tuženik u žalbi dodatno zahtijeva naknadu troška zastupanja na jednom ročištu u iznosu od 500,00 EUR uvećanog za porez na dodanu vrijednost te sudske pristojbe za žalbu.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno proglasio nedopuštenim pljenidbu i prijenos novčanih sredstava tužitelja temeljem zahtjeva tuženika za naplatu potraživanja u iznosu od 97.639,98 kn / 12.959,05 EUR podnesenog na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7245/17 od 21. svibnja 2019. Međutim, u dijelu u kojem je naložio tuženiku da plati/vrati tužitelju navedeni iznos s pripadajućim kamatama, ovaj sud nalazi da iz činjenica koje je sud prvog stupnja utvrdio izveo je pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljio presudu zbog čega je u tom dijelu prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti primjenom članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.
4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-1951/2023 od 19. prosinca 2024. naveo da je prema podacima u spisu tuženik kao ovrhovoditelj 21. listopada 2019. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu i to na temelju ovršne odluke – presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7245/17 od 21. svibnja 2019., a kojom je presudom (ovdje) tužitelju naloženo isplatiti (ovdje) tuženiku iznos od 69.289,71 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2016. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 10.271,25 kn sa zateznim kamatama koje teku od 21. svibnja 2019. do isplate (također prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude). Nadalje, iz spisa proizlazi da je zaključkom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1584/19 od 19. prosinca 2019. tužitelj kao ovršenik upućen da u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja (kojim je odlučeno o odgodi izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava s računa tužitelja na račun tuženika) pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog opozicijskog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona (da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka). Slijedom navedenog, budući da je tužitelj pravovremeno pokrenuo ovaj spor iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona, to je on aktivno procesno pravno legitimiran u ovom sporu.
Nadalje, iz činjenične osnove tužbe proizlazi da je tužitelj tvrdio da je tuženikova tražbina radi koje je podnio zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji prestala prijebojem međusobnih tražbina jer je tužitelj imao prema tuženiku tražbinu s osnova neplaćene zakupnine u iznosu od 90.448,55 kn za razdoblje od ožujka 2014. do siječnja 2015. temeljem Ugovora o zakupu od 13. siječnja 2012., tražbinu neplaćenih komunalnih naknada u ukupnom iznosu od 4.879,01 kn i tražbinu s osnova zateznih kamata na navedene komunalne naknade i na neplaćene naknade za uređenje voda u ukupnom iznosu od 3.555,94 kn, te da je dao izjavu o prijeboju koja je dostavljena ovlaštenoj osobi tuženika 12. srpnja 2019. Prema tome, iz činjenične osnove tužbe proizlazi da je tužitelj tvrdio da je tuženikova tražbina radi koje je tuženik podnio izravnu naplatu Financijskoj agenciji prestala prijebojem s tužiteljevom tražbinom prema tuženiku pa da je stoga nedopuštena pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužitelja; jednako tako, tužitelj je (kao ovršenik) i u ovršnom postupku isticao činjenicu da je (ovdje) tuženikova tražbina prestala prijebojem sukladno Zakonu o obveznim odnosima (ovo proizlazi iz str. 2. obrazloženja odluke Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1584/19 od 19. prosinca 2019.).
Između stranaka nije sporno da je tužitelj sukladno odredbi članka 196. Zakona o obveznim odnosima dao izjavu o prijeboju u ukupnom iznosu od 98.983,50 kn, a što proizlazi iz tužiteljeve izjave o prijeboju od 10. srpnja 2019. sa str. 31. spisa koju je tuženik zaprimio 12. srpnja 2019.; da je tuženik navedenu tužiteljevu izjavu zaprimio 12. srpnja 2019. proizlazi iz preslike dostavnice od 12. srpnja 2019. sa str. 32. spisa, ali i iz tuženikova očitovanja na tu izjavu od 12. srpnja 2019. kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (str. 77. spisa).
S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu sa str. 73.-76. spisa osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva ističući da prijeboj nije dopušten u smislu članka 105. točke 1. Stečajnog zakona te da tužiteljevo potraživanje nije utvrđeno pravomoćnom ni ovršnom odlukom suda kao i da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo, ali i da obveza tuženika prema tužitelju u trenutku podnošenja tužbe ne postoji, između stranaka je sporno je li tužitelj imao potraživanje prema tuženiku te da li je to potraživanje mogao prebiti s potraživanjem tuženika prema tužitelju iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7245/17 od 21. svibnja 2019. Prvostupanjski je sud radi ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je izvršio uvid u stečajni spis Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj St-1275/15. Na temelju tako provedenog postupka sud prvog stupnja je donio presudu poslovni broj P-560/22 od 24. ožujka 2023. kojom je odbio tužbeni zahtjev za proglašenjem ovrhe nedopuštenom kao i tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 103.276,34 kn s pripadajućim kamatama; tako je sud prvog stupnja presudio jer je smatrao da prijeboj nije dopušten temeljem odredbe članka 105. točke 1. Stečajnog zakona jer je obveza stečajnog vjerovnika prema stečajnoj masi nastala tek nakon otvaranja stečajnog postupka pa da zbog toga tuženikova tražbina prema tužitelju nije prestala prijebojem.
