REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3522/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PHOENIX FARMACIJA d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 95, OIB: 36755252122, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui u Zagrebu, Zelinska 4, protiv tuženika DUBROVAČKO-NERETVANSKA ŽUPANIJA, iz Dubrovnika, Gundulićeva poljana 1, OIB: 32082115313, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Katušić, odvjetnik u Dubrovniku, Antuninska 3, radi isplate 4.364.169,33 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i dijela rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-10/2021 od 5. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-10/2021 od 5. ožujka 2024. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.983,15 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2019. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-10/2021 od 5. ožujka 2024. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.983,15 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2019. do isplate i dio zateznih kamata koje na iznos od 11.983,30 EUR teku od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 11.983,15 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2019. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
2. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 11.983,15 EUR teku od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
r i j e š i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-10/2021 od 5. ožujka 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da na ime parničnog troška naknadi tužitelju iznos od 162.436,95 EUR.
II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-10/2021 od 5. ožujka 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da na ime parničnog troška naknadi tužitelju iznos od 43.192,07 EUR i rješava:
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 43.192,07 EUR.
III. Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženiku trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 390,83 EUR, dok se preostali zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 6.256,42 EUR i zahtjev tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka odbijaju kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 23.966,30 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2019. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude. Rješenjem istog poslovnog broja i datuma prvostupanjski je sud odlučio da se tužba smatra povučenom u dijelu u kojem je tužitelj tražio da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.340.203,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u tom rješenju pa do isplate (točka I. izreke rješenja) te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 205.629,02 EUR (točka II. izreke rješenja). Tako je sud prvog stupnja presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da tuženik kao osnivač ustanove Opće bolnice Dubrovnik sukladno odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o ustanovama („Narodne novine” broj: 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19 i 151/22) solidarno i neograničeno odgovara za njene obaveze. Nadalje, s obzirom na to da je tijekom trajanja ovog postupka tužitelj s Općom bolnicom Dubrovnik sklopio izvansudsku nagodbu prema kojoj je navedena ustanova podmirila tužitelju dio (u ovom sporu) utuženog potraživanja, to tužitelj prema ocjeni prvostupanjskog suda osnovano potražuje na ime posebne naknade u smislu članka 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine” broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15 i 114/22) iznos od 180.574,11 kn; ovo je sud utvrdio nakon provedenog financijskog vještačenje po vještaku Kofidenca d.o.o. u čije ime je vještačenje proveo Romano Dedović. Pri tome, sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim tuženikov materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja budući da je najstarija tražbina dospjela 3. travnja 2017., a spor je pokrenut 22. srpnja 2019., to jest unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Osim toga, izvansudskom nagodbom sklopljenom s Općom bolnicom Dubrovnik tužitelj se, pod uvjetom podmirenja iznosa iz članka 2.1. te Nagodbe, obvezao otpisati dio dugovanja i to u iznosu od 180.574,11 kn, a tom su nagodbom stranke te nagodbe (tužitelj i Opća bolnica Dubrovnik) uredili isključivo svoje međusobne odnose proizašle iz parničnog postupka poslovni broj Povrv-399/19 te ta nagodba nema utjecaja na druge sudske postupka ili odnose između stranaka i trećih osoba. Zbog toga sud prvog stupnja pozivajući se, između ostalog, i na odredbu članka 45. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, smatra da tuženik duguje tužitelju iznos paušalne naknade u iznosu od 180.574,11 kn odnosno iznos od 23.966,30 EUR s pripadajućim kamatama. Odluku o djelomičnom povlačenju tužbe prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, a odluku o troškovima postupka primjenom odredbi članaka 154., 155. i 158. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude i točke II. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik pobijajući te odluke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i nezakonite odluke o troškovima postupka. Žalitelj ističe da je prvostupanjski sud presudom pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Žalitelj u bitnom navodi što sve slijedi iz obrazloženja pobijane presude, a osobito da su tužitelj i Opća bolnica Dubrovnik dana 26. listopada 2022. sklopili Izvansudsku nagodbu koja je u cijelosti ispoštivana prema navodima stranaka i vještaka te da potraživanje tužitelja prema Općoj bolnici Dubrovnik više ne postoji. Prema članku 2.4. Izvansudske nagodbe tužitelj se, pod uvjetom podmirenja iznosa iz članka 2.1. te Nagodbe, obvezao otpisati dio dugovanja utužen predmetnim sudskim postupkom i to dug u iznosu od 180.574,11 kn na ime paušalne naknade, a člankom 2.5. te Nagodbe je ugovoreno da stranke te nagodbe uređuju međusobne odnose proizašle iz parničnog postupka poslovni Povrv-399/19 i da ista nema utjecaja na druge sudske postupke ili odnose između stranaka i/ili trećih osoba. Prema tome, budući da ne postoji potraživanje tužitelja prema Općoj bolnici Dubrovnik, postavlja se pitanje da li tuženik kao osnivač navedene ustanove odgovara za potraživanje u iznosu od 180.574,11 kn s naslova posebne naknade koja je kao takva regulirana odredbama članka 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Žalitelj ističe da u konkretnom slučaju tužitelj nije jednostrano otpustio dug da bi došlo do primjene članka 45. Zakona o obveznim odnosima te napominje da je ugovor o nagodbi dvostranoobvezni odnos, a ne jednostrana radnja tužitelja. Tuženik se u žalbi poziva na odredbe članaka 150. i 151. Zakona o obveznim odnosima te ističe da se tužitelj isplatom iznosa od 4.954.924,98 kn odrekao od bolnice zahtijevati naplatu 180.574,11 kn (23.966,30 EUR) što je predmet prvostupanjske presude. Prema tome, budući da je Opća bolnica Dubrovnik u cijelosti ispunila ugovornu obvezu iz Izvansudske nagodbe, a što je utvrdio i sudski vještak te tužitelj u podnescima od 27. studenoga 2023. i na ročištu od 14. veljače 2024., valja zaključiti da dug više ne postoji jer tuženik prema članku 59. Zakona o ustanovama odgovara za dužnikove dugove, ali ti dugovi su prestali. Ispunjenjem ugovorne obveze od strane dužnika Opće bolnice Dubrovnik u cijelosti je prestala obveza bolnice prema tužitelju, a time i tužiteljeva tražbina zbog čega je pogrešan zaključak suda o postojanju duga kao i o tuženikovoj solidarnoj obvezi za nepostojeći dug. Žalitelj smatra da on kao osnivač ustanove ne može odgovarati više od onoga što duguje ustanova pa stoga predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu te u cijelosti odbije tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 23.966,30 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i da tužitelju naloži naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka te trošak žalbenog postupka u iznosu od 6.656,25 EUR. U nastavku žalbe žalitelj osporava odluku o troškovima postupka ističući da je tužitelj vodio dva postupka od kojih je jedan protiv ugovornog dužnika Opće bolnice Dubrovnik poslovni broj Povrv-399/19 i drugi iz apsolutno istovjetnog odnosa, po istim računima, ali protiv ovdje tuženika kao osnivača ustanove. Žalitelj smatra da je sud trebao prekinuti ovaj postupak do pravomoćnog okončanja drugog postupka što nije učinio čime je sud nepotrebno prouzročio troškove. Istovremeno vođenje dva postupka poslovni broj Povrv-399/19 i P-10/21 ukazuje na to da je bio nepotreban sav trošak, a posebno troškovi četiri obrazložena podneska u kojima se ne ističu nove činjenice niti novi dokazi i u kojima se ponavljaju (prepisuju) stavovi iz tužbe. Nadalje, nepotrebni su troškovi vještačenja u iznosima od 1.592,67 EUR i 1.459,95 EUR jer se vještačenjem utvrđivalo postojanje potraživanja/duga iako je tuženik u spis dostavio dokaz da je sklopljena Izvansudska nagodba i dokaz da su tužiteljeva potraživanja po nagodbi u cijelosti prestala. Osim toga, budući da je ta nagodba sklopljena u obliku javnobilježničkog akta, tužitelj nije imao pravni interes voditi postupak protiv tuženika i zahtijevati naplatu onoga što je već utvrđeno Izvansudskom nagodbom. Nadalje, budući da je tužitelj zahtijevao i naplatu iznosa od 180.574,11 kn, troškovi vještačenja i ročišta na kojima se određivalo izvođenje financijskog vještačenja i ročišta na kojem se izvodio dokaz saslušanja vještaka su nepotrebni za vođenjem postupka jer je i sam vještak utvrdio da zbog Izvansudske nagodbe i ispunjenja ugovorne obveze bolnice više ne postoji dug. Tuženik predlaže preinačiti pobijanu presudu i točku II. izreke rješenja.
Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da je s Općom bolnicom Dubrovnik 26. listopada 2022. sklopio Izvansudsku nagodbu kojom su stranke te nagodbe regulirale svoje međusobne odnose iz sudskog postupka koji se vodio pod poslovnim brojem Povrv-399/19 radi namirenja duga u ukupnom iznosu od 34.636.918,81 kn. Međutim, tuženik nije ugovorna strana Nagodbe i učinci nagodbe se ne primjenjuju i ne odnose na tuženika. Tužitelj je u odnosu na obveze solidarnih dužnika imao pravo ustati s tužbom i tužbenim zahtjevom u odnosu na sve dužnike odjednom ili zasebnim postupkom u odnosu na svakog pojedinog dužnika, kao što je to u predmetnoj pravnoj stvari. Tužitelj ističe da je s jednim solidarnim dužnikom sklopio nagodbu prema kojoj su stranke jasno definirale da odredbe te nagodbe neće utjecati na druge sudske postupke ili odnose između stranaka i/ili trećih osoba. Tužitelj ističe da je u nekoliko navrata predlagao da se spor riješi mirnim putem, no na te prijedloge tuženik se nije odazvao. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi odredbu članka 45. Zakona o obveznim odnosima te smatra da se dio stavka 2. tog članka prema kojoj se u slučaju ako je otpust duga imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je učinjen, solidarna obveza se smanjuje za dio duga koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici solidarno odgovaraju za ostatak duga, ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se ta zakonska odredba primjenjuje u situaciji jednostranog otpusta duga. Tužitelj se poziva na odredbu članka 47. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj nagodba koju je sklopio jedan od solidarnih dužnika s vjerovnikom nema učinak prema ostalim dužnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu ako ona nije ograničena samo na dužnika s kojim je sklopljena. Tužitelj ističe da tuženik nije u pravu u dijelu žalbe kada navodi da je tužitelj sklapanjem nagodbe odrekao od bolnice zahtijevati naplatu iznosa od 180.574,11 kn jer u točki 2.4. Nagodba je jasno vidljivo da se on obvezao otpisati dio utuženog dugovanja u iznosu od 180.574,11 kn, a ne odreći istog. U odnosu na osporavanje tuženika odluke o troškovima postupka, tužitelj navodi da sud, suprotno navodima tuženika, nije mogao odrediti prekid predmetnog sudskog postupka, jer razlog za prekid kojeg navodi tuženik nije opravdan razlog za prekid postupka. Nadalje, sud je pravilno primijenio odredbe članaka 154., 155. i 158. Zakona o parničnom postupku odnosno Tbr. 7. točke 1. i Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23). Zato je sud prvog stupnja pravilno tužitelju priznao trošak 4 obrazložena podneska (iako je tužitelj tijekom postupka predao sudu ukupno 7 obrazloženih podnesaka). U odnosu na troškove vještačenja, tužitelj ističe da se sam tuženik na ročištu od 1. prosinca 2021. suglasio s prijedlogom tužitelja da se provede dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva, a k tome sam tuženik je na ročištu održanom 21. kolovoza 2023. tražio provođenje dokaza dopunskim financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja preostale visine duga uzevši u obzir plaćanja izvršena od strane Opće bolnice Dubrovnik. Zbog navedenog, tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženika u cijelosti i potvrdi prvostupanjsku presudu i točku II. izreke rješenja te da tužitelju prizna trošak odgovora na žalbu u iznosu od 7.156,25 EUR na teret tuženika.
3. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno ocijenio ispravu – Izvansudsku nagodbu od 26. listopada 2022. koju je tužitelj sklopio s Općom bolnicom Dubrovnik, a isključivo je na toj ispravi utemeljio svoju odluku. Osim toga, prvostupanjski je sud i djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer u odnosu na stopu zatezne kamate koja teče nakon 30. prosinca 2023. nije primijenio izmijenjenu stopu tih kamata prema članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 155/23).
4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj s Općom bolnicom Dubrovnik bio u poslovnom odnosu iz više ugovora o kupoprodaji na temelju kojih je tužitelj kao prodavatelj prodavao toj bolnici lijekove i potrošni medicinski materijal. Nadalje, s obzirom na to da Opća bolnica Dubrovnik nije ispunjavala svoje ugovorne obveze odnosno iste je podmirivala sa zakašnjenjem, tužitelj je u tužbi naveo da ima potraživanje prema Općoj bolnici Dubrovnik u iznosu od 25.645.430,23 kn na ime cijene za isporučenu robu, u iznosu od 4.449.608,65 kn na ime dospjelih obveza prema Sporazumu od 31. siječnja 2018. (kojeg je tužitelj sklopio s tom bolnicom; str. 111.-113. spisa), u iznosu od 802.056,09 kn na ime računa za kamate po Sporazumu (zapravo, na ime ugovorne kamate iz članka 4. tog Sporazuma), kao i na iznos od 568.496,06 kn na ime paušalne naknade sukladno članku 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. S obzirom na to da je tužitelj u tužbi tvrdio da je Opća bolnica Dubrovnik ustanova (što proizlazi iz ovjerovljenog izvatka iz sudskog registra za tu bolnicu sa str. 92.-95. spisa) pa da zbog toga sukladno članku 59. Zakona o ustanovama za obveze Opće bolnice Dubrovnik odgovara osnivač ustanove, a to je tuženik, to je tužitelj od tuženika tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao iznos od 32.881.833,80 kn s pripadajućim kamatama.
Nadalje, nesporno je da je Opća bolnica Dubrovnik tijekom trajanja ovog spora u više navrata podmirivala utuženo potraživanje (ovdje) tužitelju uslijed čega je tužitelj u više navrata djelomično povlačio tužbu, kao i da je tužitelj protiv Opće bolnice Dubrovnik pokrenuo spor radi naplate svog potraživanja, a taj se spor vodio pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku pod poslovnim brojem Povrv-399/19. Između stranaka također nije sporno da je tijekom trajanja ovog spora i to 26. listopada 2022. tužitelj s Općom bolnicom Dubrovnik sklopio Izvansudsku nagodbu (str. 3069.-3073. spisa) prema kojoj se Opća bolnica Dubrovnik od ukupnog tadašnjeg dugovanja u iznosu od 5.135.499,09 kn obvezala podmiriti tužitelju dugovanje u ukupnom iznosu od 4.954.924,98 kn / 657.631,55 EUR koje se sastoji od pojedinačnih iznosa navedenih u članku 2.1. te Nagodbe (a u koji iznos nije uračunat iznos paušalne naknade od 180.574,11 kn) i to prema članku 2.2. te Nagodbe u 12 uzastopnih mjesečnih obroka u iznosu od 351.407,29 kn / 46.639,76 EUR s time da je iznos od 738.037,50 kn / 97.954,40 EUR (odvjetnički troškovi u iznosu od 706.750,00 kn, „sudski troškovi” u iznosu od 25.000,00 kn i ovršni troškovi u iznosu od 6.287,50 kn) bila dužna podmiriti najkasnije do 31. prosinca 2022.
Prema članku 2.4. te Izvansudske nagodbe tužitelj se, pod uvjetom podmirenja iznosa od 4.954.924,98 kn na način i sukladno rokovima kako je to uređeno Nagodbom, obvezao otpisati dio dugovanja utuženog u postupku kojeg je vodio protiv Opće bolnice Dubrovnik pod poslovnim brojem Povrv-399/19 „i to dug u iznosu od 180.574,11 kn na ime paušalne naknade”. Nadalje, prema članku 2.5. Izvansudske nagodbe tužitelj i Opća bolnica Dubrovnik tom nagodbom „isključivo uređuju međusobne odnose proizašle iz parničnog postupka poslovni broj Povrv-399/19 te ista nema utjecaj na druge sudske postupke ili odnose između stranaka i/ili trećih osoba”.
Jednako tako, iz (drugog) dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Kofidenca d.o.o. (u čije ime je vještačenje proveo vještak Romano Dedović) sa str. 3203.-3205. spisa proizlazi da je Opća bolnica Dubrovnik ispoštivala točku 2.2. Nagodbe, to jest uplatila je ukupni iznos od 4.216.887,32 kn; premda to vještak nije naveo u svom dopunskom nalazu i mišljenju, budući da je tužitelj u svom podnesku od 27. studenoga 2023. kojim je snizio tužbeni zahtjev tako što je od tuženika potraživao samo iznos od 180.575,11 kn s pripadajućim kamatama, to je očito da je Opća bolnica Dubrovnik do 31. prosinca 2022. sukladno sklopljenoj nagodbi isplatila tužitelju i iznos od 738.037,50 kn / 97.954,40 EUR. Uostalom, da je tome tako, proizlazi i iz iskaza sudskog vještaka Romana Dedovića s ročišta od 14. veljače 2024. prema kojem preostali dio duga iznosi 180.574,11 kn (str. 3223. spisa).
Slijedom navedenog, budući da je Opća bolnica Dubrovnik tijekom trajanja ovog spora sukladno sklopljenoj Izvansudskoj nagodbi od 26. listopada 2022. podmirila tužitelju cjelokupno potraživanje koje je tužitelj potraživao od tuženika u ovom sporu, osim iznosa od 23.966,30 EUR (180.574,11 kn) na ime paušalne naknade iz članka 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, između stranaka je sporno da li tužitelj osnovano od tuženika potražuje (preostali) utuženi iznos od 23.966,30 EUR s pripadajućim kamatama.
5. Prethodno, ovaj sud napominje da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tuženik kao osnivač ustanove Opće bolnice Dubrovnik solidarno i neograničeno odgovara za obveze te ustanove u smislu članka 59. stavka 2. Zakona o ustanovama; naime, tom je zakonskom odredbom izričito propisano da osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obaveze. Uostalom, i prema odredbi članka 82. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine” broj: 100/18, 125/19, 133/20, 147/20, 136/21, 119/22, 156/22, 33/23, 145/23 i 36/24) ako u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove nastane gubitak, taj gubitak pokriva osnivač sukladno zakonu kojim se uređuje osnivanje i ustrojstvo ustanova, dok je odredbom članka 70. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (važećoj do 1. travnja 2023. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti – „Narodne novine” broj 33/23) bilo propisano da opću bolnicu osniva jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb. Osim toga, iz članka 2. Statuta Opće bolnice Dubrovnik sa str. 96. i 720. spisa proizlazi da je osnivač Opće bolnice Dubrovnik Dubrovačko-neretvanska županija, dok je člankom 9. stavkom 2. tog Statuta (str. 97. i 721. spisa) propisano da osnivač Opće bolnice Dubrovnik solidarno i neograničeno odgovara za njezine obveze. Nadalje, premda je prema članku 86. stavku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine” broj 33/23) ex lege određeno je da dana 1. siječnja 2024. jedinice područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb prestaju biti osnivači općih bolnica, a osnivač postaje Republika Hrvatska te se prema stavku 3. članka 86. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti na Republiku Hrvatsku prenose sva prava i obveze koje proizlaze iz osnivačkih prava u općoj bolnici iz stavka 1. tog članka, tim Zakonom nije izričito propisano da se obveze općih bolnica koje su nastale prije 1. siječnja 2024. prenose na Republiku Hrvatsku; naprotiv, prema članku 88. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti međusobna prava i obveze između Vlade Republike Hrvatske putem Ministarstva zdravstva, jedinice područne (regionalne) samouprave i Grada Zagreba te opće bolnice iz članka 86. tog Zakona u vezi s prijenosom osnivačkih prava općih bolnica na Republiku Hrvatsku utvrdit će se posebnim sporazumom, a prema podacima u spisu ne proizlazi da je tuženik s Republikom Hrvatskom (i Općom bolnicom Dubrovnik) sklopio sporazum o prijenosu osnivačkih prava prema kojem bi i za obveze Opće bolnice Dubrovnik nastale prije 1. siječnja 2024. odgovarala (kao osnivač) Republika Hrvatska. Zbog navedenog, tuženik je u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka neosnovano isticao prigovor promašene pasivne građansko pravne legitimacije.
6. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno smatra da tužitelj sukladno odredbi članka 13. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi osnovano potražuje paušalnu naknadu. Naime, navedenom odredbom Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (a koja stupanjem na snagu Stečajnog zakona iz 2015. godine nije prestala važiti nego je i dalje na snazi) je propisano da u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, vjerovnik ima pravo, bez ikakve daljnje opomene, na posebnu naknadu u iznosu od 40 EUR (u vrijeme pokretanja ovog spora, to jest prije 1. siječnja 2023. kada je uvođenjem eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj sukladno članku 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi – „Narodne novine” broj 114/22, taj Zakon stupio na snagu, visina posebne naknade je iznosila u kunama u protuvrijednosti 40,00 EUR).
Prema tome, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da poduzetnik ima pravo na paušalnu naknadu u iznosu od 40,00 EUR ako su za to kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: a) ako se radi o poslovnim transakcijama između poduzetnika i osobe javnog prava, b) ako je osoba javnog prava dužnik novčane obveze i c) ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze. Sve navedene pretpostavke su u ovom sporu ispunjene. Naime, tužitelj je kao poduzetnik bio u poslovnim transakcijama s Općom bolnicom Dubrovnik, a ta bolnica je osoba javnog prava u smislu članka 26. stavka 6. Zakona o obveznim odnosima jer je obvezna postupati po propisima o javnoj nabavi; uostalom, iz ugovora koje je tužitelj sklopio s Općom bolnicom Dubrovnik (na primjer, iz Ugovora o javnoj nabavi robe broj 2- 4/2018 od 25. svibnja 2018. sa str. 134.-138. spisa) jasno proizlazi da je Opća bolnica Dubrovnik postupala po propisima o javnoj nabavi. Jednako tako, Opća bolnica Dubrovnik je kao kupac bila dužnik novčane obveze (isplate cijene tužitelju) te je ona nesumnjivo kasnila s ispunjenjem te novčane obveze. Upravo zbog navedenog, tužitelj od Opće bolnice Dubrovnik kao svog dužnika odnosno od tuženika kao solidarnog dužnika Opće bolnice Dubrovnik u smislu članka 59. stavka 2. Zakona o ustanovama može osnovano potraživati iznos paušalne naknade iz članka 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi.
Nadalje, iako je tužitelj u tužbi na ime paušalne naknade potraživao iznos od 568.496,06 kn, između stranaka nije sporno da je tijekom trajanja ovog postupka Opća bolnica Dubrovnik podmirila tužitelju veći dio te naknade tako da preostali, tužitelju neplaćeni, dio te paušalne naknade iznosi 180.574,11 kn (23.966,30 EUR). Slijedom navedenog, budući da je Opća bolnica Dubrovnik podmirila tužitelju dio, (i) u ovom postupku utužene paušalne naknade, to je za podmireni dio te naknade prestala obveza tuženika prema tužitelju u smislu članka 43. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Uostalom, ovo između stranaka nije sporno, kao što u ovom stadiju postupka (a s obzirom na tuženikovu žalbu) nije sporno ni da tužiteljeva tražbina paušalne naknade nije zastarjela.
7. Naime, iako sud prvog stupnja to izričito nije naveo u obrazloženju pobijane presude, paušalna naknada iz članka 13. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi predstavlja izdatak učinjen u vezi s ugovorima o prometu roba i usluga koje su sklopili tužitelj kao trgovac i Opća bolnica Dubrovnik kao osoba javnog prava pa stoga ta tražbina zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku iz članka 228. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, budući da je najstariji utuženi račun u vezi kojeg tužitelj potražuje paušalnu naknadu dospio 3. travnja 2017., a tužitelj je ovaj spor pokrenuo 22. srpnja 2019., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja.
8. Međutim, iako se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude, između ostalog, pozvao i na odredbu članka 45. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, pogrešno je primijenio materijalno pravo jer nije primijenio tu zakonsku odredbu. Naime, prema navedenoj odredbi Zakona o obveznim odnosima ako je otpust imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je učinjen, solidarna obveza smanjuje se za dio duga koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak duga.
Stranke Izvansudske nagodbe od 26. listopada 2022. (tužitelj i Opća bolnica Dubrovnik) su sukladno odredbi članka 150. Zakona o obveznim odnosima uzajamnim popuštanjima nastojale riješiti spor između njih koji se vodio pod poslovnim brojem Povrv-399/19 na način da je Opća bolnica Dubrovnik priznala dugovanje prema tužitelju i obvezala se podmiriti dio duga u iznosu od 4.954.924,98 kn, a tužitelj je pristao na djelomičnu otplatu duga i, sukladno odredbi članka 151. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, uvjetno je otpustio dug na ime paušalne naknade u iznosu od 180.574,11 kn samo Općoj bolnici Dubrovnik ako Opća bolnica Dubrovnik dug kojeg se obvezala tom nagodbom podmiriti tužitelju podmiri na način i sukladno rokovima utvrđenim tom Nagodbom (članak 2.4. Izvansudske nagodbe); da je ugovorna volja stranaka te nagodbe bila da tužitelj tom Nagodbom samo Općoj bolnici Dubrovnik kao jednom od solidarnih dužnika (drugi solidarni dužnik je tuženik) otpusti dug proizlazi iz članka 2.5. te Nagodbe u kojoj jasno stoji da tom nagodbom stranke te nagodbe „isključivo uređuju međusobne odnose proizašle iz parničnog postupka poslovni broj Povrv-399/19 te ista nema utjecaj na druge sudske postupke ili odnose između stranaka i/ili trećih osoba” (str. 3071. spisa).
Prema tome, stranke su tom nagodbom (uz odgodni uvjet da Opća bolnica Dubrovnik u cijelosti podmiri tužitelju iznos od 4.954.924,98 kn na način i u rokovima određenim tom nagodbom, a što je Opća bolnica Dubrovnik nesumnjivo u cijelosti učinila čime su učinci izvansudske nagodbe prema članku 297. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima nastupili u trenutku sklapanja te nagodbe) postigle suglasnost volje o otpustu tužiteljeva potraživanja na ime paušalne naknade u iznosu od 180.574,11 kn samo Općoj bolnici Dubrovnik, no ne i tuženiku kao (drugom) solidarnom dužniku. Međutim, upravo zbog toga što je tužiteljev otpust duga iz Izvansudske nagodbe imao svrhu da samo jednog dužnika s kojim je otpust učinjen (Opću bolnicu Dubrovnik) oslobodi obveze plaćanja (preostale) neplaćene paušalne naknade u iznosu od 180.574,11 kn, to se prema članku 45. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima solidarna obveza smanjuje za dio duga koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na tog dužnika s kojim je tužitelj sklopio sporazum o otpustu duga, dok drugi solidarni dužnik (tuženik) odgovara za ostatak duga.
Slijedom navedenog, budući da prema članku 53. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ako nije što drugo ugovoreno ili inače ne proizlazi iz pravnih odnosa sudionika u poslu, na svakog dužnika dolazi jednak dio duga, to tužitelj sukladno odredbi članka 45. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima od tuženika kao (drugog) solidarnog dužnika može potraživati samo polovinu neplaćene paušalne naknade, to jest iznos od 11.983,15 EUR odnosno iznos od 90.287,05 kn; ovo upravo iz razloga jer je tužitelj Izvansudskom nagodbom jednom solidarnom dužniku – Općoj bolnici Dubrovnik otpustio dug pa se solidarna obveza drugog solidarnog dužnika (tuženika) smanjuje za polovinu duga budući da polovina duga prema međusobnim odnosima dužnika pada na Opću bolnicu Dubrovnik kao solidarnog dužnika kojeg je tužitelj oslobodio obveze podmirenja tog duga.
Pri tome, ni činjenica što je otpust duga sadržan u Izvansudskoj nagodbi, nije od utjecaja na oslobođenje tuženika od plaćanja dijela duga koji otpada na (drugog solidarnog dužnika) Opću bolnicu Dubrovnik kojeg je tužitelj oslobodio obveze isplate duga. Naime, iako prema članku 47. Zakona o obveznim odnosima nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih dužnika s vjerovnikom nema učinka prema drugim dužnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu, ako nije ograničena na dužnika s kojim je sklopljena (a na koju zakonsku odredbu se u odgovoru na žalbu poziva tužitelj), ta zakonska odredba nije od utjecaja na ovaj spor. Ovo stoga jer je upravo nagodba ograničena samo na dužnika s kojim je sklopljena, a k tome čak i da tome nije tako, odredba članka 47. Zakona o obveznim odnosima ne utječe na (ne)primjenu odredbe članka 45. stavka 2. istog Zakona. Naprotiv, smisao odredbe članka 47. Zakona o obveznim odnosima je da drugi solidarni dužnici mogu prihvatiti tu nagodbu, no tom odredbom nije propisano da se oni mogu osloboditi od podmirenja ostatka duga koji pada na svakog od njih.
Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu u dijelu u kojem tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu je valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi tu presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos 11.893,15 EUR (koliko iznosi polovina neplaćene paušalne naknade) a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, dok je u dijelu u kojem je prvostupanjskom presudom sud obvezao tuženika da tužitelju isplati preostalu polovinu te naknade tuženikovu žalbu valjalo uvažiti kao osnovanu i u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu primjenom odredbe članka 373. točke 1. Zakona o parničnom postupku
9. Međutim, i u dijelu u kojem je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 11.983,11 EUR pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao da isplati tužitelju zatezne kamate koje na taj iznos teku u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi tih kamata koja je bila propisana prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 156/23). Naime, sud prvog stupnja je očito zanemario činjenicu da je 30. prosinca 2023. stupio na snagu navedeni Zakon u kojem je (članak 1. tog Zakona) propisana drugačija stopa zateznih kamata i to kako zateznih kamata za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, a tako i za potraživanja proizašla iz ostalih odnosa. Međutim, iako se u konkretnom slučaju radilo o potraživanju iz ugovora koje su sklopili trgovac (tužitelj) i osobe javnog prava (Opće bolnice Dubrovnik) za koje je tuženik solidarni dužnik, tužitelj je u posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 27. studenoga 2023. (str. 3214. spisa) potraživao zateznu kamatu prema (nižoj) stopi tih kamata propisanoj za potraživanja iz ostalih odnosa (i to za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, kao i za prethodno razdoblje od dospijeća 28. ožujka 2019. pa do 31. prosinca 2022.).
