Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: P-298/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja FA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Petru Crnov odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika GRAD ĐAKOVO, OIB 23632093169, Trg dr. Franje Tuđmana 4, 31400 Đakovo zastupan po punomoćniku Jurici Jurić odvjetniku iz Đakova, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. studenog 2024. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 17. prosinca 2024. godine objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se u odnosu na tuženika Grad Đakovo, Trg dr. Franje Tuđmana 4, Đakovo, OIB: 23632093169 da je tužitelj FA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isključivi vlasnik realnog dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Đakovu, zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1584/68, u naravi oranica [adresa], površine 232 m2 (upisana u Odjelu za katastar nekretnina Đakovo, posjedovni list br. 13008, k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 232 m2), i to onog dijela koji je u Skici izmjere izrađenoj od strane Geo-Vrtarić d.o.o., SA, geod. teh., broj elaborata: 77-2022 od 21.04.2023. označen žutom bojom i likom i karakterističnim točkama A-B-C-D-E-F-G- H-I, površine 200 m2, a što se smatra sastavnim dijelom izreke ove presude.
II. Dužan je tuženik Grad Đakovo, Trg dr. Franje Tuđmana 4, Đakovo, OIB: 23632093169, trpjeti parcelaciju nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Đakovu, zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1584/68, u naravi oranica [adresa], površine 232 m2 (upisana u Odjelu za katastar nekretnina Đakovo, posjedovni list br. 13008, k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 232 m2), na način da se iz navedene nekretnine izdvoji fizički i geometrijski točno određeni realni dio iste, pobliže označen i preciziran u točki I. izreke ove presude i navedeni dio formira kao samostalna katastarska čestica s novim brojem, te provedbu navedene parcelacije u katastru i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina].
Posl. broj: P-298/2023-25
III. Dužan je tuženik Grad Đakovo, Trg dr. Franje Tuđmana 4, Đakovo, OIB: 23632093169, trpjeti da se temeljem ove presude i prijavnog lista temeljem kojeg će se provesti parcelacija nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Đakovu, zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1584/68, u naravi oranica [adresa], površine 232 m2 (upisana u Odjelu za katastar nekretnina Đakovo, posjedovni list br. 13008, k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 232 m2) opisana u točki II. izreke ove presude, u zemljišnim knjigama izvrši uknjižba prava vlasništva na novoformiranoj katastarskoj čestici, nastaloj tim prijavnim listom, na ime tužitelja FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i to u cijelosti (udio 1/1).
IV. Nalaže se tuženiku Grad Đakovo, Trg dr. Franje Tuđmana 4, Đakovo, OIB: 23632093169, da tužitelju FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.554,64 eura, zajedno s pripadajućim iznosom zateznih kamata tekućim od dana donošenja presude, tj. od 17. prosinca 2024. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se protutužbeni zahtjev:
"Nalaže se tužitelju-protutuženiku FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku-protutužitelju Gradu Đakovu, Trg dr. Franje Tuđmana 4, OIB: 23632093169, preda u posjed slobodnu od stvari i osoba nekretninu označenu kao k. č. br. [katastarska čestica], oranica [adresa], površine 232 m2, upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kao i da tuženiku-protutužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućim iznosom zateznih kamata tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Đakovu upisana je nekretnina u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1584/68, u naravi oranica [adresa], površine 232 m2, i to kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Grada Đakova. Ta nekretnina identična je nekretnini upisanoj u Odjelu za katastar nekretnina Đakovo, posjedovni list br. 13008, k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 232 m2, također kao javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo Grada Đakova. Tužitelj je stvarni vlasnik i samostalni i neposredni posjednik dijela navedene nekretnine/čestice, i to onog dijela koji je u Skici izmjere izrađenoj od strane Geo-Vrtarić d.o.o., SA, geod. teh., broj elaborata: 77-2022 od 21.04.2023. označen žutom bojom i likom i točkama A-B-C-D-E-F-G-H-I, površine 200 m2. Tužitelj ističe kako je navedena nekretnina u zemljišnoj knjizi samo formalno upisana kao javno dobro u općoj uporabi, te da se u stvarnosti uopće ne radi o takvom statusu nekretnine jer se ne samo fizički dio te nekretnine, a na kojem tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje svog prava vlasništva, nego cjelokupna nekretnina
Posl. broj: P-298/2023-25
faktično ne koristi, a niti se ikada koristila kao javno dobro u općoj uporabi. Slijedom toga, na predmetnoj nekretnini i na njenom konkretnom fizičkom dijelu mogu se stjecati stvarna prava, pa i pravo vlasništva, što je potvrđeno i sudskom praksom VSRH-a.