Međutim, povodom tužiteljeve žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-1951/23 od 19. prosinca 2023. ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu, a u toj je odluci jasno naveo da tužitelj u ovom sporu u odnosu na cjelokupno potraživanje za kojeg je dao izjavu o prijeboju vjerovnik stečajne mase, a ne stečajni vjerovnik pa da iz tog razloga prijeboj nije nedopušten u smislu članka 105. točke 1. Stečajnog zakona. Osim toga, drugostupanjski je sud u navedenoj odluci jasno naveo da ni zakupnina za razdoblje od ožujka 2014. do 11. siječnja 2015. nije zastarjela; naime, tuženikovo potraživanje prema tužitelju dospjelo je 22. srpnja 2016. pa je stoga tužitelj prema odredbi članka 198. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mogao prebiti to potraživanje budući da ono nije bilo zastarjelo u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Jednako tako, sud drugog stupnja je u odnosu na potraživanja utvrđena rješenjima o komunalnoj naknadi i rješenjima o naknadi za uređenje voda naveo da to potraživanje zastarijeva za 10 godina prema članku 233. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, no zastarijevanje kamata iz tih rješenja sukladno članku 233. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa je stoga dana uputa prvostupanjskom sudu da u ponovnom postupku ispita koji dio tužiteljeva potraživanja nije bio zastario u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja u smislu članka 198. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.
U ponovljenom postupku, tuženik je (osim što je neosnovano osporavao aktivnu procesno pravnu legitimaciju tužitelja) na ročištu od 28. ožujka 2024. naveo da „ističe prigovor zastare opreza radi u odnosu na sve navodne tražbine koje tužitelj navodi u svojoj izjavi o prijeboju” (str. 124. spisa), a osporavao je tužiteljevo potraživanje (iz izjave o prijeboju) ističući da je tužitelj na završnom ročištu u okviru stečajnog postupka izjavio da je jedino nenaplaćeno potraživanje prema tužitelju temeljeno na rješenju o ovrsi koje je kasnije ukinuto te je „opreza radi” predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost da je podmirio sve obveze iz ugovora o zakupu (koji dokazni prijedlog je sud raspravnim rješenjem od 28. ožujka 2024. odbio kao suvišan). Na temelju tako provedenog postupka sud prvog stupnja je donio pobijanu presudu.
5. Prethodno, ovaj sud ponavlja da je tužitelj vjerovnik stečajne mase i to u odnosu na sva potraživanja koja je izjavom o prijeboju od 10. srpnja 2019. prebio s tuženikovim potraživanjem iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7245/17 od 21. svibnja 2019. (str. 31. spisa) pa je stoga tužitelj mogao prebiti ta potraživanja neovisno od toga što se nad tuženikom provodio stečajni postupak jer se odredba članka 105. točke 1. (ranijeg) Stečajnog zakona (identično je propisano i člankom 176. točkom 1. sada važećeg Stečajnog zakona) odnosi samo na zabranu prijeboja potraživanja stečajnog vjerovnika (ako je njegova obveza prema stečajnoj masi nastala tek nakon otvaranja stečajnog postupka).
6. Nadalje, u odnosu na tuženikove žalbene navode da je račun u iznosu od 90.448,55 kn izmišljen i „naštelan” kako bi se prebio s pravomoćnom i ovršnom presudom, ovaj sud napominje da to nije točno. Naime, kako je tu tužitelj naveo u tužbi (str. 3. spisa), tražbina po računu broj 5738-214122000483-4184 u iznosu od 90.448,55 kn je proizašla iz računa broj 0240-15-2 koji se odnosi na iznos neplaćenih zakupnina prema Ugovoru o zakupu od 13. siječnja 2012., a iz tog računa sa str. 37. spisa proizlazi da je tužitelj tim računom fakturirao tuženiku naknade u visini ugovorene zakupnine i to od ožujka 2014. pa do 11. siječnja 2015. u ukupnom iznosu od 100.123,53 kn; dakle, tražbina u iznosu od 90.448,55 kn iz računa broj 5738- 214122000483-4184 predstavlja dio tražbine koju je tužitelj fakturirao tuženiku ranijim računom broj 0240-15-2. Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužitelj u stečajnom spisu poslovni broj St-1275/15 predao podnesak 29. ožujka 2016. u kojem je istaknuo prigovor na diobni popis ističući, između ostalog, da ima potraživanje prema (ovdje) tuženiku (i) u iznosu od 100.123,53 kn temeljem računa broj 0240-15-2, no premda je tuženik na ročištu od 21. prosinca 2022. naveo da predlaže uvid u stečajni spis poslovni broj St-1275/15 (u kojeg je kasnije sud prvog stupnja izvršio uvid) kako bi se „sud upoznao sa sadržajem podneska kojim se stečajna upraviteljica očituje na danas zaprimljeni podnesak tužitelja od 29. ožujka 2016. kao i odgovor na žalbu ovdje tužitelja na doneseno rješenje o diobi u tom stečajnom postupku” (str. 81. spisa), tuženik je u ovom parničnom postupku kao razlog osporavanja tužiteljeva potraživanja fakturiranog računom broj 0240-15-2 (osim što je neosnovano isticao prigovor zastare tog potraživanja) naveo da je podmirio sve obveze iz ugovora o zakupu i na tu je okolnost na ročištu od 28. ožujka 2024. predložio provođenje financijskog vještačenja (str. 125. spisa). Međutim, budući da tuženik nije dostavio u spis nikakve isprave iz kojih bi proizašlo da je za razdoblje od ožujka 2014. do siječnja 2015. godine podmirio tužitelju naknadu u visini ugovorene zakupnine sukladno članku 3. stavku 6. Ugovora o zakupu fakturiranu računom broj 0240-15-2 od 18. veljače 2015. dok činjenicu da je tuženik u tom razdoblju koristio predmetno zemljište nije osporio tijekom cijelog postupka, to je sud prvog stupnja pravilno odbio tuženikov dokazni prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja.
Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tužitelj imao potraživanje prema tuženiku u iznosu od 90.448,55 kn te je stoga (i) to potraživanje tužitelj mogao prebiti s tuženikovim potraživanjem prema tužitelju koje je utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7275/17, a u odnosu na kojeg je tužitelj dao izjavu o prijeboju 10. srpnja 2019., to jest znatno prije nego što je tuženik 21. listopada 2019. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu. Jednako tako, i preostalo tužiteljevo potraživanje prema tuženiku kojeg je tužitelj prebio izjavom o prijeboju, a za kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da nije zastarjelo (uostalom, ocjenu prvostupanjskog suda da ni to potraživanje nije zastarjelo tuženik u žalbi niti ne osporava) nije prestalo tuženikovim podmirenjem (isplatom) tog duga prije tužiteljeve izjave o prijeboju.
Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilno proglasio nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava (u ovom postupku) tužitelja temeljem zahtjeva (u ovom postupku) tuženika za naplatu potraživanja podnesenog na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7245/17 od 21. svibnja 2019. Stoga je tuženikovu žalbu kojom pobija točku I. izreke prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi tu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
7. Međutim, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužitelju plati/vrati iznos od 97.639,98 kn / 12.959,05 EUR s pripadajućim kamatama (točka III. izreke prvostupanjske presude), ovaj sud iz činjenice da je (i) taj novčani iznos zaplijenjen s tužiteljeva računa izveo pogrešan zaključak da je taj novčani iznos ušao u imovinu tuženika. Naime, prema odredbi članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema stavku 3. istoga članka Zakona o obveznim odnosima obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Prema tome, da bi tužitelj mogao u ovom sporu potraživati od tuženika (i) novčani iznos od 97.639,98 kn / 12.959,05 EUR (s pripadajućim kamatama) po pravilima o stjecanju bez osnove, on je morao dokazati da je taj novčani iznos ušao u imovinu tuženika. Međutim, samom zapljenom novčanih sredstava s računa ovršenika u smislu odredbe članka 209. stavka 3. u vezi članka 205. Ovršnog zakona nije došlo do unosa te imovine u imovinu ovrhovoditelja (ovdje tuženika), a kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Naime, da bi došlo do unosa te imovine u imovinu ovrhovoditelja (ovdje tuženika), potrebno je da dođe i do prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava na njegov račun sukladno članku 209. stavku 3. u vezi članka 206. stavka 3. Ovršnog zakona i članka 209. stavka 7. Ovršnog zakona, no prema podacima u spisu ta ovršna radnja nije obavljena do zaključenja glavne rasprave u ovom sporu.
Naprotiv, prema podacima u spisu, premda je tužitelj kondemnatornim tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi potraživao od tuženika iznos od 103.276,34 kn (13.707,13 EUR), a u kojem je „sadržan” iznos od 97.639,98 kn / 12.959,05 EUR za kojeg je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da pljenidba i prijenos nisu dopušteni, tužitelj u tužbi podnesenoj sudu 22. rujna 2022. (dakle, gotovo tri godine nakon što je tuženik podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu – 21. listopada 2019.) nije naveo da je tuženik naplatio to potraživanje od tužitelja nego je štoviše u točki III. tužbe (str. 2. spisa) naveo da je njegova novčana sredstva temeljem zahtjeva tuženika Financijska agencija zaplijenila. Jednako tako, iz isprava priloženih tužbi proizlazi da Financijska agencija nije 23. listopada 2019. prenijela na račun tuženika zaplijenjena novčana sredstva tužitelja nego da je ona tada (samo) ta sredstva zaplijenila (str. 36. spisa); štoviše, budući da je zahtjev za izravnu naplatu tuženik podnio Financijskoj agenciji 21. listopada 2019. (str. 34.-35. spisa), Financijska agencija prije proteka roka od 60 dana propisanog odredbom članka 209. stavka 7. Ovršnog zakona ta sredstva nije ni mogla prenijeti na račun (ovdje) tuženika kao ovrhovoditelja. Osim toga, i prema tuženikovu odgovoru na tužbu sa str. 74. spisa u kojem je tuženik naveo „da do danas tuženik nije primio na svoj račun niti jedne kune, a danas je 19. listopada 2022.” proizlazi da u imovinu tuženika do trenutka pisanja odgovora na tužbu nije bila unesena imovina (novac) tužitelja zaplijenjena po tuženikovu zahtjevu za izravnu naplatu od 21. listopada 2019. neovisno od toga što je (ovdje) tužiteljev prijedlog za odgodom ovrhe (za odgodom izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate) pravomoćno odbijen rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž Ovr-187/22 od 7. rujna 2022. (str. 22.-24. spisa).
Nadalje, iz spisa proizlazi da tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka (dakle, ne samo u tužbi) nije naveo činjenicu da su zaplijenjena novčana sredstva prenesena na račun tuženika u postupku izravne naplate (niti je radi dokazivanja te činjenice predložio izvođenje bilo kakvog dokaza) pa stoga ovaj sud smatra istinitim žalbeni navod tuženika da do trenutka pisanja žalbe „tuženik nije primio na svoj račun niti jedne kune niti EUR-a” (str. 144. spisa odnosno str. 3. njegove žalbe). Slijedom navedenog, tužitelj u ovom sporu nije dokazao da su zaplijenjena novčana sredstva od strane Financijske agencije (i) u iznosu od 97.639,98 kn / 12.959,05 EUR prenesena na račun tuženika i time ušla u imovinu tuženika. Zbog toga, tužitelj neosnovano kondemnatornim tužbenim zahtjevom traži od suda da obveže tuženika da plati/vrati tužitelju navedeni iznos s pripadajućim kamatama.
Stoga je tuženikovu žalbu podnesenu protiv točke III. izreke prvostupanjske presude valjalo uvažiti i u tom dijelu preinačiti tu presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.
8. S obzirom na to da je tužitelj u tužbi kao vrijednost predmeta spora (za konstitutivni tužbeni zahtjev proglašenjem nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava) naveo iznos od 103.276,34 kn (a tužitelj je u odnosu na taj tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu uspio u sporu), a toliko je tužitelj potraživao i kondemnatornim tužbenim zahtjevom (u odnosu na kojeg je tuženik uslijed djelomično preinačene prvostupanjske presude u pretežitom dijelu uspio u sporu), to ovaj sud nalazi da su obje stranke u podjednakom dijelu uspjele u postupku. Zbog navedenog, sukladno odredbi članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.
Stoga je tuženikovu žalbu podnesenu protiv točke V. izreke prvostupanjske presude valjalo uvažiti i na temelju odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku u tom dijelu preinačiti pobijano rješenje sadržano u prvostupanjskoj presudi.
9. Zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan jer je tuženik u svom zahtjevu za naknadom troška navedenom u žalbi zapravo potraživao trošak prvostupanjskog postupka (trošak zastupanja odvjetnika na jednom ročištu uvećan za porez na dodanu vrijednost) u odnosu na kojeg je ovaj sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka). Nadalje, tuženikov zahtjev za naknadom troška sudske pristojbe za žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer tuženik nije u smislu odredbe članka 164. stavka 2. Zakona o parničnom postupku određeno postavio zahtjev za naknadom tog troška – naime, da bi sud mogao odlučivati o zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka, taj zahtjev mora bio određeno postavljen i to kako u odnosu na pojedinu parničnu radnju za koju se traži naknada tako i u odnosu na svotu koja se traži za dotičnu pravnu radnju. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženik u svom zahtjevu za naknadom troška sudske pristojbe za žalbu nije određeno postavio zahtjev u odnosu na iznos tog troška te mu upravo zbog toga ovaj sud taj trošak nije mogao priznati, neovisno o tome što je tuženik u drugostupanjskom postupku uspio s 50%.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