Upravo zbog navedenog, ovaj sud je sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja i članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima odluku prvostupanjskog suda u odnosu na zatezne kamate koje na dosuđeni iznos glavnog potraživanja teku od 30. prosinca 2023. pa do isplate preinačio primjenom odredbe članka 373. stavka 3. Zakona o parničnom postupku.
10. Nadalje, u odnosu na odluku o troškovima postupka (točka II. izreke prvostupanjskog rješenja), ovaj sud napominje da unatoč tome što je svojom odlukom djelomično preinačio prvostupanjsku presudu tako da je tuženik djelomično uspio u sporu, tuženikov uspjeh u sporu je u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe kao i naknadno postavljene tužbene zahtjeve (sve do posljednjeg tužbenog zahtjeva od 27. studenoga 2023.) neznatan. Naime, prema tužbenom zahtjevu iz tužbe (32.881.833,80 kn odnosno 4.364.169,33 EUR) tuženikov uspjeh u sporu (11.983,11 EUR) iznosi svega 0,27%, dok na primjer, prema tužbenom zahtjevu iz tužiteljeva podneska od 21. svibnja 2020. sa str. 2814.-2830. spisa kojim je tužitelj potraživao iznos od 7.949.972,74 kn (1.055.142,71 EUR), tuženikov uspjeh u sporu iznosi 1,13%. Slijedom navedenog, za sve postupovne radnje koje je tužitelj poduzeo u ovom sporu, a za koje je sud prvog stupnja tužitelju dosudio trošak postupka prije tužiteljeva podneska od 27. studenoga 2023., ovaj sud nalazi da je sud pravilno dosudio tužitelju taj trošak prema članku 154. stavku 5. (i članku 158. stavku 2.) Zakona o parničnom postupku (premda je sud primijenio, osim članaka 155. i 158. Zakona o parničnom postupku, odredbu članka 154. stavka 1. tog Zakona). Međutim, uslijed djelomično preinačene prvostupanjske presude od strane drugostupanjskog suda, obje stranke su u jednakom dijelu uspjele u sporu u odnosu na posljednji postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje trošak na ime zastupanja na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. veljače 2024. u iznosu od 663,61 EUR koliko je tražio u svom zahtjevu za naknadom troška (str. 3218. spisa) odnosno u iznosu od 622,13 EUR koliko mu je prema obrazloženju presude priznao prvostupanjski sud, već sukladno članku 154. stavku 4. Zakona o parničnom postupku svaka stranka snosi troškove zastupanja svog odvjetnika na tom ročištu.
Pri tome, ovaj sud napominje da je neosnovan žalbeni navod tuženika da su nepotrebni troškovi četiri obrazložena podneska u kojima se ne ističu nove činjenice niti novi dokazi i u kojima se ponavljaju (prepisuju) stavovi iz tužbe. Naprotiv, iako sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije naveo za koje je to obrazložene podneske tužitelju priznao trošak prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ovaj sud smatra da tužitelj osnovano potražuje trošak sastava podneska od 3. veljače 2020. kojim se je tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu (str. 645.-714. spisa), zatim trošak sastava podneska od 21. studenoga 2022. kojim se je tužitelj očitovao na (osnovni) nalaz i mišljenje vještaka (str. 3035.-3037. spisa), trošak sastava podneska od 12. srpnja 2023. kojim se tužitelj očitovao na prvi dopunski nalaz i mišljenje vještaka (str. 3160.- 3164. spisa) i trošak sastava podneska od 27. studenoga 2023. kojim se tužitelj očitovao na drugi dopunski nalaz i mišljenje vještaka (str. 3211.-3214. spisa). Međutim, prilikom određivanja visine troškova na ime sastava tih podnesaka sud prvog stupnja je pogrešno tužitelju odmjerio trošak.
Naime, u vrijeme podnošenja sudu podneska od 3. veljače 2020. vrijednost predmeta spora je iznosila (kao i u tužbi) 32.881.833,80 kn (4.364.169,33 EUR) pa je tužitelj na ime sastava tog podneska prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) mogao osnovano potraživati trošak za tu postupovnu radnju u iznosu od 13.272,28 EUR, a što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 16.590,35 EUR.
Pri tome, ovaj sud napominje da neovisno od toga što je Tbr. 48. točkom 3. (ranije) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosno Tbr. 52. točkom 3. (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23) propisano kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, za postupovne radnje poduzete prije stupanja na snagu Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 126/22) odnosno prije stupanja na snagu (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sud treba primijeniti vrijednost boda koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine postupovne radnje; dakle, za radnje poduzete prije 5. studenoga 2022. kada je stupila na snagu navedena Izmjena (ranije) Tarife sud tužitelju može odmjeriti trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn, u razdoblju od 5. studenoga 2022. pa do 24. studenoga 2023. sud može odmjeriti trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kn (1,99 EUR), a u razdoblju počevši od 25. studenoga 2023. kada je stupila na snagu sadašnja Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sud može odmjeriti trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR. Ovo iz razloga jer punomoćnik tužitelja sukladno odredbi članka 776. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima može osnovano potraživati naknadu od tužitelja za obavljenu svaku postupovnu radnju odmah nakon što je tu radnju poduzeo. Slijedom navedenog, tužiteljev punomoćnik je mogao odmah nakon poduzimanja svake postupovne radnje koju poduzeo u ime tužitelja potraživati od tužitelja nagradu za svoj rad i to prema vrijednosti boda propisanog Tarifom koja je tada bila na snazi. Zato tužitelj koji je tada podmirio ili mogao podmiriti svom punomoćniku nagradu prema vrijednosti boda od 10,00 kn ili 15,00 kn, ne može osnovano za te postupovne radnje potraživati naknadu troška u vrijednosti od 2,00 EUR za jedan bod jer bi time (za razliku vrijednosti boda) došlo do njegova neosnovanog obogaćenja na račun tuženika.
Nadalje, prije podnošenja sudu podneska od 21. studenoga 2022. vrijednost predmeta spora je iznosila 7.949.972,73 kn (str. 2814. spisa), pa stoga tužitelju na ime sastava svakog od tog podneska prema Tbr. 8. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 136/22) pripada trošak u iznosu od 12.890,70 EUR odnosno s porezom na dodanu vrijednost ukupan trošak sastava navedenog podneska iznosi 16.113,38 EUR.
Tužitelj na ime sastava podneska od 12. srpnja 2023., a prema vrijednosti predmeta spora koja je tada (to jest prije podnošenja tog podneska) iznosila 5.758.292,30 kn (str. 3040. spisa) prema Tbr. 8. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 136/22) odnosno potražuje trošak u iznosu od 10.710,73 EUR što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost ukupno iznosi 13.388,41 EUR.
Jednako tako, u odnosu na podnesak od 27. studenoga 2023. sud prvog stupnja je, s obzirom na vrijednost predmeta spora koja je bila prije podnošenja sudu tog podneska (732.679,06 EUR; str. 3163. spisa) pogrešno odmjerio trošak sastava tog podneska (s porezom na dodanu vrijednost) u iznosu od 24.885,52 EUR. Naime, tužitelj prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23) osnovano potražuje trošak sastava tog podneska u iznosu od 9.504,00 EUR, a što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 11.880,00 EUR.
Slijedom navedenog, ukupan trošak na ime sastava tih podnesaka kojeg valja priznati tužitelju (s porezom na dodanu vrijednost) iznosi 56.972,14 EUR, a ne 99.542,08 EUR koliko je ukupno za ta četiri podneska (24.885,52 EUR x 4) tužitelju dosudio prvostupanjski sud.
U odnosu na tuženikov žalbeni navod da su bili nepotrebni troškovi vještačenja u iznosima od 1.592,67 EUR i 1.459,95 EUR jer se vještačenjem utvrđivalo postojanje potraživanja/duga iako je tuženik u spis dostavio dokaz da je sklopljena Izvansudska nagodba i dokaz da su tužiteljeva potraživanja po nagodbi u cijelosti prestala, ovaj sud napominje da je dokaz financijskim vještačenjem bilo potrebno provoditi te da je tužitelj uplatio predujam za izvođenje tog dokaza (12.000,00 kn; str. 2957. spisa, i 11.000,00 kn; str. 3089. spisa). Zbog navedenog, tužitelj osnovano potražuje i taj trošak postupka.
Slijedom navedenog, ukupni tužiteljevi troškovi prvostupanjskog postupka koji su bili potrebni za vođenjem ovog spora iznose 162.436,95 EUR pa je stoga dio točke II. izreke prvostupanjskog rješenja kojom je tuženiku naloženo da taj trošak postupka naknadi tužitelju valjalo potvrditi, dok je u dijelu u kojem je tužitelj potraživao naknadu parničnog troška u iznosu od 43.192,07 EUR tu odluku valjalo preinačiti i odlučiti na temelju odredbi članka 380. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.
11. Tuženik osnovano potražuje trošak drugostupanjskog postupka i to na ime sastava žalbe (prema vrijednosti predmeta spora glavnog zahtjeva) u iznosu od 625,00 EUR prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23) i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 156,25 EUR, tako da ukupan tuženikov trošak drugostupanjskog postupka kojeg on osnovano potražuje iznosi 781,25 EUR. Međutim, s obzirom na to da je tuženik u žalbenom postupku uspio s 50%, to mu sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku valja priznati trošak tog postupka u iznosu od 390,83 EUR.
Slijedom navedenog, budući da je tuženik potraživao trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 6.656,25 EUR, to je njegov preostali zahtjev za naknadom tog troška u iznosu od 6.256,42 EUR valjalo odbiti kao neosnovan. Jednako tako, budući da tužiteljev odgovor na žalbu nije postupovna radnja koja bi bila potrebna za vođenjem ovog spora, to tužitelju sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ne pripada pravo na naknadu tog troška.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