2. Nadalje navodi da se navedeni dio nekretnine nikada nije koristio na uporabu svih, niti je bio dostupan većem broju ljudi. Upravo suprotno, navedeni dio nekretnine koristili su isključivo tužitelj i njegovi pravni prednici, obitelj FA, i to kao samostalni i neposredni posjednici, unazad više od 70 godina. Taj dio nekretnine fizički je nedostupan s ulice/nogostupa (Ulica Božidara Adžije), ograđen je i odvojen ogradom, i to ogradom koju je postavio upravo tuženik, odnosno tadašnja Općina Đakovo. Dakle, tužitelj, a niti njegovi prednici, nisu niti u jednom trenutku mogli posumnjati da nemaju pravo na posjed ovog dijela nekretnine, tim više što je upravo tuženik postavio ogradu, pokazavši tim činom zapravo do kuda seže njegova vlast, a otkuda počinje privatna vlast tužitelja, odnosno tada njegovih pravnih prednika.
3. Tužitelj navodi da kako taj fizički dio nekretnine, na kojem se traži utvrđenje prava vlasništva, u naravi i stvarnosti zapravo predstavlja jednu neodvojivu cjelinu s nekretninom upisanom u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Đakovu, zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1584/5, u naravi kuća i dvorište u [adresa], površine 306 čhv, 1101 m2, a koja je u samovlasništvu tužitelja (upisana u Odjelu za katastar nekretnina Đakovo, posjedovni list br. 170, k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 461 m2, zgrada i dv., površine 500 m2, A. [adresa], ukupne površine 961 m2). Radi se o vrtu/bašči i dvorištu koje koristi i uživa tužitelj, a koje zajedno s nekretninom zk.č.br. 1584/5, k. o. [katastarska općina], predstavlja jedinstvenu cjelinu, do koje nitko ne može doći, osim tužitelja i njegovih ukućana, te između nekretnine koja je gruntovno upisana na tužitelja i ovog fizičkog dijela na kojem se traži utvrđenje prava vlasništva nema nikakvih fizičkih prepreka, nego je sve zapravo jedno veliko privatno dvorište, pod isključivom faktičnom vlašću tužitelja. Tužitelj na tom dijelu ima stabla jabuka (od 80-ih godina prošlog stoljeća), bašču, kosi i općenito uživa i održava taj dio nekretnine, prema njegovoj namjeni i svrsi. Čak štoviše, tužitelj održava i živu ogradu do ulice, koja je sad prekrila žičanu ogradu koju je davno postavio tuženik (80-ih godina prošlog stoljeća), a koja ograda zapravo predstavlja i prirodnu granicu između privatnog i javnog dobra, i koju granicu je uspostavio upravo tuženik, dajući time do znanja i tužitelju, ali i svim ostalim građanima da se iza ograde nalazi privatno vlasništvo. Tužitelj ističe kako njega osobno, a ni njegove prednike nitko nije smetao u posjedu fizičkog dijela nekretnine, niti im je bilo tko ikada osporavao pravo na posjed. Isto tako, nitko ih nije ometao u izvršavanju vlasničkopravnih ovlaštenja na navedenom dijelu nekretnine, te se oni u svemu ponašaju kao vlasnici. Tužitelj osobno živi na navedenoj nekretnini od 1975. godine, a njegovi prednici od nacionalizacije.
4. Tužitelj se poziva na odredbe članaka 159. i 160. ZV-a, u kojima je regulirano da samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, stječe je u vlasništvo protekom roka od 20 godina, ako je njegov posjed zakonit, istinit i pošten, odnosno 40 godina, ako je njegov posjed barem pošten i ako je trajao neprekidno cijelo to razdoblje. Poštenje posjednika se presumira, sukladno članku 18. stavku 5. ZV-a. Također, u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika (op.a. tužitelja) neprekidno posjedovali nekretninu, i to kao samostalni posjednici. S obzirom da tužitelj samostalno i neprekidno posjeduje navedeni fizički/realni dio nekretnine, i to unazad više od 70
Posl. broj: P-298/2023-25
godina (posjed prednika), može se zaključiti kako je stekao vlasništvo fizičkog dijela nekretnine temeljem ZV-a, i to dosjelošću.
5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanom, te je istovremeno postavio i protutužbeni zahtjev radi predaje u posjed slobodnu od stvari i osoba nekretninu označenu kao kč. br. [katastarska čestica], [adresa], površine 232 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].
6. Čini nesporne navode tužitelja glede sadašnjeg pravnog statusa nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], oranica [adresa], površine 232 m2, upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], odnosno, da je ista temeljem Odluke o proglašenju komunalne infrastrukture javnim dobrom u općoj uporabi Gradskog vijeća Grada Đakova, Klasa: 363-01/21-01/8, Urbroj: 2121/01-01/01-21-2 od 14. travnja 2021.g. upisana kao neotuđivo vlasništvo Grada Đakova. Navodi da prema zemljišnoknjižnom stanju koje je prethodilo donošenju Odluke Gradskog vijeća Grada Đakova od 14. travnja 2021.g., k. č. br. [katastarska čestica] oranica [adresa] iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], bila je upisana kao Društveno vlasništvo, s uknjiženim pravom korištenja Zajednice za komunalno stambene poslove, Zajednice za ceste Općine Đakovo, dok je u Odjelu za katastar nekretnina Đakovo, ista čestica, no oznake 5385/3 oranica [adresa] u posjedovnom listu broj 3993, k. o. [katastarska općina] bila upisana na Poduzeću za ceste-Sekcija Osijek, [adresa], Hrvatska. Dakle, prema tako utvrđenom i nespornom stanju u javnim očevidnicima, koje stanje je utvrđeno neposredno prije donošenja Odluke Gradskog vijeća Grada Đakova od 14. travnja 2021.g., donesena je odluka Gradskog vijeća, a predmetna Odluka je i javno objavljena u Službenom glasniku Grada Đakova br. 6 za 2021. godinu te je tima poznata svim adresatima, pa tako i tužitelju. Nije sporno da se tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženiku s prijedlogom za sporazumno rješenje spornog odnosa, kao i da je tuženik pisanim očitovanjem, po punomoćniku, otklonio mogućnost takvog rješenja spora.
7. Tuženik napominje kako je predmetna nekretnina stečena odlukom tijela javne vlasti – predstavničkog tijela Grada Đakova – Gradskog vijeća, na temelju ovlaštenja koje proizlazi iz odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine br. 68/18, 110/18 i 32/20 – u daljnjem tekstu ZKG), točnije odredbi čl. 61. st. 4. i 5., te čl. 62. st. 1. i st. 4. - 5. ZKG-a. Ističe kako je predmetnu nekretninu stekao originarnim načinom stjecanja, sukladno odredbi čl. 126. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – u daljnjem tekstu ZV), kojima je propisano da se odlukom suda ili drugoga tijela stječe vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom, kao i da se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti, odnosno, konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom. Nadalje, odredbom čl. 127. st. 1. ZV-a propisano je da je stjecatelj prava vlasništva na temelju odluke drugoga tijela ili odluke suda, ovlašten ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Odredbom čl. 127. st. 2. ZV-a propisano je da kako se ovako stečeno pravo vlasništva ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečenom odlukom suda ili drugoga tijela nije bilo upisano. Slijedom navedenog, tuženikovo pravo vlasništva je stečeno postupanjem s
Posl. broj: P-298/2023-25
povjerenjem u zemljišne knjige, jer nikakvo pravo tužitelja, u nijednoj javnopravnoj evidenciji nije bilo upisano, a što proizlazi iz povijesnog stanja predmetne nekretnine. Tužitelj za svo vrijeme navodnog posjedovanja nekretnine, s predmnijevanim poštenjem, nije našao shodnim ishoditi upis svojega prava vlasništva nad nekretninom, jer je očito znao i mogao znati da mu vlasništvo nad nekretninom ne pripada. Naime, pravni status predmetne nekretnine nije mogao ostati ili biti nepoznat tužitelju, jer je razvidno kako je ista prethodno bila upisana kao Društveno vlasništvo, s uknjiženim pravom korištenja Zajednice za komunalno stambene poslove, Zajednice za ceste Općine Đakovo, dok je u Odjelu za katastar nekretnina Đakovo, ista čestica, no oznake 5385/3 oranica [adresa] u posjedovnom listu broj 3993, k. o. [katastarska općina] bila upisana na Poduzeću za ceste-Sekcija Osijek, [adresa], Hrvatska.
8. Budući da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama ZV-a o pravnom institutu dosjelosti, odnosno, na odredbama čl. 159. i 160. ZV-a, tuženik ističe da je takav pravni osnov neodrživ, posebno uvažavajući odredbu čl. 130. st. 2. ZV-a. Naime, kako je stjecanje prava vlasništva dosjelošću, stjecanje na temelju zakona, odnosno, stjecanje ispunjenjem određenih pretpostavki koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugoga tijela, niti nasljeđivanje, tako ZV izričito propisuje kako se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Na taj način, pravo vlasništva tuženika u odnosu na vrijeme stjecanja, ima prednost pred navodnim pravom tužitelja. Odredbom čl. 122. st. 1. ZV-a propisana je zakonska predmnjeva te se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Jednaku zaštitu uživa i tuženik, sukladno citiranoj odredbi.
9. Tuženik smatra da nije ispunjena pretpostavka proteka vremena dosjelosti predviđena odredbama čl. 160. u svezi s odredbom čl. 159. st. 5. ZV-a, odnosno, uzimajući u obzir odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a. Tužba tužitelja je preuranjena, odnosno, ne ispunjava zahtjev proteka roka vremena dosjelosti, s obzirom da je tužba podnesena 19. lipnja 2023.g., a tuženik je vlasnik od upisa posl.br. Z-3078/2021 u zemljišne knjige izvršenog dana 26. travnja 2021 . godine (kao dana upisa prava vlasništva u zemlj.knjige).
10. Tuženik ističe prigovor res iudicata, odnosno, prigovor presuđene stvari, s obzirom da tužitelj nije iscrpio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju protiv odluke tijela javne vlasti – Odluke Gradskog vijeća Grada Đakova, te se poziva na odredbu čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21) gdje je propisano kako je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redovni pravni lijek, a kako je Odlukom o proglašenju komunalne infrastrukture javnim dobrom u općoj uporabi od 14.04.2021.g. odlučeno o pravu vlasništva nekretnine koju svojata tužitelj, to je isti imao mogućnost i pravo u upravnom sporu osporavati zakonitost pojedinačne odluke po njenom donošenju i objavi u Službenom glasniku Grada Đakova, a kako isti to pravo nije iskoristio, to je takva
Posl. broj: P-298/2023-25
odluka pravomoćna i konačna, odnosno, proizvodi relevantne pravne učinke. Budući da je sudska zaštita protiv postupanja javnog tijela – Gradskog vijeća Grada Đakova osigurana u upravnom sporu, to se ima smatrati da tužitelj takvu zaštitu nije iskoristio u zakonom predviđenom roku, čime je prihvatio takvo stanje i dispoziciju tijela tuženika, pa se o zakonitosti i pravilnosti odluke kojom je utvrđen pravni status predmetne nekretnine, iscrpljen.
11. Tijekom postupka tužitelj se u podnesku od 3. studenog 2023. godine očitovao na navode tuženika te naveo da je pogrešno stajalište tuženika da ga štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige i pozivanje na odredbu čl. 127. st. 2. Zakona o vlasništvu, jer načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige dolazi u obzir i primjenu samo i isključivo kod stjecanja prava vlasništva nekretnina pravnim poslom (derivativni način stjecanja), a budući da tuženik pravo vlasništva nije stekao pravnim poslom, nego originarno, nema pravnih pretpostavki za pozivanje na ovo načelo. Upravo zbog toga nema pravne zapreke da tužitelj u smislu odredbe čl. 130. Zakona o vlasništvu traži upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi zašto je samo potrebno utvrditi posjeduje li nekretninu kroz zakonom određeno vrijeme u smislu čl. 159. istog Zakona, dok se samostalnost posjeda i poštenje posjeda predmnijevaju u smislu čl. 11. st. 2. i 18. st. 5. istog Zakona, a tuženik ničim ne dokazuje suprotno. Nadalje tužitelj navodi je pogrešno stajalište tuženika da je tužitelj nepošten zbog činjenice da je mogao znati koji je pravni status nekretnine, jer je ona sve vrijeme bila upisana kao društveno vlasništvu u gruntovnici i katastru, međutim, činjenica da je tužitelj kao posjednik nekretnina mogao znati ili trebao znati za upis u zemljišnim knjigama ne čini samo po sebi posjed tužitelja nesavjesnim ili nepoštenim, ako je tužitelj iza tog razdoblja posjedovanja prema okolnostima konkretnog slučaja imao razloga osnovano vjerovati i vjerovao da posjed vrši kao vlasnik. Navodi da tužitelj nije znao za te upise u zemljišnim knjigama, a tuženik je prilikom svog upisa prava vlasništva propustio upotrijebiti dužnu pažnju koja se od njega očekuje jer ničime ne dokazuje da je on prije donošenja odluke o proglašenju komunalne infrastrukture javnim dobrom u općoj uporabi provjerio stvarno stanje te nekretnine već je tu odluku donio uredski – administrativno prepisujući podatke iz gruntovnice koristeći ovlaštenje iz Zakona o komunalnom gospodarstvu, bez da je uopće utvrdio predstavlja li sporna nekretnina zaista javno dobro u općoj uporabi i služi li takvoj svrsi. Navodi da tuženika nitko pa ni tužitelj nikada nije smetao u posjedu niti mu je osporavao posjed, te je tužitelj naočigled svima za cijelo to razdoblje izvršavao i izvršava vlasničkopravna ovlaštenja, dok je tuženik za cijelo to razdoblje bio pasivan u iskazivanju bilo koje vlasničko pravne ovlasti.
12. Očitujući se na navode tužitelja, tuženik je u podnesku od 31. siječnja 2024. godine naveo da tužitelj a niti njegovi pravni prednici ne mogu biti u poštenom, samostalnom i neposrednom posjedu predmetne nekretnine i ne mogu tvrditi da nisu niti u jednom trenutku sumnjali ili mogli posumnjati da im ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine, budući je pravni prednik tuženika – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, društveno vlasništvo, predmetnu nekretninu stekla od pravnih prednika tužitelja F, S, U i UA i BA u upravnom postupku eksproprijacije br. UP-104/3-1585/1-1977 temeljem Zakona o eksproprijaciji i rješenja od 29. lipnja 1977. godine, koje je dostavljeno punomoćniku navedenih pravnih prednika tužitelja – odvjetniku Mateju Niderleu, a za koju nekretninu su pravni prednici tužitelja primili naknadu. Navedene činjenice proizlaze iz arhivskog zk izvatka za predmetnu nekretninu i rješenja o eksproprijaciji pod brojem Z-1429/77.
Posl. broj: P-298/2023-25
13. U podnesku od 9. veljače 2024. godine tužitelj navodi da postojanje formalnog rješenja o eksproprijaciji ne može samo po sebi dovesti do nepoštenja posjednika kako tužitelja, tako i njegovih pravnih prednika, jer fizički dio nekretnine u odnosu na koji tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva predstavlja vrt tužitelja i taj dio je žičanom ogradom ogradio upravo tuženik, odnosno njegov pravni prednik, time dajući svima do znanja pa tako i tužitelju do kuda seže njegova pravna vlast, a gdje počinje privatna vlast. Navedeni vrt zajedno s kućom i okućnicom čini jedinstvenu i nerazdvojnu cjelinu koja ne veze s pravnim institutom javnog dobra u općoj uporabi. Temeljem navedenog rješenja o eksproprijaciji nikada nije došlo do deposedacije spornog dijela nekretnine, niti je bilo tko pokretao bilo kakve postupke protiv tužitelja, pa upravo zbog toga tužitelj kao ni njegovi prednici zbog takvog postupanja tuženika (postavljanja ograde) uopće nisu znali niti su mogli znati da im ne pripada posjed spornog dijela nekretnine. Također tužitelj navodi da sporni dio nekretnine nikada nije priveden svrsi zbog kojeg je doneseno rješenje o eksproprijaciji.
14. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je prove dokaze uvidom u vlasnički list za predmetne nekretnine, skicu izmjere, priložene fotografije, povijesni zk izvadak, rješenje od 29. lipnja 1977. godine, elektrotehnički projekt, provedeno je vještačenje na licu mjesta s vještakom geodetom Goranom Sokolović te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka Gorana Sokolović, kao i saslušanje istog, te saslušao tužitelja.
15. Tužitelj FA u svom iskazu je naveo da se dugi niz godina nalazi u posjedu predmetnih nekretnina i to putem svojih pravnih prednika od kraja 19. stoljeća, a kada su tu došli živjeti njegov pradjed i prabaka. Fizički dio nekretnine se nikada nije koristio kao javno dobro, a taj dio u naravi predstavlja vrt i na taj dio nekretnine ne može nitko pristupiti osim njega i isti nije dostupan javnosti. Nekretninu koristi putem svojih prednika od kraja 19. stoljeća kada su tu došli živjeti njegov pradjed i prabaka. Nema saznanja da je na predmetnoj nekretnini izvršena eksproprijacija, odnosno izvlaštenje. Grad Đakovo postavio je ogradu i time odcijepio dio nekretnine koja predstavlja javno dobro, odnosno upravo je tuženik napravio granicu između privatnog i javnog dobra, a ta ograda je postavljena kada je tužitelj još išao u srednju školu. Sve to vrijeme njega, niti njegove prednike nitko nije smetao u posjedu, a niti je tuženik tražio da se posjed s tog dijela nekretnine napusti, pa on i njegovi prednici nisu imali razloga vjerovati da posjed ne bi vršili kao vlasnici. Da ta ograda u biti ne predstavlja među i da je dio nekretnine koju tužitelj posjeduje isključivo vlasništvo tuženika, tužitelj je saznao 2019. godine kada je, a pretpostavlja po zahtjevu HEP-a na lice mjesta izašao geodeta PA.
16. Iz nalaza i mišljenja vještaka geodete Gorana Sokolović (list spisa 255 do 263) proizlazi da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], oranica [adresa], 232 m2, kao javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo Grada Đakova, a po katastru nekretnina po zemljišnoj knjizi odgovara kao kč. br. [katastarska čestica], oranica [adresa], 232 m2, upisana u posjedovni list 13008, k. o. [katastarska općina], javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo Grada Đakova. Nadalje vještak navodi da kč. br. [katastarska čestica] nastaje u postupku katastarske izmjere dijela k. o. [katastarska općina] i temeljem revizije posjedovnog stanja upisuje se u obnovljeni katastarski operat k. o. [katastarska općina] u posjedovni list 170 posjednika DA iz [adresa], a obnovljeni katastarski operat stavljen je u primjenu u prosincu 1974. godine. Očevidom je utvrđeno da je predmetna kč. br. [katastarska čestica] (po zk 1584/68)
Posl. broj: P-298/2023-25
živom ogradom odvojena od kč. br. [katastarska čestica] čiji je stvarni položaj evidentiran geodetskim elaboratom (RN 41/22) – evidentiranje izvedenog stanja ceste koji je izrađen po zahtjevu Grada Đakova temeljem Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o nerazvrstanim cestama, te je od strane naručitelja izdano očitovanje da stanje prikazano u elaboratu odgovara izvedenom stanju ceste (za kč. br. [katastarska čestica]) i da je ona izgrađena prije stupanja na snagu Zakona o cestama, a kč. br. [katastarska čestica] evidentirana je načinom uporabe zemljišta oranica. Također vještak navodi da nekretnina kč. br. [katastarska čestica] (po zk 1584/68) na terenu se koristi kao vrt i na istoj je postavljen betonski stup – nosač elektroenergetskog nadzemnog voda.
17. Iz nalaza nadalje proizlazi da je granica korištenja predmetne kč. br. [katastarska čestica] definirana u odnosu na kč. br. [katastarska čestica] (nastala spajanjem 5385/2 i 5385/5) geodetskim elaboratom za provedbu urbanističkog plana po zahtjevu HEP-a Elektroslavonija Osijek, da je predmetna nekretnina eksproprirana rješenjem o potpunoj eksproprijaciji od 29. lipnja 1977. godine te se nakon pravomoćnosti istoga trebala utvrditi pravična naknada, a eksproprijacija je izvršena za potrebe Zajednice za komunalno stambene poslove i Zajednice za ceste Općine Đakovo, a u svrhu rekonstrukcije raskrsnice i izgradnje trafostanice. Trafostanica na terenu je izgrađena, da je po zahtjevu HEP-a formirana katastarska čestica za potrebe trafostanice, a također je definirana granica prometnice (cesta i nogostup). Vještak navodi da je očevidom utvrđeno da se preostali dio nekretnine koristi kao vrt, a isti koristi tužitelj i da taj dio nije priveden namjeni koja je bila definirana svrhom eksproprijacije, a također je očevidom utvrđeno da je korisnik eksproprijacije izgradio trafostanicu i formirao katastarsku česticu za njezinu uporabu i izgradio prometnicu (cestu i nogostup).
18. Vještak Goran Sokolović saslušan je i na glavnoj raspravi 7. studenog 2024. godine te naveo da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, te da je prilikom davanja nalaza i mišljenja izvršio uvid u arhivski izvadak koji prileži spisu, a nakon što mu je ponovno predočeno to rješenje i skrenuta pozornost na poleđinu istog gdje je evidentirano da je naknada isplaćena, vještak je naveo da je ovakvih rješenja vidio u više navrata te da je u većini slučajeva bila utvrđena pravična naknada, da je u mnogim predmetima vidio i isplatnicu ali u ovome nije. Bilo je uobičajeno da u upravnim postupcima službenik, odnosno voditelj postupka na rješenje stavlja službenu zabilježbu. Nadalje je naveo da na dijelu nekretnine kojim se traži utvrđenje prava vlasništva nisu izvedeni nikakvi radovi te se obzirom da su završeni komunalno infrastrukturni projekti, odnosno da je ispunjena svrha eksproprijacije na način da su prometnice i njezini dodatni sadržaji izvedeni na terenu, da je prema tome izgrađen elaborat, snimak izvedenog stanja ceste kojom se definira javna cesta, da je izvršena parcelacija kako bi se riješili imovinski odnosi za postojeću trafostanicu i da je time ispunjena svrha za postavljanje komunalne infrastrukture, što znači da na tom dijelu nekretnine ništa nije izrađeno a što je predviđeno eksproprijacijom
19. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, te na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u smislu čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a protutužbeni zahtjev neosnovan.
20. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za priznanjem prava vlasništva dosjelošću na dijelu nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], površine 232 m2 i to onog dijela koji je u skici izmjere izrađen od strane GEO
Posl. broj: P-298/2023-25
– VRTARIĆ d.o.o., broj elaborata 77-2022 od 21. travnja 2023. godine označen žutom bojom, površine 200 m2, a koja čestica u cijelosti je bila predmet izvlaštenja, ali predmetni dio nije u zakonskom roku priveden svrsi zbog kojeg je izvlaštenje provedeno.
21. Nije sporno da je pravni prednik tuženika SFRJ (društveno vlasništvo) predmetnu nekretninu stekla od pravnih prednika tužitelja F, S, U i UA i BA u upravnom postupka eksproprijacije br. UP-I04/3-1585/1/1977, temeljem Zakona o eksproprijaciji i rješenja od 29. lipnja 1977. godine, da je eksproprijacija izvršena za potrebe Zajednice za komunalno stambene prostore i Zajednice za ceste Općine Đakovo a u svrhu rekonstrukcije raskrsnice i izgradnje trafostanice, te da su temeljem navedenog rješenja predmetne nekretnine upisane kao društveno vlasništvo. Također nije sporno, a što je utvrđeno na licu mjesta s vještakom geodetom, nalaza istog vještaka i iskaza tužitelja, da je trafostanica na terenu izgrađena, da je korisnik eksproprijacije izgradio prometnicu – cestu i nogostup, da preostali dio nekretnine tužitelj koristi kao vrt, te da taj dio nekretnine nije priveden namjeni koja je bila definirana svrhom eksproprijacije. Također nije sporno da taj dio nekretnine, a koji je predmet tužbenog zahtjeva, tužitelj koristi kao vrt/bašča, te da taj dio nekretnine čini jednu cjelinu s kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], vlasništvo tužitelja, da je na tom dijelu nekretnine tužitelj ili njegovi prednici zasadili stabla jabuka od 80. -ih godina, da je taj dio nekretnine ograđen žičanom ogradom. Također nije sporno da na tom dijelu nekretnine tužitelja, ali ni njegove prednike nitko nije smetao u posjedu, niti im je bilo tko ikada osporavao pravo na posjed. Također je nesporno da tužitelj osobno živi na toj nekretnini od 1975. godine.
22. Sporno je dali je tužitelj, a u smislu čl. 159. i čl. 160. ZV-a, stekao pravo vlasništva dijela nekretnine dosjelošću, dali u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 127. st. 2. ZV-a, kao i načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, sporno je vrijeme uračunavanja posjedovanja nekretnine, dali je prednicima tužitelja bila isplaćena naknada za oduzeto zemljište, te dali samo donošenje rješenja o eksproprijaciji cijele nekretnine može dovesti do nepoštenja posjednika, kako tužitelja, tako i njegovih pravnih prednika.
23. Neosnovani su navodi tuženika da ga štiti načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige i pozivanje na odredbu čl. 127. st. 2. Zakona o vlasništvu. Načelo zaštite povjerenja dolazi u obzir i primjenu samo i isključivo kod stjecanja prava vlasništva nekretnina pravnim poslom – derivativnim načinom stjecanja, a obzirom da tuženik pravo vlasništva nije stekao pravnim poslom, nego originarno, a kako to i sam navodi tijekom postupka, nema pravnih pretpostavki za pozivanje na ovo načelo, a takvo shvaćanje izrazio je Vrhovni sud RH u svojoj presudi br. Rev-242/2021. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika da je tužitelj nepošten zbog činjenice da je mogao znati koji je pravni status nekretnine jer je ona sve vrijeme bila upisana kao društveno vlasništvo, kako u gruntovnici, tako i u katastru. Činjenica da je tužitelj kao posjednik nekretnine mogao znati ili da je znao za upis u zemljišnim knjigama, odnosno da su nekretnine u tim knjigama u razdoblju njegova posjedovanja bile upisane kao društveno vlasništvo, ne čini samo po sebi posjed tužitelja nesavjesnim ili nepoštenim, ako je tužitelj za to vrijeme posjedovanja imao razloga osnovano vjerovati i vjerovao da posjed vrši kao vlasnik. Sud je utvrdio tijekom postupka da tužitelj doista nije znao da dio predmetne nekretnine je upisan kao društveno vlasništvo jer je prije više od 50 godina taj dio nekretnine ograđen žičanom ogradom, a koju ogradu je prema navodima
Posl. broj: P-298/2023-25
tužitelja upravo postavio prednik tuženika dok je još na toj nekretnini živjela baka tužitelja, pa tužitelj taj dio nekretnine koristi kao vrt i taj dio nekretnine je sastavni dio katastarske čestice br. [katastarska čestica], a čiji je vlasnik tužitelj. Na licu mjesta sa vještakom geodetom je utvrđeno da predmetni dio sporne nekretnine i kč. br. [katastarska čestica] čini jedno veliko privatno dvorište pod isključivom vlasništvom tužitelja, tužitelj na tom dijelu ima stabla jabuka od 80.-ih godina prošlog stoljeća, bašču, kosi i općenito uživa i održava taj dio nekretnine prema njegovoj namjeni i svrsi i održava živu ogradu do ulice, a koja ograda zapravo predstavlja i prirodnu granicu između privatnog i javnog dobra i koju granicu je upravo uspostavio tuženik. Tužitelj u svom iskazu i navodi, a koji iskaz je ovaj sud prihvatio u cijelosti, kao istinit, logičan i uvjerljiv i u koji je u skladu s dokumentacijom koja prileži u spisu, da je 2019. godine saznao da predmetni dio nekretnine, a koji on koristi i koji je podijeljen žičanom ogradom, vlasništvo tuženika, kada je po zahtjevu HEP-a na lice mjesta izašao geodeta PA, a sve do tada niti u jednom trenutku nije posumnjao da taj dio nekretnine nije vlasništvo tužitelja ni njegovih prednika i upravo zbog toga nije provjeravao gruntovno stanje.
24. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika da je tužba preuranjena i pozivanje na odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu, te da se u vrijeme dosjelosti ne uračunava posjedovanje nekretnine do 8. listopada 1991. godine, a zbog toga što je nekretnine na taj dan bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo. Ovako shvaćanje tuženika protivno je shvaćanju Vrhovnog suda RH, a koje glasi, da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu, nego na temelju drugih odredaba tog zakona, a rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni interes trećih osoba. Također je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 14. veljače 2019. godine donio pravno shvaćanje po kojem pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, a to su kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost da stvar bude u vlasništvu, moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe, što znači da se u vrijeme dosjelosti treba uračunati vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. godine i nakon toga do podnošenja tužbe uz uvjet da ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes a što u konkretnoj parnici nije slučaj.
25. Sud je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer prema odredbama Zakona o vlasništvu rok za izvanrednu dosjelost iznosi 20 godina koji rok je u trenutku stupanja na snagu navedenog zakona na strani tužitelja već protekao. 26. Također je neosnovan prigovor tuženika res iudicata, jer donošenje odluke tuženika ne sprječava vođenje ove parnice, budući da tom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužbe među istim strankama, odnosno nema nikakvog subjektivnog ni objektivnog identiteta te dvije stvari, a niti je u tom postupku utvrđeno da tužitelju pripada ili ne pripada neko pravo, a na što predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave nije niti ovlašteno, već isključivo ovaj sud a temeljem čl. 1. ZPP-a.
Posl. broj: P-298/2023-25
27. Stoga je sud utvrdio da je tužitelj stvarni vlasnik te samostalni, neposredni i pošteni posjednik dijela navedene nekretnine prije 1977. godine i to onog dijela koji je u skici izmjere izrađenoj od strane GEO – VRTARIĆ d.o.o., SA, broj elaborata: 77-2022 od 21. travnja 2023. godine označen žutom bojom i likom i točkama A-B-C-D-E-F-G-H-I površine 200 m2, da taj fizički dio nekretnine predstavlja vrt tužitelja, da je taj dio nekretnine žičanom ogradom ogradio pravni prednik tuženika, a na zahtijevanje bake tužitelja i upravo postavljanjem te ograde, prednik tužitelja je dao do znanja do kuda seže njegova pravna vlast i gdje počinje privatna vlast, da mu taj dio nekretnine nikada nije oduzet pa je posjed nastavio i nakon 1991. godine i nadalje, te je očito da je proteklo više od 20 godina, a propisanih odredbom čl. 28. st. 2. i čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu. Navedeni vrt zajedno s kućom i okućnicom čini jedinstvenu i nerazvojnu nekretninu i taj dio nekretnine nema veze s pravnim institutom javnog dobra u općoj uporabi. Također taj dio nekretnine nikada nije priveden svrsi zbog koje je doneseno rješenje o eksproprijaciji, te da nikada nije došlo do deposedacije niti privođenja svrsi dijela zemljišta koje je predmet ove parnice, a koji dio je u neprekidnom posjedu tužitelja i njegovih prednika, dok preostali dio nekretnine, a koji nije predmet tužbenog zahtjeva, a koji se nalazi izvan ograde tužitelja predstavlja javno dobro u općoj uporabi.
28. Stoga je sud utvrdio i zaključio da je posjed tužitelja i njegovih prednika pošten, a što presumira i čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu. Postojanje formalnog rješenja o eksproprijaciji ne može samo po sebi dovesti do nepoštenja posjednika, kako tužitelja, tako i njegovih prednika, a tijekom postupka nije dokazano da bi tužiteljevim prednicima bila isplaćena naknada za oduzeto zemljište u posebnom postupku predviđeno u točki 2. izreke rješenja o eksproprijaciji, niti je tuženik dokazao da je u navedenoj isplati doneseno bilo kakvo rješenje.
29. Zbog svega naprijed navedenog i obrazloženog sud je utvrdio da je neosnovan protutužbeni zahtjev radi predaje u posjed nekretnina, odnosno kč. br. [katastarska čestica], površine 232 m2, znači onog dijela, a koje tužitelj – protutuženik traži utvrđenje prava vlasništva dosjelošću.
30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 3. studenog 2023. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 9. veljače 2024. godine 200,00 eura, te sastav obrazloženog podneska od 10. srpnja 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 1. veljače 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na uviđaju na licu mjesta po punomoćniku odvjetniku 12. travnja 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 7. studenog 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, uvećano za troškove PDV- a 425 eura, troškovi vještačenja 350,00 eura, sudska pristojba na tužbu 26,55 eura i sudska pristojba na presudu 53,09 eura, tj. ukupno 2.554,64 eura.
U Đakovu, 17. prosinca 2024. godine
Sutkinja
Snježana Brajko
Posl. broj: P-298/2023-25
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
Nakon pravomoćnosti
3. Porezna uprava Đakovo
