REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4409/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3045/2023-38 od 11. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3045/2023-38 od 11. listopada 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3045/2023-38 od 11. listopada 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 14.635,67 EUR sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.885,69 EUR sa zateznim kamatama od 11. listopada 2024. do isplate po stopi koja se obračunava po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 138,27 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači odnosno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita.

6. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora tužiteljev zahtjev za naknadom štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici GK od 1. rujna 2016. do 31. ožujka 2019. godine i naknade za tjelesno oštećenje od 1. rujna 2016. do 30. travnja 2019.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio kako nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je tužiteljeva osiguranica zadobila teške tjelesne ozljede uslijed pada fasade sa zgrade 19. ožujka 1987., kao ni aktivna i pasivna legitimacija te činjenica da je rješenjima prednika tužitelja broj IN-612497 od 5. veljače 1988. i 4. studenog 1992. tužiteljevoj osiguranici priznato pravo za tjelesno oštećenje i na invalidsku mirovinu, tuženikova odgovornost za nastalu štetu i uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i nastale štete. Utvrdio je spornim visinu štete, činjenicu je li tužitelj izvršio isplatu utuženog iznosa svojoj osiguranici, je li u odnosu na tražbinu s osnove naknade za tjelesno oštećenje nastupila zastara i je li o tužiteljevom zahtjevu za isplatu naknade za tjelesno oštećenje već prethodno pravomoćno odlučeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2844/2016 od 4. siječnja 2018.

8. U odnosu na prigovor pravomoćno presuđene stvari prvostupanjski sud je uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2844/2016 od 4. siječnja 2018. utvrdio da se taj postupak vodio između istih stranaka i da je njome prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja s osnove potraživanja naknade za tjelesno oštećenje u iznosu od 2.573,22 kn isplaćenog tužiteljevoj osiguranici za razdoblje od 1. studenog 2014. do 31. kolovoza 2016. Utvrdivši da tužitelj iznos od 3.902.36 kn (517,93 EUR) u ovome postupku potražuje na ime naknade za tjelesno oštećenje za razdoblje od 1. rujna 2016. do 30. travnja 2019., ocijenio je prigovor pravomoćno presuđene stvari neosnovanim.

9. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu naknade za tjelesno oštećenje ocijenio je također neosnovanim zaključivši da tek isplatom svakog pojedinog davanja počinje teći zastara. Utvrdivši da je tužba podnesena 8. srpnja 2019., a da se tražbina naknade za tjelesno oštećenje odnosi na razdoblje njene isplate od 1. rujna 2016. do 30. travnja 2019., zaključio je da je tužba podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/19, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23).

10. Na temelju uvida u pravomoćno rješenje prednika tužitelja broj IN-612497 od 5. veljače 1988. utvrdio je da je tužiteljevoj osiguranici GK priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje zbog povrede izvan rada u iznosu od 4.548,00 dinara mjesečno, počevši od 1. listopada 1987., dok je uvidom u pravomoćno rješenje prednika tužitelja broj IN-612497 od 4. studenog 1992. utvrdio da joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 6.926.00 dinara mjesečno, počevši od 29. kolovoza 1991.

11. Na temelju uvida u tužiteljeve obračune isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u utuženom razdoblju, tužiteljevu tzv. banku podataka doznačenih mirovinskih primanja te u tablicu evidentiranih uplata na računu tužiteljeve osiguranice kod Privredne banke Zagreb d.d. utvrdio je da tužitelj svojoj osiguranici GK doista izvršio isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u utuženom razdoblju, kao i da pojedinačno isplaćeni iznosi mirovine i naknade za tjelesno oštećenje iz dostavljene tablice i banke podataka doznačenih mirovinskih primanja odgovaraju tužiteljevim obračunima od 18. travnja 2019. i 14. svibnja 2019.

12. Međutim, utvrdivši da je između stranaka sporna i visina tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li isplaćeni iznosi invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje obračunati sukladno rješenjima tužitelja kojima je osiguranica stekla prava iz mirovinskog osiguranja, dok tužitelj nije predložio relevantne dokaze na okolnost visine štete, odnosno utvrđivanja visine invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u utuženom razdoblju, te da ta činjenica ne proizlazi iz podataka u spisu, posebno ne iz rješenja tužitelja kojima je osiguranica stekla predmetna prava i u kojima su iznosi mirovine i naknade za tjelesno oštećenje utvrđeni u valuti dinar, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

13. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužiteljev obračun nije javna isprava u smislu odredbe članka 171. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno odredbe članka 230. ZPP-a. Ukazuje da je on pravna osoba s javnim ovlastima te da je na tuženiku teret dokaza da činjenice u tužiteljevim evidencijama nisu točne.

