Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1802/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VDŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici ML, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske – MO, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ODO u K, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-235/2018-42 od 2. veljače 2022., dana 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-235/2018-42 od 2. veljače 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u iznosu od 463,42 €/3.491,61 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i pod točkom II. izreke u iznosu od 189,13 €[1] /1.425,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose;

- na iznos od 49,77 €/375,00 kn tekućom od 15.srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 89,59 €/675,00 kn tekućom od 15.kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 9,95 €/ 75,00 kn tekućom od 15. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 39,82 €/300,00 kn tekućom od 15.lipnja 2014. do isplate. r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-235/2018- 42 od 2. veljače 2022. u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke pod točkom II. kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 2.553,59 €/19.240,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose;

- na iznos od 75,92 €/572,00 kn od 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 96,62 €/728,00 kn od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 131,13 €/988,00 kn od 15. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 103,52 €/780,00 kn od 15. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 75,92 €/572,00 kn od 15. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 20,70 €/156,00 kn od 15. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 6,90 €/ 52,00 kn od 15. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 34,51 €/260,00 kn od 15. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 131,13 €/988,00 kn od 15.lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 89,72 €/676,00 kn od 15.srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 96,62 €/728,00 kn od 15.kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 124,23 €/ 936,00 kn od 15. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 75,92 €/572,00 kn od 15. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 117,33 €/884,00 kn od 15. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 103,52 €/780,00 kn od 15. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 96,62 €/728,00 kn od 15. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 89,72 €/676,00 kn od 15. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 144,93 €/1.092,00 kn od 15. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 138,03 €/1.040,00 kn od 15. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 124,23 €/ 936,00 kn od 15. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 117,33 €/884,00 kn od 15.lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 96,62 €/728,00 kn od 15.srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 158,74 €/1.196,00 kn od 15.kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 41,41 €/312,00 kn od 15. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 124,23 €/936,00 kn od 15.listopada 2015. do isplate, kao i pod točkom III. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.491,61 kn/463,42 € bruto sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u točki I. izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 20.665,00 kn/ 2.742,72 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u točki II. izreke, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 13.375,00 kn/1.775,17 € sa zateznom kamatom tekućom od 2.veljače 2022. do isplate. Nadalje, pod točkom IV. izreke odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos od 407,66 kn/54,11 € za razdoblje od 15. 3. 2013. do 14. 8. 2013., te za isplatom zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima razlike bruto plaće odnosno bruto naknade plaće iz točke I. izreke presude.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 -Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 €.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 €.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 407,66 kn/54,11 € bruto na ime razlike plaće s osnove prekovremenog rada i dodataka na plaću, zatim isplatu iznosa od 3.083,95 kn/409,31 € bruto na ime naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor, isplata iznosa od 1.425,00 kn/189,13 € neto na ime terenskog dodatka, te iznosa od 19.240,00 kn/2.553,59 € neto na ime troškova prijevoza.

6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, dok je u pogledu putnih troškova činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. (čl. 355. ZPP-a).

7. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica kao djelatna vojna osoba radom na terenu, pored redovnih sati, radila noću, subotom i nedjeljom međutim, takav rad tuženik tužiteljici nije obračunavao što je razvidno iz dostavljenih obračuna plaća tužiteljice-kartice djelatnika, tako da je osnovano potraživanje tužiteljice na ime razlike plaće za mjesec srpanj 2013. za iznos od 407,66 kn/54,11 €. Naime, iz tabele na str. 8. nalaza i mišljenja razvidno je da se ova razlika plaće odnosi na ostvarene sate rada noću, subotom i nedjeljom, a ne i na prekovremeni rad pa je prvostupanjski sud s obzirom da je razlika plaće za mjesec srpanj 2013. identična u obje varijante odlučio kao u izreci pobijane odluke i dosudio tužiteljici iznos od 407.66 kn/54,11 €, a što tuženik posebno niti ne osporava u žalbenom postupku.

8. Nadalje, na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor tužiteljica potražuje, a u skladu s izračunom knjigovodstvenog vještaka iz dopune nalaza, ukupan iznos od 3.083,95 kn/ 409,31 € bruto i to za razdoblje od 2013. do zaključno 2016.

9. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu plaćenu za po dva dana neiskorištenog godišnjeg odmora u godini za razdoblje od 15. ožujka 2013. do 15. srpnja 2016. i neosnovane su suprotne nedokazane žalbene tvrdnje tuženika.

10. Naime, iz prihvaćenog nalaza i mišljenja proizlazi da tužiteljici u razdoblju od 2013. do 2016. s osnove razlike naknade plaće radi nepravilno utvrđene osnovice broja dana godišnjeg odmora (18 dana umjesto 20 dana), pripada za 2013. iznos od 681,93 kn, za 2014. iznos od 747,01 kn, za 2015. iznos od 825,54 kn te za 2016. iznos od 829,47 kn odnosno ukupno iznos od 3.083,95 kn/409,31 €.

11. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi da osnovica za godišnji odmor iznosi 18 radnih dana budući da joj temeljem odredbe čl.13. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj 104/13., u nastavku: KU/13) pripada pravo na osnovicu za izračun godišnjeg odmora u iznosu od 20 dana.

12. Pritom treba reći da je tuženik nezakonito utvrđenom osnovicom godišnjeg odmora od broja dana koji joj pripada po odredbama KU-a, povrijedio prava tužiteljice pa tužiteljica ostvaruje pravo na utuženu razliku i u smislu odredbe čl. 103. st.2. ZR/09 i čl. 111. st. 2. ZR/14. pri čemu je neodlučno koliko je tužiteljica dana ostvarila za korištenje godišnjeg odmora budući da se dodatni dani odnose na druge osnove kao npr. radni staž, životnu dob i sl. dok se ovdje radi o pogrešno utvrđenoj osnovici za obračun naknade za godišnji odmor od 18 umjesto za 20 dana kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

13. Nadalje, u odnosu na terenski dodatak, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio osnovanost takvog potraživanja koja proizlazi iz odredbi Zakona o službi u oružanim snagama i to čl. 178. st. 2. i čl. 179. st. 3., Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova odvojenog života od obitelji (Narodne novine 141/04.) te Pravilnika o izmjenama i dopunama istog (Narodne novine br. 22/05.), te Kolektivnog ugovorom za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 92/04.) i Kolektivnog ugovorom za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 38/08.). Kako je sukladno izračunu vještaka utvrđeno da je tužiteljica na ime razlike terenskog dodatka ostvarila iznos od ukupno 1.425,00 kn/189,13 € (i to za lipanj 2013. iznos od 375,00 kn, za srpanj 2013. iznos od 675,00 kn, za rujan 2013. iznos od 75,00 kn i za svibanj 2014. iznos od 300,00 kn), to je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada joj je zatraženi iznos i dosudio, a koji iznos tuženik žalbenim navodima niti ne osporava.

14. Međutim, u odnosu na troškove prijevoza, prvostupanjski sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

15. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prema Rješenju Zapovjedništva za Potporu od 16. lipnja 2011. tužiteljici je priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla na relaciji [adresa] u visini cijene mjesečne karte te na relaciji [adresa] u visini cijene dnevne karte javnog prijevoza autobusom te je vještak utvrdio da tužiteljici na ime troškova prijevoza na relaciji [adresa] u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. kolovoza 2016. pripada razlika naknade plaće u iznosu od 20.800,00 kn/2.760,63 €.

16. Isto tako, prvostupanjski sud ističe da prema podacima iz obračuna plaća tuženik je tužiteljici u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. kolovoza 2016. isplatio naknadu putnih troškova u iznosu od 2.774,17 kn/368,20 €, ali da tuženik nije specificirao na koji se putni trošak isplate odnose (za mjesečnu kartu [adresa] ili dnevnu kartu [adresa]) pa da zbog toga vještak nije umanjivao utvrđenu razliku naknade plaće na ime troškova prijevoza za izvršene isplate.

17. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da isplaćenu naknadu putnih troškova nije trebalo umanjivati za plaćeni iznos putnog troška jer se radi o isplaćenom putnom trošku odnosno situaciji da je tužiteljici dva puta isplaćen putni trošak u iznosu od 2.774,17 kn/368,20 €, tako da je vještak trebao umanjiti utvrđenu razliku naknade plaće na ime troškova prijevoza za izvršene isplate, slijedom čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

18. Isto tako, prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatom troškova prijevoza u utuženom iznosu od 19.240,00 kn/2.553,59 € za razdoblje od ožujka 2013. do rujna 2015., zanemarivši pri tome da u spisu na listu 45 spisa prileži rješenje tuženika od 24. 3. 2015. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za ostvarivanjem prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa], i obratno, a i sama tužiteljica u svom iskazu izričito navodi da joj se rješenje o putnim troškovima obustavilo, a što je prvostupanjski sud prilikom zadatka vještaku propustio uzeti u obzir.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I. u iznosu od 463,42 €/3.491,61 kn, kao i pod točkom II. u iznosu od 189,13 €/1.425,00 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te odlučiti kao u izreci presude, dok je temeljem odredbe čl. 370. ZPP presudu prvog stupnja valjalo ukinuti u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke pod točkom II. izreke za iznos od 2.553,59 € / 19.240,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te u tom dijelu istu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

20. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka o dosuđujućem dijelu pod točkom III.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

22. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će postupiti u skladu sa izraženim shvaćanjima ovog suda te utvrditi da li tužiteljica ostvaruje pravo na putne troškove imajući u vidu isplaćeni iznos od 2.774,17 kn/368,20 € na ime putnih troškova kao i na činjenicu da je rješenjem od 24. ožujka 2015. odlučeno o pravu tužiteljice na prijevoz pri čemu tužiteljica nije tvrdila niti dokazivala da se žalila protiv rješenja tuženika. Nakon takvih utvrđenja prvostupanjski sud će donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku glede putnih troškova tužiteljice.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić