REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1072/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Barbir Bekavac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 81155143765, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 10. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, odvjetnice Maje Barbir Bekavac i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice EU, **.**.2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju LU iznos od 3.676,71 EUR (tritisućešestosedamdesetšest eura i sedamdesetjedan eurocent) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 13,99 EUR od 1. studenog 2008.,

- na iznos od 15,11 EUR od 1. siječnja 2009.,

- na iznos od 17,81 EUR od 1. veljače 2009.,

- na iznos od 19,00 EUR od 1. ožujka 2009.,

- na iznos od 15,27 EUR od 1. travnja 2009.,

- na iznos od 15,86 EUR od 1. svibnja 2009.,

- na iznos od 11,01 EUR od 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 6,87 EUR od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 7,79 EUR od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 10,18 EUR od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 9,91 EUR od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 7,64 EUR od 11. studenog 2009.,

- na iznos od 11,90 EUR od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 15,01 EUR od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 20,01 EUR od 1. veljače 2010.,

- na iznos od 18,71 EUR od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 25,16 EUR od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 23,75 EUR od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 26,70 EUR od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 46,24 EUR od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 42,07 EUR od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 53,34 EUR od 1. rujna 2010.,

- na iznos od 49,71 EUR od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 42,04 EUR od 1. studenog 2010.,

- na iznos od 56,88 EUR od 1. prosinca 2010.,

- na iznos od 75,35 EUR od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 62,62 EUR od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 67,24 EUR od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 61,03 EUR od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 61,96 EUR od 1. svibnja 2011.,

- na iznos od 86,65 EUR od 1. lipnja 2011.,

- na iznos od 88,31 EUR od 1. srpnja 2011.,

- na iznos od 109,62 EUR od 1. kolovoza 2011.,

- na iznos od 99,29 EUR od 1. rujna 2011.,

- na iznos od 87,90 EUR od 1. listopada 2011.,

- na iznos od 86,48 EUR od 1. studenog 2011.,

- na iznos od 85,70 EUR od 1. prosinca 2011.,

- na iznos od 90,47 EUR od 1. siječnja 2012.,

- na iznos od 95,74 EUR od 1. veljače 2012.,

- na iznos od 96,13 EUR od 1. ožujka 2012.,

- na iznos od 92,60 EUR od 1. travnja 2012.,

- na iznos od 94,35 EUR od 1. svibnja 2012.,

- na iznos od 1.653,33 EUR od 29. svibnja 2012.,

sve do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju LU parnični trošak u iznosu od 1.941,57 EUR (tisućudevetstočetrdesetjedan eur i pedesetsedam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadom parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj LU podnio je 12. lipnja 2023. tužbu u kojoj je naveo da je sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. 10. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012015898, da je taj ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika, da mu je tim ugovorom tuženik isplatio određeni iznos u HRK, a koji odgovara protuvrijednosti od 29.418,55,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita ugovoren na 84 mjeseca te je ugovorena otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta te da je ovaj ugovor odobren za kupnju vozila. Još je naveo da je odlukama sudova u Republici Hrvatskoj utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te mu ja naloženo da prestane sa takvim postupanjem. Dalje je naveo da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, da smatra da je ovaj sud vezan ovim sudskim odlukama, da je on ovaj kredit u cijelosti otplatio u svibnju 2012. i da je dao izvršiti izračun preplaćenih iznosa kojim je utvrđeno da je tuženiku pretplatio iznos od 3.669,16 EUR. Također je naveo kako smatra da je tuženik obvezan vratiti mu ovaj iznos kao preplaćenu glavnicu kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku (CHF) pa je slijedom svega navedenog predložio da sud presudom naloži tuženiku isplatiti mu iznos od 3.669,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od datuma pojedinih mjesečnih anuiteta do isplate te naknaditi mu parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate.

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, da smatra da bi se utužena preplata trebala izračunati tako da se obveze tužitelja izraze u HRK prema početnom i fiksnom tečaju, da tužitelj tužbu temelji na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, no da je u tužbi naveden ugovor prestao isplatom kredita i da je ugovorni odnos stranaka okončan, a da se kolektivna tužba podnosi samo dok postoji određeno postupanje i da stoga više ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Još je naveo kako smatra da se odluke i utvrđenja iz parnice pokrenute kolektivnom tužbom ne mogu primijeniti na ovaj spor, da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja se ne može opravdavati time da nije znala što potpisuje te da joj ovdje sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive, da ga je putem svojih djelatnika, a prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima upoznao sa rizikom eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a da je on prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita, da je tužitelj sa mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke i da mu nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR, no ne i u odnosu na valutu CHF, a da je i Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Još je naveo kako smatra da je tužitelj kao sudionik obveznih odnosa trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali, a i da je imao mogućnost izbora jer je on u ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu, no ocijenio je da mu predmetni ugovor najviše odgovara. Naveo je i da je tužitelju ugovor pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, a da je prekomjeran rast tečaja bio izvanredne prirode te da ga baš nitko, pa tako niti on, nije mogao predvidjeti dok je valutna klauzula bila izričito dopuštena i predviđena zakonom te je predstavljala politiku monetarne vlasti i bila uvjetovana valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Naveo je i da ugovaranje valutne klauzule ne stavlja stranke u nejednak položaj te da za opstojnost iste postoji zakonska osnova. Još je naveo da ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, da osporava da je nepošten stjecatelj utuženog iznosa i da smatra da bi tužitelj imao pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata tek od 15. lipnja 2018. godine. Još je naveo da mu je u određenom razdoblju tužitelj plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj pa je slijedom svega navedenog predložio da sud tužbeni zahtjev odbije, a tužitelju naloži da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 8 do 12 spisa), presliku izvatka iz sudskog registra (list 14 do 94 spisa), presliku otplatne tablice (list 95 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (list 97 do 106 spisa), presliku podataka o plaćenim anuitetima (list 107 do 109 spisa), presliku općih uvjeta poslovanja (list 354 do 362 spisa), presliku pojašnjenja (list 363 i 364 spisa) i presliku sudske prakse (list 110 do 330 te 371 do 400 spisa), saslušao je tužitelja (list 404 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu (list 412 do 422 spisa).

4. Tužitelj je u nastavku postupka, podneskom od 28. studenog 2024. naveo da u skladu sa provedenim vještačenjem predlaže da sud presudom naloži tuženiku da mu isplati iznos od 3.676,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je precizno navedeno u izreci ove presude do isplate.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak na dan plaćanja, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Među strankama je također sporno je li utuženo potraživanje tužitelja zastarjelo.

7. Pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu utvrdio nepoštenim i ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno dva bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

8. Ovdje predmetni ugovor zaključen je upravo u razdoblju na koje se odnosi navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj dok tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda pri čemu valja naglasiti da sama činjenica da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje automobila, a ne stana, prema stavu ovog suda bitnu razliku između predmetnog i navedenih ugovora ne predstavlja, a tuženik ponovno ničim nije dokazao da je tužitelj automobil koji je predmet ovog ugovora kupio u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušan kao stranka tužitelj LU prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da je ovim kreditom kupio automobil za osobne potrebe pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

9. Uvažavajući i daljnji iskaz tužitelja LU da o ratama otplate kredita sa tuženikom nije posebno razgovarao, da su one trebale "ispasti kako ispadnu", da mu službenik banke nije tumačio odredbe ugovora, a da mu je rekao da je moguće da mu rata kredita raste, no da su u zajedničkom razgovoru zaključili da je ta mogućnost samo teoretska dok je on u tom trenutku samo otprilike znao što znači valutna klauzula, koji je sud također ocijenio kao jasan, logičan, životan i stoga vjerodostojan, i na temelju istoga, a uvažavajući i da tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao suprotno, nedvojbeno utvrdio da tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora od strane tuženika nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF pa stoga i da je ovaj ugovor u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud vezan utvrđenjima iz te presude odnosno utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.

10. Slijedom navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora isplatio i to u iznosu od 3.676,71 EUR koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Maria Tkaleca od 23. listopada 2024. (list 412 do 422 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile. Pri tome valja reći i da je sudski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio i da je tužitelj temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženiku na ime određenih mjesečnih anuiteta otplate kredita platio niže iznose od ugovorenih (i to u ukupnom iznosu od 232,54 EUR), uslijed pada tečaja CHF, no ovaj je sud stava da je prilikom izračuna visine preplate od strane tužitelja bilo ispravno uzeti u obzir jedino srednji tečaj kreditora važeći na dan isplate kredita, budući je to jedini parametar po kojem bi se mogla obračunati obveza tužitelja ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obzir da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela, u skladu sa odredbama čl. 324. ZOO-a te obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Tuženik, pak, tijekom ovog postupka nije niti tražio povrat ovako niže plaćenih iznosa mjesečnih anuiteta niti isticanjem prigovora radi prijeboja niti podnošenjem protutužbenog zahtjeva pa sud ovom presudom nije bio niti ovlašten umanjiti tražbinu tužitelja za prethodno navedeni iznos na ime nižih mjesečnih anuiteta (tako i VSRH u Rev-549/23 od 18.12.2023.).

11. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od datuma preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita, a koji datumi anuiteta također proizlaze iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Maria Tkaleca od 23. listopada 2024. koji je sud i u tom dijelu ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke utvrđenjima vještaka ovih datuma anuiteta nisu prigovorile te uvažavajući prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta. Tužitelju su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

12. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužitelj je tako predmetnu tužbu podnesenu 12. lipnja 2023. podnio prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.

2. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom je u ovom sporu uspio u cijelosti, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1) i sastava podnesaka od 3.5.2024. i 28.11.2024. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 16.5.2024., 24.9.2024. i 21.11.2024. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 600 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 41,57 EUR pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.941,57 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu jer istu nije bio pozvan platiti. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim jer isti u ovom sporu nije uspio.

14. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju LU po punomoćnici

2. Tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. po punomoćniku