14. U postupku donošenja pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje je ovaj sud dužan pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama u spisu kao i rezultatima provedenog postupka te ne postoji proturječnost između onoga što se razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

15. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se u odnosu na isplatu naknade za tjelesno oštećenje ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari jer je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2844/2016 od 4. siječnja 2018. pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade za tjelesno oštećenje isplaćene njegovoj osiguranici GK u razdoblju od 1. studenog 2014. do 31. kolovoza 2016., dakle za razdoblje prije onog utuženog u ovom predmetu.

16. Pravilno je ocijenio da potvrde (obračuni) mirovine i isplaćene naknade za tjelesno oštećenje ne predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a, a kako je to ukazano i u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda poslovni broj Pž-1353/2021-4 od 6. rujna 2023.

17. Tužiteljevi obračuni i potvrde o isplatama nemaju značaj javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP-a. Naime, priloženi obračun isplate (na listu 15. -16.) neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz odredbe članka 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; dalje: ZOMO) nema takav značaj, jer navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete (tako i u Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. te u presudi ovog suda poslovni broj Pž-134/2022-2 od 2. veljače 2023.).

18. Ističe se da se u tom pravcu u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-977/2016-2 od 19. studenoga 2019. (ponovljeno i u odlukama poslovni broj Revt-424/17-3 od 28. siječnja 2020. te Rev-927/2021-2 od 3. studenoga 2021.) da:“…određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: „u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“) ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je „posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama“), takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen….“, onda značaj javne isprave jednako tako nije moguće dati niti internoj (knjigovodstvenoj) dokumentaciji tužitelja.

19. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je teret dokazivanja uzročno posljedične veze glede plaćanja i visine isplaćenog, odnosno teret dokaza izvršenih isplata na Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (ovdje tužitelju), kao i činjenice jesu li isplaćeni iznosi invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje obračunati u skladu s rješenjima tužitelja kojima je osiguranica stekla prava iz mirovinskog osiguranja.

20. Iako je prvostupanjski sud pravilno na temelju obračuna isplaćene mirovine tužiteljevoj osiguranici GK u utuženom razdoblju, kao i naknade za tjelesno oštećenje, te u banku podataka doznačenih mirovinskih primanja i tablicu evidentiranih uplata na račun tužiteljeve osiguranice kod Privredne banke Zagreb d.d. pravilno utvrdio da je tužitelj svojoj osiguranici doista izvršio isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u utuženom razdoblju, pravilno je zaključio da tužitelj nije dokazao da su ti isplaćeni iznosi invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje obračunati u skladu s rješenjima tužitelja kojima je tužiteljeva osiguranica GK stekla prava iz mirovinskog osiguranja. To iz razloga jer ti obračuni isplaćene mirovine ne predstavljaju javnu ispravu, a cijeneći tu ispravu kao knjigovodstvenu dokumentaciju tužitelja (kao privatne isprave) u sklopu svih ostalih provedenih dokaza prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se ta činjenica ne može utvrditi na temelju te same isprave, koja samo sadrži iznose isplaćene mirovine i naknade za tjelesno oštećenje bez specifikacije izvršenog obračuna.

21. Budući da tužitelj nije u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a na tu okolnost predložio relevantne dokaze visine štete, odnosno visine invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici GK u utuženom razdoblju, kao primjerice predlaganjem dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, te uzimajući u obzir da sud nema stručna znanja za izračun tih iznosa sukladno odredbama članka 79. -88. i članka 63. ZOMO-a, te da ta činjenica nije vidljiva ni iz stanja spisa, kao ni iz rješenja tužitelja kojima je osiguranica stekla predmetna prava, a u kojima su i iznosi mirovine i naknade za tjelesno oštećenje utvrđeni u valuti dinar, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a zaključio da tužitelj nije dokazao visinu štete.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka, u odnosu na koju tužitelj ne ističe neke posebne žalbene razloge, već je uopćeno pobija zbog žalbenih razloga kao i odluku o glavnoj stvari, također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZOO-a), tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

23. Budući da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost presude, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić